Povežite se sa nama

Izdvojeno

RUSIJA PUSTILA JERMENE NIZ VODU – POLITIČKA PREKOMPOZICIJA NA KAVKAZU: Masovni egzodus Jermena iz Nagorno – Karabaha

Objavljeno prije

na

Dan nakon vojne akcije vlasti u Bakuu, vlasti Karabaha su pristale na razoružavanje svojih jedinica. U oba slučaja ruska vojska nije ni prstom mrdnula da ispuni svoju misiju otkada je u Moskvi krajem 2020. god. potpisan sporazum o prekidu vatre između Jerevana i Bakua pod pokroviteljstvom ruskog predsjednika Vladimira Putina

 

Etnički Jermeni, koji već dva milenijuma nastanjuju enklavu Nagorno – Karabah unutar međunarodno priznatih granica Republike Azerbejdžan, su krajem nedjelje krenuli u masovni egzodus prema matičnoj Jermeniji. Egzodusu je prethodila jednodnevna operacija azerbejdžanske vojske 19. septembra protiv enklave čiji „garant bezbjednosti“ je bio ruski vojni kontigent od 2000 vojnika raspoređenih u enklavi i pet kilometara dugom Lačinskom koridoru koji spaja enklavu sa Jermenijom.

Akcija je pokrenuta nakon 10-mjesečne blokade koridora kojim je prekinut dotok hrane, ljekova i goriva u Karabah, čime je izazvana humanitarna kriza velikih razmjera i ljetos prvi slučajevi smrti od gladi. Dan nakon vojne akcije vlasti u Bakuu, vlasti Karabaha su pristale na razoružavanje svojih jedinica. U oba slučaja ruska vojska nije ni prstom mrdnula da ispuni svoju misiju otkada je u Moskvi krajem 2020. god. potpisan sporazum o prekidu vatre između Jerevana i Bakua pod pokroviteljstvom ruskog predsjednika Vladimira Putina.

Tokom operacije na 19.-20. septembar u azerbejdžanskom granatiranju je pored par stotina lokalnih stanovnika poginulo i nekoliko ruskih vojnika, navodno zbog greške u odabiru meta, zbog čega je azerski komandant smijenjen. Dugotrajna ruska indolentnost je izazvala veliki gnjev u enklavi i samoj Jermeniji, gdje je ruska ambasada gađana kesama napunjenim svinjskom krvlju. Svjetske agencije su prikazale kolone automobila koje napuštaju glavni grad Karabaha Stepanakert, na čijem izlazu ih je pozdravljao veliki bilbord sa Putinovim likom u koga su lokalni stanovnici polagali velike nade za svoju bezbjednost.

Juče je predsjednik Republike Artsakh (kako Jermeni nazivaju Karabah)  Samvel Šahramanjan objavio da je potpisao dekret o raspuštanju svih državnih institucija od 1. januara. Rekao je da je odluka o raspuštanju države „zasnovana na prioritetu osiguranja fizičke bezbijednosti i vitalnih interesa ljudi”. Pozvao se na odluku Azerbejdžana da se „stanovnicima osigura besplatno, dobrovoljno i nesmetano putovanje” i ohrabrio stanovnike Nagorno-Karabaha, uključujući i one koji su trenutno van njega, da se „upoznaju sa uslovima reintegracije” u Azerbejdžan.

Prema zvaničnicima, više od polovine stanovništva od 120 hiljada do sada je pobjeglo iz provincije plašeći se osvete i represalija azerbejdžanskih vlasti ,uprkos opreznom pozivu premijera Jermenije Nikola Pašinjana da ostanu nakon obećanja Bakua da će dati amnestiju svima ,osim osumnjičenima za ratne zločine. Azerbejdžanska tv je prikazala noćne snimke sa vojnih dronova gdje se vide zapaljene kuće u sjevernom gradu Martakertu (Agdari) čiji vlasnici su odlučili da unište sve za sobom jer ne očekuju da će se ikada vratiti na svoja stoljetna ognjišta.

Dvodecenijski apsolutni vladar Azerbejdžana Ilham Alijev je nekoliko puta javno jamčio etničkim Jermenima „sva prava“ – građanska, vjerska, kulturološka ako se reintegriraju sa ostatkom zemlje. Ranije ponude o specijalnom statusu i autonomiji su povučene nakon 6-nedjeljnog rata u jesen 2020. godine, kada je Baku, uz tehničku pomoć Turske i Izraela, teško porazio tehnološki slabije i malobrojnije jermenske snage. Naknadno je premijer Pašinjan rekao  da očekuje u narednim danima da u Nagorno-Karabahu neće biti više Jermena i da će ih matica „primiti kao svoju braću i sestre“, te da je da je u regionu počelo „etničko čišćenje”.

Jermenija je kontrolisala region tri decenije, nakon što je u prvom ratu protiv Azerbejdžana (1991-1994) osvojila čitavu provinciju i još sedam drugih provincija oko enklave kao „sigurnosnu zonu“. Tada su okupirane teritorije etnički očišćene od Azera kojih je preko 800 hiljada protjerano. Osvojena područja oko Karabaha su postala sablasna naselja. Nakon početka građanskog rata u Siriji nekih 20-tak hiljada sirijskih Jermena je naseljeno u ta područja koja su velikim dijelom ostala pustoš. Kada su Azeri povratili te teritorije 2020. godine uključujući i četvrtinu provincije Nagorno – Karabah ,slijedila je surova osveta. Azerbejdžanski vojnici su snimili videa odsjecanja glava zatečenih Jermena kao i ubijanja zarobljenih jermenskih vojnika i širili snimke preko društvenih mreža. BBC je objavio i snimak nekadašnje crkve koja je doslovno sravnjena sa zemljom.

Zbog višedecenijskog animoziteta koji datira od kraja Prvog svjetskog rata i međusobnih pokolja skoro da nema Jermena koji se usuđuje osloniti na garancije Alijeva. Tim prije što ni sami Azeri nemaju nikakva prava u apsolutističkoj i naftom bogatoj državi ako se suprotstave vlastima na bilo koji način. Azerbejdžan je poznat po širokom kršenju ljudskih prava, progonu kritičkih novinara, opozicije i ignorisanju presuda Evropskog suda za ljudska prava.

Njemački i američki šefovi diplomatije su pozvali Alijeva da dopusti međunarodne posmatrače u Karabah, i da se poštuju ljudska prava manjina. Dosadašnji apeli za skidanje blokade na isporuke hrane i ljekova nisu urodili plodom. Američko Ministarstvo odbrane je prije napada 19. septembra, održalo simboličnu zajedničku vojnu vježbu sa vojskom Jermenije kao signal podrške Jerevanu u udaljavanju od „bratskog“ zagrljaja Kremlja. Poslat je i signal Bakuu da neće blagonaklono gledati na azerbejdžanske vojne upade na međunarodno priznatu teritoriju Jermenije, nakon što je Moskva odbila pravno obavezujući angažman Organizacije za kolektivnu bezbijednost da brani zemlje članice. A Kremlj je poslao signal svojim medijima, prema dokumentu koji je procurio, da svu krivicu za poraz na Kavkazu svali na vlasti u Jerevanu koje su „počinile ozbiljnu grešku“ zbog udaljavanja od Moskve.

Dodatno zabrinjavaju ratoborne najave Alijeva i njegovih saradnika kojima vraćanje Nagorno -Karabaha nije dovoljno već poteže pravo i na međunarodno priznatu teritoriju Jermenije. On se 25. septembra sreo sa svojim saveznikom turskim predsjednikom Redžepom Erdoganom na otvaranju vojne baze u Nahičevanu, koji je enklava Azerbejdžana koja se graniči sa Turskom i Iranom,  od matice odvojena jermenskom 40km širokom provincijom Sjunik na jugu zemlje. Alijev već duže vrijeme traži da Jermenija dopusti koridor kroz svoju teritoriju kojim će se Baku povezati sa Nahičevanom ali i Turskom. Jerevan je odgovorio da ne može dopustiti eksteritorijalnost na svojoj teritoriji i prolaz bez kontrola i carina. Alijev je nekoliko puta zaprijetio da će napraviti koridor po svaku cijenu ,željela to Jermenija ili ne.

Po završetku rata 2020.god. njegova vojska je učinila nekoliko upada na jermensku teritoriju kao upozorenje da Jerevan popusti. Jedini saveznik Jermenije se pokazao islamistički Iran koji je rekao da neće dopustiti gubitak granice sa Jermenijom. Upozorenjima Bakuu su se pridružile i neke zapadne zemlje, pa je juče Erdogan dva puta ponovio da ako se Jermenija ne složi sa otvaranjem Zangezurskog koridora da će se Nahičevan i Turska povezati preko Irana sa ostatkom Azerbejdžana.

U međuvremenu ,saobraćajne gužve od Karabaha prema Jermeniji se inteziviraju, sa porodicama naguranim u automobile, traktore i kamione – slike koje smo često gledali u bivšoj Jugoslaviji 90-tih godina.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

VLADA ZVALA AMBASADORE NA RAPORT I INSTRUKCIJE: (Ne)sluh za vanjsku politiku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prema informacijama Monitora, premijer Milojko Spajić je imao nekoliko odvojenih sastanaka s crnogorskim ambasadorima, od Ukrajine  preko Evrope do SAD.  Premijer je, prema nekoliko neformalnih izvora u Vladi, izložio novu političku realnost nakon dolaska Donalda Trampa na čelo SAD-a i odnosima sa EU

 

 

Vlada Crne Gore je preko Ministarstva vanjskih poslova (MVP) i ministra Ervina Ibrahimovića krajem februara pozvala maltene sve ambasadore u Evropi i Sjedinjenim Američkim Državama (SAD) da hitno dođu na konsultacije. Početak konsultacija je određen za 6. mart. Mnogi su se tada uplašili reprize opoziva od 15. novembra 2024., kada je Vlada smijenila tri ambasadora.

Prema informacijama Monitora, premijer Milojko Spajić je imao nekoliko odvojenih sastanaka s ambasadorima od Ukrajine (Borjanka Simićević) preko Evrope do SAD-a (Jovan Mirković). Ispostavilo se da je strah ambasadora bio neopravdan. Premijer je, prema nekoliko neformalnih izvora u Vladi, izložio novu političku realnost nakon dolaska Donalda Trampa na čelo SAD-a i odnosima sa Evropskom Unijom (EU), te odnosima između ključnih evropskih zemalja. Spajić je dao upute ambasadorima da nastave nedvosmileno podržavati EU i članstvo Crne Gore u tom bloku. Istovremeno je tražio da se uzdrže od kritike prema SAD-u i novoj administraciji i da se ne upuštaju u bilo kakve komentare trenutnih razmimoilaženja između SAD-a i evropskih saveznika.

Odmjereni stav Crne Gore se ubrzo vidio 11. marta na sastanku najviših evropskih vojnih zvaničnika u Parizu, gdje se razgovaralo o modalitetima podrške Ukrajini nakon američke najave obustave vojne pomoći. Na sastanak nije pozvana Amerika jer su Evropljani željeli pokazati da sami mogu biti veliki dio sigurnosnog okvira u slučaju primirja između Ukrajine i Rusije. Nakon što je agencija AP javila da su Crna Gora i Hrvatska jedine evropske članice NATO-a koje nisu odgovorile na poziv za sastanak u Parizu, savjetnik premijera za bezbjednost i odbranu Todor Goranović je za Radio Slobodna Evropa (RFE) potvrdio učešće Crne Gore na sastanku. Ipak, poslat je samo zamjenik vojnog predstavnika pri NATO komandi u Briselu jer je „načelnik Generalštaba Zoran Lazarević …u službenoj posjeti Bugarskoj“.

Diplomatske (ne)aktivnosti s druge strane Atlantika sadašnjeg ambasadora Mirkovića kod nekih funkcionera vladajuće koalicije izazivaju nezadovoljstvo i čak otvorenu ljutnju. Jedan od povoda je bio sastanak s američkim zvaničnicima sredinom februara u Vašingtonu kada je ambasador navodno izjavio da bi gubitak vlasti Aleksandra Vučića vjerovatno oslabio neke od njegovih crnogorskih marioneta. Detalje razgovora nije bilo moguće nezavisno potvrditi. Iako nije direktno pomenuo bivši Demokratski front (DF), izvještaj(i) ambasade ka Podgorici je naljutio koalicione partnere koji su se prepoznali u pomenutoj kvalifikaciji. To je navodno pogoršalo tinjajući antagonizam između djelova srpskog bloka i premijerovog Pokreta Evropa sad (PES). Jedan funkcioner DF-a je komentarisao da je to dovoljan razlog za opoziv jer su i oni podržali takvo kadrovsko rješenje u Vašingtonu.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

CRNA GORA I EVROPSKE OBAVEZE: Prestiže li nas Albanija  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Formalno, Crna Gora je u prednosti u odnosu na Albaniju. No, očigledna je sve snažnija podrška Brisela Albaniji, koju je komesarka Marta Kos nazvala i mogućom sljedećom članicom EU.  Ima još signala da je Crna Gora dobila ozbiljnu konkurenciju: Evropski parlament je umjesto u Podgorici otvorio kancelariju u Tirani, a Albanija nas je preduhitrila i u korišćenju sredstava iz programa Plana rasta

 

 

Nakon što je sredinom marta stigla vijest da Evropski parlament (EP) otvara kancelariju u Tirani umjesto u Podgorici, kod kuće je stidljivo aktuelizovana priča o tome gubi li Crna Gora titulu lidera u regionu. O tome za sada govore samo opozicija i civilni sektor, dok Vlada ćuti.

Iz EP su saopštili da je otvaranje kancelarije u Tirani dio strateškog plana o proširenju EU i da će Albanija  biti „ključna kontakt tačka“ sa Zapadnim Balkanom. „ Odluka o konkretnom gradu i mjestu uslijedila je nakon tehničke procjene dostupnosti.  Ali, naravno, status odgovarajuće zemlje kandidata za članstvo u EU je takođe imao pozitivan impuls”, saopštio je  izvjestilac Evropskog parlamenta za Albaniju Andreas Šider.

Crnogorske vlasti najavljivale su da bi Podgorica mogla biti izabrana za kancelariju EP na Zapadnom Balkanu, a incijativu je formalizovao predsjednik Jakov Milatović u decembru 2024. Iako se činilo da je stvar gotova, na kraju je izabrana Tirana.  Kao jedno od obrazloženja odluke,  evropski zvaničnici ističu bolju saobraćajnu povezanost Tirane. Ipak, očito je da Brisel polagano mijenja i retoriku o tome koja bi balkanska zemlja mogla biti 28. članica EU.

“Nastavi li ovako, Albanija bi do 2027. mogla postati sledeća članica EU”, saopštila je evropska komesarka za proširenje Marta Kos, tokom posjete Albaniji sredinom mjeseca. “Albanija je napravila izuzetan progres. Naravno, ostaje još dosta posla i dublje reforme su neophodne. Svakako, nastavi li ovim tempom, onda je sigurno da bi sve moglo biti završeno do 2027. godine i krenuti naprijed što je brže moguće. Želim da čestitam albanskim građanima na dostignućima do sada, a uz nastavak takve posvećenosti i tempa, nadam se kako EU više ne bi imala 27 članica već 28, sa Albanijom koja bi nam se pridružila”, saopštila je ona.

Ta ocjena Marte Kos, podstakla je u  Crnoj Gori i razgovor na temu gubi li Crna Gora status lidera u regionu.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Nerazminirano polje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora više tapka u mjestu nego što ide naprijed, uprkos “guranju” iz Brisela. Pogrešne je lekcije vlast izvukla iz poklonjenog IBAR-a

 

 

MONITOR: Vlast i opozicija su dugo usaglašavali pitanja za Venecijansku komisiju. Zašto?

ULJAREVIĆ: Činjenica da dio vlasti i opozicije, koji su potpisali sporazum, nijesu mogli lako doći do jednog usaglašenog pitanja za Venecijansku komisiju već su poslata dva – od svake strane po jedno – indikacija je suštinskog nepovjerenja među tim političkim akterima. To naglašava i da je jedan formalni dokument, koji je trebalo da bude neki vid mosta ka uspostavljanju institucionalnog dijaloga između vlasti i opozicije, na krhkim osnovama.

MONITOR: Hoće li VK pomoći da se prevaziđe politička kriza?

ULJAREVIĆ: Venecijanska komisija nema čarobni štapić. Njena uloga je savjetodavna, zasnovana na pravu i principima demokratije. Može pomoći u tehničkom i pravnom smislu, ali neće riješiti suštinske probleme naše političke krize, čiji je samo jedan izraz bio slučaj penzionisanja sutkinje Ustavnog suda Dragane Đuranović.

Imaćemo pravni i politički test – da li su akteri spremni da poštuju preuzete obaveze, posebno partije vladajuće većine ukoliko to mišljenje ne bude u okvirima odluke koju su oni donijeli. Ma kako se to u konačnici riješilo, ostaje nam nerazminirano političko polje, po kojem akteri hodaju, a svaka nova “mina” koja se (ne)namjerno aktivira produbljuje krizu.

MONITOR: Kako vidite  političku situaciju u kojoj su nam potrebne strane adrese da  arbitriraju o  pitanjima od  javnog interesa?

ULJAREVIĆ: To je simptom nerazvijene političke kulture, slabih institucija i skromnih formata političkih struktura na našoj političkoj sceni, a demokratska zrelost se mjeri i sposobnošću institucionalnog i samostalnog rješavanja sporova.Nije to od juče, dug je put ka demokratskoj konsolidaciji, ali je važno da se ide naprijed, bez skretanja u slijepe ulice ili vraćanja unazad, što je naša svakodnevnica.

Uvijek treba apostrofirati odgovornost vlasti, a ona je sve otuđenija od građana i građanki. Nalazi naših istraživanja, konkretno posljednji CG puls, zajednički poduhvat CGO-a i Instituta Damar, ukazuju da 56.5 posto građanstva cijeni da je ova Vlada okrenuta partijskim interesima, a 60.7 posto da su ministri više predani ličnoj promociji nego poslu. Kada se sa tim upare podaci o (ne)povjerenju u institucije ili o percepciji pravca kretanja države jasno se prepoznaje da unutrašnji mehanizmi ne funkcionišu i da je država na autopilotu – bez jasnog smjera i vizije za budućnost.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo