Godinama sam radila kao novinar. I to ne bilo kakav. Imala sam na Državnoj veću minutažu od Super Lomija u svoje pero. Idi bre. Dobar posao moram priznati. I nije bio loše plaćen. Zapravo odlična plata za profesionalnog nosača mikrofona(tako su nas zvali, jer smo samo nosili mikrofon).

U posljednje vrijeme čini mi se da pojedine televizije eliminišu novinare kao suvišan i nepotreban kadar. Mislim, još su oni na platnom spisku, ali većinu stvari obavljaju snimatelji. Em snime, em ponesu mikrofon. Ma ljepota božija. Što bi rekli mudraci, lezi lebu da te jedem.

Bilo je i meni lijepo. Sa televizije na televiziju, skakućeš fino, mijenjaš urednike kada ti ne odgovaraju(češće mijenjaju oni mene), ali gurala sam tako lijepih 16 godina(ma i neku više, ali ajd sad). E onda je stigla kriza. I to ne bilo kakva. Kažu da je svjetska ekonomska, ali mislim da je naša vrlo specifična, mi je nismo uvezli, ona nam se nekako infiltrirala pa je na kraju kulminirala. E, tu kulminaciju sam sačekala kao nezaposleno lice sa biroa. I to podstanar. Hvala veliko, ali najveće posljednjoj osobi koja mi je uručila otkaz, za vjeki vjekova joj to neću zaboraviti, nisam zlopamtilo ali eto. Da se ne zaboravi.

U čitavom nizu poslova koji sam uspjela da odradim u nešto više od godinu dana, posebno se izdvajaju: berač nektarina, ili da upotrebim rodno senzitivni jezik beračica-mada ne znam šta mi to znači na plus 45 u sred ljeta na Ćemovskoj rivijeri, od 6 ujutru do 15 h popodne, zatim kerovođa ili kerovođica kako vam drago, pa zatim agentica za nekretnine-sjajan posao ali moraš biti rođen pod takvom srećnom zvijezdom da bi se isplatio i na kraju konobar-šanker. Sada sam mogu slobodno reći napredovala, onu fakultetsku diplomu ne moram da bacam, služi ipak nečemu.

Danas, nakon toliko truda i principijelnog odbijanja da se uklopim u bilo kakav poznati sistem vrijednosti(padalo mi je na pamet i da odem u šumu kao onaj Tarzan, ali onda moraš i da ubiješ da bi jeo a ja to ne umijem, vjerovatno bi mi hrana postala kućni ljubimac), dobila sam priliku da i ja stanem sa druge strane mikrofona i progovorim riječ dvije na teme koje me tište. Da iskoristim jedan administrativno birokratski izraz-da javno zastupam interese, i ostvarujem dijalog sa građanima. Dakle, odlutah. Prije nekoliko dana pozovu mene da kažem riječ dvije na temu tunela kroz Goricu, mada i ovdje moram da ispravim nije kroz nego ISPOD brda,. Fenomenalna zamisao. Ajd što će da košta, otprilike isto koliko i nekoliko vrtića, nego što niko ne pominje održavanje istog kada se i ako se izgradi.

Stojim ja, stoji još nekoliko ljudi koji imaju šta da kažu,a stoje i novinari. Kada je došao red namene da prozborim, osjetim takvu tremu kao što je nije osjećao ja vjerujem mlađani novinar nekog režimskog medija dok drži mikrofon Premijeru.

Neprijatno mi je dok gledam kolege sa druge strane mikrofona, jer ne želim da pomisle da sam zaboravila kako je njima. Ili ne daj bože da sam se uobrazila. Preživjeh nekako. I ja i oni. Sjutradan mi je bilo neobično da me prepoznaju na ulici zbog tih sedam sekundi izgovorenih u etar. Život.

Iva BAJKOVIĆ