Zatvorim oči da bolje vidim i ne vidim ništa. Ništa. Sve su lagali
Dan treći kako mi igra očni živac, a jedini koji mi je preostao. Prethodnih dana, čak i više nego inače, mi je kulminirala želja da živim kao vodena utvara nad lokvanjima u nekom mirnom ritu, gledam svoja posla, poigravam se sa granama vrbe koje dodiruju vodu, sijam kao plavičasto svetlance u pomrčini, bacim povremeno pogled na rečne rakove i šarane. Ispričam se tako sa majkom, ja pričam, ona ćuti, a i da je živa ne bi imala šta da mi kaže na ove moje gluposti.
Mora li se (hteo ne hteo) doći u te godine kad si na brdu i mudar i zajedljiv, i konačan i sav gorak, i samo svet gledaš da bi hvatao događaje koji će ti potvrditi da si u pravu što si gorak? Ako se ne mora, da odmah krenem da tražim izlaz. Zatvorim oči da bolje vidim i ne vidim ništa. Ništa. Sve su lagali. Ovo kao da je neko međuvreme, od ničega ka ničemu. Ne žele da te izgube, ali nikako ne mogu da se sete gde su te ostavili. Ljudi su tmurni i žurni i ostavljaju iza sebe trag nevidljive farbe negativnog. Reflektujemo očaj iz loših vesti. Ne treba nam lažni optimizam, samo zračak onog pravog verovanja, kocka šećera umočena u gorku kafu, da popravi dan. Kad malo iskrenije žmurim, onda mi se čini da je većina strepnje nad samom sobom dolazila gledanjem sebe tuđim očima. Nehajno posmatramo prolazak vremena, kao da nije naše i kao da nismo u njemu… zaboravljamo i ne zovemo se više, možemo li otići bez duše? Kuća, kuća koju smo posadili u detinjstvu raste. Smeh i sunce se tiskaju praznim hodnicima, u sobama u koje je nemoguće ući bez guranja.
Ljudi idu u svemir, penju se na Mont Everest, putuju svetom…a moja Rada kad joj padne nešto ispod kreveta, to otpiše. Uzalud svi saveti, vikanje, uvek postoji neki izgovor. Nekad se znao red, nema raspravljanja i svađanja sa roditeljima, kad kažu da ne možeš nigde da ideš, lepo kažeš: „Dobro“, i ipak odeš. Najveći uspeh naše generacije je što je gotovo istrebila nenajavljeni dolazak u goste.
Nedostajanje i tanki zidovi. Slušam kišu unutar kuće i čekam da napustiš okvir naše slike. Jednom, mnogo davno, sam prebolela nešto užasno bolno jednom jedinom rečenicom na kraju Remarkovog romana, kad kaže: „Natašu više nisam video“, kao da je to najnormalnija stvar na svetu, i shvatila da sve u životu mora da se preboli. Jednostavno, Natašu više ne vidiš. Najnormalnije.
To što mi sedi na grudima i ne da mi da dišem, ili nek me pusti ili nek me vodi sa sobom.
P.S. „A što ne vičeš da si završila?!“, pričam sa veš mašinom.
Nataša ANDRIĆ