Važno je da je Nermin Nikšić prvi čovjek SDP umjesto sukoba izabrao potrebu za razgovorom, pa i o onome u čemu nema zajedničkih stavova. I beskrajno strpljenje kako bi se do nekog rješenja ipak došlo. To, bar za sada, nerijetko daje rezultate
MONITOR: Nije jasno kako bi rezolucija UN o Srebrenici mogla pogoditi Republiku Srpsku, ako se razmatraju moguće pravne posljedice. No, u Beogradu je tim povodom, održan sastanak rukovodstava Srbije i RS. Željka Cvijanović smatra da su inicijativom ministra spoljnih poslova Elmedina Konakovića, prekršeni Ustav i zakoni, a Milorad Dodik „prijeti“ odvajanjem RS. Kako gledate na ovaj političko-institucionalni rašomon?
KUKIĆ: U čitavoj ovoj priči najmanje se radi o RS i njezinoj budućnosti. Republika Srpska je po Ustavu BiH administrativni dio BiH i to će biti sve dok njezine ključne sastavnice-tri konstitutivna naroda, dakle i Srbi koji tobože trebaju biti žrtveno janje nekakvih antisrpskih planetarnih urota i planova. Da se politička klasa s Dodikom na čelu sukladno tome i ponašala danas bi i RS, kao i cijela BiH, bile prostor na koji bi hrlio kapital a mladi iz njih ne bi bježali kud ih noge nose.
Gdje je ključ rješenja? Koliko god upirali u ideologije -u one koje podupiru tobože temeljnu ideju vodilju trenutačnog predsjednika RS, uvjeren sam da je bit problema u Dodiku samom. I u onom što je činio od povratka na vlast 2006.. U pitanju je, očito, kriminal neviđenih razmjera. U uvjetima funkcioniranja pravne države nemoguće je izmaći sudu pravde koji vas čeka. A siroti Dodik ni danas ne gubi nadu da bi u tome mogao uspjeti, dijelom bukom o BiH kao neprirodnoj-Srbima nametnutoj i nemogućoj državi, dijelom pričom o pravu Srba da žive u istoj državi i, sukladno tome, pravu na secesiju RS i njezinom pripajanju matici.
Podrazumijeva se, sve to bi značilo koliko i pucanj u prazno da za takvo djelovanje Dodika nisu zainteresirani i drugi – i Vučićev velikosrpski projekt i geopolitički interesi koje u ovom dijelu svijeta sve očitije pokazuje Moskva. No, sve ima rok trajanja. On se najnovijim udarima na bankarski sistem počinje sve očiglednije ukazivati. Izgleda da je silni Mile stjeran među četiri zida. Osobno mu (iako u međuvremenu može napraviti još zla), baš i ne predviđam duži politički život na slobodi (Osim pod pretpostavkom da postojeće helikoptere iskoristi za bijeg iz BIH). Prije ili kasnije će završiti tamo gdje kriminalci i inače završavaju.
MONITOR: Može li sve ovo doprinjeti podgrijevanju međuetničkih netrpeljivosti u BiH, dok predstavnici nacionalno-etničkih političkih i drugih organizacija održavaju i regionalne samite kao što je nedavno bio bošnjački u Sarajevu, a u Beogradu se priprema srpski-„uskršnji“, za početak maja?
KUKIĆ: Svakako. Ali, sačekajmo. Tek treba vidjeti što je temeljna ideja majskog svesrpskog okupljanja. Očekujem da je po srijedi dalja operacionalizacija ideje srpskog svijeta, verzije velike Srbije u izmijenjenim historijskim uvjetima. Pariranje tome nekakvim svebošnjačkim planovima je samo dodatno dolijevanje ulja na vatru koje BIH-ali i Bošnjacima, najmanje trebaju. To nas može gurnuti samo u prošlost, nikako i u evropsku budućnost.
MONITOR: BiH je konačno dobila odobrenje Evropskog savjeta za otpočinjanje pregovora o ulasku u EU. Tome se čak, izgleda, obradovao i Dodik koji je pohvalio ono što je zajednički urađeno na ubrzavanju reformi u zadnjih godinu dana, ističući i nacionalni cilj Srba u RS-,, da u 21. vijeku Srbi ponovo bez granica žive i rade sa svojom braćom i kumovima“. Da li je ovim Predsjednik RS priznao da bez fondova EU, nema ekonomskog opstanka RS?
KUKIĆ: Nije upitno da RS s Dodikovim konceptom ne može ekonomski opstati, sve da je, što se financija tiče, svijet pusti da radi što joj volja. Nije upitno i da je Dodik klasični tip političkog šibicara i da će u različitim krugovima učiniti sve da dobije pristup financijskim izvorima za krpanje sve većih budžetskih rupa entiteta na čijem je čelu. Teško mi je, međutim, povjerovati da istinski uopće podržava, kamo li da se raduje zelenom svijetlu za otvaranje pregovora sa EU.
Njegova verbalna jednokratna potpora, hoću reći, stvarno bi mogla imati veze s nečim drugim, strategijom dobivanja na vremenu. Dakle, verbalno podržavati EU integracije a stvarno ne činiti ništa, čekati u kojem pravcu i kojim intenzitetom će zapuhati vjetrovi iz Beograda i Moskve. I onda sukladno tome djelovati.
MONITOR: Posle odluke Šmita da unese tehničke izmjene u Izborni zakon BiH, oglasile su se-jedna za drugom, ruska i američka ambasada u Sarajevu. Ruska-saopštenjem da se radi o pokušaju „međunarodne subverzije u BiH“, a druga je javno poručila Dodiku da griješi ako misli da će SAD „ostati po strani“. Kako ocjenjujete efekte ovakvih diplomatskih nadgornjavanja na unutrašnje odnose, političke i etno-nacionalne, u BiH?
KUKIĆ: Radi korektnosti, u pitanju su saopćenja koja se ne odnose na istu stvar. Rusko se, naime, odnosi na neslaganje s intervencijama u Izborni zakon jer podupire logiku-što manje evropske BIH bit će više prostora za dodatno političko talasanje zbog vlastitih geopolitičkih interesa. Američko vrlo oštro upozorenje je izrečeno nakon tko zna koje prijetnje Dodika o secesiji RS od BIH. I iskreno se nadam da je o njemu Dodik, uz svu pomahnitalost kojom je opijen, vrlo ozbiljno razmislio.
MONITOR: Na nivou države BiH i Federacije, vlast imaju koalicije. Ove dvije koalicije -gdje je u Vijeću ministara BiH partner i Dodikov SNSD, za sada relativno dobro funkcionišu. To se ne može reći i za Predsjedništvo BiH. Nedavno je iz Naše stranke predloženo da BiH ima jednog predsjednika sa ceremonijalnim ovlašćenjima…Šta je tajna, ove političke saradnje u dvjema vladama i koliko jaki i kakvi interesi te stranke drže na okupu?
KUKIĆ: Slažem se s Našom strankom. Doista, ako BIH želi jačati parlamentarnu demokraciju, čemu surogati poput tročlanog-etnički konfliktiranog Predsjedništva, u kojem svaki od njih vuče na svoju stranu, gotovo u pravilu i na štetu BIH kao cjeline. Dakle, snažan parlament s jedne i predsjednik države-uz poštovanje svih specifičnosti BIH, uz ceremonijalne ovlasti koje bitno ne utiču ni na funkcioniranje države ni na procese u bh. društvu.
Što se tiče Vašeg uvjerenja da državne institucije relativno dobro funkcioniraju, treba dodati da to ne treba zahvaliti članicama koalicije, pa ni SNSD-u, na razini države. Sasvim suprotno, i državne institucije su središta najrazličitijih blokada zbog partikularnih etnopolitičkih interesa, od Dodika i njegovih saveznika posebice. Ali, istina je da bi štošta bilo još lošije da dio te strukture nisu i dvije građanske, liberalno-lijeve političke partije, SDP i Naša stranka. A jednako je važno da je Nermin Nikšić, prvi čovjek SDP umjesto sukoba izabrao potrebu za razgovorom, pa i o onome u čemu nema zajedničkih stavova. I beskrajno strpljenje kako bi se do nekog rješenja ipak došlo. I to, bar za sada, nerijetko daje rezultate.
MONITOR: SDA je, iako je dobila najviše glasova na parlamentarnim izborima, ostala izvan glavnih poluga vlasti. Kakva je perspektiva te partije?
KUKIĆ: Vrijeme nakon izbora svjedoči da je dobro što se SDA-u to dogodilo. Umjesto ni jednog-kamoli evropskog zakona za njezina zadnjeg mandata, danas se svako malo usvoji novi i BIH pomjera prema društvu evropskih naroda. Nadam se da to postaje jasno i onima koji su je godinama doživljavali državotvornom i za nju glasali.
