Povežite se sa nama

Izdvojeno

S ANOM DRAGIĆEVIĆ I JOVANKOM KOMNENIĆ, PUTEVIMA I BESPUĆIMA: Zaboravljenim stazama Crne Gore

Objavljeno prije

na

„Šteta da se o ovakvoj ljepoti ne piše, pomislile smo i počele pisati“, kažu Ana i Jovanka. Za tri godine one su obišle preko stotinu napuštenih i nepristupačnih crnogorskih sela. Stizale su  do napuštenih pradjedovskih ognjišta,  u korov i bršljen potonulih kuća. Do škola u kojima je više nastavnika, nego učenika.  Ono što  su vidjele i čule zabilježile su u knizi  Zaboravljenim stazama

 

Tri godine obilazile su napuštena i teško pristupačna sela po Crnoj Gori. Ukupno njih 103.  Makadamskim, prašnjavim, kamenitim putevima,  ponekad blatnjavim stazama.  Stizale su do sela koja pamte ,,rimske kočije, turske karavane i stope mnogih junaka koji su tuda marširali”. Do pradjedovskih ognjišta, napuštenih, u korov i bršljen potonulih kuća.  Do škola  u kojima je više nastavnika nego učenika… Prolazile su kroz ‘,,guste šume  svih nijansi zelene, i vjetrom ustalasane poljane uokvirene mliječkom, kanjonima, rijekama…

Pustolovna radoznalost dovela ih je do Ponikvica i Javorka. „Mjesta koja danas  nazivaju divljinom, a nekad su ih zvali  katunima”.  Do  Bukovice.  ‘,,Ispod čijeg se mira i tišine skrivaju bezbrojne legende, mitovi i istorija…”. Drenoštice. „Gdje se  među drobnim i prkosnim stijenama planine Zagarač, nalaze ostaci kelije, koju je svojim čudotvornim rukama sebi ozidao Sveti Vasilije Otroški“. Pive. „Gdje smo bez daha posmatrale kanjon rijeke i družile se sa seljanima od čijeg gostoprimstva, nije se moglo pobjeći…”  Povija. „Sela koje je izrodilo brojne serdare, kapetane, državnike, slikare i pjesnike…”

„Pokušale smo,  u stvari,  da kažemo ljudima da,  iako se ne vratimo na selo da tamo živimo, ne smijemo zaboraviti odakle smo. Moramo otvoriti  teška vrata i ne dopustiti prirodi da sakrije sve tragove suživota sa ljudima”, kažu Ana Dragićević i Jovanka Komnenić.

Imale su tridesetak i nešto, te 2016. godine kada su krenule u pustolovinu. Ana Dragićević, diplomirana pravnica, i Jovanka Komnenić, profesorica  engleskog, shvatile su da osim priča koje su slušale od baka i rodbine u djetinjstvu, malo poznaju sela crnogorskog krša.

Autom, koliko se moglo, pješke kad se moralo, krenule su na put. Vođene idejom da ,,putnik, a ne putovanja imaju kraj”, ali da „i putnici mogu produžiti putovanje u sjećanju, u pamćenju, u pripovijedanju…”, putovale su i susretale se s ljudima. Bilježile priče koje su od njih slušale,  narodne legende ili sjećanja na istorijske događaje.  Pamte  osjećaj sjete koja ih je obuzimala na stanici  Viluse, pored koje se zaustavljao legendarni  ćiro  na putu za Bosnu. Pamte svoju zadivljenost ,,prevelikom ljepotom u dolinama Previša”. Učile su i naučile na ovom putu i lekcije iz istorije. One koje se u školama ne čuju.  Sve to zabilježile su u knjizi  Zaboravljenim stazama. Na 500 stranica dosta toga  je zapisano”. Ali, za opis nekih emocija, doživljaja, ili pejsaža, riječi su nedostajale“. One su ostale u njihovim uspomenama.

Uz kafu u nikšičkom hotelu  Onogošt, razgovaramo sa Anom Dragićević i Jovankom Komnenić. Autorke, ove po svemu posebne publikacije, su prijatne,  šarmatne mlade žene. Teku sjećanja. Prvo selo u koje su otišle bilo je Zaslap. Ana pamti  da joj je baka pričala kako je u to selo, nekad davno na konjima  gonila žito iz bezvodnih Vilusa. Ovdje, na obalama Zaslapnice, ,,kloparalo je nekad tridesetak mlinova i brojne stupe koje su bile svojevrsne fabrike suknene odjeće”. Mlinovi su u međuvremenu utihnuli, ali magija ovog mjesta očarala ih je.  „Prije nego što smo krenule na putovanja, nismo očekivale takve mostove, rijeke, stupe… Pomislile smo da je šteta  da se za ovo ne zna, da se o ovome ne piše“, kažu. I počele su bilježiti. Sve ono što ni u knjigama ni  na interenetu nisu mogle pronaći.

Jovanka je živjela u Bileći, ali je  ljeti dolazila u ujčevinu u selo Dubočke u Banjanima. Pamti kako se tu  radilo  i plastilo, čuvale krave… Okupljala se  familija iz Švedske, Bileće, Nikšića… U očevom selu Pilatovci, na granici sa Bilećom, manje se radilo. Ljeta tamo provedena pamti kao vrijeme bezbrižnosti.

I Ana je djetinjstvo provodila na selu. I voljela ga. U selu Dučice boravila je kod babe, djeda i tetke, a na Viluse je išla u ujakovu kuću… ,,Možda smo zato lakše nalazile zajednički jezik i bolje se razumijevale sa žiteljima po selima koja smo obilazile”, naglas  razmišljaju. Riječi, poput razlijevanje mlijekaslaka, kalica… nisu, naravno,  Ani i Jovanki bile nepoznate.  Ponešto su  naučile. Binjaš kamen, na primjer čemu služi?  Objašnjenje da je to onaj kamen na koji se stane kako bi se u jednom  omaru zajahalo na konja, tek su na ovom putovanju čule.

Po dolasku u selo, sjećaju se Ana i Jovanka, prvo bi potražile crkvu i crkveno groblje oko nje. Tako su upoznavale  koja su bratstva živjela u selu, ili još danas žive. „Kralj Nikola je, slušala sam od svojih,   parcele najbliže crkvi davao najčuvenijim porodicama“, objašnjava Ana.  Potom, bi se zaputile u seosku školu. To je bio najbolji način da ustanove koliko je neko selo napušteno.

Glavni sagovornici bili su im starine, djedovi i babe.  Zovu ih  pamtiše.  ,,Govorili su kao da čitaju.  Nekad je bilo malo više opreza, ali kad bi im objasnili da želimo da pišemo o njihovom selu, ostavljali bi sve poslove da bi pričali sa nama”.

,,Većinom su to ljudi bez škole. Izuzetno umni. Poznaju istoriju i rado pričaju o prošlim događajima. U selu Jabuke srele smo čovjeka, prezivao se  Bulajić,  čuvao je koze i govorio stihove znanih pjesnika. Njegoša je znao napamet. Pamtio je i sve bitne događaje u selu, ali strahovao da svo to znanje neće imati kome da preda“, sjećaju se Jovanka i Ana.  „Umnost polako izumire“, kažu naše sagovornice. U Pivi su im rekli,  da je nekad samo iz jedne kuće bilo  27 diploma. Sjećaju se  Ana i Jovanka i 97-godišnjeg Milisava Papića iz Koravlice. „Nikad u školu nije išao, a znao je 30.000 stihova. A   nakon smrti  seoskih  pamtiša poput Đoka Komnenića  mnogo toga će biti zaboravljeno, jer niko ono što su znali i govorili nije zabilježio“, kažu.

Iz nekih kuća izlazile su plačući. Na zahvalnost u pogledu staraca i starica,  jer su na trenutak prekinule njihovu dugu samoću, nije moguće ostati  ravnodušan. Topla  dobrodošlica pratila ih je svuda. „Kafa i torta na Goranskom kod Jovanke i Pera Rabrena; gozba dostojna kosaca u domu kod Miška na Bukovici; roštilj na Krstacu;  kalica ili liker od malina… Sve to Jovanka  i Ana pamte i čuvaju kao dragocjenost.

Njihove pohode nije zaustavljao ni snijeg ni vrućine.Vjerovale su da se dobrim ljudima vrata otvaraju. Ne bez straha, pješačile su uskom stazom kanjona Pive. Pobjegle su iz jedne pećine na katunu, kad su vidjeli otiske u zemlji, a na katunu nije bilo ni ljudi,  ni stoke.

Ana i Jovanka su postale majke i zasad završile pustolovinu. Nije se više moglo.  Svoju misiju neće, kažu,  prekinuti. Mnogo je toga još ostalo da se posjeti, da se osjeti, i o tome naparavi zapis. Trag. Čim njihova dječica malo poodrastu, vratiće se pradjedovskim ognjištima, napuštenim selima,  da onim rijetkim, koji još tamo žive tamo,  na tren razbiju samoću, vrate ih sjećanjima u davnu mladost ali vrate im i vjeru u ljude.

,,Oni su poslednji stubovi onog i onakvog sela koje izumire”, zaključuju ove divne žene. Nastaviće one i zbog svoje, ali i druge djece. Poručuju: ,,Ta sela koja se gase, važna su za odgoj djece. Za njihov dodir sa prirodom.  Kao što se dan po jutru poznaje, tako i čovjek po djetinjstvu”.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO  

Komentari

Izdvojeno

VLADA ZVALA AMBASADORE NA RAPORT I INSTRUKCIJE: (Ne)sluh za vanjsku politiku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prema informacijama Monitora, premijer Milojko Spajić je imao nekoliko odvojenih sastanaka s crnogorskim ambasadorima, od Ukrajine  preko Evrope do SAD.  Premijer je, prema nekoliko neformalnih izvora u Vladi, izložio novu političku realnost nakon dolaska Donalda Trampa na čelo SAD-a i odnosima sa EU

 

 

Vlada Crne Gore je preko Ministarstva vanjskih poslova (MVP) i ministra Ervina Ibrahimovića krajem februara pozvala maltene sve ambasadore u Evropi i Sjedinjenim Američkim Državama (SAD) da hitno dođu na konsultacije. Početak konsultacija je određen za 6. mart. Mnogi su se tada uplašili reprize opoziva od 15. novembra 2024., kada je Vlada smijenila tri ambasadora.

Prema informacijama Monitora, premijer Milojko Spajić je imao nekoliko odvojenih sastanaka s ambasadorima od Ukrajine (Borjanka Simićević) preko Evrope do SAD-a (Jovan Mirković). Ispostavilo se da je strah ambasadora bio neopravdan. Premijer je, prema nekoliko neformalnih izvora u Vladi, izložio novu političku realnost nakon dolaska Donalda Trampa na čelo SAD-a i odnosima sa Evropskom Unijom (EU), te odnosima između ključnih evropskih zemalja. Spajić je dao upute ambasadorima da nastave nedvosmileno podržavati EU i članstvo Crne Gore u tom bloku. Istovremeno je tražio da se uzdrže od kritike prema SAD-u i novoj administraciji i da se ne upuštaju u bilo kakve komentare trenutnih razmimoilaženja između SAD-a i evropskih saveznika.

Odmjereni stav Crne Gore se ubrzo vidio 11. marta na sastanku najviših evropskih vojnih zvaničnika u Parizu, gdje se razgovaralo o modalitetima podrške Ukrajini nakon američke najave obustave vojne pomoći. Na sastanak nije pozvana Amerika jer su Evropljani željeli pokazati da sami mogu biti veliki dio sigurnosnog okvira u slučaju primirja između Ukrajine i Rusije. Nakon što je agencija AP javila da su Crna Gora i Hrvatska jedine evropske članice NATO-a koje nisu odgovorile na poziv za sastanak u Parizu, savjetnik premijera za bezbjednost i odbranu Todor Goranović je za Radio Slobodna Evropa (RFE) potvrdio učešće Crne Gore na sastanku. Ipak, poslat je samo zamjenik vojnog predstavnika pri NATO komandi u Briselu jer je „načelnik Generalštaba Zoran Lazarević …u službenoj posjeti Bugarskoj“.

Diplomatske (ne)aktivnosti s druge strane Atlantika sadašnjeg ambasadora Mirkovića kod nekih funkcionera vladajuće koalicije izazivaju nezadovoljstvo i čak otvorenu ljutnju. Jedan od povoda je bio sastanak s američkim zvaničnicima sredinom februara u Vašingtonu kada je ambasador navodno izjavio da bi gubitak vlasti Aleksandra Vučića vjerovatno oslabio neke od njegovih crnogorskih marioneta. Detalje razgovora nije bilo moguće nezavisno potvrditi. Iako nije direktno pomenuo bivši Demokratski front (DF), izvještaj(i) ambasade ka Podgorici je naljutio koalicione partnere koji su se prepoznali u pomenutoj kvalifikaciji. To je navodno pogoršalo tinjajući antagonizam između djelova srpskog bloka i premijerovog Pokreta Evropa sad (PES). Jedan funkcioner DF-a je komentarisao da je to dovoljan razlog za opoziv jer su i oni podržali takvo kadrovsko rješenje u Vašingtonu.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

CRNA GORA I EVROPSKE OBAVEZE: Prestiže li nas Albanija  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Formalno, Crna Gora je u prednosti u odnosu na Albaniju. No, očigledna je sve snažnija podrška Brisela Albaniji, koju je komesarka Marta Kos nazvala i mogućom sljedećom članicom EU.  Ima još signala da je Crna Gora dobila ozbiljnu konkurenciju: Evropski parlament je umjesto u Podgorici otvorio kancelariju u Tirani, a Albanija nas je preduhitrila i u korišćenju sredstava iz programa Plana rasta

 

 

Nakon što je sredinom marta stigla vijest da Evropski parlament (EP) otvara kancelariju u Tirani umjesto u Podgorici, kod kuće je stidljivo aktuelizovana priča o tome gubi li Crna Gora titulu lidera u regionu. O tome za sada govore samo opozicija i civilni sektor, dok Vlada ćuti.

Iz EP su saopštili da je otvaranje kancelarije u Tirani dio strateškog plana o proširenju EU i da će Albanija  biti „ključna kontakt tačka“ sa Zapadnim Balkanom. „ Odluka o konkretnom gradu i mjestu uslijedila je nakon tehničke procjene dostupnosti.  Ali, naravno, status odgovarajuće zemlje kandidata za članstvo u EU je takođe imao pozitivan impuls”, saopštio je  izvjestilac Evropskog parlamenta za Albaniju Andreas Šider.

Crnogorske vlasti najavljivale su da bi Podgorica mogla biti izabrana za kancelariju EP na Zapadnom Balkanu, a incijativu je formalizovao predsjednik Jakov Milatović u decembru 2024. Iako se činilo da je stvar gotova, na kraju je izabrana Tirana.  Kao jedno od obrazloženja odluke,  evropski zvaničnici ističu bolju saobraćajnu povezanost Tirane. Ipak, očito je da Brisel polagano mijenja i retoriku o tome koja bi balkanska zemlja mogla biti 28. članica EU.

“Nastavi li ovako, Albanija bi do 2027. mogla postati sledeća članica EU”, saopštila je evropska komesarka za proširenje Marta Kos, tokom posjete Albaniji sredinom mjeseca. “Albanija je napravila izuzetan progres. Naravno, ostaje još dosta posla i dublje reforme su neophodne. Svakako, nastavi li ovim tempom, onda je sigurno da bi sve moglo biti završeno do 2027. godine i krenuti naprijed što je brže moguće. Želim da čestitam albanskim građanima na dostignućima do sada, a uz nastavak takve posvećenosti i tempa, nadam se kako EU više ne bi imala 27 članica već 28, sa Albanijom koja bi nam se pridružila”, saopštila je ona.

Ta ocjena Marte Kos, podstakla je u  Crnoj Gori i razgovor na temu gubi li Crna Gora status lidera u regionu.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Nerazminirano polje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora više tapka u mjestu nego što ide naprijed, uprkos “guranju” iz Brisela. Pogrešne je lekcije vlast izvukla iz poklonjenog IBAR-a

 

 

MONITOR: Vlast i opozicija su dugo usaglašavali pitanja za Venecijansku komisiju. Zašto?

ULJAREVIĆ: Činjenica da dio vlasti i opozicije, koji su potpisali sporazum, nijesu mogli lako doći do jednog usaglašenog pitanja za Venecijansku komisiju već su poslata dva – od svake strane po jedno – indikacija je suštinskog nepovjerenja među tim političkim akterima. To naglašava i da je jedan formalni dokument, koji je trebalo da bude neki vid mosta ka uspostavljanju institucionalnog dijaloga između vlasti i opozicije, na krhkim osnovama.

MONITOR: Hoće li VK pomoći da se prevaziđe politička kriza?

ULJAREVIĆ: Venecijanska komisija nema čarobni štapić. Njena uloga je savjetodavna, zasnovana na pravu i principima demokratije. Može pomoći u tehničkom i pravnom smislu, ali neće riješiti suštinske probleme naše političke krize, čiji je samo jedan izraz bio slučaj penzionisanja sutkinje Ustavnog suda Dragane Đuranović.

Imaćemo pravni i politički test – da li su akteri spremni da poštuju preuzete obaveze, posebno partije vladajuće većine ukoliko to mišljenje ne bude u okvirima odluke koju su oni donijeli. Ma kako se to u konačnici riješilo, ostaje nam nerazminirano političko polje, po kojem akteri hodaju, a svaka nova “mina” koja se (ne)namjerno aktivira produbljuje krizu.

MONITOR: Kako vidite  političku situaciju u kojoj su nam potrebne strane adrese da  arbitriraju o  pitanjima od  javnog interesa?

ULJAREVIĆ: To je simptom nerazvijene političke kulture, slabih institucija i skromnih formata političkih struktura na našoj političkoj sceni, a demokratska zrelost se mjeri i sposobnošću institucionalnog i samostalnog rješavanja sporova.Nije to od juče, dug je put ka demokratskoj konsolidaciji, ali je važno da se ide naprijed, bez skretanja u slijepe ulice ili vraćanja unazad, što je naša svakodnevnica.

Uvijek treba apostrofirati odgovornost vlasti, a ona je sve otuđenija od građana i građanki. Nalazi naših istraživanja, konkretno posljednji CG puls, zajednički poduhvat CGO-a i Instituta Damar, ukazuju da 56.5 posto građanstva cijeni da je ova Vlada okrenuta partijskim interesima, a 60.7 posto da su ministri više predani ličnoj promociji nego poslu. Kada se sa tim upare podaci o (ne)povjerenju u institucije ili o percepciji pravca kretanja države jasno se prepoznaje da unutrašnji mehanizmi ne funkcionišu i da je država na autopilotu – bez jasnog smjera i vizije za budućnost.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo