INTERVJU
SERGEJ SEKULOVIĆ, MINISTAR UNUTRAŠNJIH POSLOVA: Slučaj Medenice test za institucije

Objavljeno prije
3 godinena
Objavio:
Monitor online
Ovaj slučaj mora pratiti adekvatna finansijska istraga, u kojoj niko ne smije biti zaštićen. Konačan rezultat mora biti pravosnažna osuđujuća krivična presuda. Ako svega ovoga ne bude, to će biti veliki korak unazad
MONITOR: Slučaj Vesne Medenice u žiži je javnosti. Da li su crnogorske institucije voljne i opremljene za borbu protiv korupcije na visokom nivou?
SEKULOVIĆ: Slučaj Vesne Medenice je veliki test za crnogorske institucije. Institucije treba da mu priđu sveobuhvatno. Kada ovo kažem, mislim da ovaj slučaj mora pratiti adekvatna finansijska istraga, u kojoj niko ne smije biti zaštićen. Konačan rezultat mora biti pravosnažna osuđujuća krivična presuda. Ako svega ovoga ne bude, to će biti veliki korak unazad. U najkraćem, slučaj koji ste pomenuli je test povjerenja javnosti u nadležne institucije.
Možemo reći da su crnogorske institucije zadužene za ovu borbu djelimično opremljene, u smislu tehničkih kapaciteta i znanja, sigurno više nego ikada ranije, ali s druge strane, da ponovim, potrebna su i dodatna ulaganja. Takođe, saradnja sa partnerskim službama, kako država, tako i regionalnih i međunarodnih organizacija jeste nužan preduslov za adekvatnu borbu protiv kriminala. Nijedna država ne može sama izaći na kraj sa transnacionalnim organizovanim kriminalom. Stepen te saradnje mjeri se povjerenjem koje partnerske službe imaju u naše organe. Rekao bih da ta saradnja nikad nije bila na većem nivou.
MONITOR: Da li ste zadovoljni rezultatima u borbi protiv organizovanog kriminala i korupcije u proteklih 16 mjeseci?
SEKULOVIĆ: Borba protiv organizovanog kriminala i korupcije, koju bi pratile pravovremene finansijske istrage, jeste srce pregovaračkih poglavlja 23 i 24. Dakle, radi se o testu za crnogorske institucije, u prvom redu za Upravu policije, kao organa za otkrivanje i Tužilaštvo, kao organa gonjenja, pod političkim kišobranom izvršne vlasti. Vlada mora imati nulti stepen tolerancije na korupciju, te prepoznati potrebe navedenih organa kako bi ova borba bila efikasna. Naravno, i druge institucije imaju važnu ulogu, ovdje prvenstveno mislim na Skupštinu Crne Gore, Sudski i Tužilački savjet.
Crnogorske institucije zadužene za borbu protiv organizovanog kriminala i korupcije, pogotovo korupcije na visokom nivou, moraju biti ojačane. Bez snažnih, profesionalnih i odgovornih institucija nema moderne države, odnosno države koja može ući u porodicu razvijenih država Evropske unije.
Upliv organizovanih kriminalnih grupa u crnogorske institucije postoji. Borba protiv korupcije na visokom nivou zaostaje, puni efekti finansijskih istraga izostaju. Mehanizmi za sprečavanje pranja novca su neadekvatni. Bez obzira na to, naše institucije imaju određene kapacitete i pokazuju rezultate, koji su, između ostalog, prepoznati i u izvještaju Evropske Komisije o Crnoj Gori.
Ono što se od nas očekuje jeste da sačuvamo institucionalnu memoriju i stabilnost organa. Promjene, kako u personalnom smislu, tako i u strateško-sistemskom pristupu, koje bi pratilo i adekvatno budžetiranje naš su zadatak i prirodna posljedica ubrzanja evropskog puta.
Institucije moraju pokazati neselektivnost dokazujući da su sposobne i voljne da se bore protiv svih devijacija ili, u najkraćem, da djeluju protiv počinilaca krivičnih djela kada pričamo o korupciji iz bivše, trenutne i svake buduće vlasti.
S druge strane, javnost bi trebala da ima razumijevanje za ovaj komplikovani proces, da bude kritički orijentisana i da vrši legitiman pritisak, ali da ipak sačuva integritet institucija u mogućoj mjeri.
Dakle, djelimično sam zadovoljan rezultatima.
MONITOR: Šta je MUP uradio u prethodnom periodu?
SEKULOVIĆ: Iz ugla Ministarstva unutrašnjih poslova možemo reći da je urađeno dosta. Donijet je sistemski i reformski Zakon o unutrašnjim poslovima, ozbiljno je pristupljeno Strategiji upravljanja ljudskim resursima u Upravi policije, Vladi je upućen Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta u MUP-u, kao i nova Strategija razvoja Uprave policije. Svi ovi akti su umreženi i pogađaju adekvatno cilj, a to je stvaranje pravnog i strateškog okvira kako bismo dobili željene rezultate. U najkraćem, postavljen je zdrav temelj.
Neselektivno smo krenuli u obračun sa organizovanim kriminalnim grupama, čemu svjedoče brojna otkrivanja krivičnih djela i počinilaca. S druge strane, kao nosilac izrade nove Procjene opasnosti od teškog i organizovanog kriminala (SOCTA), otvoreno smo javnosti prezentovali sve izazove i rizike koji postoje.
MONITOR: To ipak nije dovoljno. Šta dalje?
SEKULOVIĆ: Za adekvatne rezultate magična cifra je 300. Osnov borbe protiv organizovang kriminala i korupcije bi činili 200 visoko obučenih, sposobnih i voljnih profesionalaca za borbu protiv organizovanog i teškog kriminala, 50 profesionalaca za korupciju na visokom nivou i 50 profesionalaca za finansijske istrage. Njih 300, uz podršku kolega iz Specijalnih i istražnih metoda iz sajber kriminala, činili bi tzv. „tvrdo jezgro“ borbe protiv ovih pošasti.
Iako su određeni organi po slovu zakona najodgovorniji i najpozvaniji da isporuče rezultate, sistem mora funkcionisati kao cjelina. Mi u MUP-u vjerujemo da smo, radeći na Strategiji za borbu protiv transnacionalnog organizovanog kriminala, kreirali model te cjeline.
Pored toga, potrebno je obezbijediti adekvatno finansiranje i tehničku opremljenost u cilju postizanja efikasnih rezultata.
Ono što je obaveza nosećih organa u borbi protiv korupcije, pa i MUP-a, je da očiste svoje redove od mafije.
MONITOR: Formiranje manjinske vlade upravo je okončano. Da li ste učestvovali u pregovorima i hoćete li pokrivati neko mjesto u vladi?
SEKULOVIĆ: Nisam bio akter pregovora o formiranju manjinske vlade, što je i prirodno s obzirom na to da sam nestranačka ličnost. Imao sam komunikaciju sa mandatarom, u kojoj smo razmijenili mišljenja i poglede na aktuelne i buduće političke procese. Ostavio bih mandataru da izađe sa spiskom imena na koja računa.
MONITOR: Kako vidite taj model izlaska iz političke krize?
SEKULOVIĆ: Manjinska vlada sigurno nije idealno rješenje, ali moje mišljenje je da u ovakvom političkom momentu idealnog rješenja i nema. Izbori su svakako najlegitimnije rješenje, ali s obzirom na društveni, politički, pa i pravno-institucionalni ambijent, rizičan i neodgovoran izlaz koji bi u suštini bio puko prebacivanje odgovornosti i, po mom skromnom sudu, sa jednakim ili sličnim ishodom u smislu izbornog rezultata. Ovakva manjinska vlada, ukoliko bude dobila povjerenje parlamenta, bez obzira što smo u Crnoj Gori imali iskustva s manjinskim vladama, jeste jedna sui generis politička realnost koju će pratiti brojni izazovi sa neizvjesnim rezultatima.
Ako manjinska vlada bude poligon borbe partikularnih interesa, koja će služiti za pripremu što boljeg izbornog rezultata aktera koji budu u njoj, onda imamo problem.
Ukoliko manjinska vlada bude fokusirana na dalju izgradnju i jačanje institucija, društvenu inkluziju, otvaranje prostora za dijalog i racionalnu debatu, onda će sebe ugraditi u temelje ponovnog otvaranja evropske perspektive Crne Gore.
Smatram da država zasnovana na liberalno-demokratskim principima nema alternativu. Ovo ne znači ideologiziranu, dogmatiziranu državu već državu sa jakim institucijama, zasnovanu na vladavini prava i poštovanju ljudskih prava i sloboda, koja je sposobna da svoje protivrječnosti rješava na demokratski način. U najkraćem, manjinska vlada je izazov i šansa.
MONITOR: Da li se na taj način DPS vraća na vlast?
SEKULOVIĆ: DPS se vraća u političku igru i to je činjenica. Formulisaću to na sljedeći način: svi parlamentarni politički akteri se mogu vratiti u političku igru, ako to žele. Kada ovo kažem, mislim da manjinska vlada nije smetnja da skladno funkcioniše odnos zakonodavne i izvršne vlasti, pogotovo u dijelu izbora Vrhovnog državnog tužioca, sudija Ustavnog suda, članova Sudskog savjeta iz reda uglednih pravnika, izbornog zakonodavstva. Takođe, ne vidim zašto bi manjinska vlada sebe zatvarala za moguća proširenja, pogotovo ukoliko joj mandat bude trajao do redovnih parlamentarnih izbora.
Dakle, u političku igru se vraćaju svi koji žele da participiraju, ali da bi sve ovo imalo smisla, političke partije moraju držati ruke dalje od institucija. Kada ovo kažem, mislim na partijsko zarobljavanje institucija koje urušava izgradnju države. Znaju se granice legitimnog uticaja političkih subjekata i one se moraju poštovati. Nakon pada Berlinskog zida našem društvu se ukazivala velika šansa, želim da vjerujem da sadašnju priliku nećemo ispustiti. Nadam da će prevagu odnijeti svijest o javnom interesu.
MONITOR: U aktuelnoj, odlazećoj Vladi, od ustoličenja mitropolita Joanikija, stekao se utisak da premijer Zdravko Krivokapić nije bio zadovoljan vašim angažmanom, a potom i Ministarstvom vanjskih poslova. U čemu je bio suštinski problem?
SEKULOVIĆ: Na Vaše pitanje bih odgovorio ovako: sa određenim principima i vrijednostima sam ušao u Vladu i njih sam se držao sve vrijeme. Mislim da su moji stavovi bili jasni kako u periodu prije 4. decembra 2020. godine, tako i 5. septembra 2021. godine, i isti su kao ovi koje iznosim u vašem intervjuu.
MONITOR: Kako vidite dosadašnji rad odlazeće Vlade?
SEKULOVIĆ: Dozvolićete mi da kao aktivni sudionik u procesu ipak primarno komentarišem iz ugla ministarstva na čijem sam čelu, a biće prilike u narednom periodu i za dublje analize.
Milena PEROVIĆ
Komentari
INTERVJU
DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Nerazminirano polje

Objavljeno prije
5 danana
28 Marta, 2025
Crna Gora više tapka u mjestu nego što ide naprijed, uprkos “guranju” iz Brisela. Pogrešne je lekcije vlast izvukla iz poklonjenog IBAR-a
MONITOR: Vlast i opozicija su dugo usaglašavali pitanja za Venecijansku komisiju. Zašto?
ULJAREVIĆ: Činjenica da dio vlasti i opozicije, koji su potpisali sporazum, nijesu mogli lako doći do jednog usaglašenog pitanja za Venecijansku komisiju već su poslata dva – od svake strane po jedno – indikacija je suštinskog nepovjerenja među tim političkim akterima. To naglašava i da je jedan formalni dokument, koji je trebalo da bude neki vid mosta ka uspostavljanju institucionalnog dijaloga između vlasti i opozicije, na krhkim osnovama.
MONITOR: Hoće li VK pomoći da se prevaziđe politička kriza?
ULJAREVIĆ: Venecijanska komisija nema čarobni štapić. Njena uloga je savjetodavna, zasnovana na pravu i principima demokratije. Može pomoći u tehničkom i pravnom smislu, ali neće riješiti suštinske probleme naše političke krize, čiji je samo jedan izraz bio slučaj penzionisanja sutkinje Ustavnog suda Dragane Đuranović.
Imaćemo pravni i politički test – da li su akteri spremni da poštuju preuzete obaveze, posebno partije vladajuće većine ukoliko to mišljenje ne bude u okvirima odluke koju su oni donijeli. Ma kako se to u konačnici riješilo, ostaje nam nerazminirano političko polje, po kojem akteri hodaju, a svaka nova “mina” koja se (ne)namjerno aktivira produbljuje krizu.
MONITOR: Kako vidite političku situaciju u kojoj su nam potrebne strane adrese da arbitriraju o pitanjima od javnog interesa?
ULJAREVIĆ: To je simptom nerazvijene političke kulture, slabih institucija i skromnih formata političkih struktura na našoj političkoj sceni, a demokratska zrelost se mjeri i sposobnošću institucionalnog i samostalnog rješavanja sporova.Nije to od juče, dug je put ka demokratskoj konsolidaciji, ali je važno da se ide naprijed, bez skretanja u slijepe ulice ili vraćanja unazad, što je naša svakodnevnica.
Uvijek treba apostrofirati odgovornost vlasti, a ona je sve otuđenija od građana i građanki. Nalazi naših istraživanja, konkretno posljednji CG puls, zajednički poduhvat CGO-a i Instituta Damar, ukazuju da 56.5 posto građanstva cijeni da je ova Vlada okrenuta partijskim interesima, a 60.7 posto da su ministri više predani ličnoj promociji nego poslu. Kada se sa tim upare podaci o (ne)povjerenju u institucije ili o percepciji pravca kretanja države jasno se prepoznaje da unutrašnji mehanizmi ne funkcionišu i da je država na autopilotu – bez jasnog smjera i vizije za budućnost.
Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA, ZAGREB: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku

Objavljeno prije
5 danana
28 Marta, 2025
Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona bila nekoherentna
MONITOR: Hrvatski ministar odbrane, Ivan Anušić, izjavio je da je prošlo vrijeme kada se za sve pitao Beograd. Ima li Hrvatska konzistentnu politiku prema zemljama Zapadnog Balkana ili je ona i dalje pod uticajem složenih odnosa iz prošlosti?
DVORNIK: To s pitanjem Beograda je već stereotipna nacionalistička fraza još iz stare retorike HDZ-a i sličnih s kraja 1980-ih. Anušić je proizvod primitivnog političkog mentaliteta koji je od tada slabo evoluirao. Međutim, tu mu je reakcija Srbije pomogla tj. servirala loptu na smeč, jer se pozvala na također nacionalistički stereotip u kojem je nezamislivo da Kosovo bude neovisno. “Beograd” se doista nema što pitati, jer je s gledišta država koje su priznale Kosovo nenadležan. Ono što bi se stvarno moglo pitati ne “leži’”dobro nijednoj od država u regiji, a to je: koliko istinski štite svoje etničke manjine od diskriminacije i zakidanja raznih vrsta?
Inače, ne zavaravajmo se: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku. Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona sama bila nekoherentna.
MONITOR: „Blokadna kuharica“ i navodna umiješanost hrvatskih tajnih službi u pobune u Srbiji, izgovor su za „osvetničke“ mjere iz Beograda. Za razliku od akademske zajednice i nekih djelova hrvatskog društva, vlast u Hrvatskoj – koja je oštro reagovala na nediplomatske mjere i napade srpskog režima, nije pokazala razumijevanje za protestante. Da li se Hrvatska ponaša u skladu sa distanciranom politikom zvaničnog Brisela?
DVORNIK: Da se u Srbiji nije oko toga dogodio neki smiješni pokušaj halabuke, „Blokadne kuharice” se ovdje nitko već odavno ne bi ni sjećao. Ako zagovornici ‘teorije’ o hrvatskom miješanju zaista kao dokaze nemaju ništa bolje od tog tekstuljka i nešto kontakata među studentima, koji su (i trebali bi biti) normalna stvar, smiješno je da o tome uopće razgovaramo.
Pogleda li se sadržaj i forma sadašnjih protesta u Srbiji i usporedi ih se s “plenumaškim” aktivnostima u Hrvatskoj prije deceniju i pol, jedino “zajedničko” jest što su akteri bili studenti i što su svoje skupove na fakultetu zvali plenumima. U Hrvatskoj se uglavnom radilo samo o jednom fakultetu, u Srbiji o gotovo svim fakultetima i univerzitetima. U Hrvatskoj se radilo o mnogo užim zahtjevima – da obrazovanje ne bude roba na tržištu – dok se u Srbiji traži da sistem općenito počne funkcionirati odgovorno, uz konsekvencije po sve koji zlorabe javne funkcije, i političke i krivične. Zahtjevi u Hrvatskoj bili su ljevičarski, a ovi u Srbiji naprosto liberalno-sistemski, dok u ikonografiji predstavljaju neku “općenarodnu” poziciju (što god to značilo) koja se izražava i velikim brojem nacionalnih zastava i pjesama. Hrvatski “pokret” zbog osebujnosti stila i uskih zahtjeva nikada nije mogao mobilizirati ni većinu studenata na jednom fakultetu, a ovaj srbijanski očito može mobilizirati cijelo društvo.
U hrvatskoj javnosti, bar liberalnoj, studentski protesti se prate sa simpatijom. Vlasti su distancirane dijelom zbog konformiranja s EK, a dijelom jer ne znaju što bi s njima i u što će se razviti.
Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
BALŠA BRKOVIĆ, PISAC: Svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice

Objavljeno prije
2 sedmicena
21 Marta, 2025
Najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva…U određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…
MONITOR:U subotu je završen veliki protest u Beogradu. Kako komentarišete i doživaljvate višemjesečne proteste u Srbiji?
BRKOVIĆ:Ovi protesti su, iznad svega, znak da ima nade za Srbiju. Da jedna loša i amoralna vlast i jedan neobrazovani diktator nisu do kraja zarobili Srbiju i time zatvorili njenu kapiju budućnosti.
Kao aktivni učesnik beogradskih martovskih studentskih protesta iz 1991. imam i jedan vrlo ličan doživljaj svega što se ovih dana tamo dešava. Taj lični ugao pojačan je i činjenicom da je moj sin Brajan danas aktivni učesnik ovih događanja. Iz toga slijedi i neveseli zaključak da se na ovim balkanskim prostorima bilo koja suštinska promjena osvaja (pre)sporo, a da bi se nešto pomjerilo sa mrtve tačke potreban je rad više generacija. I potrošeni životi više naraštaja.
I još jedan govorljiv detalj: na demonstracijama iz 1991. značajnu ulogu odigrao je tada glumac Branislav Lečić, kanalisao je sa bine tu novu i moćnu energiju, a danas kada ga vidim sa ovim mrakom iz Pionirskog parka, jasno mi je da su modeli korupcije u naših ljudi mnogo raskošniji i neobičniji nego što pretpostavljamo, posebno kada je riječ o umjetnicima i srodnim djelatnostima.
Biće zanimljivo te i takve ljude pogledati u oči kada sve ovo prođe.
Kao i gotovo sve diktatore kroz istoriju, Vučića, prije svega čine slabosti ljudi kojima vlada, zato je on duboko zastrašujuća politička figura – on je sve ono najgore u svima: od koruptivnosti do licemjerja, od neznanja do površnosti, od gluposti do surovosti, od pohlepe do agresije…
To je i logično i zakonomjerno: diktator nikad nije sazdan na dobrim osobinama onih kojima vlada.
Ipak, najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva. A nestanak straha je suprotan nestanku struje – taj nestanak jasno pokaže sve oko vas. Kao kad se iznova uključi svijetlo – sve je najednom vidljivo, do najsitnijeg detalja. To je ono čega se autokrate najviše plaše – oni vole tamu i polutamu koja kod ljudi ionako aktivira sve moguće forme straha, vole i na sve bacaju zbunjujuće sjenke koje ljude vraćaju onim osnovnim, djetinjim strahovima od svijeta, od drugih… I što je nejnevjerovatnije, to djeluje.
MONITOR: Dio javnosti je razočaran što nijesu ispunjena njihova očekivanja, pa makar i po cijenu nasilja. Kako gledate na takvo ,,navijanje”?
BRKOVIĆ:Studenti u Srbiji ovih mjeseci pokazuju hrabrost, maštovitost, duhovitost, neustrašivost… Sve one osobine koje su na suprotnom polu od tuposti autokratije. I nije čudo da zadobijaju podršku na svim meridijanima – od balkanskog komšiluka do Amerike i Australije. Ćutanje EU je mnoge razočaralo, jer od Evrope ne očekujete one kalkulacije na koje vas naviknu lokalni buzdovani. Očekujete makar neku formu principijelnosti i emancipatorskog duha. Bez toga Evropa je kao bilo koja druga geografija… A ne bi smjelo biti tako.
Dok god su ovakvi kakvi su, pobunjeni studenti Srbije bude nadu ne samo u Srbiji već i na mnogim drugim mjestima.
Problem Srbije je što nema opoziciju na nivou pobunjenih studenata i građana. Vučić je godinama tako sistematično uništavao opozicioni prostor u Srbiji da su tamo ostale samo tužne ruine, čak ni podsjećanje na nekadašnji politički pejzaž ove države. To naravno ide Vučiću na ruku – bez solidne opozicije vi nemate političku snagu koja bi mogla da na pravi način isprati ovakvu pobunjenilčku energiju.
Na koncu, ne bih isključio mogućnost da Vučić napravi neku veliku glupost, a u ovakvim situacijama to znači veliko zlo po Srbiju i njene građane. Načinom kojim se beskrupulozni diktator bori protiv ovoga širokog pokreta je već opasno polarizovao Srbiju. Oni slučajevi kada su Vučićevi fanatici kolima udarali studentkinje i studente pokazuju realni efekat i dubinu njegovog satanizovanja druge strane. Vjerovatno svjedoče i njegov strah od probuđene Srbije. Diktatori su najopasniji kada se uplaše. Jednako kao i kada se – ničega ne boje. Sa nekim ko je osvojio neprirodno veliku moć u jednom društvu svakako se mora postupati oprezno. Čak, ili naročito, u situaciji gubljenja i silaska sa vlasti…
Posebno poglavlje ove sage je ogavno ponašanje Vučiću lojalnih i poslušnih intelektualaca i medija. Kao da ne postoji sjutra. A to ,,sjutra” će svakako jednom jasno pokazati kakvo beščašće je dominiralo srpskom medijskom i intelektualnom scenom svih ovih godina.
MONITOR: Šta bi kraj Vučićeve vladavine donio političkoj sceni u Crnoj Gori?
BRKOVIĆ: Ne bi trebalo da se zavaravamo. Odnos prema CG neće značajnije promijeniti ni pad Vučićev. Postoji u Srbiji svijest koja CG vidi isključivo kao politički plijen. A ta svijest neće nestati preko noći, čak ni Vučićevim porazom i silaskom sa vlasti. Takve političke ambicije može biti lišena samo evropska Srbija, posvećena sebi i sopstvenoj budućnosti. Te političke utvare već su napravile jezivu štetu i Srbiji i okolnim narodima. Onaj ko te utvare u Srbiji sahrani zaslužiće posebno poglavlje u istoriji južnoslovenskih i balkanskih naroda.
MONITOR: U Crnoj Gori oni koji su podržavali Đukanovića sada su uz studente u Srbiji, a dio onih koji su bili protiv našeg autokrate sada podržavaju srpskog. Kako to objašnjavate?
BRKOVIĆ:U Crnoj Gori govoriti o principijelnosti i političkoj logici jednako je kao da u bordelu pričate o vrlini… Možete pokušati, ali malo je vjerovatno da će vas razumjeti.
Parodičnu prirodu ovdašnje političke scene naročito ilustruju, ja ih zovem – Vučićeve političke pudlice u Crnoj Gori. Vrhunska je perverzija učestvovati u političkom životu zemlje kojoj želite nestanak.
Ako preživi aktuelnu vlast i posebno Vučićeve akcionare u njoj, Crna Gora će dokazati da je ozbiljna država.
Vučić je u mnogu čemu učio od Mila, doslovno kopirao modele vladanja i demagoškog manipulisanja, ali, oni nisu politički isto. Đukanović je od devedesetih evoluirao na način koji je Crnoj Gori donio civilizacijski napredak, bez obzira što on sam u mnogo čemu nije bio dostojan niti na visini tog emancipatorskog projekta. Vučić nije evoluirao politički, on Srbiju vraća u devedesete na najopasniji mogući način. Vraća duhove prošlosti tako što Srbiju dijeli osnažujući onu politiku koja je donijela tako mnogo poraza i padova…
U tom duhu je i ponašanje njegovih političkih pudlica u CG: povratak svoj tami i zlu devedesetih godina. Oni političku pobjedu od 30. avgusta 2020. doživljavaju ne kao izbornu pobjedu čiji su dio bili, već kao istorijsku pobjedu svojih osnovnih ideja, koje su poražene devedesetih godina. Jedna vrsta samoobmanjivanja ali koje je vrlo skupo i opasno za Crnu Goru.
MONITOR: Tragedija u Makedoniji nas je ponovo upozorila da korupcija ubija. Do kada će nas tragedije i ljudske žrtve upozoravati na pogubnost korupcije?
BRKOVIĆ: Kao i tragedija sa padom nadstrešnice u Novom Sadu, i ova tragedija u Makedoniji mnogo je više od jedne tragične priče. To su strašne dijagnoze opasnog vremena, a svako opasno vrijeme kreiraju pokvareni ljudi. I oni koji su spremni da prećute i previde takvu pokvarenost – otvarajući širom vrata pakla. To se i ovaj put dogodilo.
Sve su ovakve tragične priče u regionu slične, posebno kada je riječ o uzrocima i jednoj široj, političkoj genezi i pozadini događaja. Uvijek u temelju imate korupciju, odsustvo elementarne kontrole i razuma, pohlepu koja ignoriše sve što nalaže razboritost.
Pohlepa je vrhovno božanstvo ovog tranzicijskog polusvijeta…
Dodajte takvim događajima i beogradsku tragediju u školi Ribnikar, dva suluda cetinjska masakra i vidjećete istu matricu, istu vrstu zapuštenosti društva i koruptivnu i nesposobnu vlast.
Ali, u određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…
MONITOR: U romanu Aurora koji je i saga o šahu opisujete Podgoricu iz 30-ih godina prošlog vijeka. Koliko je poštovanje pravila, kao u šahu, bitno za društvo i da li smo nakon sto godina bliži poštvanju pravila i logike?
BRKOVIĆ:Toliko koliko je šah veličanstvena i savršena igra, toliko su ljudi kvarljivi i nesavršeni, tako da je šah moguć samo kao metafora za ono što je nemoguće – savršeno društvo. Ali, vrijedi toga biti svjestan.
A da li smo napravili neki korak ka poštovanju pravila? To je važno pitanje, ali odgovor je, vjerujem, sumoran. Promjena koja se u CG desila u velikoj mjeri je pokazala nedostojnost onih koji su pozivali na promjenu. To su činili vođeni željom da oni budu na mjestima koja su iznad kontrole, da kreiraju stvarnost bez odgovornosti. Teško možemo govoriti o promjenama. I dalje smo daleko od istinskog poštovanja pravila. Čak i od svijesti o pravilima i njihovom značaju. Plemenska logika naprosto ne ide sa duhom pravila. Građanski duh ga nasuprot tome podrazumijeva.
Aurora je priča o zametku građanske svijesti koji je, koliko god imaginaran, istovremeno i vjerodostojan. O prvim likovima koji su imali volje i snage da se suprotstave palanačkoj gomili…
MONITOR: Aurora govori i o nadi i vjeri u bolju budućnost u predvečerju rata, revolucije, stradanja. Koliko je sadašnja globalna i naša lokalna slika slična ili različita onoj iz međuratnog perioda prošlog vijeka?
BRKOVIĆ:Veći dio moga odrastanja i života to je izgledalo gotovo nemoguće, jednako koliko danas izgleda ne samo moguće već i izvjesno. Svijet na rubu potpunog rata, bez pravila i bez principa… Likovi i atmosfera Aurore svjedoče onaj društveni optimizam koji postoji uvijek uoči velikih društvenih kataklizmi poput svjetskih ratova. I koji naravno uvijek biva poražen u odmjeravanju sa ,,većinskom” voljom koja vodi prema propasti…
Pogledajte – ruši se na naše oči sva ona međunarodna arhitektonika koja je svijet decenijama držala u nekakvom poretku. Definitivno izgleda da borci protiv Novog svjetskog poretka uvode – novi svjetski poredak. Dakle. Moguća je katastrofa neslućenih razmjera. Čak i vjerovatna. Kako, nasuprot svemu tome, zamisliti političku pamet koja bi ovaj proces mogla zaustaviti ili preokrenuti? Globalna ljevica se posljednjih decenija samouništila, u svakom slučaju danas nije u stranju ponuditi izlaz ili bilo kakvu alternativu.
Ko bi to mogao? I kako. Odgovor na to pitanje trenutno teško da je moguć izvan naivnih ličnih projekcija, iracionalnih nada i prirodnih želja. A odgovor na to pitanje bojim se da je presudan.
Naravno, književnost ne može dati taj odgovor, ali može pomoći da se do njega dođe…
Predrag NIKOLIĆ
Komentari
Kolumne

Novi broj


VLADA ZVALA AMBASADORE NA RAPORT I INSTRUKCIJE: (Ne)sluh za vanjsku politiku

CRNA GORA I EVROPSKE OBAVEZE: Prestiže li nas Albanija

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Nerazminirano polje
Izdvajamo
-
INTERVJU3 sedmice
BRANO MANDIĆ, PISAC I NOVINAR: Potvrda da je imalo smisla pisati
-
DRUŠTVO4 sedmice
VLADA DALA SAGASNOST ZA GRADNJU NA PLATAMUNIMA FIRMI KOJA SE POVEZUJE SA OLEGOM DERIPASKOM: Radunović odobrio davno osmišljeni plan
-
DRUŠTVO2 sedmice
ŠEIK MOHAMED ALABAR – MEGA INVESTITOR NA VELIKOJ PLAŽI: Planove izradili planeri Beograda na vodi
-
DRUŠTVO4 sedmice
NIŠTA OD DEPOLITIZACIJE DRŽAVNE UPRAVE: Spremni za nove uhljebe
-
Izdvojeno4 sedmice
VLADIKE I SRPSKI POLITIČARI U CRNOJ GORI: Srpski svet, Kremlj i Vučićeva drama
-
Izdvojeno4 sedmice
SAMOUBISTVO NENADA NOVOVIĆA U SPUŠKOM ZATVORU: Porodica optužuje Upravu
-
Izdvojeno4 sedmice
ANKETNI ODBOR ZA CRNE TROJKE: Politička podgrijavanja
-
Izdvojeno4 sedmice
SAD, RUSIJA, UKRAJINA, EVROPA: Istorija, sada i ovdje