SDA je velika politička partija i nerealno je očekivati da će preko noći nestati s političke scene. Ali, da će njezin utjecaj u biračkom tijelu i u političkom životu biti sve tanji, u to uopće ne sumnjam.
Rezolucija UN o Srebrenici biće poruka građanima Srbije da je katarza jedini put oslobađanja od zla
MONITOR: U UN je u pripremi nacrt rezolucije o Srebrenici kojim bi se, kako se saznaje, osudilo svako negiranje srebreničkog genocida, a 11. jul ustanovio kao Dan sjećanja. Predsjednik Srbije je formirao tim koji bi trebalo da lobira protiv izglasavanja rezolucije, a pomoć mu je ponudio čak i Vuk Jeremić, iz opozicije. Zašto je Srbiji važno da se ova rezolucija ne usvoji iako ona bitno ne utiče na interese Srbije?
KUKIĆ: Veliko je pitanje utiče li ili ne. Presudama u Hagu za genocid u Srebrenici na dugogodišnje robije osuđeni su i visokopozicionirani oficiri vojske Srbije. Rezolucija tu činjenicu ne mora tretirati – u nacrtu je ni ne spominje – ali nakon 2. maja ona će zvučati još neupitnijom i u svjetskom javnom mnjenju i u svjetskoj ali i srbijanskoj kulturi sjećanja, da se odgovornosti za genocid osloboditi ne može ni tadašnju vlast Srbije. I srbijanskim građanima će svake godine, na Dan sjećanja – a rezolucija o genocidu i Danu sjećanja nije nikakva urota suludih umova nego plod kosponzorstva za sada 17 članica UN (među njima i SAD, Francuske i Njemačke) – slati poruku da je kolektivna katarza, baš kao kod Njemaca nakon 1945. godine, jedini put njihova oslobađanja od zla koje su-ni ne pitajući ih, u njihovo ime činile sulude ideologije. I jedini put njihova priključivanja civilizacijskim vrijednostima 21. stoljeća. Katarza znači slanje na smetlište historije i velikosrpskih projekata i onih koji su u njima prepoznavali i sadašnjost i budućnost te zemlje. Zar mislite da to nije jasno i Vučiću? I da u tom društvu ne prepoznaje i sebe?
Šmit je učinio stvari koje, ako si normalan, ne možeš ne podržati
MONITOR: I Kristijan Šmit je nedavno u Beogradu imao sastanak sa Aleksandrom Vučićem, gdje je naglasio da je on najveći garant Dejtonskog sporazuma, BiH i njenog unutrašnjeg uređenja. Vučić mu je obećao da Srbija neće podržati ništa drugo sem Dejtonskog sporazuma i cijelovitosti BiH. Kakvi bi mogli biti realni efekti sastanaka Šmit-Vučić ?
KUKIĆ: Prvo, Schmidt je jedan od najrazapetijih ljudi u BIH. Moglo se to, uostalom, vidjeti i po najnovijim ali i ranijim mu intervencijama u Izborni zakon, pa zbog njegove odlučnosti da ne dopusti krčmljenje državnoj svojini itd. A čovjek je učinio stvari koje, ako si normalan, ne možeš ne podržavati.
Drugo, visoki predstavnik ne nastupa u BIH kao izolirana jedinka već kao ovlašteni prenositelj volje centara svjetske moći zainteresiranih za BIH i njezinu budućnost u zapadnom civilizacijskom krugu, Washingtona i Bruxellesa prije svega. A njihova potpora najnovijim intervencijama u Izborni zakon (kad je bilo jasno da za njih nisu spremne domaće etnooligarhije), je bila i više nego očita.
Na koncu, možda Vučiću počnem vjerovati kad uz teritorijalni integritet počne koristiti i suverenitet BIH kao subjekta međunarodnog prava. Dok god on, međutim, u istu ravan stavlja teritorijalni intrgritet zemlje i jednog njezina administrativnog dijela, razloga za to nema.
Nastasja RADOVIĆ
INTERVJU3 sedmice
DRUŠTVO2 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO1 sedmica
INTERVJU3 sedmice
DRUŠTVO2 sedmice
INTERVJU2 sedmice
HORIZONTI3 sedmice