Razlika koju većina uočava vidi se već i na površini. Za golootočka mučilišta, dovoljna je bila sumnja. I administrativni postupak. Sedamdeset godina posle, osumnjičenima se, ipak, sudi. Sa stvarnim kvalitetom ovog suđenja, i vladavine prava uopšte, međutim, razlika se smanjuje, a sličnost povećava. Posebno kada se stavi u nešto širi kontekst „odbrane države” od „spoljnih i unutrašnjih neprijatelja”. O stvarnom kovitlacu sukoba velikih sila, Rusije i SAD posebno, na tlu naše jedine, male i voljene (Crne Gore), da i ne govorimo.
Ovde je neophodno jedno važno upozorenje. Što je u „događajnoj istoriji” mejnstrim istoričara sličnost (i razlika), u „istoriji dugog trajanja” Fernana Brodela i njegovih sledbenika, je dugo trajanje (i promena). Da su ga pažljivije slušali, o tome su Crnogorci nešto mogli da nauče, i od svog Petra II Petrovića Njegoša odnosno njegovog imaginarnog Igumana Stefana. Ali o ovome, ovde, ne sledi dalje izlaganje. Ova kolumna je samo skica i podsticajza dalje istraživanje.
U jednoj daljoj, široj i dubljoj perspektivi, međutim, sedamdesetgodišnja istorijska komparacija 1948. i 2018., prolazi na štetu 2018. Za poklonike dogme progresa, ovo je ne samo neočekivano, nego i nemoguće. Pa ipak, činjenice su neumoljive. Najpre, međunarodni sistem. Pre sedamdeset godina, SAD i SSSR, bili su, doduše, na samom početku novog rivalstva, ali je svežina velike, zajedničke i pobedničke antihitlerovske koalicije, bila još uvek jaka, čak dominantna. Pa i sam bipolarni hladni rat druge polovine XX veka, u kojem će novo rivalstvo da ojača, uprkos svim poznatim ograničenostima i nepravdama, biće zavidan bezbednosni međunarodni sistem, u poređenju sa divljim, neregulisanim i apokaliptički opasnim multipolarizmom sedamdeset godina posle, to jest danas.
A onda i unutrašnji sistem Crne Gore. Pre sedamdeset godina, i sve do kraja hladnog rata 1989., sa ukupnim bilansom koji je bio mešovit, sa dva velika pozitivna rezultata, antifašizmom koji je zadivio svet, te industrijalizacijom, koja je takođe bila zavidna, i sa jednim velikim mada finalnimnegativnim skorom, jednopartijskom neslobodom, koja je u najvećoj meri bila kriva i za neslavni kraj i slom. A od ovog kraja i sloma 1989., pa sve do danas, 2018., jedan novi ali u najvećoj meri retrogradni sistem, oligarhijski kapitalizam i klijentelizam sa demokratskom fasadom,koji samo jede nasleđenu supstancu, i proizvodi nove elemente, za neki novi anticivilizacijski slom.
Za razumevanje, pa onda i preveniranje, ovog mogućeg novog sloma, mora se otići još dalje, šire i dublje od ovih sedamdeset godina. U mlađe kameno doba (neolit) pre deset hiljada godina. Kada je nastao višak vrednosti, a sa njim i odgovarajućaklasna podela, te beskonačni „rat svih protiv sviju”, konačno i kolonijalizam, imperijalizam i fašizam, kao do današnjeg dana najsmrtonosniji kondenzat neolitske istorije.To je onaj najdublji temelj, i naše dve (naj)novije neolitske godine, i njihovih odgovarajućih, nepojamnihbrutalnosti,1948. i 2018.
Ali se makar malo mora poći i u budućnost, u sredinu našeg odnosno XXI veka, kada se, po Imanuelu Volerstinu, ocu teorije i sociologije svetskog sistema, i najpoznatijem sledbeniku Fernana Brodela, može očekivati konačni izlaz iz aktuelne krize kapitalizma kao istorijskog sistema, u neki novi, bolji, ali, moguće, i lošiji istorijski sistem. S tim što, u ovom drugom, lošijem slučaju, po prvi put od kada čovek postoji, onaj slom može da donese i apsolutni kraj svakog sistema, pa i čoveka kao vrste. Pre sedamdest godina, preciznije sve do 1945., naime, čovek nije posedovao, a danas poseduje, nuklearno i druga oružja za masovno uništavanje. Sa lako zamislivim, zastrašujućim mogućnostima i posledicama.
Milan POPOVIĆ