Tek što je oženio sina potpredsjednik Vlade Crne Gore za politički sistem, unutrašnju i spoljnu politiku pobrinuo se i za kćerku. Svetozar Marović je u Splendidu ljetos organizovao spektakularnu svadbu za Miloša Marovića a nekoliko mjeseci kasnije kćerku Milenu Marović je postavio za predsjednika Odbora direktora Akademije znanja u Budvi. Pitate se šta predstavlja firma pod tim nazivom? Akademija znanja je visokoškolska ustanova, sa predavanjima za buduće pravnike i pomorce, čiji je osnivač Skupština opštine Budva. U izgradnju objekta od 8.500 kvadrata uloženo je oko 10 miliona eura. Rješenje o postavljanju Milene je izglasano odlukom budvanskih odbornika 29. decembra prošle godine. Tata Svetozar je, nekoliko mjeseci kasnije, otvorio Nacionalnu konferenciju o korupciji u visokom obrazovanju pod nazivom Da samo znanje donosi zvanje.

To nije usamljeni, dijalektički raskorak teorije i prakse Marovića, diplomiranog pravnika, koji u svojoj biografiji piše da je „po vokaciji filozof”. Ponovio je nedavno da ne razmišlja o napuštanju politike ni nakon eventualne demisije Mila Đukanovića.

U praskozorje promjena koje se nagovještavaju Đukanovićevim (ne)odlaskom, Marović nastoji da izgradi imidž reformatora. Upućeni izvori kažu da je zimus u razgovoru sa američkim ambasadorom Roderikom Murom oštro kritikovao ekstenzivnu korupciju i linkove djelova vlasti sa organizovanim kriminalom.

Nedavno se Marović, ne samo javno, usprotivio drakonskim sudskim kaznama protiv slobodnih medija, već se pohvalio kako je „sa prijateljima iz SAD” radio na formiranju Zajedničkog istražnog tima (ZIT). Šefovi Državnog tužilaštva, Uprave policije, Poreske uprave, Uprave za sprječavanje pranja novca i finansiranje terorizma i Uprave carina potpisali su 19. februara – u jeku „kokainske afere” – sporazum o formiranju ZIT-a, koji nije definisan bilo kakvim posebnim pravnim aktom, niti je dosad napravio neki konkretni učinak. Marović tvrdi kako on radi na tom novom zakonskom rješenju, a „cilj nam je da se niko ne može osjećati sigurno ako uzme novac da bi radio nešto mimo zakona”.

Razvio je Marović živu aktivnost u reformi pravnog sistema radi smanjenja broja propisa, procedura i uloge administracije. Akcija je nazvana Giljotina. Iako se Marović eksponira kao njen promoter, zapravo je na čelu Savjeta za regulatornu reformu i unaprjeđenje poslovnog ambijenta dr Igor Lukšić, ministar finanasija i potpredsjednik Vlade za međunarodnu ekonomsku saradnju, strukturne reforme i unapređenje poslovnog ambijenta.

Objasnio je Marović da „administracija uvijek želi da ima više propisa jer onda misli da je važnija”. Do ovakvog zaključka došao je nakon četvrt vijeka rada u državnoj službi. Sada je akter sukoba sa propisima u najmanje dva slučaja.

Marović bi mogao biti svjedok ili optuženi u Srbiji, nakon što tamošnje tužilaštvo ocijeni njegovu ulogu u aferi Satelit. Vlada Srbije je skinula oznaku „državna tajna” sa dosijea koji sadrže dokumente o aferi koja će susjednu državu, odlukom arbitražnog Visokog suda pravde Velike Britanije, koštati tačno 37.105.012 eura ukoliko se u međuvremenu ne postigne dogovor sa izraelskom kompanijom Imidžset internešenal.

Iz sudskih spisa arbitraže u Londonu doznaje se da do sklapanja ugovora o iznamljivanju satelita tipa Eros A i Eros B za nadgledanje Kosova nije došlo naprečac. Zastupnik Imidžesta na londonskoj arbitraži Marovića pominje u događaju od 22. novembra 2004, kada je predstavnik izraelske kompanije Noam Jarfi „bio pozvan” da prisustvuje sastanku. Jarfir je razgovarao sa Marovićem i ministrom odbrane SCG Prvoslavom Davinićem (sada optužen) u Parizu, prethodno je „obaviješten da je Pariz podesno mjesto za sastanak zbog predsjednikovih čestih posjeta Parizu radi primanja medicinskog tretmana”.

Marović nikada nije negirao prisustvo potpisivanju ugovora sa Imidžsetom u Parizu 4. juna 2005, ali je, ispostaviće se uzaludno, osporavao njegovu pravosnažnost. Predsjednik Srbije Boris Tadić je nedavno izjavio kako je „za potpisivanje ugovora odgovoran Savjet ministara”, na čijem je čelu bio Marović.

Dva dana nakon ugovora u Parizu, Marović je potpisao u Beogradu dokument u kojem stoji: „Usvaja se Informacija o nacrtu ugovora za korišćenje satelita zakupom sa kompanijom Imidžset” (vidi faksimil).

Još jedan pravosudni slučaj potkopava kredibilitet Marovića. Navodno je 13. marta 2008. Marović „u ime Vlade Crne Gore” (iako tada nije bio njen član), potpisao strateški dokument sa ruskom Miraks grupom o gradnji na rtu Zavala. Iz MANS-a su ga kasnije krivično prijavili sa tvrdnjama da je: koristeći svoj društveni položaj i politički i drugi uticaj u upravi SO Budva, posredovao da se ne izvrši službena radnja, odnosno, omogućio je nezakonitu izgradanju objekta na zemljištu u vlasništvu kompanije Zavla invest, čiji je osnivač komapnija Moninvest, koja je bila u njegovom suvlasništvu i da se nezakonito sagrađeni objekti kasnije naknadno uklope u plansku dokumentaciju. Tužilaštvo se još nije izjasnilo da li će protiv Marovića biti podignuta optužnica.

Ništa manje kompromitujući nijesu ni drugi primjeri uloge Marovića u „stvaranju ambijenta” za biznis. Juna 2003, kao predsjednik SCG, formirao je Ekonomski savjet „koji će predsjedniku pomagati u oblasti ekonomskih i privrednih aktivnosti”.

U Marovićevom „trustu mozgova” su bili i srpski poslovni ljudi, sada u bjekstvu – Bogoljub Karić i nekadašnji direktor C-marketa Slobodan Radulović, ili oni čija se imena po štampi povlače u niz afera: Vojin Đorđević iz Si and Si grupe ili Ljubomir Šiptar Mihajlović, onomad direktor Komercijalne banke.

I prije dužnosti u Beogradu, Marović je navodno bio dio koruptivne hobotnice. Tako tvrdi njegov kum Momir Bulatović, u memoarima Pravila ćutanja (2004). Bulatović piše da je sredinom 1990-ih dobio dokumente da je Marović od „izvjesnog Ćupića, biznismena iz Budve” dobijao 40.000 maraka po šleperu cigareta.

„Pozvao sam Marovića i pokazao mu dokumenta”, piše Bulatović. „Pogledao ih je krajnje ležerno i bez imalo zbunjenosti. Je li ovo istina?, pitao sam. Jeste, mirno je uzvratio. A zašto? Pa, zato što to ovdje rade svi koji mogu”.

Smisao za cinizam Budvanin je oduvijek imao, ali i instinkt da „okrene novu stranicu”. Iako je bio dio „stare vlasti” priključio se AB revoluciji i 1989. dao važan doprinos 10. vanrednom kongresu SKCG, kao jedan od pisaca dokumenta SK Crne Gore i nova razvojna filozofija, potom i autor floskule Rat za mir.

Srećko Kestner je 2001. ispričao Nacionalu da je Stanko Subotić Maroviću plaćao 100.000 maraka „da bude miran i da se ne miješa u posao šverca duvana”, da mu je zbog toga kupio i stan u Parizu. Marović je odgovorio da bi odmah podnio ostavku da je to istina. Nadavno je, na temu korupcije, primijetio: „Sumnja nije dokaz. Dokažimo i onda nećemo sumnjati”.

VANJA ĆALOVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORICA MANS-a

Tužilaštvo štiti Marovića

MONITOR: Da li dijelite mišljenje da Marović u javnosti pokušava da izgradi imidž „reformatora”?

ĆALOVIĆ: Svakako ulaže ogromne napore da se pokuša predstaviti kao reformator, zaštitnik prava na slobodu govora, pa čak i borac protiv korupcije. Međutim, teško je očekivati da crnogorska javnost bude tako zaboravna i naivna pa da je takva Marovićeva retorika natjera da zaboravi slučaj Zavale.

MONITOR: Da li imate informacije od tužilaštva kakva je sudbina MANS-ovih krivičnih prijava iz 2008. u slučaju Zavala?

ĆALOVIĆ: Tužilaštvo je svojim neradom omogućilo da Marović stekne imunitet prije nego što je utvrđena njegova odgovornost, a da njegovi partneri nastave da posluju sa Opštinom Budva. Posljednji podaci koje imamo o slučaju Zavala su izjave koje je prije nekoliko mjeseci tužilaštvo dalo medijima. Tvrde da je slučaj previše kompleksan i da zbog toga istraga traje duže od dvije godine. Pošto je tužilaštvo saopštilo da su Marovića uzeli za svjedoka, nije ni čudo da im je slučaj komplikovan. Jer, Marović, kako je sam rekao, nije razumio da je uključen u nezakonite poslove, dok o tome nije saznao iz saopštenja MANS-a. Da je tužilaštvo zaista iskreno u svojim naporima da razmrsi Zavalu i utvrdi ko je i kako prekršio zakon, oni bi nas kontaktirali da im pojasnimo slučaj. Smiješno da jedna takva institucija, još u saradnji sa policijom i drugim relevantnim službama, ne može da shvati slučaj koji je MANS istražio za svega nekoliko nedjelja.

MONITOR: Marović se nedavnom pohvalio: „Sada radimo na zakonskoj zaštiti ‘zviždača’, kako bismo osigurali da oni koji prijavljuju korupciju budu potpuno zaštićeni”?

ĆALOVIĆ: Da su njegovi motivi zaista iskreni, onda bi on na svom primjeru pokazao da je spreman da i sam postane „zviždač”. I za početak, objasni javnosti i nadležnim državnim institucijama ko je i kako korumpiran u Opštini Budva. Ako bi Marović ustvrdio da je toliko naivan – da ne zna u kakvim kombinacijama su pojedinci sa kojima je u srodstvu ili poslovnim vezama – i ako bi nastavio da tvrdi da mu nije jasno ko je šta radio u slučaju Zavala, onda bi svakako trebalo da se bavi nekim manje odgovornim i zahtjevnim poslom nego što je to sada slučaj. Recimo, poslom za koji mu ne treba prevelika inteligencija ili moć zaključivanja.

MONITOR: Marović je zimus inicirao obrazovanje Savjeta za saradnju sa nevladinim organizacijama. Da li će MANS prihvatiti saradnju sa Marovićem na tom projektu?

ĆALOVIĆ: Uspostavljati saradnju sa čovjekom koji nas je javno klevetao i vrijeđao – a da se za to nikada nije javno izvinio ili snosio bilo kakvu odgovornost – zaista je apsurdno. Učestvovati u farsi, koja za cilj ima isključivo zamazivanje očiju domaćoj javnosti i međunarodnoj zajednici, nije nešto na šta MANS treba da troši vrijeme. Kada nam se izvini premijer Milo Ðukanović zbog svih uvreda koje je izrekao na račun nevladinog sektora, kada se pokaje Veselin Veljović koji nas je optužio da radimo protiv države, ministarka Gordana Ðurović koja nam je rekla da smo strani špijuni, i mnogi drugi, onda možda i povjerujemo da Savjet za saradnju sa nevladinim organizacijama zaista ima neku svrhu.

Vladimir JOVANOVIĆ