Početkom 1992. godine,  radio je na specijalističkom usavršavanju iz alergologije na klinici u Mančesteru. Spremao se da se vrati u rodni grad.Tek rođena beba i supruga čekali su ga u gradu koji je već bio pod opsadom, po kome su padale bombe… Još telefonske linije nisu prekinute, Adnan je zvao suprugu i govorio  joj da se ne brine ni za bebu, a ni za sebe jer on  se vraća. Nije se vratio. Porodica se sastavila na Ostrvu….  Od 2020. član je Britanske akademije medicinskih nauka

,,Ja sam  dijete Koševa”, kratko odgovara dr Adnan Čustović  Sarajlija i akademik Britanske akademije medicinskih nauka. Bliža odrednica, ulica Fuada Midžića.  „Ko zna gdje je to, zna,  ko ne zna nema veze…” To je ona ulica koju Miljenko Jergović opisuje u knjizi  Sarajevo plan grada.

Ovdje, u ovoj ulici, osnovane su  rok grupe Elvis J Kurtović & His Meteors, Zabranjeno pušenje a  i nastali stihovi:  ,, …Selena zar ne čuješ urlik tigrova ispod tvoga prozora, u Fuada Midžića…” Nije to bila imaginacija pjesnika, već su zaista urlale zvijeri iz obližnjeg zoo vrta  Pionirska dolina. Okupljalo se ovdje, sjeća se naš sagovornik Adnan,  kod Mikija i Cece Pudarića. ,,Slušali smo prvi put pank i singl  Good save the queen koji je Ceco donio među raju. Družili smo se u tom našem kraju, bez razlike na socijalni stalež. Djeca univerzitetskih profesora sa radničkom djecom. Sve je to davalo poseban kvalitet. Nervirali smo Kiku Sarajlića jer smo šutali  loptu ispod njegovog prozora, dok je veliki pjesnik pisao. Ili, još gore, igrali basket na kućni broj”.

Ovdje se sticala velika komparativna prednost  u odnosu na kolege sa Zapada. „Ono, iskustvo ulice. Odrastali smo u sigurnom orkruženju,  gdje  je najgore što ti se moglo desiti  jača šljaga”.

Sve dok se nije desio pakao, on 1992. Više nema ni ulice Fuada Midžića, a tek poneki predratni  stanar još živi tu.

,,Neki se bune i tvrde da se Sarajevo promijenilo, da više nije isti grad kao prije rata. A kako se ne bi promijenilo nakon svih užasa kroz koje je prošlo. Znam kako je mojoj mami bilo, te gotovo četiri godine barbarske opsade. Premda sam u Sarajevu rođen i proveo prvih 30 godina, nisam tamo više od tri decenije. To Sarajevo je danas grad ljudi koji u njemu žive. Ja nemam pravo da bilo kome govorim kako i šta treba da radi. To oni moraju odlučiti. Moj grad i dalje živi u meni, Zdenki i našim prijateljima kojih ima i tamo, a i rasutih po cijelom svijetu”, govori dr Adnan Čustović.

Osnovne studije na Medicinskom fakultetu završio je 1985. godine kao jedan od najboljih u generaciji. Činjenica da je Adnanov otac bio redovan profesor na fakultetu, na kojem je on sa tako dobrim ocjenama apsolvirao, bila je razlog da se upita: „Da li je sve bila moja zasluga, ili je očevo prezime ipak imalo uticaja?”  Prihvatio je izazov i nakon zavšenih magistarskih studija ekperimentalne medicine u Sarajevu, stručno usavršavanje nastavio u Engleskoj. ,,Osnovna karakteristika Britanije je, a to mi je mnogo značilo, da  nikog nije briga ni ko si ni odakle si. Važno je kakav si. To čini život neuporedivo jednostavnijim. Ali, ima tu i ona fundamentalna prevara tog anglosaksonskog liberalnog kapitalizma. Da ako si pametan, vrijedan, onda ćeš kao sigurno uspjeti. Sve ovo, biti pametan, vrijedan i uporan je naravno neophodno, ali za uspjeh i ostvarivanje ciljeva neophodna je i sreća”.

Dr Adnan Čustović je  bio briljantan, ali je imao i sreće. Početkom 1992. godine,  radio je na specijalističkom usavršavanju iz alergologije na klinici u Mančesteru. Spremao se da se vrati u rodni grad. Tek rođena beba i supruga čekali su ga u Sarajevu koje je već bilo pod opsadom, po kome su padale bombe… Još telefonske linije nisu prekinute. Adnan je zvao suprugu i govorio  joj da se ne brine ni za bebu, a ni za sebe,  jer on  se vraća. Nije se vratio. Danas  kaže: ,,Moja žena je bila pametnija od mene”. Porodica se sastavila na Ostrvu. Tamo je nastavio život. Uslijedili su  brojni Adnanovi uspjesi i nagrade. Doktor medicinskih znanosti sa zlatnom medaljom, doktorska titula iz bazičnih znanosti 2000. godine  na The University of Manchester. Nakon završene kliničke specijalističke obuke, dobija stipendiju za istraživače AstmaUK i već 2002. godine unaprijeđen je na poziciju profesora.

Od 2020.  član je Britanske akademije medicinskih nauka. Njegovi rezultati o astmi i alergiji primjenjuju se svakodnevno u praksi. Posebno njegov pristup ovom oboljenju, laički rečeno ,,bolje spriječiti nego liječiti”. Istraživanja koja provodi dr Čustović nova su u odnosu na tradicionalno liječenje. Fokusirana na prevenciju za dobrobit pacijenta. Stručnjaci bilježe da su njegova istraživanja od velikog praktičnog značaja, te da su promijenila i nacionalne i međunarodne smjernice o prevenciji, odnosno liječenju astme.

,,Polen, prašina, mlijeko, kikiriki, alergeni su svuda  oko nas“, kaže.  „Brojni su tretmani kojima se njihova neželjena dejstva  umanjuju i liječe. Tokom rada primijetio  sam da broj djece sa alergijskim reakcijama na hranu naglo raste. Posebno alergije na kikiriki. Mislim da je najvažnije pitanje otkriti  šta je uzrok porasta alergijskih reakcija, jer tada ćemo lakše razumjeti i liječiti i spriječiti alergiju. A možda nam ova istraživanja omoguće  i da razumijemo uzroke nekih drugih  oboljenja poput dijabetesa, artritisa ili  leukemije… Za mene je to izuzuzetan izazov”.

Kao profesor za oblast alergije radio je do septemra 2015. godine, na Univerzitetu u Manchesteru,  vodećem  centru za respratornu medicinu u Institutu za translacionu medicinu.

Danas dr Čustović predvodi Grupu za pedijatrijsku alergiju u okviru Centra za pedijatriju i zdravlje djece na Imperial College London. Počasni je konsultant za pedijatrjsku alergiju u bolnici St.Mary’ s i Royal Brompton bolnici. Njegovo ime poznato je u naučnim krugovima cijelog svijeta.  Stigla su brojna  priznanja. Zlatna medalja Evropskog respiratornog društva za istraživanje astme,  BSACI William Frankland medalja za izvanredan doprinos kliničkoj alergiji, nagrada CIPP’a za istaknuta dostignuća u liječenju dječije astme, samo su neka od njih.

Rodno Sarajevo nije zaboravio. Sin, teorijski fizičar, kćerka sa diplomom  engleske literature i filozofije, porasli su na Ostrvu. Na pitanje gdje im je dom, Adnana brzo odgovara: „ A, gdje je nama?” Ali, onda napominje: „Ostavio sam im jezik. Ja još gradski govorim“, podsjeća Adnan na riječ kojom je nekad sarajevska raja opisivala svoj jezik. ,,Imaš prvih 30 godina života i posle ono što veze nema sa tim. Te godine u Sarajevu važan su dio mene i ne bih ih dao nizašto“.

Ali,  svjestan je i realnosti. ,,Kada nešto ozbiljno radiš onda je prednost biti u društvu u kakvom sam sad. Poput činjenice da sam već 30 godina u Engleskoj i da baš nikada nisam trebao da uzmem telefon i zamolim nekog za neku uslugu…”

Saradnja sa Sarajevom i dalje postoji. Vrlo ozbiljna sa  Udruženjem pacijenata za alergijska oboljenja, koje vodi Vildana Mujkić. Majka dvoje djece koja su alergična na hranu i kojoj je dosadilo da ne dobija adevatno razumijevanje i njegu za njih, odlučila je da organizuje edukaciju za domaće liječnike. I uspjela. Već četvrtu godinu zaredom, zahvaljujući ovoj ženi, Sarajevo je domaćin Kongresa koji okuplja najbolje stručnjake koji se bave alergijama i astmom. Uspjela je i da Udruženje poveže sa Evropskim udruženjem pacijenata sa alergijama … ,,Fascinantna priča“, opisuje Vildanin rad, dr Čustović. Čovjek koji i sada govori gradski. Mi, Sarajlije, gdje god bili, znamo šta to znači.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO