Početkom sedmice predstavnici Vlade razgovarali su sa kolegama iz Saveza sindikata Crne Gore (SSCG). Tema – nedavni zahtijev zapošljenih za povećanjem zarada u društvenim djelatnostima. Kasnije ćemo se pozabaviti nepoznanicom ko je i kako iz Vlade zaključuo da su baš predstavnici SSCG pravi sagovornici na ovu temu. Uglavnom, iz Vlade su poručili da povećanja plata neće biti jer ,,para nema”. Usput su, izgleda, iskazali radost što su im zapošljeni u administraciji i državnim službama još živi i zdravi. U izražavanju zadovoljstva prednjačio je ministar obrazovanja Slavoljub Stijepović.

Vijest o državnoj besparici razljutila je Generalnog sekretara SSCG Zorana Masoničića. ,,U narednom periodu očekujemo jačanje socijalnog dijaloga i rješavanje gorućih problema radnika”, ustvrdio je Masoničić i pobrojao prioritete organizacije koju zastupa: očuvanje radnih mjesta, redovne isplate zarada i suprotstavljanje najavljenom smanjenju plata

ĐE VODI OVAJ PUT: U Vladi su, sigurno, smrtno ozbiljno shvatili ovo upozorenje. Kako i ne bi kada stiže od osobe koja je prije nepun mjesec zapošljenima u stručnim službama SSCG poručila da je rok za isplatu zaostalih zarada (tri plate) ,,nerealan i neodrživ”, odnosno, da se redovnost plata može obezbijediti samo pod uslovom da se ,,dogovori smanjenje i ovako niskih zarada”. Masoničić se , naravno, pozabavio onim što je na sastanku sa ministrima lijepo definisao kao ,,borba za očuvanje radnih mjesta”. Zato je ljudima kojima je on, kao odgovorno lice, dužan tri –četiri plate poručio da, ako nijesu zadovoljni, nađu drugog poslodavca.

Štrajk zapošljenih u SSCG traje skoro dvadeset dana, a ,,poslodavci” predvođeni Generalnim sekretarom Masoničićem nijesu još ispunili zakonsku obavezu i započeli proces pregovaranja sa radnicima. Umjesto toga pokušavaju da prijetnjama i uvredama obeshrabre štrajkače i njihov broj svedu na ,,prihvatljivu mjeru”. Valjda su i to rezultati proljetošnje razmjene iskustava sa kolegama iz Kine, tokom čuvene šetnje Zorana Masoničića po Dalekom istoku.

Tek, stvar sa štrajkom u SSCG ide svojim tokom, Masoničić i njegov pretpostavljeni, predsjednik Skupštine SSCG Danilo Popović digli su ruke od nezadovoljnih radnika (sindikalnu kasu su im zatvorili mnogo ranije). Pitanja nekretnina – od Podgorice i Beograda do Bara i Budve – trenutno su preča. Ne bi trebalo da začudi ukoliko se uskoro nezadovoljni radnici Saveza sindikata obrate za pomoć i zaštitu nekom od crnogorskih sindikata koji o svom članstvu vodi više računa.

Tajna je šta o Masoničićevim opomenama, prijetnjama i zabranama (gen.sek. je ljetos službenicima i funkcionerima Saveza zabranio javne istupe) misli Danilo Popović, čovjek koji duže od dvadeset godina vedri i oblači SSCG. To mu je donijelo još čitav niz uticajnih i profitabilnih funkcija – od Savjeta za privatizaciju, preko niza upravnih odbora manjih i većih preduzeća, do aktuelnog zvanja predsjednika Upravnog odbora Crnogorskog fonda za solidarnu stambenu izgradnju.

ČUVARI TAJNE: Zanimljivo bi bilo, od čovjeka sa takvim iskustvom, čuti da li štrajk u SSCG koristi ili šteti sindikalnoj asocijaciji koja od svog osnivanja nije organizovala ni jedan ozbiljniji radnički protest.

Monitor je imao uvid u dokumenta kojima Danilo Popović, kao predsjednik Skupštine SSCG, spočitava Vuku Šćepanoviću, predsjedniku Nadzornog odbora SSCG da je istupima oslabio pregovaračku poziciju Saveza.

Ostalo je nejasno – da li se to odnosi na izvještaje Nadzornog odbora iz kojih se vidi da u SSCG nestaju stanovi, da desetine i stotine hiljada eura šetaju sa računa na račun dok im se ne izgubi svaki trag, da granski sindikati posluju preko tuđih računa pošto nemaju svoj, da su zapošljeni u savezu diskriminisani kada se dijele stanovi Fonda čiji je osnivač Savez, dok se njegovi lokalni funkcioneri nagrađuju besplatnim nekretninama i novčanom pozajmicom za njihovo opremanje…? Da li je moguće zamisliti kako i poslodavci koji pročitaju neki od ovih izvještaja zaključe kako oni opšti i pojedinačni kolektivni ugovor moraju poštovati taman koliko i SSCG poštuje zakone i propise Crne Gore?

Ili su Popoviću, ipak, više zasmetale krivične prijave koje su Nadzorni odbor i njegov predsjednik, prije godinu-dvije podnosili protiv čelnika Saveza i njihovih najbližih saradnika? Bez povratne informacije o tome šta su policija i tužilaštvo preduzeli po ovim prijavama.

,,S pravom se pitamo jesu li Zoran Masoničić i društvo izvan zakona ove države kada su javno ustvrdili da organima vlasti neće predati traženu dokumentaciju”, javno se čudi Šćepanović.

Danilo Popović misli da je njegov Sindikat iznad zakona ove države. ,,Nije to državna ustanova”, kaže za Dan objašnjavajući da je SSCG dobrovoljna organizacija koja odgovara samo članstvu i svojim organima, pa ,,nema osnova za miješanja tužioca ili bilo kod drugog”.

Izgleda da je neko u tužilaštvu ozbiljno shvatio ovo tumačenje. Skoro će četiri godine kako tužilaštvo nije u stanju da odluči šta će sa krivičnom prijavom koju je protiv Danila Popovića ,,i drugih odgovornih lica u SSCG” podnijela grupa sindikalnih aktivista, danas okupljena u Uniji slobodnih sindikata. Tamo se, sa mnoštvom detalja, nekadašnjem predsjedniku SSCG prebacuje da je ,,nezakonitim i nesavjesnim upravljanjem” Savezu i njegovom članstvu pričinio veliku materijalnu štetu.

SINDIKALNI RAT I MIR: U krivičnoj prijavi se pominje ,,najmanje 500 hiljada eura” koje je SSCG, bez odluke Vijeća, pozajmio AD Svinjogojska farma, firmi u vlasništvu Saveza kojom je, kao predsjednik Odbora direktora gazdovao takođe – Danilo Popović. Nema podataka, tvrde podnosioci prijave, da je taj novac vraćen Savezu.

Popoviću i njegovim saradnicima potom se spočitava da su Svinjogojsku farmu i kompaniju Konzum prodali Carinama Čeda Popovića za 1,3 miliona eura, ali da taj novac nikad nije stigao u kasu SSCG. Godinu kasnije Carine su samo Farmu prodavale za 2,6 miliona.

Istom poslu pripada i priča o doo Sindpro. To preduzeće je, tvrde potpisnici krivične prijave o kojoj se tužilaštvo nije izjasnilo od marta 2008, osnovano bez znanja i odluke Vijeća SSCG i registrovano za proizvodnju gotove hrane za uzgoj životinja. Dakle, korisnik proizvoda Sindpro-ma bila je Svinjogojska farma. ,,Preduzeće je egzistiralo u periodu 2002-2006 godina, što se poklapa sa periodom kada je Svinjogojska farma bila u vlasništvu SSCG, navodi se u prijavi uz dokaz iz registra Privrednog suda da su osnivači i suvlasnici te kompanije bili isti ljudi koji su u to vrijeme vodili Sindikat i gazdovali farmom. Danilo Popović je, podrazumijeva se, bio akcionar i skupa sa Cvijetom Đuranovićem i predsjednik Odbora direktora i ove kompanije.

Tužilaštvo se nikada nije izjasnilo ni o ,,beogradskoj avanturi” Danila Popovića: SSCG je, podjelom imovine SSS Srbije i Crne Gore dobio 780 kvadrata na Trgu Nikole Pašića u Beogradu. Ispostavilo se da je najveći dio te imovine već izdat na 20 godina kompaniji u kojoj je jedan od osnivača bio- Danilo Popović.

I Šćepanović je, krajem septembra, u dopuni krivične prijave proljetos podnijete tužilaštvu, nadležne obavijestio o sumnjivom kretanju dva miliona eura. Taj novac, precizno 1,918 miliona, SSCG je uložio 2005. godine u tadašnji Fond za solidarnu i stambenu izgradnju, kao jedini osnivač i vlasnik. Fondu su se kasnije pridružili Vlada i Unija poslodavaca, on je preimenovan u Crnogorski fond za solidarnu stambenu izgradnju. Pomenuta dva miliona prikazani su njemu tek proljetos, kao prihod u prošloj godini. ,,Ne možemo utvrditi šta se radilo sa pomenutim sredstvima pet godina”, navodi Vuko Šćepanović. Slično pitanje su nedavno, na stranicama Monitora postavili i bivši i sadašnji rukovodioci SSCG, čudeći se zašto im ne razjasnimo dilemu – ko je uzeo kamate od 16,5 miliona eura koje su na račune Saveza preusmjerene iz državnog budžeta. Oni, navodno, ne znaju odgovor na to pitanje. Iako je, nezvanično, baš u najdubljoj fioci jednoga od njih ,,zakopana” krivična prijava protiv doskorašnjeg kolege upućenog u detalje te transakcije. Radi lakše orijenatcije kada baratamo ovako velikim iznosima – Masoničić je nedavno izjavio kako je za normalno funkcionisanje saveza potrebno oko 900 hiljada eura.

To je bilo onda kada je svojim službenicima skresao da su ,,zaboravili sindikalnu solidarnost”, pa traže svoje tri plate kad ima onih koji je nijesu primili po 20 mjeseci.

I kada je rekao: ,,Nemam namjeru da podnosim ostavku, jer ja ovdje nisam zbog zaposlenih u stručnoj službi nego zbog radnika Crne Gore koji su članovi Saveza sindikata”. Njih je sve manje i manje.

Kongres SSCG koji će, ako se drugačije ne naredi, biti održan krajem novembra morao bi pozabaviti i ovim problemima. Ovdje je pobrojan samo dio mogućih odgovora na pitanje – zašto se topi nekada najbrojnija interesna organizacija u Crnoj Gori i zbog čega je SSCG omiljeni sindikat vladinim zvaničnicima?

Zoran RADULOVIĆ