Nudžejma je pokazala tu zaraznu tvrdoglavost, ustrajnost, optimizam, unatoč brojnim preprekama i neslaganju dijela okoline, ali i sposobnost motivacije drugih na promjenu,
Kuća Male Zvijezde dokumentarni je prvijenac novinarke, urednice i rediteljke Slađane Lučić, u produkciji zagrebačke produkcijske kuće Wolfgang&Dolly, koji je prikazan na 11. UnderhillFestu, međunarodnom festivalu dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici.
Film prati život Nudžejme Softić, koja je sa 28 godina prvi put obula patike za trčanje, a do 30. od neplivačice postala prva Evropljanka koja se na triatlonu Ironman takmiči noseći hidžab. Ali – to je priča o ličnom i profesionalnom putovanju mlade žene koja postaje pokretačka sila društvenih promjena u svojoj zajednici.
Slađana Lučić je novinarka s 20 godina iskustva. Tokom studija u Osijeku pisala je za Glas Slavonije i Jutarnji list. Radila je i na lokalnoj TV stanici. Ubrzo se priklonila televizijskom mediju i počela da radi za HRT, a kasnije i kao reporterka i urednica za RTL News. Posljednjih šest godina živi u Sarajevu i radi kao urednica vijesti za Al Jazeeru Balkans. Izvještavala je s mnogih događanja u regiji i svijetu, bila mentor mladim novinarima i vodila medijske radionice za različita nevladina udruženja.
MONITOR: Podgorička publika je gledala priču o ženi koja je dokazala da je moguće pobijediti vlastite strahove i predrasude. Zanima me kako ste upoznali Nudžejmu Softić i odlučili da snimite film?
LUČIĆ: Upoznale smo se u redakciji Al Jazeere Balkans po mom dolasku u Sarajevo iz Zagreba. Bila je tu uobičajena svakodnevna komunikacija o jeziku i novinarskim televizijskim tekstovima urednice i lektorice bez druženja izvan posla. Sve je promijenila jedna posve obična odluka o upisu u lokalnu školu trčanja. Ta, ni po čemu posebna informacija donijela je sve razloge za snimanje filma o Nudžejmi. Nakon samo nekoliko mjeseci ona je odlučila, iako se nikada nije bavila sportom, da istrči prvo polumaraton pa maraton i zatim krene u triatlonske vode, a da nije znala plivati. Osobne transformacije pojedinaca mene su oduvijek zanimale, iznimno su snažne i autentične, otkrivaju što možemo, bilo tko od nas. Nudžejma je pokazala tu zaraznu tvrdoglavost, ustrajnost, optimizam, unatoč brojnim preprekama i neslaganju dijela okoline, ali i sposobnost motivacije drugih na promjenu, a što je osobina rijetkih. Potaknula je tako i mene da snimim svoj prvi dokumentarni film upravo o njoj.
MONITOR: Film prati Nudžejmine sportske poduhvate, ali i njen odnos s okolinom koja je često gruba i ne prihvata tuđe želje, potrebu da budeš ono što hoćeš. Kako ste pridobili njeno povjerenje, ali i ljudi koji su bili uključeni u stvaranju filma, u probijanju sopstvenih granica?
LUČIĆ: Nas je povezao nepopravljivi optimizam i zajednička crta otvorenog, bezuvjetnog davanja povjerenja „na kredit“ kojeg nismo iznevjerile na dugom putu snimanja filma. Nismo postale najbolje prijateljice koje se čuju i razgovaraju svaki dan, ali izgrađeno povjerenje i međusobno poštovanje nikada nije narušeno, vjerujem da su to osjetili i ljudi iz njenog okruženja.
MONITOR: S obzirom na to da ste novinarka, koliko ste imali usnimljenog materijala i da li je bilo teško, kad je film montiran, da se odreknete mnogih zabilježenih trenutaka?
LUČIĆ: Novinarsko iskustvo mi je i pomoglo i odmoglo. U procesu pripreme, snimanja i pregleda materijala ono je bilo od presudne važnosti. Međutim, u trenutku kada sam ušla u montažu sa Anom Štulinom dogodilo se upravo suprotno. Uvjerena da znam kako će izgledati film i da ću sve završiti u najviše mjesec dana, došao je trenutak potpune izgubljenosti u materijalu, scenama, što je važno, nevažno, vide li i drugi ljudi ono što želim prenijeti, imam li uopće film. Sada se sa osmijehom toga prisjećam, a tada sam u trenutku spoznaje vlastitog neznanja, ali i nepoznavanja procesa sjedeći sa montažerkom Anom i producenticom Tamarom Babun neutješno priznala da ne znam kako dalje. Ono što je uslijedilo je smijeh i rečenica kako su čekale na moje priznanje te da je to sastavni dio procesa i da tek sad možemo početi slagati kokice i scene filma. Naravno da su mnogi zabilježeni trenuci ostali samo u računalu, ali ono što smo htjeli prenijeti i ispričati svi zajedno – od snimatelja Vjerana Hrpke koji je dolazio iz Hrvatske na snimanja, druge kamere Mirsada Hodžića, tonskog snimatelja Almira Kozića, Tamare i Ane – to smo i uspjeli.
MONITOR: Kad ste već pomenuli, kažite mi koliko vremena ste proveli u istraživanju i pripremi za film i da li ste imali scenario?
LUČIĆ: Kako je Nudžejma u trenutku odluke o snimanju filma već krenula sa pripremama za triatlon, tako smo i mi odmah okupili malu filmsku ekipu i krenuli s njom u neizvjesnost. Složila sam naravno prvi, zatim drugi, treći i tko zna koliko na kraju scenarija. Dokumentarizam se tu značajno razlikuje od igranog filma. Nudžejma je stvarni, a ne izmišljeni lik i kako se njezin životni put mijenjao tako se mijenjao i scenarij.
MONITOR: Koliko se na kraju film razlikuje od one početne ideje, koliko se scenario mijenjao?
LUČIĆ: Kao život, otišao je u potpuno drugom pravcu. Dobio je toliko dodatnih slojeva o kojima na početku nismo ni razmišljali, niti smo ih mogli predvidjeti.
MONITOR: Kako je Nudžejma reagovala kad je pogledala film? Šta je danas s njom?
LUČIĆ: Bilo je tu svega, suza, smijeha, duhovitih komentara na vlastiti račun, ali i zadovoljstva ostvarenim. Film je pogledala zajedno s nama prije prve službene projekcije na Sarajevo Film Festivalu. Nudžejma upravo planira odlazak na jednogodišnju stipendiju u Veliku Britaniju. I dalje neumorno potiče druge na ostvarenje snova, pomaže im da savladaju vlastite strahove, priča im o osobnom iskustvu, otkriva što sve mogu biti. Njeno sve brojnije udruženje rekreativnih trkača „Trčanje i to“ (TiTo) možete uvijek prepoznati na glavnom sarajevskom šetalištu. Planiraju neke nove utrke, druženja i naravno putovanja čim to epidemiološka situacija dopusti.
MONITOR: Kako publika reaguje na film? Pokazuje li i ona neke predrasude?
LUČIĆ: Publika u Podgorici, Skoplju, Sarajevu, Kanadi ili primjerice Luksemburgu imala je iste pozitivne reakcije. Nismo se do sada susreli sa predrasudama. Meni je posebno drago što Nudžejmu na kraju filma gledatelji više ne doživljavaju i ne vide kao pokrivenu ženu koja nosi hidžab nego kao osobu koja je uspjela u onome što svi želimo – da budemo sretni i svoji.
Miroslav MINIĆ
FOTO: Aida REDŽEPAGIĆ
Izdvojeno3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DANAS, SJUTRA3 sedmice
FOKUS3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice