Rodom je iz plemićke porodice Ivanović, uz koju Kotorani ne zaborave da dodaju titulu, konte. Prve crteže počela je kao djevojčica i sve do danas, na kraju šeste decenije, ne prestaje da crta, vaja, slika… ” Igrala sam se po pjacama i pjacetama uz more, uz barke i mandrače, pa su i moje slike inspirisane tim motivima koji su me okruživali..” kaže Ružica
Dočekala nas je u kotorskoj Dobroti, u stanu u kojem živi i stvara.Novinare ne prima tako često, objašnjava vedrim i prijatnim osmjehom. Rodjena je u Kotoru. ” Privilegovana sam da živim i stvaram u jednom od najljepših gradova Mediterana”. Prve crteže počela je kao djevojčica i sve do danas, na kraju šeste decenije, ne prestaje da crta, vaja, slika… ” Igrala sam se po pjacama i pjacetama uz more, uz barke i mandrače, pa su i moje slike inspirisane tim motivima koji su me okruživali..” kaže Ružica.
Ružica je rodom iz plemićke porodice Ivanović, uz koju Kotorani ne zaborave da dodaju titulu, konte.Sačekao nas je i isprintani tekst autora dr Miloša Miloševića, admirala Bokeljske mornarice. Oda slavi i hrabrosti njenih predaka i detaljan opis bitke kod Lepetana davne 1571.godine, kada su braća Ivanović, sa svega 40 ljudi posade na jedrenjaku, uspjeli da potuku veliki turski brod čuvenog pirata Hađži Ibrahima, na kojem je bilo 360 ljudi i 40 topova. Mletačka republika je dodijelila je tada familiji Ivanović grofovsku titulu, sa naslednim pravom nošenja.
Ponosna je Ružica na svoje porijeklo. Pamti priče koje je slušala od oca o prošlosti familije. Pamti i mudre savjete koje je dobijala od don Gracija Ivanovića, brata njenog oca, do kojeg je rado, od Starog grada pa do Sv. Stasija, kilometre kao djevojčica prelazila.” Mnogo mi je značilo da me pomiluje, da se pomoli Bogu za mene…” Sjeća se Ružica da je Graciju Ivanoviću ponudjena titula biskupa, ali i da je on predao kolegi na Prčnju jer je ovaj bio stariji od njega…
Imanja i vila Ivanovića odavno su nacionalizovana. Palac, devastiran i nikad obnovljen, stoji kao podsjećanje na neko drugo doba. Baš kao i ploča postavljena 1951.godine na kojoj je napisano, da je u ovoj kući više puta boravio Petar Petrović Njegoš. Pred odlazak u Rusiju na rukopoloženje za arhijereja 1833.godine. napisao je spjev, objavljen u Glasu Crnogoraca. Time se vladika zahvalio za gostoprimstvo porodicama Lombardić i Ivanović.Njegoševa poema, naslovljena ” Srbin Srbima na čast zahvaljuje”, posveta katoličkim porodicama domaćina, mnogo puta korištena je u, dnevne, političke svrhe.
Ružica zrači nevjerovatnom energijom. Njena kreativnost prisutna je u svakom dijelu njenog doma. Brojni akvareli po krevetu u spavaćoj sobi, mnogo naslikanog cvijeća, aktovi, mrtve prirode…Na podu, uz zid naslonjena dva platna koja se još suše.U debelim fasciklama fotografije su njenih radova. Svi su prodati. A radila je i uljem na platnu, pastelom, akvarelom, tušem …
” Furešti su najviše voljeli motive barki, talase ili uskovitlano burom more, kamene primorske kućice na obali…”
Gospodja Ivanović Rebronja završila je Višu školu za dizajnera u Splitu i jedno vrijeme radila kao dizajner u kotorskoj fabrici Rivijera. Posao je napustila kad se udala, rodila ćerku i sina. Dok je muž kao kapetan plovio, ona je u kući slikala i brinula o djeci.”
Iz oka i iz duše, nazvala je jednu od svojih izložbi održanoj u Novom Sadu. A tako i slika. Jedanaest puta samostalno je izlagala i mnogo puta grupno. ” Za mene je umjetnost uvijek bila istraživački proces, koji mi je postavljao pitanja ali nije uvijek davao odgovore. Do njih je trebalo doći isrpljujućim radom.” Rezultat tog rada bila je i nagrada za najbolji vizuelni rad nastao u Kotoru, 2019. godine, kojom je Ružica nagradjena.
Slikala je godinama, neprestano. Nije imala učitelja slikanja, ni išla na kurseve. Posmatrala je stare majstore, posebno Rembranta i od njih učila…
U šestoj deceniji života, kad su njena djeca već porasla i dobila svoju dječicu, Ružica upisuje Akademiju likovnih umjetnosti na Cetinju, odsjek vajarstva. Maske u gipsu, koje je u to vrijeme radila za kotorski maskenbal, probudile su želju da savlada i tehniku trodimenzionalnog rada. Mapa sa radovima koje je spremila za prijemni ispit, omogućila joj je lak upis na Akademiju. U roku i sa prosječnom ocjenom 9,91, diplomirala je u klasi profesora Milivoja Babovića.Ponekad, sjeća se, osjećala je bol u zglobovima, ili šakama, dok je satima oblikovala glinu ili udarala u kamen. Ali, disciplinovano je radila, od osam ujutro do u osam uveče. I danas Ružica rado naglasi, da je profesor Dado Djuranović govorio da je dobar crtač i ” davao joj vjetar u ledja.”
Otkrila je skulpturu, ili kako kaže: ” Skluptura je jednostavno mene našla.” Inspiraciju je našla u radovima nastalim još u vrijeme renesanse, a usavršenim u toku baroka.U dobrotskoj čipki, dugotrajanom, preciznom i zahtjevnom vezu.Radile su ga žene koncem i po šemama koje su moreplovci donosili iz nekih stranih država.Umijeće veza prenosilo se s koljena na koljeno. Njen stric, don Gracija Ivanović u vrijeme zemljotresa, pobrinuo se da se ta dragocjena kulturna dobrotska baština sačuva. Krov na crkvi bio je oštećen i don Gracija je čipku preselio u podrum crkve Sv Stasije.
Ružica nastavlja posao svog đjede. Želi sačuvati čipku od zaborava. Koristeći originalne motive sa dobrotske čipke, prenosi ih na metalne cinkane ploče.A onda dugotrajnim procesom, urezuje, buši, turpija…
” Svaki put se ispočetka začudim kako moje ruke bez velikog promišljanja znaju kako treba i navode me suštini. Ja se pustim, a one mi pokažu put, mekano i nježno navodjene od sebe …sebi.Tada se um šutke prepušta impulsu s one strane’‘.Sklupture je predstavila na izložbi u Gradskoj galeriji Kotor . Tragovi prošlosti kao kod za trajanje nazvala je izložbu.” Možda će se ovako, tradicija dobrotske čipke, pamtiti bar još narednih 500 godina…”
Dvije godine kasnije u istoj Galeriji, pred publikom su crteži Without order and rules.Ružica je naučila pravila i mogla sebi dopustiti da ih poruši. ” Crteži podsjećaju na dječije radove, ali su veoma ozbiljni. Postavka je koncipirana u pravcu neponovljivosti linija, dogadjaja, mentalnih slika i crteža. U opisu fragmenata dostignuta je dinamičnost površine. Izlomljene kompozicije se mogu posmatrati kao svakodnevni vidljivi i nevidljivi dogadjaj i osjećanja. Ponekad je i sama reakcija burna na potisnuto, skriveno i pod pritiskom ovih užasnih vjetrova stvarnosti…” opisuje Ružica svoj rad.
Prijatno druženje sa ovom posebnom ženom završeno je. Par sati je prošlo, ali vjerujemo joj kad kaže, ” da je vrijeme dovoljno dovoljno dugo za one koji su spremni da ga iskoriste”.
A povjerovali smo joj i da joj je važnije, od svog njenog rada i porijekla, to što je, ne samo odškolovala svoju djecu do fakultetskih diploma, već to što su postali dobri ljudi. I podarili joj presretne trenutke da uživa u svoja tri unuka.
Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO
FELJTON4 sedmice
OKO NAS4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
BAŠTE BRIGANJA4 sedmice
ALTERVIZIJA4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
INTERVJU3 sedmice