Nakon četiri godine provedene na mjestu glavnog i odgovornog urednika državne Pobjede Srđan Kusovac se, protekle sedmice, vratio odakle je i došao: na poziciju savjetnika sedmostrukog premijera Mila Đukanovića. Ovoga puta u vidu rukovodioca službe – vladinog Biroa za odnose sa javnošću. Ništa od drugog mandata u Pobjedi. Zašto je Đukanović odlučio da jednog od svojih najlojalnijih vojnika skloni iz svog najlojalnijeg glasila?
U poređenju sa funkcijom urednika Pobjede, Vladin Biro za odnose sa javnošću je nižerazredna, tehnička funkcija. Ako i zvučno primamljiv – zbog onog „Vladin” – Biro je, suštinski, za Kusovca, korak nazad. Đukanovićeva istinska adresa za komunikaciju sa javnošću jesu uslužni mediji, među kojima birano mjesto zauzima Pobjeda. Potvrda narečenog jeste i totalna anonimnost mladog Vuka Vujanovića bivšeg šefa Biroa, čovjeka kojeg je Kusovac zamijenio.
Jedan od razloga mogao se pročitati u javnosti ovih dana, a koji je uticao na premještenje, (formalno – Kusovac je samoinicijativno otišao iz Pobjede, nije konkurisao za drugi mandat) jeste nedavni nesvakidašnji incident u Briselu, kada je Evropski komesar za proširenje Štefan File, javno i direktno, bez diplomatskih rukavica, kritikovao Pobjedu za neprofesionalizam. Bio je to, nesumnjivo, ozbiljan šamar i Đukanoviću.
Monitorovi izvori, novinari Pobjede, koji su insistirali na anonimnosti, tvrde da je navedena briselska epizoda svakako uticala na sklanjanje Kusovca, poput kapi u punoj čaši vode, no da to nije jedini i glavni razlog.
Istinski razlog za odlazak Kusovca iz Pobjede, kaže nam dugogodišnji novinar tog lista, jeste činjenica da njegova kampanja odbrane režima, zbog koje je i doveden, nije donijela rezultate koje je želio njegov nadređeni, Đukanović.
Kusovac nije zadovoljio šefa. Ko je, u protekle četiri godine, pratio njegovo urednikovanje, zna: došao je u najstariji crnogorski list sa jasnom zadaćom – da se na sve moguće načine obračuna sa Đukanovićevim neistomišljenicima. Iako je Kusovac dao sve od sebe, pomjerajući granice Pobjedinog novinarskog beščašća iz ranih devedesetih, premijer, očito, nije oduševljen učinkom.
Još jedna znakovita podudarnost doprinosi razumijevanju Kusovčevog odlaska: dolazak drugog medijskog specijalca, nekadašnjeg šefa Biroa za medije, ali vlade Srbije, Vladimira Bebe Popovića, u Crnu Goru. Sagovornik Monitora kaže da je njegovim dolaskom potreba za „istrošenim” Kusovcem smanjenja. „Popović i Pink su zauzeli poziciju udarnih medijskih pesnica režima, koju su do sada apsolutno držali Kusovac i Pobjeda. Očekuje se da će Popović sa svojom medijskom hobotnicom, pokušati da učini ono što nije Kusovac.”
Uz to, primjećuje naš izvor, sasvim je sigurno da je Kusovac nevoljno prihvatio novu funkciju, jer na tom mjestu u vladinom Birou na njega mogu da utiču i ministri, od kojih neki neće dozvoliti da se sa njima manipuliše kao sa novinarima Pobjede. Uostalom, ministri iz redova SDP-a su bili protiv njegovog imenovanja.
Dio zasluga za odlazak Kusovca, smatraju naši upućeni izvori, imaju, direktno ili indirektno, i kadrovi okupljeni oko bivšeg premijera Igora Lukšića, bivši prvi čovjek finansija Milorad Katnić i družina, koje je Kusovac otvoreno blatio. Ne treba zaboraviti ni uticaj SDP-a, koji je lobirao da Kusovac napusti uredničku poziciju.
Kusovčeva verzija priče o njegovom odlasku, saznaje Monitor, je da nikako nije mogao da sarađuje sa izvršnim direktorom Lavom Lajovićem. Izvori našeg lista potvrđuju – netrpeljivost među njima bila je neskrivena. Djelić: u Pobjedi je decenijama postojala tradicija da se direktor ne miješa u uređivanje novine, dok Lajović, od prvoga radnog dana, svakog jutra prisustvuje kolegijumu, te predlaže teme i tekstove.
Nema sumnje, saglasni su naši sagovornici, da će Kusovac nastojati da održi svoj uticaj na uređivanje Pobjede, samo sada sa pozicije šefa vladinog Biroa, i to preko odgovorne urednice, između ostalih.
Trenutno, vršilac dužnosti glavnog i odgovornog urednika Pobjede je dugogodišnja novinarka i donedavno Kusovčeva zamjenica Vesna Šofranac. Nekoliko novinara tog lista kazalo nam je da se u preduzeću očekuju veliki nesporazumi i borbe za prevlast jer Šofranac slovi za kadra bliskog Đukanoviću, dok je Lajović blizak Svetozaru Maroviću, čovjeku čiji je savjetnik nekada bio. Vesna Šofranac bi mogla biti prelazno rješenje, dok autori kadrovske vrteške ne otkriju karte.
Da se ne bi stekao pogrešan utisak, Pobjeda, prema mišljenju zaposlenih sa kojima je Monitor imao kontakt, još nije, a očigledno i neće, napraviti značajniji otklon od Kusovca. To najbolje ilustruje podatak da je Lajović (nakon dolaska u Pobjedu, među prvima, doveo je svoju suprugu Svetlanu) u kolegijumu ostavio sve kadrove Srđana Kusovca, a iz njega izbacio dvoje urednika koji su se, na neki način, suprotstavljali Kusovcu i pokušavali da održe svoje rubrike na koliko-toliko profesionalnom nivou.
Ne samo to: „Ubuduće će se na Pobjedu lakše nego ranije uticati iz DPS-a, jer je Kusovac primao naredbe isključivo od Mila Đukanovića, a sada će biti teško odbiti molbu i nižih partijskih činovnika”, kaže jedan od naših izvora.
Pobjedi, nakon Srđana Kusovca, teško da ima spasa. On je od nje stvorio glasilo bez granica, u veličanju neprikosnovenog šefa, bespoštednoj i vulgarnoj pljuvačini oponenata, konstrukcijama i podmetačinama.
Kusovac je, kaže naš sagovornik zaposlen u Pobjedi, stvorio novu školu novinarstva u kojoj je mladim kadrovima postalo prihvatljivo da im se nemoralni i neprofesionalni stavovi, ako su u korist šefa režima, ubacuju u tekstove. Cenzura je postala potpuno ustaljen način uređivanja.
Kusovac je jednom, i to će ostati upamćeno u riznicama mudrosti, kazao kako ne podnosi gadosti kakve je imao prilike da čita u crnogorskim medijima. Onda je u Pobjedi, objavio seriju tekstova u kojima su Marko Vešović i Šemsudin Radončić pišući o oponentima režima koristili riječi poput: popuši, ispiša, budaletina, kurac, avetinja, krme, goveče, splačina, kučka, bitanga, nesoj, ljudski izmet… Ili, za žene:,,ker u suknji”, ,,riječ o smjesi ćurke i siledžije”, ,,kurvetinu kakva je … majka lako ne rađa”, ,,drolje su dame u poredbi s …”, ,,gospoče koje nikad nije u ruku uzelo ništa teže od kite”…
Zakonitost poslovanja i dugovi Pobjede, u trenutku kada je Kusovac napušta, posebna su priča: preduzeće nezakonito posluje od 2004. godine, kada je moralo biti privatizovano. Dugovi su protekle godine iznosili oko sedam miliona eura, u to ne računajući one koje je Vlada već preuzela. Kapital Pobjede krajem prošle godine iznosio je 18 miliona eura, a gubitak skoro 20 miliona.
Ove godine državno izdavačko preduzeće Pobjeda, od januara do kraja juna, poslovalo je sa gubitkom od 906.785 eura, piše u polugodišnjem izvještaju o poslovanju Komisije za hartije od vrijedosti. Gubici Pobjede, prema podacima iz bilansa stanja kompanije, za godinu su povećani sa 22,78 miliona na 24,94 miliona eura. Sve ovo zapisano i u revizorskom izvještaju za prošlu godinu, čini neizvjesnim nastavak poslovanja državne kompanije.
Samo nekoliko mjeseci ranije, u avgustu, Srđan Kusovac je demantovao pisanje Vijesti da je podnio ostavku Odboru direktora Pobjede, poručivši da odlazi na godišnji odmor, te da će ih ,,kad se vrati dotući i otjerati u Spuž kao što je i davno obećao”. Takva mu je svaka istina.
Ipak, ne treba se opuštati: pulicer crnogorske mafije isti je, gdje god bio.
Pobjeda ostaje bilten vlasti
Upravo je negativna selekcija kadrova koji participiraju u okruženju Đukanovića, u vladi, institucijama-ključ za razumijevanje višedecenijske „uspješnosti” DPS-ovskog mračnog protokola. U državi koja je servis kriminalnih i destruktivnih procesa sve profesije, ali i opšte vrijednosti, gube svoje izvorno značenje i prelaze u svoju suprotnost, kaže za Monitor kolumnista dnevnika Vijesti Duško Kovačević.
,,Tako dolazimo do apsurdnih i neshvatljivih selekcija u kojima ogrešenje o sopstvenu profesiju ne aktivira degradaciju i ostavku nego unapređenje, ugled i beneficije. Policajci, tužioci, sudije, novinari… koji pogaze fundamentalna i pozitivna načela svog posla postaju uporišni stubovi nakaradnog sistema.
Prema tome, Srđa Kusovac je najindikativniji primjer poželjnog i na sve spremnog činovnika koji opslužuje i na koga se oslanja gore opisani aparat.
Međutim, u neutoljivoj želji da se dodvori i da poltronski podiđe šefu režima, u jednom momentu prelazi granicu dozvoljenog beščašća i niskosti i udara tamo gdje nije smio (u Filea, u Brisel). Epilog je jasan. Staro dobro mjesto za potrošene sluge: savjetnik diktatora. Naravno, Pobjeda ostaje bilten mafije.”
Marko MILAČIĆ
U SJEĆANJU4 sedmice
Izdvojeno2 sedmice
INTERVJU3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno2 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice