Povežite se sa nama

FOKUS

SANADERIZACIJA MILA ĐUKANOVIĆA: Partijska posla za ličnu korist

Objavljeno prije

6 godina

na

Uz od ranije poznatu nervozu na pomen sudbine Iva Sanadera, sada znamo i to da su  Đukanovićevi opisi spornih detalja iz vlastite političko – preduzetničke biografije pravi primjer izreke po kojoj se „đavo krije u detaljima“

 

Mjesec dana otkako nam je Duško Knežević priuštio kućni video u kome školskog druga i tadašnjeg gradonačelnika Podgorice Slavoljuba Miga Stijepovića, u osvit parlamentarnih izbora 2016., „daruje“ sa skoro sto hiljada eura, DPS je izvršio opštu mobilizaciju odlučan da pruži odsudnu odbranu vlasti. I svog prvog čovjeka, predsjednika partije i države Mila Đukanovića.

Nije odgovoran. Nije znao. Nema osnova za sumnju… Hor sastavljen radi zaštite lika i djela voljenog vođe, mahom od mlađih poslanika vladajuće partije, predvode potpredsjednik Vlade Milutin Simović, ministar odbrane Predrag Bošković, direktor Agencije za sprječavanje korupcije Sreten Radonjić i glavni Specijalni državni tužilac Milivoje Katnić.

Dok je za solistu, po svoj prilici, odabran Stijepović. Pošto je, kažu, generalni sekretar u kabinetu predsjednika Đukanovića spreman da svu krivicu primi na svoja prsa.

Predsjednik Đukanović je, sa nekih desetak dana zakašnjenja, riješio da saopšti kako je Knežević davao novac DPS-u, ali ne onoliko koliko kaže da je dao. Kako nije bio jedini. I kako se, tim povodom, nije konsultovao sa njim.

,,To su (davali novac – prim.a) radili mnogi poslovni ljudi uključujući i gospodina Kneževića, to nije sporno. Ono što sa sigurnošću mogu reći: da je neistina da je dato novca koliko je rekao gospodin Knežević, i drugo, da je neistina da se o tome prethodno konsultovao sa mnom”, saopštio je Đukanović, vidno ljut i nervozan, 21. januara.

Sada, međutim, znamo kako su Đukanovićevi opisi spornih detalja iz vlastite političko – preduzetničke biografije pravi primjer izreke po kojoj se „đavo krije u detaljima“ (nema mog novca kao kolaterala, svjedočio je u parlamentu o svom londonskom kreditu, da bi prećutao kako su taj novac dali drugi). Zato i iskaz da se Knežević nije konsultovao sa njim prije nego je eurima napunio Stijepovićeve džepove, ne mora da znači kako se Đukanović o tom poslu nije konsultovao sa nekim drugim. Stijepovićem recimo. Kako bi inače „sa sigurnošću“ mogao da tvrdi da Knežević nije dao „koliko je rekao“?

Tradicionalno, Tužilaštvo ne vjeruje Đukanoviću kada on kaže nešto što bi ga moglo dovesti u nezgodnu situaciju. Baš kao što su onomad ignorisali njegove tvrdnje da može dokazati kako iza ubistva Duška Jovanovića stoji Vojislav Koštunica. ,,Ne mislite valjda da bih se služio ovakvim optužbama da bih konstruisao na nečiji račun”, insistirao je Đukanović prije nekih šest godina, ,,spreman sam da svakom državnom organu koji se time bavi ponovim ovo što sam kazao”. A Ranka Čarapić, tadašnja Vrhovna državna tužiteljka – ni abera.

Jednako, i sadašnji vrh tužilačke organizacije, VDT Ivica Stanković i SDT Milivoje Katnić odbijaju svaku mogućnost da Đukanović ima bilo kakve veze sa nelegalnim finansiranjem njegove partije. Koje, prema tvrdnjama Duška Kneževića, traje već četvrt vijeka.

Katnić se, istine radi, prisjetio da poslije Đukanovićeve konferencije za novinare sumnje na račun Stijepovića proširi sa dotadašnjeg pranja para na zloupotrebe izbornih prava. „U međuvremenu se ispostavila mogućnost da je počinjeno i neko od krivičnih djela koja se odnose na izborna prava,” kazao je Katnić 25. januara. Insistirajući kako nema potrebe da se o spornom predizbornom poslovanju razgovara sa liderom DPS.

Nije mnogo trebalo da se u proizvodnju alibija za Đukanovića uključi i Agencija za sprječavanje korupcije. Pomalo bezvoljno, oni su sa velikim zakašnjenjem krenuli  u provjeru detalja iz Kneževićevog videa, da bi onda, neočekivano brzo, zaključili da su lokalni funkcioneri vladajuće partije predvođeni Stijepovićem – mimo zakona i znanja partijske centrale – podijelili 47.500 eura. Pa su DPS kaznili za počinjeni prekršaj novačnom kaznom od 20 hiljada eura uz nalog da u državni budžet vrate baš onoliko koliko su, navodno, nezakonito podijelili u Golubovcima. A to je tačno 50 hiljada eura manje nego što je Slavoljub Stijepović odnio iz Kneževićeve kuće!? I 150 hiljada manje od onoga što je, prema tvrdnjama Duška Kneževića, DPS tih dana dobio od Stijepovićevog školskog druga (100 hiljada su gradonačelniku, navodno, odnijeli ljudi za specijalne zadatke vlasnika Atlas grupe).

Gdje je razlika? Ili je to neki običaj u vladajućoj partiji, pa je Stijepović naplatio „vozarinu“ baš kao što je Knežević svoju donaciju umanjio za troškove konverzije u vlastitoj banci (i neuobičajeno skupe, usput budi rečeno).

I to je ta priča. Ili bi, makar, zvaničnici DPS i njihovi saradnici – navodni nepartijci iz državnih institucija i paradržavnih medija – željeli da tako bude.

Nedostajao je samo neko da nas podsjeti kako se ne treba posebno brinuti i stidjeti, pošto se slične afere dešavaju svuda u svijetu. I onda nam je Predrag Bošković, ovjenčan iskustvom višestrukog ministra u više država i još više resora, poručio baš to: „Nismo mi izuzetak, ovakve afere dešavaju se praktično u svakoj državi na svijetu“. Još nas Bošković hrabri: „Ono što je najvažnije je istaći da institucije rade svoj posao i ja sam više nego zadovoljan kako se to odvija“.

Baš. Samo kad je on zadovoljan. Nema bolje garancije da će sve biti u redu.

Nažalost DPS vrhuške, evropska priča o ilegalnom finansiranju političkih partija („svuda u svijetu“) ima i svoj nastavak – kada vas ulove, onda vas i kazne. Kako-tako, ali kazne.

„HDZ je verovatno prva i jedina stranka u Evropi koja je, dok je još na vlasti, pod svim mogućim optužbama, pa i onima za pranje novca, ilegalno finansiranje i korupciju“, pisali su hrvatski novinari krajem 2011. nakon što su ozvaničene optužbe protiv Iva Sanadera, nekadašnjeg hrvatskog premijera i predsjednika HDZ-a i njegovih najbližih saradnika.

Očekivano, Sanader je negirao priče o partijskim crnim fondovima. I on je isprva insistirao da se stvar prepusti državnim institucijama kojima je borba protiv korupcije u opisu posla. ,,Nikad nisam dobio nikakav novac. Ne znam ništa o torbama s gotovinom koje su dolazile u središnjicu HDZ za financiranje stranke”, govorio je. Zvuči poznato?

Onda je počeo da se ljuti na sve one koji su insistirali na ozbiljnoj istrazi. Čini mi se da u Hrvatskoj postoje dva državna tužilaštva govorio je, „jedno službeno i drugo koje stvara pritisak na ovo službeno”. Slijedile su optužbe za urotu na račun znanih i neznanih, dok je sebe pokušavao predstaviti kao žrtvu političkog progona.

Hrvatski mediji su za to vrijeme, uz pomoć nadležnih ali i insajdera iz vladajućeg HDZ-a izračunali kako je Sanader upleten u makar 11 korupcijskih afera u kojima je država oštećena za 192,5 miliona eura.

Do danas je, ipak, Sanaderu suđeno za približno polovinu pobrojanih afera. I još nema nijednu pravosnažnu osuđujuću presudu.

„Treba naglasiti da je Sanader danas nepravomoćno osuđen za kazneno djelo koje je počinjeno još 1995. godine, dakle prije pune 23 godine, što znači da Hrvatska nije u stanju ispuniti jedan od osnovnih postulata pravne države koji kaže da pravda mora biti pravovremena, a suđenja moraju biti brza i učinkovita“, pisao je portal Index.hr zimus, nakon što je Sanader nepravosnažno osuđen za ratno profiterstvo.

Na drugoj strani, Sanader je samo jednom od nepravosnažnih presuda – i to baš onom vezanom za nezakonito finansiranje vladajuće partije – osuđen na devet godina zatvora uz obavezu da, skupa s porodicom, vrati novac koji je nezakonito prisvojio. Istom presudom je utvrđeno i da je HDZ „kriminalnim radnjama stekao nepripadnu korist“ veću od tri miliona eura. I da taj novac mora vratiti u državni budžet.

To je faza do koje Crna Gora još nije stigla. Mada su se prvi dokumentovani podaci o finansijskim zloupotrebama DPS pojavili još u to vrijeme – 2011. godine.

Monitor je tada pisao o izdašnim donatorima DPS , a neki od njih su nam se potom javljali kako bi demantovali zvanična partijska dokumenta koja su ih svrstavala u donatore (po pravilu, maksimalnog iznosa od 2.000 eura).

„Postoji osnov sumnje da su se iz DPS-a bavili krivičnim djelom koje se goni po službenoj dužnosti – falsifikovanjem isprava“, piše Monitor naredne, 2012. godine, „Vjeruje se da je najmanje 645.000 eura donacija iz 2010. zapravo novac „nepoznatog porijekla” – što je eufemizam za tajkunske ili mafijaške pare – a da su iz centrale DPS-a tu sumu podijelili na sitnije, limitirane iznose za donacije fizičkih lica do 2.000 eura…“.

Prvo je reagovala Državna izborna komisija. Oni su sa sajta povukli izvještaje o donatorima izgovarajući se zaštitom ličnih podataka.  Onda je tadašnji ministar finansija Igor Lukšić najavio da će slučaj lažnih donatora istražiti i posebna komisija koju će formirati –  DPS!? Lukšić je krajem godine postao premijer, a komisija je pala u zaborav.

Konačno, oglasila se i VDT Ranka Čarapić objavom da je pokrenula predkrivični postupak provjeravajući navode medija o spornim donacijama. Vrhovna državna tužiteljka pohvalila se kooperatvnošću Nadzornog odbora DPS od koga je, kaže, dobila sve tražene podatke. Podrazumjeva se da joj nije palo na pamet da bilo kakve podatke traži od predsjednika DPS Mila Đukanovića. Jednako, iz  prve pogađate da se o tom predistražnom postupku  nikada više ništa nije čulo.

Ili je ovo čemu svjedočimo danas odjek tih vremena.

Uglavnom, Milo Đukanović je još tada pokazivao otvorenu netrpeljivost prema svima koji su postavljali pitanje da li je „sanaderizacija“ političke scene moguća i u Crnoj Gori. ,,Riječ je o nedoraslim političkim osobama, političkim miševima, kojima je potrebna prije svega – deratizacija”, prijetio je sa jednog predizbornog skupa s kraja 2011.

I opet prijeti. I mobiliše zdrave snage u vladajućoj partiji. Samo, iz nekog razloga u prvim redovima nema premijera Duška Markovića.

Da nije na službenom putu? Znate kako to ide: nekome Dubai nekome Katanga. A za Miga – dimnjak.

 

Od korupcije do nestanka države, u tri koraka

Prenosimo jedan od brojnih komentara koje su hrvatski mediji zabilježili nakon što je Sanader zimus nepravosnažno osuđen za ratno profiterstvo:

„Kada građani ne vjeruju u pravdu koju bi trebale osiguravati institucije, korupcija caruje. Kada caruje korupcija, građani su siromašni. Kada su građani siromašni, oni se iseljavaju. Kada se građani iseljavaju, Hrvatska nestaje, jer Hrvatska su ljudi“. Ovako je svoje (ne)raspoloženje sažeo Mislav Kolakušić, inače sudija Trgovačkog suda u Zagrebu.

Možda je ta sposobnost glasnog razmišljanja ono što je Hrvatsku odvelo u EU. A nas pretvorilo u rekordere po dužini pristupnih pregovora.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

FOKUS

PRAVOSUĐE U BORBI PROTIV VISOKE KORUPCIJE: Učinak – jedan nevini

Objavljeno prije

4 dana

na

28 Februara, 2025

Objavio:

Suđenje Vesni Medenici i Veselinu Veljoviću kreće ispočetka. Saši Čađenoviću nije ni počelo. Blažu Jovaniću sudi se  još malo pa dvije godine. Kao i mnogim drugim visokim funkcionerima. Miomir Mugoša je ove sedmice pravosnažno oslobođen optužbe

 

 

Zemlja sa zavidnim brojem javnih funkcionera koji se sumnjiče za korupciju i kriminal,  dobila je ove sedmice prvu pravosnažnu presudu koja se odnosi na visoku korupciju. Bivši gradonačelnik Podgorice Miomir Mugoša pravosnažno je, nakon skoro deceniju  – oslobođen. Vijest, što je možda još zanimljivije, proizvela je tišinu.

Kada je Viši sud u Podgorici prije dvije godine donio oslobađajuću presudu za Mugošu, koju je ove sedmice potvrdio Apelacioni sud, to je  izazvalo oštre reakcije. Tadašnji premijer Dritan Abazović kazao je da nas to neće odvesti nigdje, pa ni u Brisel, dok je poslanik Demokrata, danas potpredsjednik Vlade Momo Koprivica  presudu nazvao skandaloznom. Ove sedmice – niko ništa. Kao da se odustalo od toga da stignemo negdje. I u Brisel.

Sve u svemu,  trenutni skor Crne Gore u borbi protiv visoke korupcije je  – jedan nevini. Ne računajući, doduše, Svetozara Marovića, odavno nedostupnog ovdašnjim organima. Kada je prije skoro deceniju osumnjičen za ono za šta je danas oslobođen, Mugoša je kazao: „Nisam vam ja Svetozar Marović“. Ispalo je stvarno da nije.

Bivšeg gradonačelnika je Specijalno državno tužilaštvo (SDT) teretilo da je u slučaju prodaje gradskog zemljišta građevinskoj kompaniji DOO Carine oštetio budžet Glavnog grada za 6,7 miliona eura. Optužnica je podignuta dok je Specijalnim tužilaštvom rukovodio bivši specijalni tužilac, Milivoje Katnić, danas iza rešetaka.  Slučaj Carine prethodno je decenijama bio predmet medijskih priča, krivičnih prijava civilnog sektora (MANS), skupštinskih replika. Bila je to, pritom, tek jedna od brojnih afera u čijem je centru bio bivši gradonačelnik Podgorice.

Iz Apelacionog suda su ove sedmice saopštili da je SDT kojim rukovodi Vladimir Novović izjavilo žalbu protiv oslobađajuće presude  i predložilo da taj sud ukine prvostepenu presudu i predmet vrati na ponovni postupak. Žalba nije usvojena.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 28. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KONGRES, REFORMA DPS-A  I DRUGE BAJKE: Višestruki povratnik

Objavljeno prije

2 sedmice

na

21 Februara, 2025

Objavio:

Đukanovićev izbor za počasnog predsjednika DPS potvrđuje ono što  znamo. DPS se nije reformisao, niti će uskoro. Ovo društvo ostaje rascijepljeno između vlasti koja je nastavila da masovno primjenjuje Đukanovićeve prakse, a njen dio da  slavi susjednog autokratu, i opozicije u  sve čvršćem Đukanovićevom zagrljaju. Koliko Đukanović bude rastao rašće i Vučićeva Crna Gora. To nije koalicija, već mnogo više. Hemija. Skoro  sudbina

 

 

„Učinili ste mi veliku čast”, počeo je obraćanje bivši višedecenijski vođa DPS-a i Crne Gore, Milo Đukanović, na desetom Kongresu te stranke, održanom u nedjelju 16. februara, nakon što je izabran za počasnog predsjednika te partije. Nije bilo iznenađenih što je Đukanović dobio partijsku titulu, jer  je novo rukovostvo DPS –a  dvije sedmice uoči  Kongresa saopštilo da će vođa biti predložen za tu poziciju.  Ko je pažljivo pratio, bilo je i drugih znakova pored puta.

“To ne razumijem kao poštovanje samo prema meni. To razumijem i kao poštovanje prema učincima političke generacije sa kojom sam sarađivao i kojoj pripadam, generacije sa kojom sam nastojao, a vjerujem u značajnoj mjeri i uspio da doprinesem vrijednim ostvarenjima naše partije i savremene Crne Gore”, nastavio je Đukanović, nabrajajući  svoje uspjehe (ulazak Crne Gore u NATO , otvaranje pregovora sa EU, 11 miliona investicija..) u gotovo identičnom redosledu kao njegov nasljednik, aktuelni lider DPS  Danijel Živković dok je na Kongresu obrazlagao izbor Đukanovića za počasnog predsjednika.  Živković je u svom govoru u nedjelju bio kritičan prema Zapadu, baš kao i Đukanović u nedavnom intervjuu za Al Džaziru, pa ponovo i na Kongresu. Živkovićev i Đukanovićev govor, potom okačeni na internet stranicu partije, svakako su zanimljivo štivo za stručnjake i vještake. Laički posmatrano, čini se da su napisani iz jedne glave.

Ni Đukanović ni Živković nijesu u svojim osvrtanjima na “istorijska dostignuća” prethodne političke generacije vidjeli nijednu grešku, osim, kako je to istakao Živković,  zanemarivanja standarda građana. Nijesu primijetili da je dobar dio Đukanovićeve političke generacije i onih koji su rukovodili institucijama Đukanovićevog sistema, završio u ZIKS-u i pred sudovima: bivša predsjednica Vrhovnog suda  Vesna Medenica, bivši specijalni tužilac Milivoje Katnić, njegov zamjenik Saša Čađenović, bivši predsjednik Privrednog suda Blažo Jovanić,  vioski funkcioner bezbjednosnog sektora Zoran Lazović,  policijski inspektori, junaci skaj prepiski – Ljubo Milović, Petar Lazović, Ivan Stamatović, Ilija Vasović.  Pa ministri Đukanovićevih vlada, Petar Ivanović, Milutin Simović, Predrag Bošković. Đukanovićev ekonomski guru Veselin Vukotić i menadžment iz Plantaža, Aleksandar Mijajlović, jedan od vlasnika Bemaxa….Podugačak je spisak. Da su mogli da prisustvuju Kongresu, rukovodstvo stranke moralo bi iznajmiti stadion.

Živković je  na Kongresu, uz prigodnu retoriku o navodnoj reformi partije, saopštio i da će jedan od prioriteta DPS-a biti “revidiranje postojećih pozitivnopravnih rješenja u oblasti pravosuđa koja su nas dovela u situaciju da je selektivna pravda postala svakodnevica, a tužilaštvo instrument u rukama parlamentarne većine čiji predstavnici otvoreno najavljuju progon i hapšenja opozicionih predstavnika”. To je valjda pojašnjenje za podugačak spisak visokih funkcionera bivšeg režima u zatvoru i na optužnicama.

Iz novog Glavnog odbora, koji je izabran na Kongresu u nedjelju, isključena su neka stara imena:  Milutin Simović,  Suad Numanović, Zorica Kovačević, Veselin Grbović, Predrag Jelušić… Ostali su Nataša Pešić, Predrag Nenezić, Vladan Joković, Nikola Divanović, Predrag Bošković …

Analitičari izbor Đukanovića za počasnog predsjednika, te retoriku novog rukovodstva na Kongresu, vide kao definitivan pokazatelj da se reforma partije koja je pod njegovom palicom tri decenije vladala Crnom Gorom, nije i neće skoro desiti. „Nekad je DPS bio lična partija Đukanovića, sada je njegov talac“, efektno je prokomentarisao  Rade Bojović iz Građanske inicijative 21.maj.

Živković se ovako osvrnuo na minule dane:  “Kada iz ove perspektive nakon skoro pet godina od političkih promjena pogledamo učinke svih postavgustovskih vlasti, i sa kakvom ‘nepodnošljivom lakoćom’ razaraju sve čega se dohvate vodeći se primarnim ciljem da što duže ostanu u svojim foteljama, onda nam se čini da te naše greške i nijesu bile baš toliko velike kakvim se pokušavaju predstaviti”.  Sitnica: ratovi, uništavanje državnih preduzeća i privrede zemlje, korupcija i kriminal, prostor na stranicama inostrane štampe najprije zbog državnog vrha na međunarodnim optužnicama za šverc cigareta, potom i zbog veza za jednim od najvećih narko kartela Evrope, progon kritičara i gušenje slobodnih medija, nepristojno bogaćenje političke klase čiji je šef dospio na Forbsovu listu najbogatijih skupa sa šeicima, zarobljene institucije, selektivna pravda, krađa izbora….

Živković je ipak zahvalan: „ Malo je političkih partija koji imaju moralni kapital kakvim mi danas raspolažemo, zahvaljujući ostvarenjima i rezultatima koje su ostvarile prethodne generacije u našoj partiji predvodeći državnu politiku u najturbulentnijim vremenima“.

Zuzvrat: Đukanović na Kongresu nije krio zadovoljstvo novom političkom generacijom. Dao im je i dva savjeta –da “ nastave da pouzdano brane ostvareno”, i da budu istrajni na tom putu. Citirao je i Njegoša: “ Nove nužde rađu nove sile. Tako i ove nužde tražile su novu generaciju naše politike”.

Moglo bi se reći i obratno. Stare nužde vraću stare sile. Pokazatelj povratka Đukanovića na političku scenu, koji ni nakon gubitka vlasti i  odlaska sa čela partije, nije nikada u stvari pustio iz ruku konce moći koje je mogao da zadrži, ne pokazuje samo njegov izbor za počasnog predsjednika DPS-a. To je samo izlazak iz sjenke. Da su ga stare nužde navele da pojača kontrolu nad partijom, i opozicijom, vidljivo je bilo prvenstveno kroz nekoliko posljednjih mjeseci djelovanja Demokratske partije socijalista, koja je na slučaju Ustavni sud, radikalizovala djelovanje, pokazujući da nije spremna ni za  promjene i dijalog. Odnosno da   Đukanoviću treba održavanje “pređašnjeg stanja” u pravosuđu i u partiji. Tu su i njegovi sve češći javni nastupi puni kritike aktuelne vlasti i Zapada, pojavljivanje njegovih članova familije na protestima…Sve u svemu, rezultat njegovog čvrstog  zagrljaja partije koju je decenijama vodio je  još jedna uništena mlada generaciju DPS-a. I propuštena prilika da Crna Gora dobije reformisani DPS, kako joj  joj putevi ne bi bili – đukanovićevski svijet ili srpski svet.

Živković se na Kongresu pohvalio posljednjim izbornim rezultatima DPS-a  na lokalnim izborima, najavljujući povratak te partije u državnu vlast na sledećim parlamentarnim izborima.

“Proces je nedvosmisleno počeo, prvo povratkom na vlast u Ulcinju, a onda i nedavnim razvlašćivanjem ove parlamentarne većine u Budvi. Naredna stanica nas čeka već u aprilu – na izborima koji su zakazani u Nikšiću, a onda nastavljamo dalje sve do narednih vanrednih ili redovnih parlamentarnih izbora koji će biti prekretnica daljeg razvoja Crne Gore”, kazao je.

Izborne brojke, međutim, pokazuju da je nakon niza opadanja podrške na izborima nakon avgusta 2020 godine, pozicija DPS –a počela da jača nakon što se Đukanović i zvanično povukao sa svih pozicija, a dok novo rukovodstvo nije tako otvoreno hvalilo njegova “istorijska dostignuća”, kao sada.  Na posljednjim izborima u Podgorici, kada je DPS pokazao drugačije lice, lice koje je nagovještavalo reforme, izborna lista   koju je predvodio Nermin Abdić, bila je pobjednik tih izbora. Stil, način obraćanja potencijalnim glasačima i političkim protivnicima  Abdića, bili su  neporedivi  sa kampanjama Đukanovića i njegove stare garde. Teško da DPS sa legalizovanim Đukanovićevim vođstvom može popraviti taj rezultat, a sasvim sigurno, umanjiće izglede da DPS stekne ono što mu najviše nedostaje: koalicioni kapacitet.

Još jedna zakonitost. Đukanovićev svijet hrani srpski svet. Niz posljednjih lokalnih izbora pokazuje da kad jača DPS jača i bivši Demokratski front.  Samo jedan detalj. Dovoljno je da  Đukanović dođe da proslavi Abdićevu pobjedu u Podgorici uz pjesmu Jači smo od Srbije, pa da se pojača društvena tenzija i radikalizuje javni prostor.

Profesor i metodolog Miloš Bešić objašnjava: „Nakon izbora 2020., na kojima je smijenjena trodecenijska vlast DPS-a, biračko tijelo te stranke i bivšeg DF-a se preraspodijelilo, tako što je dio glasača ta dva politička subjekta prišao ‘umjerenim građanskim opcijama”. Po njegovom mišljenju u međuvremenu su se partijske strukture oko DPS-a i DF-a konsolidovale, dok je do pada umjerenijih opcija doveo i njihov unutrašnji sukob. Povećava se i broj apstinenata, pokazujući da raste nezadovoljstvo i vlašću i opozicijom.

„Nijesam od onih koji ima ambiciju da djeluje iz sjenke. Nikada nijesam tako radio, valjda zato što sam imao dovoljno prilika da budem dio vlasti i sve što sam želio da radim, radio sam sa scene”, kazao je Đukanović na Kongresu  u nedjelju. Niko nije ni pisnuo na te riječi.

Izlazak iz sjenke višestrukog povratnika Đukanovića, samo potvrđuje ono što već znamo. Ne samo da se DPS nije reformisao, krsteći u istorijska dostignuća teret prethodne političke generacije.  Nego i da će taj teret morati da nosi i ovo društvo. Rascijepljeno između vlasti koja je nastavila masovno  da primjenjuje Đukanovićeve prakse, a njen dio i da slavi susjednog autokratu, i opozicije u sve čvršćem  Đukanovićevom zagrljaju.

Ne valja se zavaravati: ako bude  Đukanović rastao, rašće i Vučićeva Crna Gora. To nije prećutna kolalicija, već mnogo više. Hemija. Skoro sudbina.

Milena PEROVIĆ    

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KAPITALNI BUDŽET ZA 2025. GODINU: Želje, obećanja i poneki projekat

Objavljeno prije

3 sedmice

na

14 Februara, 2025

Objavio:

Od 64 nova projekta u ovogodišnjem kapitalnom budžetu, samo njih 11 je prošlo zakonsku proceduru i spada u red „zrelih“ projekata spremnih za realizaciju. Većina ostalih noviteta  (28 projekata) tu su se našli na insistiranje Vlade, kao projekti „od izuzetnog značaja za državu“. Iskustvo uči da mogu proći godine dok oni ne budu konačno spremni. Ali, birači vole te priče

 

 

U nedavno usvojenom budžetu za 2025. godinu za kapitalne investicije namijenjeno je 280 miliona eura. Što bi rekli, prosječno. Tim bi novcem trebalo finansirati ovogodišnje radove na realizaciji 342 projekta ukupne vrijednosti 3,67 milijardi (3.667.000.000 eura).

„Kapitalne investicije su na rekordnom nivou i volio bih da vidim da li građani jedva čekaju da vide sve te projekte”, pohvalio se premijer Milojko Spajić na dan usvajanja budžeta. Podsjetivši, prethodno, kako je program Evropa sad 2 već doveo do obećanog povećanja plata i penzija. Činjenicu da je mnogo onih koji nijesu dobili obećano, pošto su zarade i penzije porasle u iznosu/procentu manjem od onoga koji je najavljivan sa predizbornih bilborda Pokreta Evropa sad, premijer nije komentarisao. Iako bi to iskustvo moglo biti korisno za one koji, slijedeći Spajićeva uputstva, s nestrpljenjem čekaju da vide obećane kapitalne investicije.

Uglavnom, među 342 projekta koja su se našla u ovogodišnjem kapitalnom budžetu, skoro 280 su ranije započeti – stvarno ili formalno – dok su 64 projekta, procijenjene vrijednosti od 805 miliona, prvi put u budžetu. Taj podatak nas dovodi do prve zanimljivosti  ovogodišnjeg kapitalnog budžeta.

Od pomenuta 64 projekta samo njih 11 u budžet je ušlo sa prošlogodišnje Liste prioritetnih projekata. Tu Listu  zrelih projekata sastavila je Vladina Komisija za ocjenjivanje kapitalnih projekata, u skladu sa zakonskom procedurom a na osnovu priložene dokumentacije. I na njoj su se našli samo projekti potpuno spremni za realizaciju. Kod kojih je urađen glavni projekat i riješeno pitanje eksproprijacije, ukoliko za njom postoji potreba.

Uz njih, u kapitalnom budžetu  našlo se i 28 projekata „od izuzetnog značaja za državu“. Ali, ipak, sa nepotpunom dokumentacijom. Nekoga zato može začuditi što, ako su toliko važni, ti projekti nijesu adekvatno pripremljeni za realizaciju, u skladu sa važećim propisima. Nego im Vlada fata vezu.

Konačno, tu su 22 projekta za koje su tenderi ugovoreni ili raspisani u toku prošle godine. Nije, ipak, precizirano da li se tim tenderima traže izvođači ili projektanti. Ta bi informacija ukazala na stepen njihove pripremljenosti za realizaciju. U svakom slučaju, iz dostupnih podataka proizilazi da je makar trećina novih projekata u kapitalni budžet uvršćena reda radi, sa priličnom izvjesnošću da se do kraja godine neće stići dalje od kamena temeljca. Možda ni do njega.

Među pomenutim projektima od izuzetnog značaja za državu izdvaja se  Stambeni kompleks na Veljem brdu u Podgorici. Status posebnog taj projekat zaslužuje kako namijenjenim novcem tako i evidentnom nepripremljenošću. Stambeno-poslovni kompleks na Veljem brdu je, danas, tek nešto više od ideje koju su javnosti prezentovali premijer Spajić i ministar urbanizma Slaven Radunović. Izazvavši, tako, brojne nedoumice i kontroverze.

Za pripremne radove na izgradnji budućeg (?) naselja na Veljem brdu u kapitalnom budžetu namijenjeno je 10 miliona. To je jedna šestina ukupne  vrijednosti projekta koja je, prema objavljenim podacima Parlamentarne budžetske kancelarije, procijenjena na 60 miliona eura. Prema onome što smo do sada čuli o tom projektu/ideji, stvarna vrijednost investicije morala bi biti višestruko veća.

Najvrijednija planirana investicija u ovogodišnjem kapitalnom budžetu je početak izgradnje druge dionice autoputa od Mateševa do Andrijevice. Iako je za taj posao planirano 100 miliona (više od trećine kapitalnog budžeta ali i manje od 20 odsto planirane vrijednosti tog projekta), od poslanika vladajuće većine u Skupštini čuli smo da on, možda, neće biti započet do kraja godine. Kako je muštulugdžija bio Milan Knežević, predsjednik partije (NDP) iz koje dolazi aktuelna ministarka saobraćaja Maja Vukićević,  upozorenje treba shvatiti za ozbiljno. Vladini zvaničnici se i dalje drže optimističkog scenarija, po kome će davno obećani radovi (paf-paf i ašov u zemlju, najavljivao je premijer još za lanjski septembar), početi krajem ljeta ili na jesen.

Knežević je u parlamentu problematizovao mogućnost da prošlogodišnji predkvalifikacioni tender za izvođača radova na drugoj dionici autoputa bude „poništen“. Zapravo zanemaren. Suštinski, to bi omogućilo da se na tenderu za izvođača prijave i kompanije koje nijesu učestvovale u predkvalifikacijama. Knežević je insistirao da EU i EBRD (Evropska banka za rekonstrukciju i razvoj) na taj način pokušavaju favorizovati neke evropske kompanije na račun   firmi iz Kine, Turske i Azerbejdžana. Samo nije pojasnio zbog čega bi Crnoj Gori, kao sufinansijeru tog projekta, smetala dodatna konkurencija na strani izvođača zahtjevnog i, iz ovdašnje perspektive, prilično skupog projekta. „Nama je EBRD kredibilan partner i treba da sarađujemo sa njom, ali pitanje ovog granta mi je vrlo nejasno“, kazao je Knežević, pa dodatno razradio: „ Kada vam neko daje pare on vam postavlja i neke uslove… Šta je u pitanju, vrijeme će pokazati. Ali se plašim da prije 2026. godine, ovom dinamikom, nećemo početi da gradimo tu dionicu.“

Eventualno odlaganje početka gradnje druge dionice autoputa nije jedini razlog zbog koga bi građani koji, „jedva čekaju da vide sve te projekte“, prema očekivanjima premijera Spajića, trebalo da se naoružaju strpljenjem.

Uzmimo za primjer izgradnju neophodnih škola i vrtića u Glavnom gradu. Duže od decenije slušamo kako su podgoričke škole prebukirane. Zato neke, poput Osnovne škole Milorad Musa Burzan, rade u pet smjena. Reklo bi se da su u Vladi prepoznali zlu priliku, pa krenuli da problem riješe. Ili koliko-toliko ublaže. U kapitalnom budžetu nailazimo na šest objekata obrazovanja koji će se graditi, odnosno rekonstruisati i nadograđivati uz pomoć kredita Evropske investicione banke. Gradiće se: Druga Gimnazija, osnovne škole na Zabjelu, u City kvartu i Karabuškom polju, a rekonstruisati i nadograditi vrtići na Zabjelu i Momišićima.

Isti objekti, istim redosljedom, uz istog sufinansijera, navedeni su i u kapitalnom budžetu za 2023. Prije nego počnemo klicati hvala vladi i aplaudirati skorom završetku radova – nije škola autoput da se radi duže od tri godine – nekoliko bitnih informacija. Prema Izvještaju o reviziji Predloga zakona o završnom računu budžeta za 2023, koji je prošle godine uradila Državna revizorska institucije (DRI), procenat izvršenja planiranih radova na ovim školama i vrtićima iznosi – 0,00 odsto. U kapitalnom budžetu za prošlu godinu na istim objektima planirani su isti radovi, samo je njihova vrijednost podignuta sa nepune 3,5 na pet hiljade eura. I opet ništa.

Treća –sreća. Iste škole i vrtići na popisu, ista vrijednost planiranih radova (pet hiljada eura) i plan koji mora obradovati svakog dobronamjernog stanovnika Podgorice: od opredijeljenih pet hiljada eura, za konsultantske usluge, projekte i studije namijenjeno je, šest puta po 4.998 eura (tekući izdaci). Ostatak od dva eura ide na izdatke za kapitalne objekte.Do kraja godine valjda saznamo šta se to može sagraditi za dva eura. Ako se posao, ponovo, ne prenese u narednu godinu.

Za izgradnju i rekonstrukciju dječjih vrtića u Podgorici (četiri), Baru, Beranama, Bijelom Polju i Plavu u kapitalnom budžetu za ovu godinu umjesto nekadašnjih 3.451 euro sada je planirana investicija teška pet hiljada (kapitalni izdaci –dva eura). I tako sedam puta. Tu je i jedno iznenađenje: za izgradnju vrtića u City kvartu Vlada je u ovogodišnjem kapitalnom budžetu namijenila 105.002 eura. Na sto hiljada i jedan euro procijenjena je vrijednost neophodnih konsultantskih usluga, projekata i studija. Pet hiljada i jedan euro biće utrošeni pod stavkom izdaci za građevinske objekte. Eto, konačno, i jednog kamena temeljca. Ako opet ne iskrsne nešto preče.

I u zdravstvu ista priča. Planovi o izgradnji Univerzitetsko kliničkog centra  u Podgorici i bolnice u Pljevljima našli su svoje mjesto još u kapitalnom budžetu za 2022, koji je u ime Vlade Zdravka Krivokapića, pripremio i u parlamentu branio tadašnji ministar finansija Milojko Spajić. Tender za izradu tehničke dokumentacije i izvođenje radova u Pljevljima raspisan je sredinom prošle godine. U ovogodišnjem kapitalnom budžetu za pljevaljsku bolnicu namijenjena su dva miliona. I jedan euro pride, valjda da ne zafali. Pošto je vrijednost radova za izgradnju i opremanje bolnice u Pljevljima procijenjena na 40 miliona, ovom dinamikom posao bi mogao biti završen za nekih 20 godina. Ako požure.

Podgorički Univerzitetsko klinički centar malo je komplikovanija priča. Procijenjena vrijednost 199 miliona, za ovu godinu opredijeljen milion. Namjena ista kao i prethodnih godina – konsultantske usluge, projekti, studije…

„Zakonom o budžetu Crne Gore za 2023. godinu planirani su radovi na ukupno 63 projekta“, navodi se u Izvještaju DRI o realizaciji budžeta za 2023, poslednjem koji imamo. „Bilo je ukupno 25 aktivnih projekata od kojih je 8 okončano, 17 su u toku, dok za 38 projekata za koje su planirani radovi nije bilo realizacije sredstava“. U međuvremenu, promijenili su se vlada i vladajuća većina, ali je praksa planiranja kapitalnog budžeta, izgleda, ista. Obećanja političara bila su i ostala jeftina roba.

Zoran RADULOVIĆ 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo