Krenuli smo svojim putem, otisnuli smo se na našu veliku plovidbu! I sve je bilo na svom mjestu, kao što treba – sve stvari i sve što se dešavalo – kao kad s neba krene ljetni pljusak, kao kad krenu jata ptica, kao kad odlazite ne misleći na one kojima ćete nedostajati. Njihove vite, bijele ruke mahale su nam sa rive; na palubi našeg zlatnog broda, mi smo hvatali dobar vjetar u svilena jedra, naše misli više nisu bile s njima! Zlato našeg broda nikada neće zahrđati, svila naših jedara nikada se neće poderati, a mi im se više nikada nećemo vratiti! Sve što nam treba, uz nas je! Hoće li se naći dovoljno pučine za našu žeđ za beskrajem, hoće li biti dosta vjetra za našu žudnju za olujom!? Naš put nema cilja, jer je naš cilj – put! Ne plovimo da otkrijemo novi kontinent – plovimo da
zaboravimo na sve kontinente, da izbrišemo iz sjećanja čvrsto tlo i nepomična brda! Plovimo da nam plovidba postane život, naš jedini život – neka naš zlatni brod blago njišu valovi u zaklonu lagune, neka ga uragani bacaju u ponore divljih talasa, neka mu jedra napinju pomamni vihorovi, i neka ga nose tople struje u danima žege kada nebo prestane da diše, kad svakom vjetru ponestane daha: ali neka ne zastane! Ni za trenutak, ni za treptaj, ni koliko zastane srce kada predahne između dva udara pulsa!
Sve što će nam pomoći da se krećemo, pomno smo prebrojali i ponijeli ! Svega što bi nam kretanje otežalo, ili nas, ne dao Bog, zaustavilo, odrekli smo se, za sva vremena ga prokleli. I zato je naš zlatni brod bio jedini pravi brod! Jer brod je brod samo dok plovi; dok miruje, usidren, brod više nije brod, nego opet samo komad kopna, parče kontinenta, pas u dvorištu vezan lancem. Da bi bio i ostao u svakom trenutku brod, da nikada ne postane komad kopna, parče kontinenta, pas u dvorištu vezan lancem, naš zlatni brod nije imao – sidro!
Živjeti se ne mora; ploviti – da!
To je bilo naše geslo, naša zakletva, misao vodilja, onda, onog davnog dana kada krenusmo svojim putem, kada se otisnusmo na našu veliku plovidbu, ne misleći na one kojima ćemo nedostajati, hrleći u susret pučini i vjetru, noseći sve što nam treba za plovidbu – gordi i radosni što smo bez sidra, te dvostruke kuke na kojoj vise mrtve plovidbe! I koliko pogriješismo!
Godinama na moru, vjetrom gonjeni, nošeni strujama, bez predaha, talasima bacani, valima malim ljuljani blago, ne mirujući ni koliko zastane srce da predahne između dva otkucaja – a ni dana nismo plovili! Odosmo za rana, more nas odnese, i vjetar nas potjera dobar, u pazuhe i njedra uhvatiše ga naša svilena jedra – ali mi opet ne isplovismo!
Jer bez sidra brod ne može ploviti. U Gabonskom zalivu ogromna debla ekvatorijalnih suma viđali smo na pučini. Plutaju, ukleta, ali ne plove! Neka se nasukaju u plićaku pješčanog spruda, i vremenom ostrvce od tih debala i nanosa nastane; na njemu, tri ili pet palmi niknu usred Okeana, hiljadu milja daleko od kontinenta. Do kada će plutati, hoće li se, gdje i kada nasukati, ta debla, niko ne može reći. Jer debla nemaju sidro! Brod bez sidra je kao presječeno deblo u moru! Ploviš samo dok možeš stati, plovidbu prekinuti i ostati; gdje hoćeš, koliko ti se hoće! Brod bez sidra ne plovi, nego ga voda nosi, naušće i otsušće. Spustiš sidro, jakim lancem vezano za najčvršću gredu tvog broda, pa učvrstiš svoj brod, ne dozvoliš ni vjetru ni moru da ga nose! Podigneš sidro, u njegovo ležište ga vratiš, pa isploviš, kad hoćeš, i gdje hoćeš! Samo to je plovidba! Ne otiskuj se bez sidra na svom zlatnom brodu svilenih jedara! Neka ti sidro budu one vite bijele ruke koje ti mašu dok odlaziš; neka ti sidro bude tvoja draga; neka ti sidro bude dobra misao. Sidro će tvoj život pretvoriti u zlatni brod koji ne grize hrđa, a tvoje želje će razviti u svilena jedra koja se neće poderati! Samo onaj ko može zastati i krenuti kad hoće, putuje; samo je on slobodan, samo on živi svoj život. Sidro dokazuje neistinu tvrdnje: Putovanje je sve, cilj je ništa! Bez cilja nema ni puta ni putovanja! Odredi svoj cilj, pa kreni na put, isplovi. Izaberi brod prema svom sidru, a sidro uzmi prema svom brodu. Do cilja će te odvesti tvoje sidro a ne vjetrovi i morske struje.
Ferid MUHIĆ