Najviši politički dužnosnik države Crne Gore dolazio je skoro u državu Srbiju u „zvaničnu i prijateljsku posjetu”. I neka je bio. Što da ne bude, ako mu može biti da ide u zemlju s kojom njegova zemlja ima diplomatske odnose. Valjda je u posjeti radio na unapređivanju međudržavnim odnosa. U Crnoj Gori postoji ambasador te zemlje. Ona doduše, nema svog ambasadora u toj zemlji. Nema ga, jer ta ga je zemlja protjerala kao odmazdu što je njegova zemlja priznala kao samostalnu jednu zemlju u susjedstvu koja je nastala odvajanjem od dotične zemlje. Možda je i bilo najpametnije da se na tu odmazdu ne odgovara odmazdom i vraćanjem istom mjerom. No to se do kraja nikad ne zna. Ono što izgleda kao gospodstvenost može se pokazati kao slabost. Ono što izgleda kao slabost može se u konačnom rezultatu pokazati kao najefikasnija moguća gospodstvenost. Da budem iskren, nijesam shvatio šta je dužnosnik poslovao sa svojim srbijanskim kolegom. Niti sam bilo čija osoba od povjerenja kojoj bi se to iz bilo kojih razloga utajno kazivalo, niti znam nekoga ko bi mi to mogao prenijeti. A što bi mi prenosio kad sam jedno privatno lice u državi Srbiji i samo u privatnom smislu deklarisan kao Crnogorac. Moglo bi mi se, istina, prigovoriti da bar ja ne bih smio „negativno komentarisati” posjetu, jer se u njezinom toku desilo nešto što odavno spominjem bi se moralo desiti. Odavno sam tražio od visokih crnogorskih dužnosnika, kada već dolaze u Srbiju, da bi morali da nađu zgodu da razgovaraju, ako ne s predstavnicima (jer pitanje je ima li takvih i ko su i po kojoj bi osnovi mogli predstavljati nekoga), a ono bar s pripadnicima crnogorske nacionalne zajednice u Srbiji.

I desilo se, dakle, da je dužnosnik Crne Gore konačno upriličio susret s Crnogorcima u Lovćencu. U izvjesnom smislu susret je imao istorijski karakter. Pokazao je da se crnogorska vlast konačno avertila da pokaže spremnost za činjenicu da crnogorska nacionalna zajednica u Srbiji naprosto postoji. Teško je reći da li je i srbijanska vlast prešutno pokazala istu takvu spremnost. U tu prešutnost ne vjerujem. Otvorenim je ostalo pitanje da li je dužnosnik bio dobro savjetovan gdje, kada i s kim da načini taj važni susret. Ili je možda bio previše dobro savjetovan. No, pitanje je za koga dobro!

Sve spekulacije o toj stvari valja ostaviti po strani. Jedino ima smisla obratiti pažnju na ono što dužnosnik nije rekao, a trebalo je da kaže, te na ono što je rekao, a nije trebalo! Nije rekao da je sa svojim srbijanskim kolegom razgovarao o položaju crnogorske nacionalne zajednice u Srbiji. Nije rekao ni da je zabrinut zbog toga što ta nacionalna zajednica nema nikakav status u Srbiji. Nije rekao ni da će država Crna Gora u razvoju svojih budućih odnosa sa Srbijom posebnu pažnju posvećivati očuvanju i njegovanju nacionalnog, kulturnog i svakog drugog identiteta Crnogoraca koji žive u Srbiji.

Neka dobra duša bi poslije ovih fakata mogla da pita: A šta je onda rekao? Šta je predsjednik države Crne Gore poručio Crnogorcima u Srbiji? Poručio im je da budu lojalni državi u kojoj žive?! Naravno, takva poruka je banalna. Šta bi drugo mogao biti neko ko živi u zemlji u kojoj nije pripadnik autohtonog većinskog naroda nego da bude lojalan! U dubljem sloju značenja naslućuje se ono bitno poruke Crnogorcima u Srbiji: Šutite i poklopite se ušima, jer Crna Gora nema namjeru da vam pomogle u ostvarivanju nekog kolektivnog statusa!

Milenko A. PEROVIĆ