Uz od ranije poznatu nervozu na pomen sudbine Iva Sanadera, sada znamo i to da su Đukanovićevi opisi spornih detalja iz vlastite političko – preduzetničke biografije pravi primjer izreke po kojoj se „đavo krije u detaljima“
Mjesec dana otkako nam je Duško Knežević priuštio kućni video u kome školskog druga i tadašnjeg gradonačelnika Podgorice Slavoljuba Miga Stijepovića, u osvit parlamentarnih izbora 2016., „daruje“ sa skoro sto hiljada eura, DPS je izvršio opštu mobilizaciju odlučan da pruži odsudnu odbranu vlasti. I svog prvog čovjeka, predsjednika partije i države Mila Đukanovića.
Nije odgovoran. Nije znao. Nema osnova za sumnju… Hor sastavljen radi zaštite lika i djela voljenog vođe, mahom od mlađih poslanika vladajuće partije, predvode potpredsjednik Vlade Milutin Simović, ministar odbrane Predrag Bošković, direktor Agencije za sprječavanje korupcije Sreten Radonjić i glavni Specijalni državni tužilac Milivoje Katnić.
Dok je za solistu, po svoj prilici, odabran Stijepović. Pošto je, kažu, generalni sekretar u kabinetu predsjednika Đukanovića spreman da svu krivicu primi na svoja prsa.
Predsjednik Đukanović je, sa nekih desetak dana zakašnjenja, riješio da saopšti kako je Knežević davao novac DPS-u, ali ne onoliko koliko kaže da je dao. Kako nije bio jedini. I kako se, tim povodom, nije konsultovao sa njim.
,,To su (davali novac – prim.a) radili mnogi poslovni ljudi uključujući i gospodina Kneževića, to nije sporno. Ono što sa sigurnošću mogu reći: da je neistina da je dato novca koliko je rekao gospodin Knežević, i drugo, da je neistina da se o tome prethodno konsultovao sa mnom”, saopštio je Đukanović, vidno ljut i nervozan, 21. januara.
Sada, međutim, znamo kako su Đukanovićevi opisi spornih detalja iz vlastite političko – preduzetničke biografije pravi primjer izreke po kojoj se „đavo krije u detaljima“ (nema mog novca kao kolaterala, svjedočio je u parlamentu o svom londonskom kreditu, da bi prećutao kako su taj novac dali drugi). Zato i iskaz da se Knežević nije konsultovao sa njim prije nego je eurima napunio Stijepovićeve džepove, ne mora da znači kako se Đukanović o tom poslu nije konsultovao sa nekim drugim. Stijepovićem recimo. Kako bi inače „sa sigurnošću“ mogao da tvrdi da Knežević nije dao „koliko je rekao“?
Tradicionalno, Tužilaštvo ne vjeruje Đukanoviću kada on kaže nešto što bi ga moglo dovesti u nezgodnu situaciju. Baš kao što su onomad ignorisali njegove tvrdnje da može dokazati kako iza ubistva Duška Jovanovića stoji Vojislav Koštunica. ,,Ne mislite valjda da bih se služio ovakvim optužbama da bih konstruisao na nečiji račun”, insistirao je Đukanović prije nekih šest godina, ,,spreman sam da svakom državnom organu koji se time bavi ponovim ovo što sam kazao”. A Ranka Čarapić, tadašnja Vrhovna državna tužiteljka – ni abera.
Jednako, i sadašnji vrh tužilačke organizacije, VDT Ivica Stanković i SDT Milivoje Katnić odbijaju svaku mogućnost da Đukanović ima bilo kakve veze sa nelegalnim finansiranjem njegove partije. Koje, prema tvrdnjama Duška Kneževića, traje već četvrt vijeka.
Katnić se, istine radi, prisjetio da poslije Đukanovićeve konferencije za novinare sumnje na račun Stijepovića proširi sa dotadašnjeg pranja para na zloupotrebe izbornih prava. „U međuvremenu se ispostavila mogućnost da je počinjeno i neko od krivičnih djela koja se odnose na izborna prava,” kazao je Katnić 25. januara. Insistirajući kako nema potrebe da se o spornom predizbornom poslovanju razgovara sa liderom DPS.
Nije mnogo trebalo da se u proizvodnju alibija za Đukanovića uključi i Agencija za sprječavanje korupcije. Pomalo bezvoljno, oni su sa velikim zakašnjenjem krenuli u provjeru detalja iz Kneževićevog videa, da bi onda, neočekivano brzo, zaključili da su lokalni funkcioneri vladajuće partije predvođeni Stijepovićem – mimo zakona i znanja partijske centrale – podijelili 47.500 eura. Pa su DPS kaznili za počinjeni prekršaj novačnom kaznom od 20 hiljada eura uz nalog da u državni budžet vrate baš onoliko koliko su, navodno, nezakonito podijelili u Golubovcima. A to je tačno 50 hiljada eura manje nego što je Slavoljub Stijepović odnio iz Kneževićeve kuće!? I 150 hiljada manje od onoga što je, prema tvrdnjama Duška Kneževića, DPS tih dana dobio od Stijepovićevog školskog druga (100 hiljada su gradonačelniku, navodno, odnijeli ljudi za specijalne zadatke vlasnika Atlas grupe).
Gdje je razlika? Ili je to neki običaj u vladajućoj partiji, pa je Stijepović naplatio „vozarinu“ baš kao što je Knežević svoju donaciju umanjio za troškove konverzije u vlastitoj banci (i neuobičajeno skupe, usput budi rečeno).
I to je ta priča. Ili bi, makar, zvaničnici DPS i njihovi saradnici – navodni nepartijci iz državnih institucija i paradržavnih medija – željeli da tako bude.
Nedostajao je samo neko da nas podsjeti kako se ne treba posebno brinuti i stidjeti, pošto se slične afere dešavaju svuda u svijetu. I onda nam je Predrag Bošković, ovjenčan iskustvom višestrukog ministra u više država i još više resora, poručio baš to: „Nismo mi izuzetak, ovakve afere dešavaju se praktično u svakoj državi na svijetu“. Još nas Bošković hrabri: „Ono što je najvažnije je istaći da institucije rade svoj posao i ja sam više nego zadovoljan kako se to odvija“.
Baš. Samo kad je on zadovoljan. Nema bolje garancije da će sve biti u redu.
Nažalost DPS vrhuške, evropska priča o ilegalnom finansiranju političkih partija („svuda u svijetu“) ima i svoj nastavak – kada vas ulove, onda vas i kazne. Kako-tako, ali kazne.
„HDZ je verovatno prva i jedina stranka u Evropi koja je, dok je još na vlasti, pod svim mogućim optužbama, pa i onima za pranje novca, ilegalno finansiranje i korupciju“, pisali su hrvatski novinari krajem 2011. nakon što su ozvaničene optužbe protiv Iva Sanadera, nekadašnjeg hrvatskog premijera i predsjednika HDZ-a i njegovih najbližih saradnika.
Očekivano, Sanader je negirao priče o partijskim crnim fondovima. I on je isprva insistirao da se stvar prepusti državnim institucijama kojima je borba protiv korupcije u opisu posla. ,,Nikad nisam dobio nikakav novac. Ne znam ništa o torbama s gotovinom koje su dolazile u središnjicu HDZ za financiranje stranke”, govorio je. Zvuči poznato?
Onda je počeo da se ljuti na sve one koji su insistirali na ozbiljnoj istrazi. Čini mi se da u Hrvatskoj postoje dva državna tužilaštva govorio je, „jedno službeno i drugo koje stvara pritisak na ovo službeno”. Slijedile su optužbe za urotu na račun znanih i neznanih, dok je sebe pokušavao predstaviti kao žrtvu političkog progona.
Hrvatski mediji su za to vrijeme, uz pomoć nadležnih ali i insajdera iz vladajućeg HDZ-a izračunali kako je Sanader upleten u makar 11 korupcijskih afera u kojima je država oštećena za 192,5 miliona eura.
Do danas je, ipak, Sanaderu suđeno za približno polovinu pobrojanih afera. I još nema nijednu pravosnažnu osuđujuću presudu.
„Treba naglasiti da je Sanader danas nepravomoćno osuđen za kazneno djelo koje je počinjeno još 1995. godine, dakle prije pune 23 godine, što znači da Hrvatska nije u stanju ispuniti jedan od osnovnih postulata pravne države koji kaže da pravda mora biti pravovremena, a suđenja moraju biti brza i učinkovita“, pisao je portal Index.hr zimus, nakon što je Sanader nepravosnažno osuđen za ratno profiterstvo.
Na drugoj strani, Sanader je samo jednom od nepravosnažnih presuda – i to baš onom vezanom za nezakonito finansiranje vladajuće partije – osuđen na devet godina zatvora uz obavezu da, skupa s porodicom, vrati novac koji je nezakonito prisvojio. Istom presudom je utvrđeno i da je HDZ „kriminalnim radnjama stekao nepripadnu korist“ veću od tri miliona eura. I da taj novac mora vratiti u državni budžet.
To je faza do koje Crna Gora još nije stigla. Mada su se prvi dokumentovani podaci o finansijskim zloupotrebama DPS pojavili još u to vrijeme – 2011. godine.
Monitor je tada pisao o izdašnim donatorima DPS , a neki od njih su nam se potom javljali kako bi demantovali zvanična partijska dokumenta koja su ih svrstavala u donatore (po pravilu, maksimalnog iznosa od 2.000 eura).
„Postoji osnov sumnje da su se iz DPS-a bavili krivičnim djelom koje se goni po službenoj dužnosti – falsifikovanjem isprava“, piše Monitor naredne, 2012. godine, „Vjeruje se da je najmanje 645.000 eura donacija iz 2010. zapravo novac „nepoznatog porijekla” – što je eufemizam za tajkunske ili mafijaške pare – a da su iz centrale DPS-a tu sumu podijelili na sitnije, limitirane iznose za donacije fizičkih lica do 2.000 eura…“.
Prvo je reagovala Državna izborna komisija. Oni su sa sajta povukli izvještaje o donatorima izgovarajući se zaštitom ličnih podataka. Onda je tadašnji ministar finansija Igor Lukšić najavio da će slučaj lažnih donatora istražiti i posebna komisija koju će formirati – DPS!? Lukšić je krajem godine postao premijer, a komisija je pala u zaborav.
Konačno, oglasila se i VDT Ranka Čarapić objavom da je pokrenula predkrivični postupak provjeravajući navode medija o spornim donacijama. Vrhovna državna tužiteljka pohvalila se kooperatvnošću Nadzornog odbora DPS od koga je, kaže, dobila sve tražene podatke. Podrazumjeva se da joj nije palo na pamet da bilo kakve podatke traži od predsjednika DPS Mila Đukanovića. Jednako, iz prve pogađate da se o tom predistražnom postupku nikada više ništa nije čulo.
Ili je ovo čemu svjedočimo danas odjek tih vremena.
Uglavnom, Milo Đukanović je još tada pokazivao otvorenu netrpeljivost prema svima koji su postavljali pitanje da li je „sanaderizacija“ političke scene moguća i u Crnoj Gori. ,,Riječ je o nedoraslim političkim osobama, političkim miševima, kojima je potrebna prije svega – deratizacija”, prijetio je sa jednog predizbornog skupa s kraja 2011.
I opet prijeti. I mobiliše zdrave snage u vladajućoj partiji. Samo, iz nekog razloga u prvim redovima nema premijera Duška Markovića.
Da nije na službenom putu? Znate kako to ide: nekome Dubai nekome Katanga. A za Miga – dimnjak.
Od korupcije do nestanka države, u tri koraka
Prenosimo jedan od brojnih komentara koje su hrvatski mediji zabilježili nakon što je Sanader zimus nepravosnažno osuđen za ratno profiterstvo:
„Kada građani ne vjeruju u pravdu koju bi trebale osiguravati institucije, korupcija caruje. Kada caruje korupcija, građani su siromašni. Kada su građani siromašni, oni se iseljavaju. Kada se građani iseljavaju, Hrvatska nestaje, jer Hrvatska su ljudi“. Ovako je svoje (ne)raspoloženje sažeo Mislav Kolakušić, inače sudija Trgovačkog suda u Zagrebu.
Možda je ta sposobnost glasnog razmišljanja ono što je Hrvatsku odvelo u EU. A nas pretvorilo u rekordere po dužini pristupnih pregovora.
Zoran RADULOVIĆ
IN ENGLISH2 sedmice
IN ENGLISH2 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
SVIJET3 sedmice
INTERVJU2 sedmice
INTERVJU1 sedmica
DRUŠTVO2 sedmice
FOKUS3 sedmice