Udžbenici i kurikulumi nastavnog predmeta Istorija ne obrađuju u dovoljnoj mjeri učešće Crne Gore u ratovima 1990-ih godina. Obuhvataju samo osnovne činjenice i događaje iz tog perioda, a često izostaju detaljne analize i kritički osvrti na ulogu Crne Gore u tim sukobima, ukazuju istoričari Igor Radulović i Miloš Vukanović, autori Priručnika za nastavnike – Ratni zločini 90-ih u presudama crnogorskog pravosuđa, koji je nedavno publikovao Centar za građansko obrazovanje.
,,Nauka i praksa su pokazale da se u društvima koja se ne suočavaju na pravi način sa svojom prošlošću, dramatično povećava mogućnost obnove sukoba… Izučavati kontroverzne teme, poput sukoba na prostoru bivše Jugoslavije, fundamentalno je važno za razvoj kritičkog mišljenja mladih”, navodi se na početnim stranama Priručnika za nastavnike – Ratni zločini 90-ih u presudama crnogorskog pravosuđa, istoričara Igora Radulovića i Miloša Vukanovića, koji je nedavno publikovao Centar za građansko obrazovanje.
U Priručniku je dat pregled dosadašnje prakse nesuočavanja u udžbenicima. U udžbeniku za IX razred napad na Dubrovnik, rat u BiH i Hrvatskoj se spominju. Međutim, ne postoji niti jedan pomen zločina koji su počinili crnogorski građani tokom tog perioda, čak ni na dubrovačkom ratištu.
U udžbeniku za IV razred gimnazije, raspad Jugoslavije je detaljnije obrađen, a posebno poglavlje naslovljeno je „Crna Gora u vrijeme nestanka Jugoslavije 1991-2000.” Ipak, ne spominje se niti jedan ratni zločin počinjen na teritoriji Crne Gore, dok je napad na Dubrovnik stavljen u prethodno poglavlje „Nestanak Jugoslavije i građanski rat” uz objašnjenje da ga je napala JNA, a bez navođenja ikakve veze sa Crnom Gorom.
,,Učenicima se uskraćuju informacije kroz nepominjanje uloge Crne Gore u ratu na prostoru bivše Jugoslavije kao ni zločina na njenoj teritoriji. Naučne smjernice o predavanju kontroverznih događaja iz prošlosti, osim stvaranja kompletne slike, podrazumijevaju i davanje vrijednosnog suda do kojeg je došla istorijska nauka, država i sudovi. Imajući u vidu da su se crnogorske i međunarodne institucije odavno izjasnile i dale svoju ocjenu o glavnim događanjima, ostaje nejasno zbog čega ovi događaji nijesu pomenuti”, pitaju se autori.
Navode i da udžbenici i kurikulumi nastavnog predmeta Istorija u Crnoj Gori ne obrađuju u dovoljnoj mjeri učešće Crne Gore u ratovima 1990-ih godina. Obuhvataju samo osnovne činjenice i događaje iz tog perioda, a često izostaju detaljne analize i kritički osvrti na ulogu Crne Gore u tim sukobima. ,,Na ovaj način učenici/e stvaraju nekompletnu sliku o datom periodu i ne stiču potpun uvid u važan dio savremene istorije svoje države. Ovakav pristup može uticati na razumijevanje istorijskih procesa i otežava suočavanje s prošlošću”, piše u Priručniku.
Autori objašnjavaju da nastavnici istorije imaju obavezu da učenicima/cama pruže mogućnost da razgovaraju o ovoj, ali i sličnim temama, jer je bitno da se čuje glas mlađih generacija o njima. U suprotnom, njihovi glavni izvori (sa)znanja o ovoj i sličnim temama biće ostrašćeni, neprovjereni i jednostrani zaključci, donešeni kako bi jedna ili druga strana opravdala svoje učešće u određenim događajima.
Radulović i Vukanović su precizno opisali stanje u školstvu u kojemu polumaturanti i maturanti ne mogu čuti činjenice o ratovima i zločinima 90-ih, već su prinuđeni da svoj stav grade na osnovu poluinformacija, ličnih utisaka, predanja, političke i medijske manipulacije… koje često vode u erkstemizam koji nesmetano buja i među omladinom.
,,Bavljenje bliskom prošlošću, a ratovi na prostoru bivše Jugoslavije tokom 90-ih godina to jesu, predstavlja imperativ i zahtijeva oprezan i odmjeren pristup. Obaveza svakog nastavnika/ce Istorije mora biti da se bavi temama koje se često smatraju kontroverznim, jer će tako doprinijeti razbijanju predrasuda i stereotipa kod mladih, ali i uvođenju prijeko potrebnih demokratskih principa. Ukoliko se o ovoj temi ne govori dovoljno i ukoliko se, na neki način, zapostavlja, nanosi se šteta mlađim”, navodi se u Priručniku.
Autori su nastavnicima ponudili pomoć u vidu detaljnog opisa odnosa crnogorskog društva prema sedam slučajeva ratnih zločina koji su dobili sudski epilog u Crnoj Gori: Slučaj logor Morinj; Slučaj Deportacija; Zločini u Bukovici; Ubistvo porodice Klapuh; Zločin u Štrpcima; Slučaj Kaluđerski laz; Slučaj Zmajević.
Navedeni ratni zločini su rezultirali smrću više stotina ljudi. U nekim slučajevima, optuženima je suđeno u odsustvu, i nikada nijesu odgovarali za zločine za koje su na kraju osuđeni. Svi optuženi za etničko čišćenje u Bukovici, na granici Crne Gore i BiH, za nezakonito hapšenje i deportaciju izbjeglica vojsci Republike Srpske i za ubistva civila u Kaluđerskom lazu su oslobođeni odgovornosti. U tri slučaja crnogorski sudovi nijesu kvalifikovali radnje kao ratne zločine, uprkos tome što su žrtve tih zločina nesporne. O nalogodavcima u sudskim procesima nema ni govora.
Na osnovu stečenog iskustva u radu sa ovim temama, autori su mišljenja da nastavnicima/cama osim presuda najdragocjeniji izvor predstavljaju svjedočenja oštećenih, pa je uložen napor da se kroz svjedočanstva i presude dobije koristan alat koji će im pomoći da ovu temu obrade u učionici.
U Priričniku je detaljno opisan i sudski postupak za ratni zločin deportacija, koji je državno tužilaštvo iniciralo tek nakon 13 godina ćutanja. Kao i pravne vratolomije Višeg, Apelacionog suda i Vrhovnog suda koje su dovele do toga da se devet pripadnika MUP-a optuženih za progon bosanskih izbjeglica iz Crne Gore, koji su zatim ubijeni u BiH, oslobode optužbi. Navodi se da je ovaj slučaj ostavio velike moralne posljedice po društvo uz onemogućavanje adekvatne izgradnje kulture sjećanja jer je svaki pokušaj obilježavanja mjesta zločina opstruiran, kako od lokalne, tako i od državne vlasti.
Podsjeća se i da niko nije odgovarao za zločin u Bukovici, pitanje komandne odgovornosti nije bilo istraženo. Istraga i sudski postupak nijesu obuhvatili odgovorne po komandnoj liniji, kao ni eventualne nalogodavce zločina.
U Priručniku se opisuje i ubistvo porodice Klapuh od strane ljudi koji su im navodno trebali pomoći. Za ovaj zločin optuženi su Janko Janjić, Zoran Vuković, Zoran Simović, Radomir Kovač i Vidoje Golubić. U iskazu koje je Golubić dao pred Višim sudom jasno navodi na koji način su ubistva izvršena:… ,,Odmah pri polasku iz Foče, Janko Janjić mi je rekao da će da ubije Hasana Klapuha zbog toga što mu je maltretirao oca dok je radio u Foči, a Klapuh bio na odgovornim funkcijama. Janjić je imao namjeru da ih ubije odmah po izlasku iz grada Foče, ali sam ga u tome sprečavao znajući da je on lak da potegne oružje za malu sitnicu. Ja se istom nijesam smio suprotstavljati fizički bojeći se za svoj život… Dolaskom na most Obrada Cicmila u blizini Šćepan Polja od 16h do 17h Janko Janjić je meni naredio da zaustavim vozilo, a zatim zaustavio Zorana Vukovića, koji je odmah išao iza mene. Pozvao je Hasana Klapuha da izađe iz vozila, ja sam za to vrijeme sjedio u vozilu, čim ga je izveo čuo sam pucanj i zapazio da Janko Janjić drži pištolj u ruci. Ne znam da li je jedan od braće Kovača ili Janjić odvukao leš Klapuha preko mosta i bacio sa mosta, jer sam se još nalazio u vozilu. Jedan od braće Kovača, Milomir ili Radomir, su ubili iz pištolja Feridu Klapuh… Ja sam izašao iz vozila i po naređenju Janjića posipao pijesak na tragove krvi koji su poticali od Hasana i Feride. Ćerka Klapuha, Sena, je vrištala i molila da je ne ubiju i uputila se prema brani tunelom, a za istom su pošli Zoran Simović i Zoran Vuković. Ja sam prošao pored istih sa kolima, a u tunelu se čuo pucanj i sačekao ih jedno 150 metara od mosta…” Golubić je u iskazu objasnio kako su nakon svega otišli u jednu od lokalnih kafana.
U poglavlju o zločinu u Štrpcima, prenesena je i izjava
Nebojše Ranisavljevića, koji je pred Višim sudom u Bijelom Polju osuđen zbog učešća u otmici i likvidaciji 19 građana SR Jugoslavije.
„Čuo sam pucanj sa lijeve strane, okrenuo sam se i vidio jedno lice da bježi. Odmah sam skinuo pušku sa ramena i pucao u to lice, pa je to lice odmah palo, pošto je palo čuo sam kada je kazalo „jao, majko moja“. U tom trenutku Milan je izašao iz garaže i sa povišenim tonom pitao ko je to pucao… Milanu sam odgovorio da sam ja pucao i pokazao mu na to lice, vidio sam da mu je Milan prišao i bajonetom ga preklao, zatim je Milan rekao „tako se to radi“… Milan i Boban su uveli preostala zarobljena lica u garažu, nakon kraćeg vremena čuli su se prigušeni pucnji, zatim su Milan i Boban izašli, naredili da uđemo u vozilo… Milan je izvadio novac i satove od zarobljenih lica, podijelio svima po 100 DM, a ko nije imao sat dobio je i sat…”
Autori navode da je kod nastavnika/ca istorije vidljiv manjak formalnog obrazovanja kada su ratovi 1990-ih u pitanju. ,,I pored toga što smo u toku našeg rada na ovim temama sreli jako puno nastavnika/ca koji imaju entuzijazam, želju i, što je možda najbitnije, profesionalnu potrebu da predaju ove teme, postojala je jedna zajednička prepreka – činjenica da niko od njih nije imao priliku da na studijama istorije izučava te ratove”, navode autori.
Utisak je da udžbenici i nastavni programi namjerno prećutkuju učešće Crne Gore u ratovima i zločine, i to nakon 30 godina, jer to odgovara kako prošloj tako i sadašnjoj vladajućoj političkoj eliti.
Predrag NIKOLIĆ
INTERVJU3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO2 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice