Povežite se sa nama

INTERVJU

SINĐA PO DRUGI PUT MEĐU CRNOGORCIMA: Između robije i nakalemljenog sjećanja

Objavljeno prije

na

Šta još možemo očekivati od Sinđe, svojevrsne džuboks mašine spremne da otpjeva sve ono što naruči onaj koji je zadnji ubacio novčić u njegov džep? A šta će poželjeti učesnici igranke koja će, sve je izvjesnije, dobiti svoj nastavak prije drugostepene odluke u slučaju državni udar

 

Što bi u Bosni rekli: kako pošlo – tako došlo.  Kontroverzni svjedok saradnik u slučaju državni udar /terorizam u pokušaju Aleksandar Saša Sinđelić ponovo se obreo u Crnoj Gori. I traži azil.

Muštuluk nam je uhvatio glavni specijalni državni tužilac Milivoje Katnić. „Danas je u Crnu Goru prvi put od Srbina pobjegao Srbin“, kazao je Katnić u Skupštini, tokom rasprave sa poslanicima Demokratskog fronta: ,,To je ovaj Sinđelić. Prebjegao je pod kuršumom. Nisam ga ja gonio. Vi ga gonite i za to postoje dokazi. Molim vas da stanete”.

Pošto je lidere DF tako lijepo zamolio da zaustave progon za koji, kaže, postoje dokazi (možda bi Katnić o svojim saznanjima trebalo da obavijesti nekoga iz Tužilaštva?) epski nastrojeni SDT je nastavio k’o uz gusle: “Sinđelić je preko staza, mimo graničnog prelaza i redovnih prelaza bježao u Crnu Goru, što je bilo vidno na njegovim nogama i tijelu“. Slijedili su fakti: ,,Ono što je činjenica je da je (Sinđelić – prim. autor) u Crnoj Gori i da je izjavio da traži politički azil“. Pa opet red nedokazanih pripovijesti: „On je u situaciji da mora da bježi isključivo zbog toga što je morao da svjedoči pred sudom u Crnoj Gori”.

I mnogo neiskusniji čovjek od Milivoja Katnića zna da je krajnje neozbiljno, da ne kažemo rizično po sopstvenu reputaciju, povezivati interpretacije Aleksandra Saše Sinđelića sa bilo čime što je činjenica ili je isključivo dokazano. Ta osoba, prosto, previše i prečesto laže.

Za dokazivanje te teze (da je Sinđa osoba kojoj se ne može vjerovati ni koliko je sati) možda je najmanje bitna tvrdnja DF da Sinđelić ne govori istinu ni o svom navodnom bjekstvu, pošto je u Crnu Goru, prema njihovim informacijama, stigao desetak dana ranije. „On se u Podgorici nalazi skoro desetak dana, gdje ga Katnić danima priprema za konferenciju za medije“, saopštili su iz DF-a dan po potvrdi prispijeća (ne)zvanog gosta.

Onda se oglasio i MUP Republike Srbije. Sinđeliću, tvrde, niko ne prijeti. Mada  potvrđuju da je on u Crnu Goru pobjegao. „Izmišljotina je da je toj osobi neko prijetio i da je zbog toga pobjegao u Crnu Goru. Takođe, ta osoba nije politički aktivna u Srbiji, pa samim tim ne može biti politički progonjena“, saopštili su iz srpskog MUP-a portalu Borba. „Očigledno je da je ta osoba imala nečiju pomoć da se prebaci u Crnu Goru i da je ilegalnim putem prebačen mimo graničnih prelaza. Naravno, to je krivično djelo za koje će odgovarati oni koji su ga počinili, a istraga je u toku”.

Eto još nepoznanica. Zašto bi bježao neko kome niko ne prijeti? I zašto bi bio problem da osoba koju ne progoni niko, pa ni država Srbija, ode negdje drugo, makar i u Crnu Goru? Konačno, ko je tim transferom izgubio a ko je na dobitku?

Da li bi, u nedostatku valjanih odgovora na ova pitanja, trebalo da vjerujemo Katniću i njegovom svjedoku saradniku da je on iz Srbije, progonjen od lidera DF, spas potražio u Crnoj Gori. I da traži azil od istih onih vlasti protiv kojih je pripremao državni udar.

Koliko je to teško svjedoči prisjećanje da je Sinđelić, prije samo četiri mjeseca, tvrdio da je on zapravo pobjegao iz Crne Gore u februaru ili martu prošle godine. Nakon što su ga Katnić i njegovi saradnici mjesecima nagonili na zlo.

I danas na Jutjubu možete pronaći martovski snimak Sinđe koji za kafanskim stolom, gledajući u kameru svog NN sagovornika, objašnjava kako je sa porodicom uspio da pobjegne iz Crne Gore. Iako su nadležni u Podgorici, prethodno, tvrdili da je iz države otišao legalno, pošto ,,prema navedenom licu nije izrečena mjera zabrane napuštanja teritorije Crne Gore“. Sinđelić se, dodatno, požalio kako je crnogorskim tužiocima ispričao ono što su željeli da čuju. Pošto bi, u suprotnom, bio doživotno zatvoren.

,,Dok ti ne potvrdiš ono njihovo ‘mi znamo’, nema ništa“, priča svjedok saradnik, „ne postoji način da dokažeš istinu. Onda uradiš ovako kažeš ono što oni žele, da bi izašao, da bi se sklonio, da bi posle mogao da stekneš uslove da kažeš istinu”. Pred tom kamerom Sinđelić kaže kako razmišlja da preseli porodicu na drugu adresu i ode u neku emisiju kako bi ispričao istinu o svojoj ulozi u slučaju državni udar.

Ne bi službe bile to što jesu da svojim saradnicima ne ispune po neku želju. Tako se i Sinđa obreo u Ćirilici kod Miomira Marića. Da objasni svoje motive saradnje sa Katnićem: „ Morao sam da kupujem vrijeme, morao sam da razmišljam dugoročno… Potvrđivao sam one njihove priče isključivo da naši ljudi izađu napolje i da ja dođem ovdje… Da sam rekao bilo šta drugo, ja ne bih stigao do ove emisije”.

Pojavio se onda još jedan snimak, opet neznanog autora, u kome Sinđelić ponavlja priču iz sudnice podgoričkog Višeg suda. U koju mu je, uz Milivoja Katnića, bezrezervno povjerovala i sutkinja Suzana Mugoša. Dio njenog obrazloženja izrečene presude kojom je 13 optuženih osuđeno na gotovo 70 godina zatvora prenosimo iz Podbjede:

„Odbrana je pokušavala da ospori iskaz i kredibilitet svjedoka saradnika Saše Sinđelića, ali za sudsko vijeće je nesporno da je on iznio istinu i vjerodostojno opisao do detalja što je planirano za veče 16. oktobra. ‘Svaka okolnost koju je iznio je i ispitana i potvrđena. Nesporno je da je njegov iskaz upotrebljiv, jasan, bez konfuzije i potvrđen materijalnim dokazima’, obrazložila je sutkinja, dodajući da je tri mjeseca saslušavan i nijednom nije dovedeno u sumnju ono što je govorio“.

A evo kako je govorio Sinđelić. U sudnici i van nje.

„Prilikom mog boravka u Moskvi ja sam shvatio o čemu se tu radi, da se priprema bukvalno državni udar u Crnoj Gori. Da se svrgne vlast. To sam shvatio iz svega što mi je iznio sam Šišmakov. Ja sam vidio da je to, da kažem, vrlo ozbiljna stvar…”, zbori Aleksandar Sinđelić u jednoj kafani. U kameru.

Pred drugom kamerom, opet u kafani, Saša Sinđelić otkriva zavjeru: ,,Ljudi koji su išli tamo (u Podgoricu), pohapšeni su samo zato jer su za njih znali taj Paja (Mirko Velimirović) i još nekoliko njih drugih i oni su ih izmanipulisali… Paja je na svoju odgovornost kupio oružje, ako ga je kupio. Ali nas je prijavio. Namestio nas je“.

U sudnici je, ipak, Aleksandar prvo objašnjavao kako ga je, zapravo, strah od ortaka iz Rusije nagnao u policiju. Da prizna nešto za šta je tri dana ranije tvrio da su izmišljotine i budalaštine. Problemi su počeli kada mu je Edi (Eduard Šišmakov), na Kalemegdanu, tražio da mu vrati mali crni telefon za koji je Sinđelić zaključio da služi tome da Rusi mogu da ga prate, pa se zabrinuo za svoju bezbjednost.. „Ja sam po dolasku kući pokupio sve stvari koje su ostale kod mene i novac i otišao u policiju gdje sam ispričao sve što znam i gdje sam predao stvari“. Tako su nastali svi materijalni dokazi u slučaju državni udar.

Onda se Saša dosjetio da je on u sudnici dobrovoljno, kako bi rekao istinu o liderima DF koji su izdali srpsku stvar i uzeli novac. „Oni su htjeli, očigledno, da strada više ljudi. Ali srpskih. Pare su gurnuli u džep”, analizirao je tada. Uz pretpostavku da je i Mirko Velimirović  (isti onaj što ih je, dva pasusa visočije,  namestio)„odustao i pokolebao se” nakon što je saznao da su lideri DF „izdali“.

Sinđelić je tada sudskom vijeću objasnio da je do zaključka o izdaji i prodaji lidera DF-a došao metodom induktivnog zaključivanja, pošto „nema ko drugi“.

To je samo dio ispitanih i potvrđenih okolnosti na osnovu kojih je donijeta prvostepena presuda. Sudskom vijeću nijesu zasmetali ni Sinđini pokušaji da ospori lako provjerljive činjenice. Poput onih da je nekada robijao u zatvoru u Spužu, da je protiv njega u Srbiji podnijeto dvadesetak krivičnih prijava (napad na službeno lice i dezerterstvo, krivično djelo teška krađa – 11 krivičnih djela; razbojništvo – dva krivična djela; nelegalno posjedovanje oružja – dva krivična djela…), da je u Hrvatskoj izvršio ubistvo iz koristoljublja zbog čega je pravosnažno osuđen…

„Nikada se nisam bavio kriminalnim radnjama“, jedna je Sinđinih tvrdnji. Izrečena u istom dahu kad i objašnjenje kako je vojvodi Paji, „kao Deda Mraz“, dao 30 hiljada eura da kupi 50 automatskih pušaka.

Šta još možemo očekivati od Sinđe, svojevrsne džuboks mašine spremne da otpjeva sve ono što naruči onaj koji je zadnji ubacio novčić u njegov džep? A šta će poželjeti učesnici igranke koja će, sve je izvjesnije, dobiti svoj nastavak prije drugostepene odluke u slučaju državni udar.

Mnogo toga zavisi od toga kako će se Crna Gora, odnosno njeno pravosuđe, odnositi prema Interpolovoj potjernici kojom Aleksandra Sašu Sinđelića potražuje Hrvatska zbog izdržavanje kazne zatvora u trajanju od 21 godine. Sinđelić je na tu kaznu osuđen u odsustvu, zbog krivičnog djela teškog ubistva i teške krađe. Zemljoradnika Mirka Fotesa Sinđelić je ubio 2002. godine, na njivi, da bi mu uzeo traktor.

Hrvatsko Ministarstva pravosuđa je 1. juna 2017. godine,  Ministarstvu pravde CG uputilo zahtjev za izručenje Sinđelića. „Zainteresovani smo za izručenje navedene osobe radi izvršenja kazne zatvora izrečene u Hrvatskoj“, navedeno je u saopštenju hrvatskog Ministarstva.

Saradnici ministra pravde Zorana Pažina proslijedili su hrvatski zahtjev za izručenje Višem sudu „kao stvarno i mjesno nadležnom za odlučivanje u konkretnom predmetu“ (citat iz saopštenja Minsitarstva pravde). Potom je, iz podgoričkog Višeg suda, saopšteno da će oni o zahtjevu za izručenje Sinđelića odlučivati  nakon okončanja krivičnog postupka koji je u toku. Izgleda, sada, da ni to nije bila istina.

Prema informacijama pristiglim pred izlazak ovog broja Monitora, Viši sud u Podgorici odbio je hrvatski zahtjev za izručenje Sinđelića 22. aprila, prije izricanja prvostepene presude u sudskom postupku u kome je on bio svjedok saradnik. Ne znamo obrazloženje odluke koju je potvrdio i Apelacioni sud. Ali se može desiti da je ona zasnovana na prostoj činjenici da Aleksandar Saša Sinđelić tada nije bio u dohvatu crnogorskog pravosuđa.

Stvari su se sada promijenile. Kao i uloge. I ulozi. A istinu o državnom udaru, njegovim naručiocima, organizatorima i protagonistima i dalje čekamo.

 

Povod i posljedice

Vijest o Sinđinom dolasku (povratku?) u naručje SDT-a i ANB-a Milivoje Katnić nam je saopštio tokom skupštinske rasprave o radu Državnog tužilaštva, nakon kontroverzne tvrdnje da u slučaju državni udar  SDT nije imalo dovoljno dokaza za osuđujuću presudu Milanu Kneževiću.

„Mi to nijesmo imali. Ta situacija je sklopljena na osnovu iskaza svjedoka kojeg je predložila odbrana. To je poslanik gospodin (Predrag) Bulatović. Znači, odbrana je dala taj dokaz, pa je došlo do osuđenja ovog lica“.

Slijedile su očekivane reakcije iz redova DF. „Malo vam je što ste članove moje familije stavili u montirane procese, sada hoćete da navučete jedan dio javnosti protiv mene“, odgovorio je Bulatović, „znači, sva priča o činjenicama je pala u vodu, i da nije bilo mog svjedočenja, on ne bi bio osuđen“. Katnić je, zaista, u više navrata tvrdio da „za sve što on priča tužilaštvo ima dokaze“. A sada tvrdi suprotno. Bulatović je dodao kako će Katnić svoje tvrdnje morati da dokaže „i na mjestima gdje je to neophodno, jer je ovim dokazao da on u suštini zloupotrebljava službeni položaj, podmeće, konstruiše i obračunava se sa DF-om“.

Ostalo je nejasno na šta je tačno mislio glavni specijalni tužilac kada je objašnjavao kako je situacija sklopljena nakon Bulatovićevog svjedočenja. Ali, ta se nedoumica u potpunosti uklapa u utisak opšte nedorečenosti (i nedokazanosti) koji je ostao nakon presude sudskog vijeća Višeg suda u Podgorici kojim je predsjedavala sutkinja Suzana Mugoša.

Tako u presudi koja je satima iščitavana pred TV kamerama, pored ostalog stoji kako Sud nije kao istinitu prihvatio odbrane optuženih Andrije Mandića i Milana Kneževića koji su naveli da su u Rusiju išli radi zvaničnih političkih aktivnosti. „Pored tih formalnih posjeta Rusiji, Mandić i Knežević su imali dovoljno vremena da sa organizatorima dogovaraju kriminalne aktivnosti. Po priznanju optuženog Kneževića i svjedoka Predraga Bulatovića, on je u pauzi jedne od zvaničnih posjeta uspio da stupi u kontakt kasnije sa glavnim političkim savjetnikom Demokratskog fronta Aronom Šavivom iako mu to tada nije bio zvaničan plan posjete“, rasuđivala je i presuđivala Mugoša.

Ako ste razumjeli da su Mandić i Knežević, možda, nepravosnažno osuđeni zato što su „imali dovoljno vremena“ da se bave nezakonitim stvarima za koje tužilaštvo nije imalo dokaze, znajte da nijeste jedini koji imaju takav utisak (susret i eventualni dogovor sa političkim savjetnikom svakako ne spadaju u red zakonom zabranjenih aktivnosti).

Da sačekamo, zato, i vidimo čega bi se Sinđa još mogao dosjetiti.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Nerazminirano polje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora više tapka u mjestu nego što ide naprijed, uprkos “guranju” iz Brisela. Pogrešne je lekcije vlast izvukla iz poklonjenog IBAR-a

 

 

MONITOR: Vlast i opozicija su dugo usaglašavali pitanja za Venecijansku komisiju. Zašto?

ULJAREVIĆ: Činjenica da dio vlasti i opozicije, koji su potpisali sporazum, nijesu mogli lako doći do jednog usaglašenog pitanja za Venecijansku komisiju već su poslata dva – od svake strane po jedno – indikacija je suštinskog nepovjerenja među tim političkim akterima. To naglašava i da je jedan formalni dokument, koji je trebalo da bude neki vid mosta ka uspostavljanju institucionalnog dijaloga između vlasti i opozicije, na krhkim osnovama.

MONITOR: Hoće li VK pomoći da se prevaziđe politička kriza?

ULJAREVIĆ: Venecijanska komisija nema čarobni štapić. Njena uloga je savjetodavna, zasnovana na pravu i principima demokratije. Može pomoći u tehničkom i pravnom smislu, ali neće riješiti suštinske probleme naše političke krize, čiji je samo jedan izraz bio slučaj penzionisanja sutkinje Ustavnog suda Dragane Đuranović.

Imaćemo pravni i politički test – da li su akteri spremni da poštuju preuzete obaveze, posebno partije vladajuće većine ukoliko to mišljenje ne bude u okvirima odluke koju su oni donijeli. Ma kako se to u konačnici riješilo, ostaje nam nerazminirano političko polje, po kojem akteri hodaju, a svaka nova “mina” koja se (ne)namjerno aktivira produbljuje krizu.

MONITOR: Kako vidite  političku situaciju u kojoj su nam potrebne strane adrese da  arbitriraju o  pitanjima od  javnog interesa?

ULJAREVIĆ: To je simptom nerazvijene političke kulture, slabih institucija i skromnih formata političkih struktura na našoj političkoj sceni, a demokratska zrelost se mjeri i sposobnošću institucionalnog i samostalnog rješavanja sporova.Nije to od juče, dug je put ka demokratskoj konsolidaciji, ali je važno da se ide naprijed, bez skretanja u slijepe ulice ili vraćanja unazad, što je naša svakodnevnica.

Uvijek treba apostrofirati odgovornost vlasti, a ona je sve otuđenija od građana i građanki. Nalazi naših istraživanja, konkretno posljednji CG puls, zajednički poduhvat CGO-a i Instituta Damar, ukazuju da 56.5 posto građanstva cijeni da je ova Vlada okrenuta partijskim interesima, a 60.7 posto da su ministri više predani ličnoj promociji nego poslu. Kada se sa tim upare podaci o (ne)povjerenju u institucije ili o percepciji pravca kretanja države jasno se prepoznaje da unutrašnji mehanizmi ne funkcionišu i da je država na autopilotu – bez jasnog smjera i vizije za budućnost.

MONITOR: Važne obaveze  koje moramo ispuniti koje se tiču Reformske agende, čekaju. Gdje je Crna Gora kada je u pitanju evropski put?

ULJAREVIĆ: Crna Gora više tapka u mjestu nego što ide naprijed, uprkos “guranju” iz Brisela. Pogrešne je lekcije vlast izvukla iz poklonjenog IBAR-a.To je trebalo da bude podsticaj da se radi više, sadržajnije i kvalitetnije, da sistem bude transparentniji, da se podstiče inkluzivan dijalog sa različitim stranama kako bi evropska posla koja su domaća posla nosio što širi dio društva.

Vlast je sve to bagatelizovala kroz jeftini marketing za svoje partikularne potrebe, još više se zatvorila kad je riječ u uvidima u procese donošenja odluka i od sebe udaljila sve one  koji ne pristaju da budu podrška njihovom površnom i populističkom pristupu. Zato se dragocjena energija gubi na dnevnopolitičke igre između koalicionih partnera vlasti, koja više liči na raštimovani orkestar nego na političku snagu spremnu da povuče zemlju naprijed, jer su povezani isključivo željom da zadrže kontrolu nad državnim resursima.

Osim što vlast nije otvorila javne konsultacije oko Reformske agende niti usvojila sugestije van svog malog i u kapacitetima ograničenog kruga, njenoj primjeni se pristupa formalistički- Time se gubi šansa da građani osjete konkretne koristi  i rizikuje dodatno usporavanje procesa.

MONITOR: A gdje smo kada je u pitanju region, koji pumpaju Aleksandar Vučić i Milorad Dodik?

ULJAREVIĆ: Crna Gora se u regionalnim odnosima nalazi na klackalici između deklarativne posvećenosti evropskim vrijednostima i sve izraženijeg uticaja političkih struktura koje destabilizuju region.

Ako ne ojačamo sopstvene institucije, nećemo imati ni rezistentnost prema tim negativnim spoljnim pritiscima, bilo da dolaze iz Beograda, Banjaluke ili drugih sličnih centara moći. No, to postaje Gordijev čvor, jer su mnoge od tih institucija pod značajnim uticajem tzv. veto-igrača koji koče demokratizaciju i evropeizaciju Crne Gore.

MONITOR: Studentski protesti u Beogradu pokazuju najljepše evropsko lice Srbije. No, šta dalje?

ULJAREVIĆ: Ti protesti vraćaju nadu da u Srbiji postoji snaga koja vjeruje u slobodu, odgovornost i demokratiju. Nose novu, do sad neviđenu energiju, sa potencijolom da se prelije i izvan Srbije. Njihova snaga je u tome što su se kapilarno proširili – do djelova Srbije gdje je takav otpor bio nezamisliv, kao i do grupa koje su ranije bile pasivne, oblikujući stavove prema vlasti. Ovo je istaklo integritet akademske zajednice u Srbiji, koja je većinski stala uz studente – za razliku od  od iskustva u Crnoj Gori, gdje je takva podrška tokom posljednjih studentskih protesta izostala.

Ipak, bez organizovanog političkog odgovora teško je zamisliti širu sistemsku transformaciju. Građanski bunt je sjeme promjene, studenti su uzdrmali režim i artikulisali potrebu za reformama i balansom vlasti. Imaju široku podršku, ali potrebna je politička artikulacija kako bi se sve to pretočilo u institucionalni okvir. Vjerujem da će ta artikulacija doći, u nekom obliku i kroz neke nove ljude. Pitanje je samo kada, ali je jasno da  je Vučićeva piramida vlast na staklenim nogama i da je odbrojavanje njenog kraja počelo. Demokratski svijet to ne gleda bez emocije, iako su zvanične rekacije međunarodnih aktera za sad suzdržane upravo zato što ne vide ko može da zamijeni Vučića.

MONITOR: Region ubija korupcija, nalaz je nakon još jedne tragedije, ovog puta u Makedoniji. Kuda ide region?

ULJAREVIĆ: Korupcija je  zajednički imenitelj gotovo svih skorašnjih tragedija u regionu, izazivajući ogorčenje i frustraciju građana i građanki. Manje vidljivo ali vrlo razorno – korupcija podriva institucije, normalizuje kriminalizaciju društva, potiskuje mlade i talentovane, urušava povjerenje i ugrožava samo tkivo zajednice.

Dok god političke strukture na vlasti korupciju dominantno vide kao alat za očuvanje moći, a ne kao direktnu prijetnju životima i dostojanstvu građana i građanki, region će se kretati unazad. Riječ je o sistemskom problemu, a ne samo o „lošim pojedincima“. Zato nije dovoljna promjena vlasti – potrebna je promjena kvaliteta političkih struktura.

Primjer Crne Gore pokazuje da ni dolazak tzv. „novih snaga“ nije donio poboljšanje. Naprotiv, mnogi su nastavili i intenzivirali loše prakse, a u brojnim segmentima pokazali veći stepen neodgovornosti, bahatosti i otvorenosti prema koruptivnom ponašanju.

Bez sistemske i dubinske promjene političke kulture, region ostaje talac istih obrazaca koji ga decenijama drže zarobljenim.

MONITOR: Nakon trageije na Cetinju, pa i uprkos ovdašnjim protestima, izostala je odgovornost ?

ULJAREVIĆ: To je tužan i porazan primjer neodgovornosti vlasti, čak i u trenucima najteže tragedije. Ovaj slučaj je posebno upečatljiv jer se radi o ponovljenom izostanku reakcije, nisu se izvukle lekcije iz prethodne tragedije na Cetinju niti je došlo do suštinskih, sistemskih promjena, kako u sektoru bezbjednosti, tako i u drugim povezanim oblastima.

Nalazi našeg CG Pulsa,  iz marta ove godine, ukazuju da gotovo 60 posto građana i građanki smatra da neko mora snositi odgovornost za događaje od 1. januara, što podvlači potrebu za političkom i institucionalnom odgovornošću. Ovaj se  stav ne odnosi na jednu demografsku, političku ili regionalnu grupu – već predstavlja šire društveno očekivanje. Odgovornost se u javnosti prvenstveno locira u državnim institucijama, a naročito u Upravi policije, dok se kao lično odgovorna figura najčešće pominje ministar unutrašnjih poslova. To sugeriše da se ovaj događaj ne percipira kao izolovani incident, već kao simptom sistemske disfunkcionalnosti unutar bezbjednosnog sektora.

Ni tri mjeseca kasnije vlast nije pokazala nikakav osjećaj odgovornosti. Zastrušujuće je i odsustvo empatije koju su pojedini predstavnici vlasti demonstrirali prema žrtvama ovog masakra.Počevši od toga da nijesu prisustvovali ni komemoraciji, ni sahranama stradalih, da ne ulazimo u to kako su se odnijeli prema onima koji su se trudili pobuditi kod njih osjećaj odgovornost ili empatiju.

MONITOR: Kako povratak Mila Đukanovića na političku scenu utiče na stanje  u  DPS-u, ali i generalno na političu  scenu?

ULJAREVIĆ: Njegovo pozicioniranje na funkciji počasnog predsjednika DPS-a najviše govori o stanju unutar te partije, koja i dalje ne prepoznaje potrebu za unutrašnjom reformom, smjenom generacija i novim pristupom politici. Iako trenutno većina birača DPS-a podržava ovu odluku, nesumnjivo su time usporeni procesi nužni za redefinisanje partije.

Važno je  ovo sagledati i šire. Šta god neko mislio o Đukanoviću, činjenica je da on već godinama nije na vlasti i da nema formalne poluge moći. Odgovornost za (ne)demokratizaciju društva danas leži na onima koji vrše vlast, a kojih ima dovoljno da, uz političku volju i konsenzus, mogu aktivno oblikovati otvoreno, evropsko i građansko društvo, kada bi zaista baštinili te vrijednosti i imali kapacitet da ih sprovedu. Njima je ova pozicija Đukanovića novi izgovor za nekompetentnost ili nedostatak političke hrabrosti.

Crna Gora danas stagnira zbog sadašnjih aktera koji ne pokazuju spremnost da (iz)grade funkcionalne institucije i kulturu odgovornosti, a to ponajmanje zavisi od DPS-a.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA, ZAGREB: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona  bila nekoherentna

 

 

MONITOR: Hrvatski ministar odbrane, Ivan Anušić, izjavio je da je prošlo vrijeme kada se za sve pitao Beograd. Ima li Hrvatska konzistentnu politiku prema zemljama Zapadnog Balkana ili je ona i dalje pod uticajem složenih odnosa iz prošlosti?

DVORNIK: To s pitanjem Beograda je već stereotipna nacionalistička fraza još iz stare retorike HDZ-a i sličnih s kraja 1980-ih. Anušić je proizvod primitivnog političkog mentaliteta koji je od tada slabo evoluirao. Međutim, tu mu je reakcija Srbije pomogla tj. servirala loptu na smeč, jer se pozvala na također nacionalistički stereotip u kojem je nezamislivo da Kosovo bude neovisno. “Beograd” se doista nema što pitati, jer je s gledišta država koje su priznale Kosovo nenadležan. Ono što bi se stvarno moglo pitati ne “leži’”dobro nijednoj od država u regiji, a to je: koliko istinski štite svoje etničke manjine od diskriminacije i zakidanja raznih vrsta?

Inače, ne zavaravajmo se: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku. Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona sama bila nekoherentna.

MONITOR: „Blokadna kuharica“ i navodna umiješanost hrvatskih tajnih službi u pobune u Srbiji, izgovor su za „osvetničke“ mjere iz Beograda. Za razliku od akademske zajednice i nekih djelova hrvatskog društva, vlast u Hrvatskoj – koja je oštro reagovala na nediplomatske mjere i napade srpskog režima, nije pokazala razumijevanje za protestante. Da li se Hrvatska ponaša u skladu sa distanciranom politikom zvaničnog Brisela?

DVORNIK: Da se u Srbiji nije oko toga dogodio neki smiješni pokušaj halabuke, „Blokadne kuharice” se ovdje nitko već odavno ne bi ni sjećao. Ako zagovornici ‘teorije’ o hrvatskom miješanju zaista kao dokaze nemaju ništa bolje od tog tekstuljka i nešto kontakata među studentima, koji su (i trebali bi biti) normalna stvar, smiješno je da o tome uopće razgovaramo.

Pogleda li se sadržaj i forma sadašnjih protesta u Srbiji i usporedi ih se s “plenumaškim” aktivnostima u Hrvatskoj prije deceniju i pol, jedino “zajedničko” jest što su akteri bili studenti i što su svoje skupove na fakultetu zvali plenumima. U Hrvatskoj se uglavnom radilo samo o jednom fakultetu, u Srbiji o gotovo svim fakultetima i univerzitetima. U Hrvatskoj se radilo o mnogo užim zahtjevima – da obrazovanje ne bude roba na tržištu – dok se u Srbiji traži da sistem općenito počne funkcionirati odgovorno, uz konsekvencije po sve koji zlorabe javne funkcije, i političke i krivične. Zahtjevi u Hrvatskoj bili su ljevičarski, a ovi u Srbiji naprosto liberalno-sistemski, dok u ikonografiji predstavljaju neku “općenarodnu” poziciju (što god to značilo) koja se izražava i velikim brojem nacionalnih zastava i pjesama. Hrvatski “pokret” zbog osebujnosti stila i uskih zahtjeva nikada nije mogao mobilizirati ni većinu studenata na jednom fakultetu, a ovaj srbijanski očito može mobilizirati cijelo društvo.

U hrvatskoj javnosti, bar liberalnoj, studentski protesti se prate sa simpatijom. Vlasti su distancirane dijelom zbog konformiranja s EK, a dijelom jer ne znaju što bi s njima i u što će se razviti.

MONITOR: U 2009.  godini pojavila se Vaša knjiga „Akteri bez društva“, koja sumira efekte 20 godina od masovnije pojave organizacija civilnog društva. Da li je uticaj NVO u međuvremenu u nekom pravcu bitnije promijenjen i kako gledate na pojavu plenuma i zborova kao pokušaja direktne demokratije u Srbiji?

DVORNIK: Treba bitno razlikovati NVO-e i civilno društvo. Civilno društvo je prešutno u mnogo širem dijelu svijeta usvojeno kao oznaka za društvo koje se aktivno, ali bez borbe za vlast (kao partije) ili za neke regulativne funkcije (poput sindikata) postavlja prema “javnim stvarima”. Bilo sudionički, bilo javno kritički ili na druge načine. NVO-i su samo institucionaliziran vid organiziranja nekih od tih aktivnosti po modelu poduzeća, ali neprofitnog, bez nekog velikog aktivnog članstva. Utoliko, one su i jedan oblik otuđenja djelatnog potencijala od samog civilnog društva, često bliže fondacijama i državnim agencijama. One utječu više pregovaranjem s državnim institucijama nego javnom mobilizacijom.

Plenumi i zborovi izraz su nastojanja da građanke i građani zainteresirani za javna pitanja (dakle, civilno društvo) ostanu redovno okupljeni i aktivno prisutni. Održavanje takvog djelovanja traži veliku energiju i angažman, pa teško mogu postati stalan dio sistema. Sada su se u Srbiji neočekivano pokazali kao široko usvojena forma, ali nitko ne može prognozirati koliko će uspjeti. Zasad, potencijala ima.

MONITOR: Zagreb je sigurno zainteresovan za razvoj krize u BiH. Dok Milorad Dodik lamentira nad svojom borbom za prava Hrvata u BiH, šef HDZ-BiH Dragan Čović je Dodikov SNSD nazvao „prethodnim partnerom“.. Ko bi mogao biti „naredni partner“ Čoviću?

DVORNIK: HDZ se iz ideoloških razloga ne može odreći podrške “hrvatskom entitetu “, ali ekonomski i pragmatično-politički Hrvatska već i sada ima u BiH – uključujući RS – sasvim povoljnu situaciju za svoje, prije svega, ekonomske interese. Kako se BiH ipak postupno pluralizira i unutar etničkih “zajednica “, raste i broj mogućih kombinacija, a stvari ne poznajem dovoljno detaljno da bih mogao procijeniti kako će se one kretati.

MONITOR: Neizvjesnost američke spoljne politike sve se više osjeća. Kako  ocjenjujete istovremeno taktiziranje EU sa SAD i širenje fronta „voljnih“ i jačanje pozicije Kira Starmera i UK u brizi za Ukrajinu i krizi transatlantskog partnerstva?

DVORNIK: O vanjskoj politici premalo znam, ali po dojmu iz medija čini se da je onima kojima je u interesu da EU postane djelatno tijelo a ne labava konfederacija nacionalnih vlada, ovo dobro došla prilika da razviju sistem odlučivanja na području obrane. Budući da Trumpova politika obezvređuje međunarodne organizacije – ne samo EU nego i NATO – te se zemlje konačno moraju organizirati same. Do toga je još daleko, ali je možda početak. Pogotovu ako se na putu oslobode dviju predrasuda – da je Rusija strahovito nadmoćan opasan neprijatelj, a da su SAD ipak još uvijek nekakav saveznik. Trumpova politika ne čini mi se toliko ekspanzionistička koliko bezobzirna spram ikakvih međunarodnih normi.

MONITOR: Tramp kaže da  Putinu nije dao nikakav rok u vezi sa prekidom vatre u Ukrajini . Primirje u Gazi se ne obnavlja. I  dalje se gine.  Ima li  šanse da UN preuzmu predvodništvo u efikasnijim mirovnim pregovorima?

DVORNIK: UN može djelovati samo ako postoji kompromis između SAD, Kine i Rusije – dakle zadugo nikako. Trumpova politika samo formalno nastupa kao da traži sporazuman prekid sukoba, ali pritom bezočno favorizira jače – Izrael i Rusiju – jer one više kontroliraju situaciju, čineći pritom ogromne zločine. Trumpova vrhuška po svemu sudeći svemu tome pristupa poslovno, radi političkog i ekonomskog profita, posve neimpresionirana ikakvim pravom i pravdom.

 

Sklapanje sporazuma poput ovog Hrvatske sa    Albanijom i Kosovom  nije  čudno

MONITOR: Nedavno je sklopljen regionalni bezbjednosni sporazum između Hrvatske, Albanije i Kosova, što je naišlo na nezadovoljstvo i protest Beograda. Kako  razumijete interese ove tri zemlje za ovakvom vrstom povezivanja- da  li se radi i o interesu NATO, s obzirom da su Hrvatska i Albanija članice, a Kosovo nije?

DVORNIK: U paraleli s EU, nije čudno sklapanje takvih sporazuma, koji su dio postupnog integriranja u širi savez. Sličnih je npr. trgovinskih ili energetskih sporazuma već bilo s potencijalnim članicama EU. Oni mogu imati neki funkcionalan značaj, premda su često samo formalni, pa i simboličko ‘potvrđivanje identiteta’. NATO uglavnom ne zna što bi sa sobom, a neka racionalna reakcija na stvarnu opasnost od agresije (dakako-od Srbije, o Rusiji da ne govorimo) može postojati samo u glavama paranoidnih nacionalista.

 

Najviše je pluralizma, paradoksalno, na desnici

MONITOR: Hrvatska je imala niz izbora 2024-25. Na čelu države je ostao dvojac Andrej Plenković-Zoran Milanović. A  iznenađenje je koalicija HDZ sa Domovinskim pokretom. Možemo nije napravilo značajniji prodor.  Zašto je hrvatska politička scena ukopana u jednu vrstu dvostranačja?

DVORNIK: Jer stupove političkog organiziranja još nije dotakao pluralizam: HDZ je utemeljen u nacionalizmu, SDP u potrebi za sigurnošću. Zbog toga u SDP-u više nije ostalo ništa od ljevice, ništa što ide dalje od defanzivne sigurnosti naspram nacionalističkog porobljavanja države, sa svim njenim institucijama, javnim službama, medijima. Liberalni centar se nije mogao razviti jer nema samostalne poduzetničke – kapitalističke klase.

Novije (za zapadni svijet već stare) alternative poput zelenih se probijaju sporo i mukotrpno, kako društvu postaje jasno da ono najpoželjnije – ekonomski prosperitet – ujedno ubija i potkopava prirodnu osnovu samog života. Većini je još uvijek na prvom mjestu materijalna sigurnost i potiskivanje sjećanja na siromaštvo.

Najviše je pluralizma, paradoksalno, na desnici, gdje niču stalno novi kandidati za ulogu nacionalnog šampiona, uvijek na istoj podlozi – talambasanja o nacionalnoj ugroženosti i zazivanja autoritarnog poretka. Samo su nekoć glavni neprijatelji, jedno žrtve unutrašnjeg nasilja tokom rata i nakon njega, bili Srbi, a danas su to izbjeglice iz siromašnih zemalja globalnog  jugoistoka.

U tom otimanju oko uskog skupa nekih tobože temeljnih vrijednosti, najbliži su istodobno i najveći neprijatelji. HDZ-ov režim-primjerice, po svemu je  sudeći odgovoran za smrt dvojice prvaka Stranke prava u 90-ima. Zbog toga se i može činiti da je koalicija s Domovinskim pokretom neobična, obzirom na žestinu međusobnih verbalnih napada. No, taj “pokret” nema ništa osim ekstremnije varijante ideologije  HDZ-a i sada, kad ima udio u vlasti i mora zaboraviti  ekstremizam, utopit će se u HDZ, a vlastitim aferama izgubiti privid čistoće. Kao što je već prije 30 godina doživio i sam HDZ. Jedina mu je šansa da sada iznutra ukazuje na korupcijske afere, ali tako ne može dugo opstati u koaliciji.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BALŠA BRKOVIĆ, PISAC: Svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva…U određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…

 

 

 

MONITOR:U subotu je završen veliki protest u Beogradu. Kako komentarišete i doživaljvate višemjesečne proteste u Srbiji?

BRKOVIĆ:Ovi protesti su, iznad svega, znak da ima nade za Srbiju. Da jedna loša i amoralna vlast i jedan neobrazovani diktator nisu do kraja zarobili Srbiju i time zatvorili njenu kapiju budućnosti.

Kao aktivni učesnik beogradskih martovskih studentskih protesta iz 1991. imam i jedan vrlo ličan doživljaj svega što se ovih dana tamo dešava. Taj lični ugao pojačan je i činjenicom da je moj sin Brajan danas aktivni učesnik ovih događanja. Iz toga slijedi i neveseli zaključak da se na ovim balkanskim prostorima bilo koja suštinska promjena osvaja (pre)sporo, a da bi se nešto pomjerilo sa mrtve tačke potreban je rad više generacija. I potrošeni životi više naraštaja.

I još jedan govorljiv detalj: na demonstracijama iz 1991. značajnu ulogu odigrao je tada glumac Branislav Lečić, kanalisao je sa bine tu novu i moćnu energiju, a danas kada ga vidim sa ovim mrakom iz Pionirskog parka, jasno mi je da su modeli korupcije u naših ljudi mnogo raskošniji i neobičniji nego što pretpostavljamo, posebno kada je riječ o umjetnicima i srodnim djelatnostima.

Biće zanimljivo te i takve ljude pogledati u oči kada sve ovo prođe.

Kao i gotovo sve diktatore kroz istoriju, Vučića, prije svega čine slabosti ljudi kojima vlada, zato je on duboko zastrašujuća politička figura – on je sve ono najgore u svima: od koruptivnosti do licemjerja, od neznanja do površnosti, od gluposti do surovosti, od pohlepe do agresije…

To je i logično i zakonomjerno: diktator nikad nije sazdan na dobrim osobinama onih kojima vlada.

Ipak, najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva. A nestanak straha je suprotan nestanku struje – taj nestanak jasno pokaže sve oko vas. Kao kad se iznova uključi svijetlo – sve je najednom vidljivo, do najsitnijeg detalja. To je ono čega se autokrate najviše plaše – oni vole tamu i polutamu koja kod ljudi ionako aktivira sve moguće forme straha, vole i na sve bacaju zbunjujuće sjenke koje ljude vraćaju onim osnovnim, djetinjim strahovima od svijeta, od drugih… I što je nejnevjerovatnije, to djeluje.

MONITOR: Dio javnosti je razočaran što nijesu ispunjena njihova očekivanja, pa makar i po cijenu nasilja. Kako gledate na takvo ,,navijanje”?

BRKOVIĆ:Studenti u Srbiji ovih mjeseci pokazuju hrabrost, maštovitost, duhovitost, neustrašivost… Sve one osobine koje su na suprotnom polu od tuposti autokratije. I nije čudo da zadobijaju podršku na svim meridijanima – od balkanskog komšiluka do Amerike i Australije. Ćutanje EU je mnoge razočaralo, jer od Evrope ne očekujete one kalkulacije na koje vas naviknu lokalni buzdovani. Očekujete makar neku formu principijelnosti i emancipatorskog duha. Bez toga Evropa je kao bilo koja druga geografija… A ne bi smjelo biti tako.

Dok god su ovakvi kakvi su, pobunjeni studenti Srbije bude nadu ne samo u Srbiji već i na mnogim drugim mjestima.

Problem Srbije je što nema opoziciju na nivou pobunjenih studenata i građana. Vučić je godinama tako sistematično uništavao opozicioni prostor u Srbiji da su tamo ostale samo tužne ruine, čak ni podsjećanje na nekadašnji politički pejzaž ove države. To naravno ide Vučiću na ruku – bez solidne opozicije vi nemate političku snagu koja bi mogla da na pravi način isprati ovakvu pobunjenilčku energiju.

Na koncu, ne bih isključio mogućnost da Vučić napravi neku veliku glupost, a u ovakvim situacijama to znači veliko zlo po Srbiju i njene građane. Načinom kojim se beskrupulozni diktator bori protiv ovoga širokog pokreta je već opasno polarizovao Srbiju. Oni slučajevi kada su Vučićevi fanatici kolima udarali studentkinje i studente pokazuju realni efekat i dubinu njegovog satanizovanja druge strane. Vjerovatno svjedoče i njegov strah od probuđene Srbije. Diktatori su najopasniji kada se uplaše. Jednako kao i kada se – ničega ne boje. Sa nekim ko je osvojio neprirodno veliku moć u jednom društvu svakako se mora postupati oprezno. Čak, ili naročito, u situaciji gubljenja i silaska sa vlasti…

Posebno poglavlje ove sage je ogavno ponašanje Vučiću lojalnih i poslušnih intelektualaca i medija. Kao da ne postoji sjutra. A to ,,sjutra” će svakako jednom jasno pokazati kakvo beščašće je dominiralo srpskom medijskom i intelektualnom scenom svih ovih godina.

MONITOR: Šta bi kraj Vučićeve vladavine  donio političkoj sceni u Crnoj Gori?

BRKOVIĆ: Ne bi trebalo da se zavaravamo. Odnos prema CG neće značajnije promijeniti ni pad Vučićev. Postoji u Srbiji svijest koja CG vidi isključivo kao politički plijen. A ta svijest neće nestati preko noći, čak ni Vučićevim porazom i silaskom sa vlasti. Takve političke ambicije može biti lišena samo evropska Srbija, posvećena sebi i sopstvenoj budućnosti. Te političke utvare već su napravile jezivu štetu i Srbiji i okolnim narodima. Onaj ko te utvare u Srbiji sahrani zaslužiće posebno poglavlje u istoriji južnoslovenskih i balkanskih naroda.

MONITOR: U Crnoj Gori  oni koji su podržavali Đukanovića sada su uz studente u Srbiji, a dio onih koji su bili protiv našeg autokrate sada podržavaju srpskog. Kako to objašnjavate?

BRKOVIĆ:U Crnoj Gori govoriti o principijelnosti i političkoj logici jednako je kao da u bordelu pričate o vrlini… Možete pokušati, ali malo je vjerovatno da će vas razumjeti.

Parodičnu prirodu ovdašnje političke scene naročito ilustruju, ja ih zovem – Vučićeve političke pudlice u Crnoj Gori. Vrhunska je perverzija učestvovati u političkom životu zemlje kojoj želite nestanak.

Ako preživi aktuelnu vlast i posebno Vučićeve akcionare u njoj, Crna Gora će dokazati da je ozbiljna država.

Vučić je u mnogu čemu učio od Mila, doslovno kopirao modele vladanja i demagoškog manipulisanja, ali, oni nisu politički isto. Đukanović je od devedesetih evoluirao na način koji je Crnoj Gori donio civilizacijski napredak, bez obzira što on sam u mnogo čemu nije bio dostojan niti na visini tog emancipatorskog projekta. Vučić nije evoluirao politički, on Srbiju vraća u devedesete na najopasniji mogući način. Vraća duhove prošlosti tako što Srbiju dijeli osnažujući onu politiku koja je donijela tako mnogo poraza i padova…

U tom duhu je i ponašanje njegovih političkih pudlica u CG: povratak svoj tami i zlu devedesetih godina. Oni političku pobjedu od 30. avgusta 2020. doživljavaju ne kao izbornu pobjedu čiji su dio bili, već kao istorijsku pobjedu svojih osnovnih ideja, koje su poražene devedesetih godina. Jedna vrsta samoobmanjivanja ali koje je vrlo skupo i opasno za Crnu Goru.

MONITOR: Tragedija u Makedoniji nas je ponovo upozorila da korupcija ubija. Do kada će nas tragedije i ljudske žrtve upozoravati na pogubnost korupcije?

BRKOVIĆ: Kao i tragedija sa padom nadstrešnice u Novom Sadu, i ova tragedija u Makedoniji mnogo je više od jedne tragične priče. To su strašne dijagnoze opasnog vremena, a svako opasno vrijeme kreiraju pokvareni ljudi. I oni koji su spremni da prećute i previde takvu pokvarenost – otvarajući širom vrata pakla. To se i ovaj put dogodilo.

Sve su ovakve tragične priče u regionu slične, posebno kada je riječ o uzrocima i jednoj široj, političkoj genezi i pozadini događaja. Uvijek u temelju imate korupciju, odsustvo elementarne kontrole i razuma, pohlepu koja ignoriše sve što nalaže razboritost.

Pohlepa je vrhovno božanstvo ovog tranzicijskog polusvijeta…

Dodajte takvim događajima i beogradsku tragediju u školi Ribnikar, dva suluda cetinjska masakra i vidjećete istu matricu, istu vrstu zapuštenosti društva i koruptivnu i nesposobnu vlast.

Ali, u određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…

MONITOR: U romanu Aurora koji je i saga o šahu opisujete Podgoricu iz 30-ih godina prošlog vijeka. Koliko je poštovanje pravila, kao u šahu, bitno za društvo i da li smo nakon sto godina bliži poštvanju pravila i logike?

BRKOVIĆ:Toliko koliko je šah veličanstvena i savršena igra, toliko su ljudi kvarljivi i nesavršeni, tako da je šah moguć samo kao metafora za ono što je nemoguće – savršeno društvo. Ali, vrijedi toga biti svjestan.

A da li smo napravili neki korak ka poštovanju pravila? To je važno pitanje, ali odgovor je, vjerujem, sumoran. Promjena koja se u CG desila u velikoj mjeri je pokazala nedostojnost onih koji su pozivali na promjenu. To su činili vođeni željom da oni budu na mjestima koja su iznad kontrole, da kreiraju stvarnost bez odgovornosti. Teško možemo govoriti o promjenama. I dalje smo daleko od istinskog poštovanja pravila. Čak i od svijesti o pravilima i njihovom značaju. Plemenska logika naprosto ne ide sa duhom pravila. Građanski duh ga nasuprot tome podrazumijeva.

Aurora je priča o zametku građanske svijesti koji je, koliko god imaginaran, istovremeno i vjerodostojan. O prvim likovima koji su imali volje i snage da se suprotstave palanačkoj gomili…

MONITOR: Aurora govori i o nadi i vjeri u bolju budućnost u predvečerju rata, revolucije, stradanja. Koliko je sadašnja globalna i naša lokalna slika slična ili različita onoj iz međuratnog perioda prošlog vijeka?

BRKOVIĆ:Veći dio moga odrastanja i života to je izgledalo gotovo nemoguće, jednako koliko danas izgleda ne samo moguće već i izvjesno. Svijet na rubu potpunog rata, bez pravila i bez principa… Likovi i atmosfera Aurore svjedoče onaj društveni optimizam koji postoji uvijek uoči velikih društvenih kataklizmi poput svjetskih ratova. I koji naravno uvijek biva poražen u odmjeravanju sa ,,većinskom” voljom koja vodi prema propasti…

Pogledajte – ruši se na naše oči sva ona međunarodna arhitektonika koja je svijet decenijama držala u nekakvom poretku. Definitivno izgleda da borci protiv Novog svjetskog poretka uvode – novi svjetski poredak. Dakle. Moguća je katastrofa neslućenih razmjera. Čak i vjerovatna. Kako, nasuprot svemu tome, zamisliti političku pamet koja bi ovaj proces mogla zaustaviti ili preokrenuti? Globalna ljevica se posljednjih decenija samouništila, u svakom slučaju danas nije u stranju ponuditi izlaz ili bilo kakvu alternativu.

Ko bi to mogao? I kako. Odgovor na to pitanje trenutno teško da je moguć izvan naivnih ličnih projekcija, iracionalnih nada i prirodnih želja. A odgovor na to pitanje bojim se da je presudan.

Naravno, književnost ne može dati taj odgovor, ali može pomoći da se do njega dođe…

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo