Povežite se sa nama

OKO NAS

SJEVER, POBUNE PROTIV KONCESIONARA: Čije su naše šume

Objavljeno prije

na

Mještani sela Ulotina kod Andrijevice, zatražili su od Uprave za šume Crne Gore da hitno raskine ugovor sa koncesionarima koji vrše sječu šume iznad njihovog sela i na taj način zaustavi eksploataciju drvne mase sa ovog područja.

Time su se Uloćani pridružili pobuni velikog broja stanovnika sjevernih opština koji traže da se onemogući nemilosrdna eksloatacija svih prirodnih resursa ovog dijela države, bez ikave koristi za lokalno stanovništvo.

Oni su podsjetili da se radi o šumi u gazdinskoj jedinici Piševska rijeka – Zeletin, odjeljenje 25 i 26, koja, kako su naveli, predstavlja zaštitni pojas iznad njihovog, i još nekoliko sela na tom području.

Mještani tvrde da bi nastavak sječe šume na ovom potezu donio velike probleme lokalnom stanovništvu, s obzirom na to da se radi o rastinju koje je vjekovima štitilo Ulotinu od sniježnih lavina i drugih elementarnih nepogoda sa vrhova Zeletina. Kažu i da će ukoliko se ne udovolji njihovim zahtjevima blokirati put koji preko njihovih imanja vodi do šume.

,,Obavještavamo sve nadležne institucije da ćemo svim raspoloživim sredstvima stati u zaštitu šume iznad našeg sela, koju je država dala koncesionarima na korišćenje. Uradićemo to jer mi ne smijemo dozvoliti da se taj zaštitni pojas uništava. Ovaj šumski pojas štiti da se sa visokih planinskih vrhova sniježne lavine ne sruče na sela”, kaže Rade Vlahović.

On podsjeća da su mještani ovih dana morali ići u policiju da daju izjave u vezi sa ovim problemom. ,,Tražimo da se obustvavi svaki vid sječe šume na ovom potezu, jer niko nema pravo da nas, radi bilo čijeg interesa, seli sa vjekovnih ognjišta” .

Uloćani tvrde da bi svaka dalja sječa šume iznad ovog sela predstavljala zločin nad prirodom. ,,Naši preci su od davnina brižno vodili računa o ovom zaštitnom pojasu šume, koji se nalazi ispod golog kamenitog brda, znajući šta on znači za Ulotinu. Radili su to jer zbog velikog nagiba na ovom terenu se često dešavaju lavine, kao i obrušavanje kamenja i stijena i to u svim godišnjim dobima. Naši očevi i djedovi nijesu djeci dozvoljavali da tu uberu jelku, što jasno govori koliko su značaja pridavali održavanju rastinja iznad naših kuća. Sada su se pojavili privilegovani pojedinci koji su krenuli da šumu uništavaju, ostavljajući za sobom veliki nered”, kaže Vlahović.

Mještani Ulotine uzalud objašnjavaju nadležnim službama da se šuma o kojoj je riječ oduvijek smatrala visoko zaštićenom, i da zbog toga nije dolazilo do njene sječe.

Kažu i da nije ni pravo ni pošteno što ih niko nije obavijestio da je planirana sječa te šume. ,,Bilo bi prirodno da se o ovakvom potezu, odnosno o sječi šume tamo gdje je nikada nije bilo, organizuju javne rasprave. Da se o svemu čuje glas mještana. Nas niko ništa nije pitao, kao da i ne postojimo, iako se zna da naša bratstva ovdje žive vjekovima. Mi smo o sječi šume saznali tek kad su se pojavili radnici Uprave za šume iz Andrijevice, koji su izvršili doznaku u tim odjeljenjima i obavijestili nas da je šuma pretvorena u ekonomsku i data koncesionaru na eksploataciju”, objašnjavaju mještani sela Ulotina.

Oni ukazuju na nespornu činjenicu da bi sječa šume u potpunosti poremetila i vodoizvorišta sa kojih se selo napaja vodom i da bi došlo do ugrožavanja rijetkih divljih životinjskih vrsta na ovom području.

,,Koncesionar je tokom prošle godine izvodeći radove u odjeljenju 24 narušio i poremetio pojedina vodoizvorišta. Ako bi se nastavila sječa šume na ovom području, pravljenjem puteva i takozvanih vlaka, korišćenjem raznog goriva i maziva bili ugrožaveni svi izvori pitke vode sa kojih se mještani snadbijevaju. U predjelu Zeletina žive zaštićene vrste životinja od mrkog medvjeda do srne, pa bi ulaskom teških mašina i sječom šume bila uništena njihova staništa. Sve to govori da šuma iznad Ulotine, umjesto nemilosrdne devastacije, zaslužuje posebnu zaštitu”, poručuju mještani.

Zeletin je velika planina koja pripada masivu Prokletija, a proteže se od Andrijevice, odnosno andrijevičkog sela Kuti, pa sve do Gusinja. Prirodnjaci ističu da je ova planina jedan od najočuvanijih biodiverziteta u Crnoj Gori, jako interesantnog reljefa, na kom se neprestano smjenjuju litice i grebeni, vrtače i jaruge, pašnjaci i lokve, listopadne i zimzelene šume prepune atraktivnih stogodišnjih stabala.

,,Budući da prirodno pripada masivu Prokletija, planinu je trebalo uključiti u zonu nacionalnog parka, tako da bi se na taj način zaštitili svi resursi koje sada napadaju raznorazni povlašćeni koncesionari”, smatraju Uloćani.

Mještani su istakli da će se oštro suprotstaviti i namjeri države i pojedinaca da na Vođeničkom potoku, koji prolazi kroz Ulotinu, prave minielektrane.

,,Ispod Zeletina izvire Vođenički potok koji prolazi kroz naše selo i služi za navodnjavanje. To je naša sveta voda i najoštrije ćemo se suprotstaviti namjeri da njegov potencijal iskoristi za izgradnju mini elektrana, jer bi ga na taj način mještani potpuno izgubili. Takođe, nećemo dozvoliti da se izgradnjom puteva uništi njegovo vodoizvorište poznato kao Petrov mramor”, poručuju mještani sela Ulotina.

Osim Andrijevice, gdje su se pored Uloćana pobunili i mještani sela u masivu ispod Komova, i stanovnici beranskih prigradskih naselja i sela Kaludra, Donja Ržanica, Donje Luge i Zagorje, nekoliko mjeseci tokom godine koja ostaje za nama držali su u blokadi put koji vodi ka planinskim katunima Cmiljevice.

Oni zahtijevaju da koncesionari poprave puteve i naprave betonske mostove koji su u godinama nemilosrdne eksploatacije uništeni prolaskom teško natovarenih kamiona i druge šumske mehanizacije. Traže i da se preispitaju raspodjele koncesija i da se omogući svim vlasnicima pilana na ovom području da rade, a ne samo odabranim.

Pobune protiv koncesionara u beranskom selu Šekular traju već deceniju. Povremeno je dolazilo i do eskalacije sukoba između mještana i koncesionara, da je morala intervenisati i policija.

Stanovnici širom sjevernih opština traže da se dio sredstava od prirodnih resursa usmjeri u razvoj njihovih lokalnih zajednica. Stvari su očigledne. Ogromno blago od posječene šume sliva se u džepove moćnih pojedinaca koji za sobom ostavljaju devastirane prostore i uništene puteve.

Rijetkim i privilegovanim koncesionarima čamovina se prodaje za svega petnaest eura po kubiku, a bukovina za šest eura. Kada to preprodaju oni za kratko vrijeme stiču bogatstvo koje se obično definiše sa dvije riječi – šumarska mafija.

Predsjednici sjevernih opština ranije su u više navrata saopštavali kako se kolač od šuma neskladno dijeli, i da neprimjereno malo pripada opštinama na čijim teritorijama se šume nalaze. Oni su ukazivali na to da šumskim blagom treba da se upravlja na sjeveru, kao što se morskim dobrom upravlja na jugu.

Centralne vlasti su do sada odbijale da se odreknu ovog izvora prihoda koji je čest izvor manipulacija, posebno u toku izbornih kampanji. Zbog toga se širi virus pobune.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

SAMOUBISTVO NENADA NOVOVIĆA  U SPUŠKOM ZATVORU: Porodica optužuje Upravu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od početka 2020. godine šest pritvorenika oduzelo je sebi život u zatvoru u Spužu. Supruga Baranina Nenada Novovića, koji je 23. februara oduzeo sebi život u tom zatvoru, tvrdi da Uprava i zatvorski ljekari nijesu preduzeli ništa da to spriječe. Insistira da se sprovede detaljna istraga

 

 

Istraga o tome kako je 33.godišnji Baranin Nenad Novović 23. februara u spuškom zatvoru oduzeo sebi život  dok se nalazio u ćeliji koja je pod video nadzorom i dalje traje. Dok istražiteli ispituju da li u ovom slučaju ima propusta službenika zatvorskog obezbjeđenja,  Novovićeva supruga Kristina tvrdi da Uprava zatvora i zatvorski ljekari nijesu preduzeli ništa da spriječe samoubistvo. Kaže i da su ignorisali molbe da njenog supruga, koji je imao mentalnih problema, adekvatno liječe.

„Moj suprug je bio u teškom mentalnom stanju i ja sam više puta molila nadležne da mu pruže odgovarajuću medicinsku pomoć- ali moje molbe su ignorisane. Umjesto liječenja i zaštite, ostavljen je u jednokrevetnoj ćeliji, uprkos jasnim pokazateljima da je ugrožen. Njegov život ostao je u rukama institucija, a njihov nemar i nehumanost su ga koštali istog“, kaže ona.

Pojašnjava da su prvi put cimeri iz zatvorske ćelije primijetili da je Nenadu narušeno mentalno i fizičko stanje u aprilu prošle godine, te da su tada prvi put i tražili da ga posjeti stručno lice.

“Tada je prvi put psihijatar Nenada posjetio i zvao na razgovor. Saznanja su da je taj razgovor trajao minut i po i da je doktorica procijenila da je u pitanju sportista, što i jeste, moj suprug jeste bio sportista i dobar momak, ali i kroz posjete, kao i  momci koji su provodili sa njim 24 časa, vidjelo se da nešto nije u redu“, kaže ona. .

Objašnjava  da je nakon toga njen suprug promijenio sobu, ali da njegovi problemi nijesu prestali.

„Nenad  nije htio da izađe iz kreveta, nije htio da komunicira sa ljudima. Znam da je došlo i do sukoba u toj sobi. To psihičko stanje  kod njega ispoljavalo se vjerovatno kroz neki vid agresije, kaže Kristina Novović koja ističe da su ljekari bili upoznati da mu je potrebna pomoć te da zna da je i njen suprug sam tražio psihijatra jer je bio svjestan da mu je neophodno liječenje.

„Nemam uvid u te izvještaje,  odnosno šta je dobio od terapije. Međutim očigledno da terapija nije bila adekvatna čim je došlo do ovoga i očigledno i razgovori sa psihijatrom nijesu urodili plodom“, tvrdi Nenadova  supruga.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BIRN:  ZLOČIN U BUKOVICI: Dugo čekanje na pravdu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon tri decenije ratni zločini u Bukovici kod Pljevalja i dalje bez pravnog epiloga, porodice žrtava i civilni aktivisti nezadovoljni reakcijom pravosuđa

 

 

Nikad mi neće jasno biti zašto je moj otac ubijen. Bilo mu je pogrešno ime po svemu sudeći“, kaže Vilha Đogo iz Bukovice kod Pljevalja koja danas živi u Mostaru.

Vilha Đogo je rođena u Crnoj Gori i bila je svjedok torture koju su od 1992. do 1995. paravojne, vojne i policijske formacije sprovodile na teritoriji Bukovice kod Pljevalja. U to vrijeme živjela je u selu Tvrdakovići u bukovičkom kraju.

Njenog oca Džefera Đoga (57)  15. juna 1993. godine ubio je pripadnik Vojske Republike Srpske (VRS) Majoš Vrećo na putu ka selu Potkruše kod Pljevalja. Pripadnici VRS Vrećo i Dragomir Krvavac, obojica iz Bukovice, fizički su maltretirali Đoga a onda mu naredili da legne potrbuške, nakon čega mu je Vrećo iz neposredne blizine ispalio tri metka u glavu. Tijelo pedesetsedmogodišnjeg Džafera Đoga kasnije je pronađeno prekriveno granjem.

Bukovica je planinsko područje u opštini Pljevlja uz granicu sa Bosnom i Hercegovinom i obuhvata 37 sela, a tokom rata u Bosni i Hercegovini u bukovičkom kraju boravio je veliki broj rezervista Vojske Jugoslavije, policije Crne Gore i pripadnika paravojnih formacija.

Oni su, prema svjedočenjima stanovnika Bukovice koja su prikupili nevladine organizacije za ljudska prava, od 1992. do 1995. godine sprovodili kampanju mučenja, pljačke i zlostavljanja bukovičkih Bošnjaka.

Vilha Đogo podsjeća da se njihova porodična kuća nalazila na putu ka Foči u BiH, kao i da je na tom području bila locirana vojska.

„Policija nam je dva puta pretresala kuću. Oba puta je policija došla od prvog komšije pravoslavca. Moja i njihova majka su pili kafu. Ključ od kuće su ostavljali kod nas. I nakon 20 dana pošto je otac ubijen, neki ljudi su došli kod njih puštali muziku i pucali u vis“, tvrdi.

Prema podacima Udruženja prognanih Bukovčana od 1992. do 1995. na teritoriji Bukovice ubijeno je šest osoba: Džafer Đogo, Hajro Muslić (75) i njegov sin Ejub Muslić (28), Latif Bungur (87), Hilmo Drkenda (70)  i Bijela Džaka (70) dok su Himzo Stovrag (65) i Hamed Bavčić (76) izvršili samoubistvo zbog posljedica torture. Desetine stanovnika bukovičkih sela bili su fizički zlostavljani, 11 je oteto i odvedeno u Čajniče u BiH,  90 porodica je protjerano, a većina domaćinstva opljačkana.

Majoš Vrećo je jedini pripadnik vojnih i policijskih formacija koji je osuđen zbog zločina u Bukovici. Osnovni sud u Bijelom Polju osudio je Vreća na 4 i po godine zatvora, da bi Viši sud u Bijelom Polju u novembru 1994. preinačio kaznu na 14 godina. Tadašnji predsjednik Crne Gore Milo Đukanović amnestirao je Vreća u decembru 2001. godine.

Dragomir Krvavac oslobođen je zbog neuračunljivosti, a ubistvo Džafera Đoga nije okarakterisano kao ratni zločin već kao ubistvo izvršeno iz niskih pobuda i zbog nacionalne mržnje.

„Nisam zadovoljna sa istragom o ubistvu moga oca. Sva istraga se svela na izvršioca ubistva, a saučesnici i oni koji su nagovarali da ga ubiju i koji su bili prisutni prilikom ubistva su oslobođeni“, tvrdi Vilha Đogo.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

OSLOBAĐAJUĆA PRESUDA U SLUČAJU UBISTVA LJUBIŠE MRDAKA I PLJAČKE POŠTE U NIKŠIĆU: Ubijanje pravde

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok sud i tužilaštvo prebacuju odgovornost za oslobađajuću presudu jedni na druge, supruga ubijenog Ljubiše Mrdaka saopštila je da su ovakvom presudom Ljubišu ubili drugi put

 

 

Oslobađajuća presuda za pljačku nikšićke pošte i ubistvo Ljubiše Mrdaka, koju je u utorak donio sudija podgoričkog Višeg suda Veljko Radovanović izazvala je burne reakcije i kritike na račuin bezbjednosnog i pravosudnog sistema Crne Gore. Zbog ovog djela se sudilo Mitru Kneževiću, Stojanu Albijaniću, Nemanji Miljkoviću, Petru Zolaku, Srđanu Svjetlanoviću, Davidu Banjcu i Stefanu Regojeviću, koji su nakon izricanja prvostepene presude pušteni iz spuškog zatvora.

Iz obrazloženja presude sudije Radovanovića,  zaključuje se  da je istraga traljavo vođena, te da tokom istražnog postupka nijesu prikupljeni dokazi kojima bi se potvrdilo ono što je tužilaštvo tvrdilo – da su optuženi 20.novembra 2021.godine u Nikšiću počinili razbojništvo tokom kojeg su ubili radnika obezbjeđenja Pošte, Ljubišu Mrdaka.

Sudija je naveo da je sud doveden pred svršen čin i da je zbog ovakve optužnice morao sud da preuzme ulogu istražnog organa.

„ Na neki način je sudsko vijeće stavljeno pred svršen čin jer je moralo da sudi na osnovu ovakve optužnice. Morao je sud da vodi istragu. Saslušano je na više desetina svjedoka, pregledano je na desetine sati video snimaka“, saopštio je sudija Radovanović. .

On je kazao da se iz optužnice nije moglo utvrditi ni ko je ispalio smrtonosne hitce u Mrdaka.

„Stoji činjenica da je sud imao mogućnost da utvrdi pojedinačnu odgovornost optuženih što je i pokušao, preuzimajući istražnu ulogu, ali ni jedan od svjedoka nije mogao da prepozna optužene. Sud je imao u vidu sve dokaze podnesene od strane tužilaštva i navode odbrane. Sud smatra da se krivično pravna odgovornost nije mogla utvrditi na jasan i nedvosmislen način“,  kazao je između ostalog Radovanović u obrazloženju presude, navodeći propuste tužilačke istrage koja je, kako smatra, dovela do ovakve optužnice.

U obrazloženju oslobađajuće odluke sudija Radovanović je dodao i da su u pojedinim segmentima tvrdnje Višeg državnog tužilaštva ostale na nivou osnova sumnje a u nekim na nivou indicije ili čak ni na tome.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 28. februara
ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo