Uprkos tome što u varoši postoje dva elitna, mnogo manjih hotela i na desetine restorana, većina Kolašinki i Kolašinaca će i ovu Novu godinu dočekati u svojim domovima, uz televizijski program. Izuzetak su oni mlađi, koji će zabavu potražiti u nekom od kafića. Ipak, svi turističko- ugostiteljski objekti u tom gradu, već sada je izvjesno, biće puni. Njihovi gosti tradicionalno su turisti i to, sudeći prema cjenovniku, uglavnom oni dubljeg džepa. Goste će, opet, tradicionalno, bar u hotelima Bjanka i Four Points by Sheraton, zabavljati Grandove zvijezde. Tako je već par decenija, a razlog zbog čega Kolašinci tokom ,,najluđe noći” ostaju kući, pored besparice, je činjenica da su odavno ,,izgubili svoja omiljena mjesta za izlaske”.
Rijetka su mjesta u ovom gradu gdje se porodično može proslaviti, čak iako kućni budžet to dozvoljava.
Nakon privatizacije za većinu u varoši, kažu, zatvorena su vrata hotela Bjelasica i motela na Babljaku. Hotel, koji se sada zove Bjanka odavno je, cijenama usluga, daleko izvan domašaja mještana, a motela, na ulazu u grad, pored magistrale, je ruina, čije se renoviranje ili rušenje odlaže godinama. Ostale su samo uspomene starijih na vrijeme kada su na novogodišnju radost i dobar provod pravo imali gotovo svi. Bilo je to vrijeme kada se biralo i društvo sa kojim će se zakoračiti u novu godinu.
Sagovornik Monitora nekadašnji uspješni sportista Boro Milošević, podsjeća da tih godina nada i osmijeh nijesu pripadali samo izabranima. „Umjeli smo da se organizujemo i da se veselimo, bez potrebe za dokazivanjem, da napravimo doček Nove godine veličanstvenim. Bila su to prisna druženja i veselja starograđana, turista je tada bilo malo. Slavilo se od srca, iskreno i imali smo čemu da se radujemo i u čemu da uživamo. Kada se stari hotel Bjelasica zatvorio zbog renoviranja, preselili smo se u motel na Babljaku. Tamo nam nije bilo ništa lošije”, kaže Milošević.
U nekadašnjoj Bjelasici, sjeća se on, bile su dvije velike sale. U jednoj je bila kafana, u drugoj restoran, a dijelio ih je veliki podijum za ples. Na podijumu, kaže sagovornik Monitora, tokom večeri izređali bi se svi.
,,Bila je privilegija da se dobije mjesto u restoranu jer se to smatralo elitnim dijelom. Međutim, zadovoljstvo je bilo kasnije preći u kafanu. Dešavalo se da, pred Novu godinu, po tri dana čekam na recepciji hotela da rezervišem mjesto za doček. Nijesmo smjeli da dovodimo svoje cure jer njima nije bilo dozvoljeno da izlaze, a mi, muško društvo bi započeli sa slavljem u noć 31. decembra i povezali slavlje sve do sredine januara. Bračni parovi slavili su posebno. Tek poslije ponoći svi bismo sastavili stolove i slavili zajedno”, sjeća se on novogodišnjih slavlja tokom druge polovine prošlog vijeka.
S obzirom na to da je bio istaknuti sportista, sa društvom je imao, kaže, privilegiju da zapjeva i neke, u to vrijeme, ,,nepoželjne” pjesme. Milošević, ima utisak, da mladi sada slave vještački, kao da se mora, utrkujući se ko će se ljepše obući i više novca potrošiti.
„Vrijeme moje mladosti i ondašnjih slavlja bilo je obilježeno pristojnom i skromnom garderobom. Žene su u ono vijeme bile nekako ljepše, diskretno našminkane i obučene sa ukusom i stilom. Nije bilo nekog dokazivanja, svi smo bili tu na jednom mjestu, komšije, prijatelji, rođaci, drugovi… Bez interesa i bez bilo kakvog navalentnog ponašanja i nametanja statusa, tu smo bili samo da se zajedno proveselimo. Svako je tada od svoje plate mogao sebi priuštiti novogodišnji doček gdje želi u gradu.”
Ne pamti Milošević da je tokom tih zlatnih kolašinskih godina ikada u noći slavlja intervenisala policija niti da je bilo krupnijih incidenta. Još se, međutim, sjeća da se pažljivo birala muzika za doček. Pored, tada u Jugoslaviji, poznatih muzičara, Kolašince je dobro zabavljao i lokalni bend Galaksija.
,,Najžalije mi je što današnja omladina neće imati priliku da doživi makar jednu novogodišnju noć kakvu smo mi imali godinama u nizu. Danas mladi za doček biraju kafiće, skučene, zadimljene prostore, nema one prisne atmosfere. Kao da je izlazak postao takmičenje. Drugačiji je sistem vrijednosti, odnos prema sebi i drugima, sve je drugačije. Prava i velika slavlja prestala su sa zatvaranjem ‘naše’ Bjelasice, a uporedo i sa svim nesrećama koje su zadesile region, a ovaj grad ekonomski i duhovno opustošile”, smatra Milošević.
Lokalni hroničari imaju dosta podataka o tome kako su se njihovi preci veselili tokom 50-ih i 60-ih godina prošlog vijeka. U to vrijeme postojala su dva muzička društva Crveni karanfili i Bijela ruža. Prvo je bilo sastavljeno od starijih Kolašinaca. U njemu su svirali kapelnik Vaso Minić, Drago Divaca, Momčilo Lukin Rakočević, Stevan i Vasilije Begović, Milo Petkov Rakočević i Velizar Janketić.
Konkurentski sastav Bijela ruža činili su mlađi Kolašinci i oficiri iz kasarne na Brezi. Svi ti oficiri bili su ,,kolašinski zetovi”.
,,Oba sastava svirala su u hotelu Bjelasica. Crveni karanfili kao predratni svirači zabavljali su goste samo do ponoći, a potom svirajući šetali gradom i, od kuće do kuće, čestitali Novu godinu. U hotelu su poslije njih nastupali članovi Bijele ruže, koji su svirali do zore. Poslije svirke i oni su ulazili u kuće sugrađana sa lijepim željama za sledeću godinu. Pamti se kako su se tada djeca više radovala tim muzičarima, nego Djeda Mrazu”, zapisali su lokalni hroničari o posleratnim kolašinskim novogodišnjim slavljima.
Muzičari su imali običaj i da u zoru zapjevaju serenade pod nekim prozorom. U Bjelasici nekoliko dana poslije 31. decembra organizovana su slavlja za zaposlene u hotelu, koja su takođe, bila poznata po dobroj atmosferi.
Dragana ŠĆEPANOVIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
SVIJET3 sedmice
Izdvojeno4 sedmice