Tridesetdevetogodišnji Selvedin Arslani iz beranskog naselja Talum, nije izdržao teret siromaštva i prije mjesec dana izvršio je samoubistvo. Kćerkica Irnes (10) i sin Alen (8) ostali su najprije kod njegovog mlađeg brata Safeta dok nije sproveden postupak prebacivanja u Dom u Bijeloj. Ova djeca su treća generacija sirotinje u porodici Arslani. „Nikada nijesmo znali za bolje. Otac nam je rano umro. Majka je održavala toalet na autobuskoj stanici. Bilo nas je petoro djece, više gladni nego siti. Boli me i nije mi pravo što ni moja braća ni ja nijesmo mogli stvoriti bolje za svoju djecu. Sirotinja rađa sirotinju” – ispovijeda se Selvedinov brat Safet za Monitor.
Nesrećni Selvedin je nakada radio u ciglani. Prije deset godina je ostao bez posla, i od tada je bio na socijali. Da bi prehranio djecu, fizikalisao je đe je stigao i đe god se ukazivala prilika. Supruga ga je ostavila u najvećoj muci, od tada je bio i otac i majka.
„Mislio je sto na sat. I da zaradi, i da skuva, i da opere. Ne znam za drugi razlog. Jednostavno više nije mogao da izdrži takav život i takav tempo” – vjeruje Safet.
Da bi sahranio brata, ovaj mladi čovjek je morao da se zaduži, i da i sam zapadne u još veću bijedu. „Nije meni bolje nego što je bilo nesrećnom bratu. Ali sam ja po prirodi borac. Imam četvoro djece i živim sa suprugom i djecom u iznajmljenoj kući u romskom naselju. Preživljavamo od socijalne pomoći koja ne može pokriti osnovne troškove. Dugovi se samo gomilaju. Nema kome nijesam pisao u državi da mi pomogne da riješim stambeno pitanje. Lakše bi mi bilo da imam makar svoj krov nad glavom i normalne uslove. Kupatilo i kuhinju. Ništa – samo obećanja” – priča Safet.
Ni treći brat Arslani, Rasim, nije bio bolje sreće. Takođe živi kao podstanar i od socijalne pomoći izdržava četvoro djece, od kojih jedno ometeno u razvoju. Ne bježe braća Arslani ni do kakvih poslova, ali je u ovom siromašnom gradu na sjeveru Crne Gore jednostavno teško naći bilo šta za preživljavenje. Hiljade ljudi je u procesu gašenja nekadašnjih velikih privrednih preduzeća ostalo bez posla.
Monitor je krajem marta ove godine pisao o tragičnoj sudbini još jednog bivšeg radnika ciglane Zdravka Kastratovića, koji je takođe izvršio samoubistvo, ne izdržavši pritisak bijede u kojoj se našao nakon što je ostao bez posla. Nije Zdravko to uradio iznenada. Na mogućnost tragedije ovaj četrdesettrogodišnji radnik indirektno je upozorio samo mjesec ranije kada je, putem medija, ponudio na prodaju bubreg. Njegove vapaj niko nije ozbiljno shvatio i prošao je nezapaženo.
„Svjestan sam koliko je teško živjeti bez bubrega, ali to je moj jedini izbor, a oni koji su mene i moje kolege doveli u ovaj položaj, trebalo bi da se stide” – kazao je tada nesrećni čovjek.
Nikakve pomoći u međuvremenu porodici Kastratović nije bilo. Ni od koga. Da nesreća bude veća, prije nepunih mjesec dana prepuklo je srce Zdravkovog oca za svojim sinom. U kući na selu Polica ostala je samo još njegova majka.
Radnici Rudnika mrkog uglja u Beranama zbrajaju sanduke i porodične tragedije u ovoj kompaniji koja odavno ne radi. Pet njihovih kolega je izvršilo samoubistvo od kada je firma zatvorena poslije prve i neuspjele privatizacije 2002. godine. Tada je bez posla ostalo sto osamdeset rudara. Zbog finansijskih problema u koje je zapao, samoubistvo je izvršio i jedan bivši direktor, nekadašnji vlasnik Gojko Radojević. Nesrećnog čovjeka su izvarali strani partneri oko posla u Beranama. U Vojvodini, gdje je živio, izreketirali su ga svojevremeno Legijini kriminalci.
„Kada je rudnik zatvoren većina radnika se našla u teškoj situaciji. Ispalo je da nam je bilo lakše i ljepše dolje u jami. Rudari nijesu mađioničari. Nijesmo mogli da pronađemo način kako da prehranimo porodice. Zbog toga su naše kolege dizale ruku na sebe. Jedan je puškom sebi presudio, ostale makanje iza njega. Žena ne radi. Niko ih ne obilazi, niti im šta donosi. Kako preživljavaju samo oni znaju” – priča inženjer Vukašin Saičić, koji sa dvadeset pet godina staža ne može ništa da ostvari.
Rudari su se nadali obećanjima da će nakon što je ovu firmu prije tri godine kupila grčka kompanija Balkan enerdži, ponovo biti upošljeni, ali je to očigledno bila sumnjiva priča puna praznih obećanja.
„Jedan naš kolega je bio skoro pred penzijom kada je ostao bez posla. Jednoga dana došao je u direkciju da pita hoće li biti kakve otpremnine, akcija, bilo čega što bi mu donijelo hljeb. Kada je shvatio da nema ničega i da ni penziju neće dočekati, presudio je sebi konopcem. Ostalo četvoro djece iza njega” – priča drugi rudar.
Monitoru se ranije ispovijedio i radnik bivše Fabrike kože Polimka Marko Radević. U toj „uspješno” privatizovanoj kompaniji bez posla su ostali i on i njegova supruga, kada se ona prije tri godine odlučila na samoubistvo.
„Nije mogla da podnese gubitak posla. Nije bilo drugog razloga. Imali smo skladan brak i zlatnu djecu. Ne. Ni u međuvremenu nijesam uspio da za nju izdejstvujem otpremninu koja je sljedovala” – kaže Radević..
U Beranama niko više ne broji firme koje su poslije privatizacije doživjele potpuni krah. Niko ne zna koliki je broj porodica zbog toga dospio u bijedu. U privredi u ovom gradu trenutno je zaposleno svega oko trista radnika, u nekoliko manjih kompanija za koje je ocijenjeno da imaju perspektivu, od nakadašnjih desetak hiljada, koliko ih je bilo na početku tranzicije i gašenja velikih kompanija. Gdje su ostali? Od čega preživljavaju?
Nije daleko od istine konstatacija da siromašnije ljeto nikada nije zakucalo na vrata. Ljeto kojem se samo djeca zbog Lima raduju, dok im roditelji padaju u očaj. Neko je već primijetio kako je Lim lijepa rijeka, ali nije dobra za kupanje iz makar tri razloga. Nije baš najčistija, nije ni najtoplija – a i đeca kad se kupaju brzo ogladne.
Supruzi Safeta Arslanija dosta posla bi bilo da samo hljebove svakodnevno peče. Tri puta po dvije velike tepsije.
„Dvadeset pet kila brašna može nam biti tek za pet dana. Mjesečno, znači, sto pedeset kila. Ako ne ustanem na vrijeme da ispečem, đeca se probude gladna, moram da odem i kupim. Ne mogu samo hljeb jesti. Trudim se makar da nijesu gladni i da budu čisti. Zagrijem kazan, pa jedno po jedno, u limeno korito. Po nekada ne znam u kojem vijeku živim” – kaže Refija.
Safet nije nerealan i zna da je mnogo slučajeva sličnih njegovom, ali je spreman da sa porodicom izađe na ulicu. Da ih makar narod gleda. Kaže samo da ne zna koliko ima onih koji uopšte primjećuju koliko je u ovoj zemlji gladnih i bijednih, koji su na ivici da podignu ruku na sebe kao njegov pokojni brat, dok tajkuni od bijesa ne znaju šta rade.
Tufik SOFTIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
DANAS, SJUTRA4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
U SJEĆANJU3 sedmice
Izdvojeno2 sedmice
INTERVJU4 sedmice
HORIZONTI4 sedmice
INTERVJU3 sedmice