Povežite se sa nama

FOKUS

RUSIJA NAPALA UKRAJINU: Putinovi goloruki tenkovi kao nekad Slobovi

Objavljeno prije

3 godine

na

foto: ap/vijesti

Rusija ponavlja sovjetske scenarije „humanitarnih“ agresija.  Borba za jedinstveni i cjeloviti SSSR i internacionalu, zamijenjena je borbom  za ruski svijet. Agresija na Ukrajinu je uslijedila nakon poziva marionetskih lidera samoproglašenih republika da im se pruži vojna pomoć zbog, kako oni navode, „ukrajinske agresije

 

 

Rano ujutro 24. februara Rusija je otpočela napad na Ukrajinu sa svih strana bombardujući gradove i aerodrome širom zemlje. Napad je došao i sa bjeloruske teritorije. Ruski predsjednik Vladimir Putin je objavio da je naredio „specijalnu vojnu operaciju“ u regionu Donbasa na krajnjem istoku Ukrajine jer „okolnosti zahtijevaju brzu i odlučnu akciju“. Agresija je uslijedila nakon poziva marionetskih lidera samoproglašenih republika da im se pruži vojna pomoć zbog, kako oni navode, „ukrajinske agresije“.

Prije toga u ponedjeljak Putin je priznao „narodne republike“ Donjetsk i Luhansk nakon „poziva Dume za priznanje“. U govoru koji je javno prenošen iz velike dvorane u Kremlju gdje je zasjedao Savjet za nacionalnu bezbjednost Putin je sa stola udaljenog desetine metara od sagovornika ponovio svoje ranije stavove da se Ukrajina „teško može i nazvati državom“. Naime „moderna Ukrajina je skroz i potpuno stvorena od strane Rusije, i još jasnije da bude, od boljševičke, komunističke Rusije“ kao i da su sadašnje ukrajinske teritorije one koje su otkinute od istorijske ruske zemlje.

Malo je ko bio iznenađen kada je iduće jutro Putinu stigla čestitka od strane osuđenog ratnog zločinca i huškača Vojislava Šešelja na govoru u kom su priznate „narodne republike“. Na društvenim mrežama u Bosni, Srbiji i Crnoj Gori je uslijedila bujica velikosrpskog delirijuma podrške onome što Rusija očigledno namjerava učiniti protiv pravoslavnog ukrajinskog naroda dok su se radovanju velikoruske ekspanzije pridružili i hrvatski desni ali i neki lijevi ekstremisti. Umirovljeni šef hrvatske vojne obavještajne službe i admiral ratne mornarice Davor Domazet Lošo je prošle sedmice javno dao podršku Putinu i optužio Ameriku da gomila trupe i sprema napad. Mediji u regionu pod kontrolom Beograda su se zdušno pridružili kampanji Moskve i sve vrijeme izvještavali o „pripremi ukrajinske agresije“ na Donbas.

Rusko priznanje „suverenosti“ DNR-a i LHR-a su u regionu svi osudili osim Srbije. Srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić je rekao da će oni takve akte osuditi kada i Ukrajina osudi NATO agresiju 1999. godine zbog Kosova. Kazao je i da će biti pritisaka na Srbiju da se pridruži sankcijama protiv Rusije. Inače Ukrajina nikad nije priznala Kosovo. Vlasti Republike Srpske su izbjegle bilo kakvu kritiku ili osudu Putinovih akcija. U Crnoj Gori je prosrpski i proruski blok takođe bio tih u osudi ruske agresije i upozorio je da oni koji su priznali Kosovo ne bi smjeli biti tako brzi u osudi priznanja secesionističkih republika.

Ruske vlasti su u danima pred agresiju forsirale narativ o „genocidu“ koji Ukrajinci sprovode protiv Donjetska i Luganska koji su pod kontrolom Kremlja. Marionetski lideri tih oblasti su proglasili opštu mobilizaciju i naredili evakuaciju žena i djece u Rusiju kojima je prijetio „genocid“ dok su kremljski mediji satima prikazivali odlazak uplakane djece. Iste slike djece pod evakuacijom koja „bježe od ukrajinskog terora“ su spremno plasirala proruska glasila na Balkanu. Ubrzo su slijedili i izvještaji o masovnom granatiranju „narodnih republika“ od strane ukrajinske vojske pa su „republike bile prinuđene pozvati Rusiju u pomoć“.

Da Putin ne namjerava tražiti mirno rješenje konflikta jasno se vidjelo na pressu u Kremlju u utorak kada je na pitanje u kojim granicama su priznate „narodne republike“ odgovorio da su priznate, ne u granicama koje proruski pobunjenici drže u tom momentu, već u granicama Donjetske i Luhanske oblasti.Putin je postavio  i jasne uslove koje Ukrajina mora ispuniti da bi došlo do deskalacije. Prvo je pomenuo da Ukrajina mora priznati aneksiju Krima koji je „demokratski“ pripao Rusiji nakon referenduma. Onda se Ukrajina mora „demilitarizirati“ i vratiti svo oružje koje joj je Zapad poslao kao i da Kijev treba da sjedne za sto sa donbaskim liderima i da im prepusti kompletne teritorije sada „priznatih suverenih država“.

Do početka invazije proruski separatisti i ruska armija su držali pod kontrolom svega trećinu tih oblasti koje su osvojili u prvom ratu 2014. U Donjetskoj oblasti Rusi su po popisu iz 2001. godine činili manjinu od 38,2 odsto (u odnosu na 56,9 odsto Ukrajinaca) dok su u Luhanskoj oblasti činili 39,1 odsto (naspram većinskih Ukrajinaca od 58 odsto). Obje oblasti su 1991. godine ubjedljivom većinom glasale za odvajanje od Moskve. U Donjetsku 83,9 odsto je glasalo za samostalnost Ukrajine, a u Luhanskoj oblasti 83,86 odsto.

Tokom 2014. godine ruske vlasti i službe su organizovale „referendume“ na osvojenim teritorijama za „samostalnost zbog ukrajinskih nacističkih prijetnji“. I tada je po istraživanjima javnog mnijenja od strane nekoliko organizacija sa obje strane konflikta, znatna većina etničkih Rusa bila za ostanak tih oblasti u sastavu Ukrajine sa manjim ili većim stupnjem ekonomske autonomije. To potvrđuju i riječi ruskog pukovnika Federalne službe bezbjednosti (FSB) Igora Girkina Strelkova koji je nakon zauzimanja Krima poslat od Moskve da organizuje „Donjetsku Narodnu Republiku“ i njene oružane jedinice. Tada se Strelkov javno požalio da u čitavoj Donjetskoj oblasti od 4,5 miliona stanovnika nije u stanju naći ni hiljadu dobrovoljaca za njegovu „plemenitu misiju“.

Iz Kijeva se poslioje napada ruskih snaga, oglasio i mitropolit Onufrije, poglavar Ruske pravoslavne crkve u Ukrajini. On je rekao da „braneći suverenitet i integritet Ukrajine, apelujemo na predsjednika Rusije i tražimo da se odmah zaustavi bratoubilački rat“. Ukazao je da rat između ukrajinskog i ruskog naroda znači  ponavljanje grijeha Kaina, koji je iz zavisti ubio rođenog brata. „Takav rat nije opravdan ni Bogu ni ljudima“, poručio je Onuforije. On je i prije nekoliko dana osudio poteze Moskve i pozvao na odbranu teritorijalnog integriteta Ukrajine“.

Veliki broj analitičara, novinara i političara diljem svijeta ukazuje da retorika i akcije tokom posljednjih  mjeseci  nedvosmisleno potvrđuju isti obrazac kojim su se služili Adolf Hitler i Josif Visarionovič Staljin pred početak Drugog svjetskog rata. Nacistička Njemačka je koristila prisustvo njemačkih etničkih manjina i „teror“ kojem su bili izloženi kao izgovor za okupaciju Češke i napad na Poljsku. Kao izgovor za invaziju njemački Gestapo je organizovao napad na radio-stanicu Glajvic blizu poljske granice. Nacisti preobučeni u uniforme poljske vojske su u noći između 31. avgusta i 1. septembra 1939. godine zauzeli radio-stanicu, ubili njemačkog farmera koji je bio simpatizer Poljaka i još nekoliko civila koji su kao zatvorenici dovedeni iz koncentracionog logora Dahau za tu potrebu kako bi se pokazalo da su Poljaci izvršili masakr. Idući dan je Hitler u Rajhstagu izjavio da je prethodnu noć poljska vojska otvorila vatru na njemačku teritoriju i da „od 5.45 ujutro uzvraćamo vatru i od sada će se na bombe odgovoriti bombama“.

Pod izgovorom „zaštite Ukrajinaca i Bjelorusa od poljskog terora“ Crvena armija je napala Poljsku sa leđa 17. septembra 1939. godine i zajedno sa nacistima je ukinula kao državu. Sličan scenario je Moskva pripremila i u slučaju Finske iste godine kada je uništena Poljska. Rusija je rekla da se ne osjeća „sigurno“ jer su Finske granice blizu Lenjingrada kome je „prijetila opasnost od Finaca“. Inače,  Lenjingrad je imao više stanovnika od čitave Finske. Sovjetska Vlada je isto tražila „demilitarizaciju“ Finske kao i Ukrajine sada, tj. da se razmontiraju sva odbrambena utvrđenja na Karelijskoj prevlaci prema Sovjetskom Savezu, da se Finska odrekne kompletne Prevlake i ostrva u Finskom zalivu kao i da dozvoli Crvenoj armiji da uspostavi baze u Finskoj kako bi „stanovnici Lenjingrada bili bezbjedni“. Rusija  je ponudila Finskoj besplodnu i pustu zemlju na sjeveru kao „kompenzaciju“. Nakon što su Finci odbili ucjene, Kremlj je pripremio invaziju i izgovor za nju. Na dan 26. novembra 1939. NKVD (preteča kasnijeg KGB-a čiji je Putin bio operativac) je organizovao granatiranje ruskog sela Mainila u blizini finske granice. Ruski specijalci su ispalili 7 artiljerijskih granata na selo i optužili Fince za napad. Rusija je odbila da sprovede zajedničku istragu sa Fincima u prisustvu međunarodnih posmatrača i 28. novembra je prekinula diplomatske odnose sa Finskom. Otpočela je agresiju 30. novembra tako što je bombardovala Helsinki ubivši preko 100 civila. Sovjetski ministar vansjskih poslova Vjačeslav Molotov je izjavio da Rusija nije bombardovala Helsinki već da je iz vazduha „bacala humanitarnu pomoć izgladnjelom finskom stanovništvu“. Finsku granicu je prešlo preko 450 hiljada ruskih vojnika sa 2,5 hiljade tenkova i skoro 3,8 hiljada aviona na raspolaganju. Ničim isprovocirana ruska agresija je naišla na osudu čitavog svijeta i Sovjetski Savez je osuđen i isključen iz Lige naroda (preteče Ujedinjenih nacija). Uništenje Finske kao države se ipak nije desilo zahvaljujući divovskom otporu malene finske vojske koja je nanijela strahovite gubitke 30 puta brojnijem neprijatelju. Na kraju je Finska ipak sačuvala nezavisnost iako je morala predati Karelijsku prevlaku.

Verziju događaja u Mainili su potvrdili ruski istoričari po otvaranju arhiva KGB-a nakon raspada Sovjetskog Saveza. Kasniji sovjetski lider Nikita Hruščov je u memoarima napisao „da je rečeno da su Finci počeli prvi i da smo mi uzvratili. To se tako uvijek radi kad se počne rat“. Ruski predsjednik Boris Jeljcin je 1994. priznao da je napad na Finsku bio „agresorski rat“ dok je 2013. Putin priznao da je rat počeo kako bi se „ispravile greške sa ucrtavanjem granice 1917“.

Slični izgovori su debelo korišteni i na prostorima bivše Jugoslavije 90-ih. Srbija je 1991. godine  vodila kampanju o ugroženosti srpskog naroda u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini čije ekstremiste je do zuba naoružavala a istovremeno  tamo instalirala svoje obavještajce da organizuju „događanja naroda“. Kada bi tenzije kulminirale Beograd bi, kao sada  Moskva, slao JNA u „misiju očuvanja mira i razdvajanja zaraćenih strana“ otkidajući dio po dio Hrvatske i kasnije BiH. Kada je igra postala previše providna Milošević je otvoreno izvršio agresiju. Pribjeglo se i samogranatiranju Apatina, Šida i još nekih mjesta uz granicu sa Hrvatskom kao okidač za otvoreni napad. Hrvatska je 1993. godine slijedila primjer Beograda i zajedno sa Miloševićem okrenula oružje protiv Bošnjaka  u cilju „zaštite hrvatskog naroda od islamizacije i genocida“.

Kao povod za napad na Dubrovnik 1991. godine i mobilizaciju crnogorskih rezervista je iskorišteno granatiranje crnogorske teritorije koje su izvele jedinice JNA stacionirane na Prevlaci nakon čega su optužene „hrvatske ustaše“ koje su „nagomilale 30 hiljada vojnika na crnogorskoj granici“. Ratnu psihozu su pripremili režimski mediji pod kontrolom Slobodana Miloševića, a Vlada Mila Đukanovića pružila je  logističku, mobilizacijsku i medijsku podršku. Đukanović je zajedno sa Šešeljem prednjačio u ratnohuškačkim izjavama. Đukanović je, u četvrtak, osudio rusku agresiju.

 

Reakcije

Zapad je nepodijeljen u osudi ruske agresije. Jutros je američki predsjednik Džozef Bajden poručio preko Twittera da se „svijet moli za napaćeni narod Ukrajine“ koji je napadnut od strane ruskih snaga. Njemačka ministarka vanjskih poslova Analena Bernok je poručila da „međunarodna zajednica neće zaboraviti Rusiji ovaj dan sramote“. Britanski premijer Boris Džonson je izjavio da je jutros u 4 sata razgovarao sa predsjednikom Zelenskim da izrazi podršku njegovoj zemlji. Generalni sekretar Sjevernoatlantske alijanse Jens Stoltenberg je rekao da je ruska agresija „sračunata, hladnokrvna i dugo planirana invazija“ dodavši da „sada imamo rat u Evropi u takvim razmjerama za koje smo mislili da su prošlost“. Šef diplomatije Evropske unije Žozep Borelj je upozorio: ,,Ovo su najmračniji časovi za Evropu od Drugog svjetskog rata. ..Nuklearna supersila  je napala susjednu zemlju i prijeti odmazdom protiv svake države koja bi joj priskočila u pomoć“. Borelj je naveo da je agresija, osim najgrubljeg kršenja međunarodnog prava, kršenje osnovnih principa ljudskog saživota kao i da smo pred nesagledivim posljedicama. Francuski predsjednik Emanuel Makron je pred sjednicu Nacionalnog savjeta bezbjednosti osudio ruski napad i pozvao Rusiju da obustavi vojne operacije.

Sa druge strane,  oglasio se  bjeloruski predsjednik i saveznik Kremlja Aleksandar Lukašenko sa čije teritorije je, nakon zajedničkih vojnih manevara, takođe krenula ruska armija u napad na Ukrajinu. Izjavio je da za sada bjeloruska armija ne učestvuje u napadu ali da će se „uključiti ako bude potrebe“. Putinovoj politici je stigla podrška iz Venecuele kojom vlada prokomunistički predsjednik Nikolas Maduro za kojim su Sjedinjene Države raspisale međunarodnu potjernicu zbog organizovanog šverca kokaina u Ameriku. Putinu bliski kriminalistički  režim na Kubi i u Siriji (gdje Rusija ima vojne baze) pružili su mu podršku. Kazahstanski predsjednik Kasim-Jomart Tokajev još je tih na vijesti o ruskom priznanju Donbasa i ulasku ruskih trupa. Tokajev, kome je Kremlj u januaru poslao trupe da skrše nemire u njegovoj zemlji, je odbio da pošalje kontigent kazahstanske vojske u „mirovnu misuju“ na istok Ukrajine. Šitski Hutu  pobunjenici u ratom razorenom Jemenu koje podržava Iran su poslali podršku i priznanje proruskim separatistima.

Crnogorsko Ministarstvo vanjskih poslova je osudilo rusku agresiju uz podršku teritorijalnom integritetu Ukrajine i povuklo crnogorsku ambasadorku u Kijevu Dragicu Ponorac.

U Srbiji je prije odlaska ovog broja u štampu održana sjednica Saveta za nacionalnu bezbednost kojom je predsjedavao predsjednik Aleksandar Vučić ali osim informacija o razmjeni informacija o situaciji nije bilo daljih komentara Mediji pod kontrolom Beograda potenciraju riječi Vladimira Putina da je Zapad na svoju ruku sproveo „krvavu vojnu operaciju protiv Beograda“ kao i da je nedjeljama trajalo neprekidno bombardovanje tako da Zapad nema pravo da se poziva na norme međunarodnog prava.

Kremlj  se oglasio tvrdnjom  da njegov cilj „nije okupacija Ukrajine“ već njena „denacifikacija i demilitarizacija“

Jovo MARTINOVIĆ  

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

FOKUS

ZORAN BEĆIROVIĆ, KONTINUITET NASILJA NAD NOVINARIMA I KRITIČARIMA: Do kada?

Objavljeno prije

3 dana

na

15 Novembra, 2024

Objavio:

Napad na novinarku Pobjede Anu Raičković, njenog sina Uroša Gagovića i Toma Arapovića, nije incident. To je kontinuitet svestrane nasilničke prakse Zorana Ćoća Bećirovića. Pitanje je: hoće li država konačno stati na put tom nasilju? Ili će učinjenost i novac neformalnog gospodara Kolašina prevagnuti i kod sadašnjih vlasti

 

 

Novinari su ponovo bili meta kontroverznog biznismena i njegovih tjelohranitelja. Osnovni sud u Podgorici odredio je pritvor do 30 dana Zoranu Ćoću Bećiroviću, Mladenu Mijatoviću i Ljubiši Dukiću, dok je Bećirovićev sin Luka nakon tužilačkog pritvora pušten na slobodu. Njih su četvorica osumnjičeni da su u nedjelju veče, verbalno a potom i fizički, napali novinarku Pobjede Anu Raičković, njenog sina Uroša Gagovića i Toma Arapovića.

“Osnovano se sumnja da su osumnjičeni kritičnom prilikom u alkoholisanom stanju Ani Raičković uputili veći broj grubih uvreda i ozbiljnih prijetnji, prepoznajući je kao novinarku koja je u više navrata u svojim tekstovima u okviru crne hronike pisala o pojedinim osumnjičenim licima”, saopšteno je iz Osnovnog suda. “Osumnjičeni Bećirović i Mijatović su istu fizički napali na način što su je uhvatili rukama za kosu i vukli je, usljed čega je glavom udarala po unutrašnjosti svog vozila u kojem se nalazila, dok  je osumnjičeni Mijatović istovremeno držao za vrat i stiskao, a nakon čega su polomili staklo na zadnjem vjetrobranskom staklu njenog vozila “, navodi se dalje.

U saopštenju u kom se obrazlaže odluka o određivanju sudskog pritvora, navedeno je da su osumnjičeni “fizički nasrnuli na Gagovića i Arapovića, isključivo iz razloga što su uvidjeli da se radi o osobama bliskim Raičković i to na način što su Gagoviću zadali više udaraca pesnicama i nogama u predjelu glave i tijela, dok su Arapovića pokušali nasilno izvući iz vozila, kada je imao namjeru da se udalji sa lica mjesta. Sva oštećena lica su zadobila povrede u predjelu glave i tijela.”

Napadanuta novinarka dala je detaljniji opis nasilja koji je pretrpjela, skupa sa svojim bližnjima. Izdvajamo dio koji opisuje šta se desilo kada je sjela u automobil i  pokušala da ode sa mjesta gdje je napadnuta, ispred lokala brze hrane Gurman u Bloku V.  On, možda, najpotpunije  ilustruje bezobzirnost siledžija. “Tada je grupa napadača došla do mene, otvorili su vrata i Mijatović me stezao za vrat i govorio: Reci kako se zove momak (njen sin – prim. Monitora). Nijesam htjela, a on je ponavljao da kažem, jer će ga, prijetio je, svakako naći, a ako ne progovorim, mene ubiti”. Uporedo, svjedoči novinarka, dok je Mijatović držao za vrat, Bećirović je uhvatio za kosu i lupao joj glavu o vrata vozila. “Kad su me pustili, a ovaj (osumnjičeni Dukić) mi sugerisao da se udaljim, Bećirović je uzeo nešto, udario u auto i slomio mi zadnje staklo.”

Iako je opis događaja sličan onom u saopštenju Osnovnog suda, konačni zaključci čude: “Pritvor je određen zbog opasnosti od ponavljanja djela u odnosu na Mijatovića i Dukića, budući da su ranije osuđivani zbog krivičnih djela sa elementima nasilja, dok je u odnosu na Bećirovića pritvor određen zbog opasnosti da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, imajući u vidu činjenicu da je osnovano sumnjiv da je kritičnom prilikom uputio prijetnje oštećenoj…”.

Ispada da je Bećirović osnovano sumnjiv ne zato što je fizički napao novinarku, već samo zato što je vrijađao i prijetio. To je u suprotnosti sa njenim tvrdnjama, ali i opisom događaja koji je tužilaštvo podnijelo uz zahtjev za određivanje pritvora, a sud prihvatio. Uz malu intervenciju koja bi u nastavku postupka mogla biti od velike koristi Bećiroviću.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 15. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

PODGORICA NA ČEKANJU: Između nove vlasti i novih izbora

Objavljeno prije

1 sedmica

na

8 Novembra, 2024

Objavio:

Iako su se u noći prebrojavanja glasova mnogi samoproglasili za izborne pobjednike, izgleda kako posao formiranja većine u Glavnom gradu neće biti ni brz ni lak. Ako, uopšte, do toga dođe

Mjesec nakon septembarskih izbora u Podgorici, proglašeni su i konačni rezultati. Potom su, od 30. oktobra, počeli da teku zvanični rokovi za konstituisanje novog parlamenta i formiranje lokalnih vlasti.

Prvi formalan korak povukli su iz DPS, prošlonedjeljnim pozivom na sastanak partijama koje nijesu dio vladajuće većine na državnom nivou. “Mi želimo dogovor”, poručio je nosilac DPS liste na septembarskim izborima Nermin Abdić. “Ne želimo da građani Podgorice budu taoci političkih potkusurivanja, već ćemo na najbolji mogući način ući u ove pregovore i iskreno reći šta je naš politički stav”.

Matematika je jasna. Sa osvojenih 19 mandata, da bi predvodili, ili  postali dio buduće većine (30 + odbornika) DPS mora zavrijediti podršku skoro svih odbornika koji u opštinski parlament nijesu došli sa lista dvije koalicije koje su na vlasti na državnom nivou (PES-Demokrate i Za budućnost Podgorice). Pošto su iz pokreta Preokret ostali dosljedni predizbornom obećanju da neće pregovarati o ulasku u vlast, manevarski prostor DPS dodatno je sužen.

Njihovom pozivu odazvali su se predstavnici koalicije Evropski savez (SD-SDP-LP) i Stranke evropskog progresa Duška Markovića. Predstavnici koalicije Za bolju Podgoricu – Jakov Milatović nijesu došli na sastanak ali nijesu ni zatvorili vrata eventualne saradnje. “Partije koalicije Za bolju Podgoricu će u kratkom vremenskom periodu izaći sa Platformom koja će biti osnova toka pregovora. Prije toga nećemo započinjati bilo kakve pregovore”, poručeno je iz te koalicije kao odgovor na poziv DPS-a.

Kako vrijeme odmiče , počinje da djeluje kako u koaliciji Jakova Milatovića i Dritana Abazovića nijesu načisto ko su priželjkivani a ko neprihvatljivi partneri za  formiranje podgoričkih vlasti.

Odnos Milatovića i Abazovića prema premijeru Milojko Spajiću i njegovoj Vladi danas nije bolji nego što je to bio prije podgoričkih izbora. To ne obećava uspješno partnerstvo. Paralelno, nesuglasice sa Andrijom Mandićem i koalicijom ZBCG koju predvode on i Milan Knežević dobijaju na intenzitetu.

Potencijalnoj saradnji u prilog ne idu ni zahtjevi koje doskorašnji lideri DF-a javnosti predstavljaju, u neobičnom zamahu, koji se tiču temeljnih promjena modela na kojima će se zasnivati crnogorsko društvo i država.  (Vidi antrfile).

Ne ide im se sa radošću ni na drugu, DPS stranu. Makar ne Milatoviću. I makar ne još. Na to ukazuju spekulacije  da je predsjednik države riješio da odgovornost za (ne)pravljenje odborničke većine u Podgorici prebaci na članove odborničkog kluba političke grupacije koja nastupa kao nukleus njegove buduće partije. Doda li se tome i zahtjev URA da budući gradonačelnik bude Luka Rakčević, nosilac zajedničke liste koalicije Za bolju Podgoricu, onda se sa sigurnošću može predvidjeti da će ishod pregovoa,  ako do njih i dođe, biti krajnje neizvjestan.

Uglavnom, kod Abdića su se okupili predstavnici partija koje imaju (samo) 24 odbornička mandata, uz postignuti dogovor da se nađu na novom sastanku. Nakon što se ispune neki “preduslovi” koji nijesu samo formalne prirode.

Iz Markovićevog SEP-a su, pred sastanak, saopštenjem zatražili da se razgovori odlože dok se prepiremi platforma za razgovore i definišu “fundamentalni principi za konstituisanje vlasti u Glavnom gradu zasnovani prije svega na programskim i kadrovskim kompetencijama”. U Evropskom savezu bili su još konkretniji. Predstavili su svoju pregovaračku platformu zasnovanu na pet principa: građani u fokusu, dinamičan razvoj i unaprjeđenje infrastrukture, kadrovska politika zasnovana na kompetencijama, transparentnost i otvorenost u radu te odgovorno upravljanje javnim finansijama i resursima.

“Za nas je isključivo bitna postizborna programska koalicija a kadrovi su izvedena kategorija”, kaže za Monitor Budimir Mugoša (SDP) navodeći kako u Evropskom savezu vjeruju u mogućnost dogovora i ako se njihovi mandati ne podrazumijevaju u bilo kakvoj postizbornoj koaliciji bez preciznog prethodnog dogovora. “Podgorica je u institucionalnom i razvojnom haosu i imamo obavezu prema građanima da slušamo njihov glas, koji je na izborima bio veoma jasan. Nadam se da će stabilnu većinu napraviti stranke koje su napravile otklon od dosadašnje vlasti. Sve drugo bi bila prevara građana jer su jasne bile poruke svih u predizbornoj kampanji. Sada je na političarima da ispoštuju poruke građana sa izbora, i da vjerujemo da će doći do dogovora”, kazao nam je Mugoša.

Na drugoj strani, najupečatljiviji je gromoglasni muk koalicije PES-a i Demokrata. Nosilac njihove zajedničke liste, ministar energetike Saša Mujović djeluje kao čovjek potpuno posvećen svom sadašnjem poslu. To bi moglo da ukazuje kako se  manje vidi kao potencijalni nosilac izvršne vlasti u Glavnom gradu. Ne treba zaboraviti, razmimoilaženja  bivših kolega iz nekadašnjeg, jednistvenog, PES-a i uslovila su prijevremene izbore u Podgorici. Ti ožiljci se teško saniraju, i neće biti lako postići dogovor PES-a i koalicije koju je u Podgorici predvodio Milatović. Upućeni tvrde da su i  lični odnosi Spajića i Milatovića, odnosno izostanak komunikacije između njih dvojice, sve veća prepreka ne samo dogovoru, veći i ozbiljnijim razgovorima o eventualnoj saradnji.

Problem je registrovao i Andrija Mandić pa je, neki dan, podsjetio kolege iz vladajuće koalicije na državnom nivou da bi, nakon proglašenja zvaničnih rezultata izbora, trebali da povuku neki potez u pravcu formiranja vlasti. “Ja mislim da poziv za okupljanje parlamentarne većine u Podgorici treba da potekne od onoga ko je osvojio najveći broj glasova, a to je koalicija PES – Demokrate”, kazao je on svjesno previđajući da je najveći broj glasova na septembarskim izborima osvojio DPS. I da toj partiji, dobrim dijelom zahvaljujući i njegovom angažmanu, koalicioni potencijal raste. Sa do skora nepostojećeg na sadašnji status sve je moguće.

Knežević je bio direktniji. Osvrćući se na ćutanje PES-a i Demokrata, poručio je kako “ni Spajić ni bilo ko drugi, nema pravo da ostavi ni minimum prostora za vraćanje DPS-a ne vlast”. U skladu sa tim stavom, predsjednik NDP je u ime ZBCG pozvao Milatovića na pregovore i razgovore, naglašavajući kako oni ne žele da se odreknu Jakova Milatovića, “koji je sastavni dio 30. avgusta 2020. godine”. Pride, valjda da ubaži nedavne (političke) prijetnje upućene na račun predsjednika države, ali i da odgovori na neke ideje koje moguće kolaju među zvaničnicima dvije provladine koalicije u Podgorici, Knežević poručuje: “Ne smatramo ni da ga treba neutralisati i izolovati, a praviti koalicije sa takozvanim satelitima DPS-a, koji nam možda žele i gore nego sama DPS”.

Nije, dakle, lako ni na toj strani.

Pokreta Preokret se unaprijed odrekao mogućnosti da sa dva odbornika uđe u vlast.  To ne znači da do njih nijesu stizali zanimljivi prijedlozi. “Ponuda da promijenimo stav je bilo, dolazile su u uvijenim ili direktnim formatima, i svodile su se na to ne da se mijenja sistem, već da mi budemo dio dila na kraju kojeg bismo postali ekspozitura političkih korporacija”, kaže za Monitor Srđan Perić. “Da ne ostavim dilemu: tajnih pregovora nije bilo – sve što smo govorili javno saopštavali smo i onima koji su slali ponude. Svaki drugi odgovor osim odbijajućeg bio bi iznevjeravanje volje građana koji su dali podršku za glas protesta… I da naglasim: to nije pasivna već u datim okolnistima najaktivnija moguća pozicija. To je početak primjene sistema vlasti za koji se zalažemo. Počinjemo od lokalnog nivoa.”

Podgorica čeka. Novu vlast ili nove izbore.

Prerada Crne Gore

Andrija Mandić i Milan  Knežević se nadmeću produžavajući listu identitetskih ultimatuma i zahtjeva: novi državni simboli, dvojno (crnogorsko) državljanstvo za državljane Srbije, srpski jezik kao službeni (uz crnogorski) umjesto sadašnje ustavne definicije “jezik u službenoj upotrebi”, proporcionalna zastupljenost građana srpske nacionalnosti u administraciji, policiji i vojsci, putinovski zakon o agentima stranog uticaja… Sve to je začinjeno idejom da se, ukoliko njihovi zahtjevi ne budu usvojeni “dogovorom” mimo poštovanja važeće ustavne procedure, oni organizuju novu podgoričku, pardon, ustavotvornu skupštinu. Onu što se, prema definiciji pojma, organizuje kada treba donijeti ustav novoformirane države, ili nakon što se u nekoj koja već ima svoj ustav, organizuje puč/revolucija s ciljem da se nasilno promijeni državno uređenje ili državni status zemlje.

Nagađanja šta se sve ovim zahtjevima želi postići razriješio je, dobrim dijelom, Zoran Čvorović, profesor Pravnog fakulteta u Kragujevcu i, jezikom koalicije ZBCG, afirmisani agent ruskog uticaja u Srbiji. A čini se i šire.

“Rešenjem ustavnog statusa srpskog jezika, automatski bi se otvorilo pitanje neodrživosti građanskog karaktera Crne Gore”, piše Čvorović u desničarskom Novom Standardu nakon saopštavanja identitetskih rezultata popisa u Crnoj Gori.

“Jer, država koja ima dva službena jezika, koji su izrazi dva različita nacionalna identiteta i od kojih ni jedan nema apsolutnu većinu, ne može biti građanska država…

Kada promena odredbe Ustava o službenom jeziku dovede u pitanje građanski karakter Crne Gore, onda će se neminovno otvoriti i pitanje neodrživosti postojećeg grba, zastave i himne Crne Gore.

Jer, Crna Gora kao država dve dominantne nacionalne zajednice sa dva službena jezika, mora imati takve državne simbole koji  izražavaju dvonacionalni karakter države Crne Gore. I najzad, postojeći pleonastički i otuda besmislen st. 1. čl. 12. Ustava Crne Gore, po kome „u Crnoj Gori postoji crnogorsko državljanstvu“ trebalo bi brisati, jer je isključivo u službi asimilacije Srba, a protivan je dvonacionalnom karakteru Crne Gore, koji potvrđuju podaci najnovijeg popisa stanovništva.”

Na kraju svog teksta Čvorović iz teorije prelazi na praksu: “Za uspeh tog poduhvata nužan je kompromis među stranakama koje su srušile Đukanovićev režim, ali koje su u identitetskom smislu potpuno različite. Do kompromisa se može doći samo ako srpski narod u Crnoj Gori uspe u narednom periodu da jasno i odlučno formuliše stav da je alternativa kompromisu (=društvenom ugovoru) oko nove konstitucionalizacije Crne Gore raspad države, jer je njen sadašnji ustavni identitet oktroisan suprotno, ne samo istorijskom biću Crne Gore, već i postojećoj etničkoj i jezičkoj stvarnosti crnogorskog društva.”

To je uglavnom  to. Da ne bude nismo znali.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

PRVA GODINA VLADE: Ibar i ibarska magistrala

Objavljeno prije

2 sedmice

na

1 Novembra, 2024

Objavio:

Tempo EU integracija nije onakav kakvom smo se nadali, program ES 2 uz povećanje plata i penzija nosi i brojne rizike. Ipak, najviše problema Milojko Spajić i njegova vlada imaju zbog unutrašnjih trvenja i očiglednog nauma dijela uticajnih političkih partnera da u fokus vrate tzv. identitetske teme, gazeći građansko ustrojstvo Ustava Crne Gore

Prije tačno godinu dana, na sjednici parlamenta na kojoj se glasalo o njegovom programu i personalnom sastavu predložene vlade, tadašnji mandatar Milojko Spajić odbio je da pročita svoj ekspoze. Da ne gubimo vrijeme, lakonski je  preskočio eksplicitnu Ustavnu obavezu. (Mandatar iznosi u Skupštini svoj program i predlaže sastav Vlade, propisuje član 103). Bila je to naznaka da  će odsustvo javnosti rada i neobavezujući odnos prema pravilima i zakonima biti jedno od najupečatljivijih obilježja njegovog kabineta.

Spajićeva Vlada ipak je izabrana. Već prvog dana mandata, donijela je odluku o odlaganju popisa i početku parlamentarnog dijaloga u potrazi za konsenzusom, kako bi se taj statistički posao vratio u regularne vode. Tako smo od prijetnji bojkotom i zahtjeva Monstata da nadležni izvrše procjenu bezbjednosti njihovih popisivača, stigli do popisnog procesa bez ozbiljnijih tenzija i, kanačno, rezultata kojima su manje-više svi zadovoljni. Makar javno. Samo rijetki su konstatovali kako popisni proces od usvajanja metodologije do objavljivanja prvih preliminarnih i konačnih rezultata nije prošao eksternu reviziju struke. To, kako bi se moglo pokazati, nije sasvim beznačajan (a možda ni slučajan) propust.

Uglavnom, Milojsko Spajić i njegova Vlada dobili su prvi veliki plus na javnoj sceni.

Drugi, veooma značajan i politički upotrebljiv  uspjeh, stigao je krajem juna: Crna Gora je iz Brisela dobila Izvještaj o ispunjenosti privremenih mjerila u poglavljima 23 i 24 koja se odnose na vladavinu prava (IBAR). Do tog istorijskog rezultata stigli smo dajući pregršt obećanja i usvajanjem niza Zakona koji su pripremljeni i usvojeni po hitnoj proceduri, bez javne rasprave i debate u parlamentu.       Spajićevski.

Uočeni problemi biće rješavani u hodu, poručeno je. I zaboravljeno. Baš kao što su zaboravljena obećanja, evo treće vlada od smjene DPS-a 2020., da će Crna Gora konačno dobiti zakone o vladi i Skupštini kojima će se, na primjer, normirati broj ministarstava i propisati procedure u redovnim i posebnim okolnostima (tehnička vlada). Odnosno, urediti rad parlamenta. Da ne dolazimo u situaciju da predsjednik parlament , prvi među jednakima, po vlastitom nahođenju zakazuje i otkazuje sjednice, mijenja obilježja parlamenta, sklanja i postavlja zastave… Ili, čemu smo takođe imali priliku da svjedočimo, sam sa sobom održava sjednice Skupštine i donosi odluke lažirajući prisustvo kvoruma.

Vratimo se Vladinom jubileju. Skoro su se poklopili datumi obilježavanja prve godišnjice rada 44. Vlade i 100 dana od njene rekonstrukcije. Tada smo dobili izvršnu vlast koja, uz premijera, ima sedam potpredsjednika i 25 ministarstava. Njeni  članovi dolaze iz redova PES-a, Demokrata, koalicije ZBCG, SNP-a, koalicije albanskih nacionalnih stranaka i Bošnjačke stranke. Rekonstrukciju su podržala 53 poslanika u parlamentu. S tim u vezi, test pitanje: znate li ko je Milan Butorović?

Najavljena još koalicionim sporazumom partija članica vladajuće kolacije, rekonstrukcija vlade koja je podrazumijevala imanovanje ministara i potpredsjednika iz partija koje predvode Andrija Mandić i Milan Knežević djelovala je kao prevelik izazov. Čak i za nepopravljivog optimistu, neopterećenog procedurama („tehnikalijama“) kao što je aktuelni premijer.

Mogućnost da će proruske i antiNATOvske  snage dobiti prostor u izvršnoj vlasti dugo je i snažno problematizovana od strane naših, kako se to kaže, euroatlantskih partnera. Sve dok specijalni izaslanik SAD za Zapadni Balkan Gabrijel Eskobar, proljetos, nije poručio kako je „najvažniji zadatak za Crnu Goru da podrži sve što premijer radi“. Tada je postalo jasno da će teško započeto partnerstvo trajati duže nego što su priželjkivale njihove opozicione kolege. Kao uračunata protivteža, u vladu je ušla i Bošnjačka stranka sa većim brojem ministarskih mjesta.

Eskobarovu preporuku uslišila je većina aktera sa ovdašnje političke scene. Sa izuzetkom predsjednika Jakova Milatovića i bivšeg premijera Dritana Abazovića. “Danas je Crna Gora žrtva najprimitivnije političke trgovine i neodgovornosti koju premijer u kontinuitetu demonstrira prema vođenju države”, jedna je od ocjena Milatovića koja odslikava njegov stav prema nekadašnjem najbližem savezniku, sa kojim je formirao pokret Evropa sad.

Nakon popisa, IBAR-a i rekonstrukcije vlade, sledeći veliki izazov pred Vladom Milojka Spajića bilo je ispunjenje paketa predizbornih obećanja najavljenih pod sloganom Evropa sad 2. Ona su (djelimično) ispunjena, ali bi se moglo ispostaviti da su troškovi te finansijske kombinatorike značajno veći od koristi koju će imati zaposleni ili penzioneri sa prosječnim primanjima. Ako se obistine strahovi od novog talasa poskupljenja koja bi, dijelom, mogla biti posljedica i povišica bez ekonomskog pokrića, onda će gubitnici biti svi. Računajući tu i državu, odnosno njenu kasu.

Zanimljivo, Fiskalna strategija, u koju je inkorporiran program Evropa sad 2, još nije usvojena u Skupštini. Zato su usvojene izmjene paketa zakona koje su proizašle iz potrebe da se Startegija realizuje. Još jedan primjer nonšalantnog odnosa izvršne i zakonodavne vlasti prema propisima.

To nije tako mali problem. Među poglavljima koja su u ovonedjeljnom izvještaju EK dobila nižu ocjenu nego prošle godine nalaze se četiri koja bi mogli svrstati među obećane prioritete rada aktuelne Vlade. I nešto za šta je premijer zainteresovan i, valjda, upućen. Riječ je o jačanju ekonomskih aktivnosti i razvoju saobraćajne infrastrukture.

Ocjenu „bez napretka” dobile su aktivnosti u oblastima privredno pravo,  konkurencija i transevropske mreže (poglavlja 6, 8 i 21) dok je kod saobraćajne politike (poglavlje 14) ocjena pala sa „dobrog“ na „ograničen“ napredak. To dovodi u pitanje realnost obećanja da će, u mandatu ove vlade, početi putno uvezivanje Crne Gore mrežom autoputeva i brzih cesti. I da će taj posao biti rađen promišljeno i planski.

Ipak, najviše problema Milojko Spajić i njegova vlada imaju zbog unutrašnjih trvenja i očiglednog nauma dijela uticajnih političkih partnera predvođenih koalicijom ZBCG da u fokus vrate tzv. identitetske teme. Na način koji podstiče postojeće i budi nove društvene podjele.   Sa očiglednom željom da se, makar u ustavno-zakonodavnom smislu, započne sa izmjenom postavke o Crnoj Gori kao građanskoj državi.

Rezolucija o genocidu u logorima sistema Jasenovac, Dahau i Mathauzen poslužila je dijelu vladajuće koalicije kao protivteža Vladinom  stavu prilikom  usvajanju UN-ove Rezolucije o danu sjećanja na genocid u Srebrenici. Ali i za ciljno pozicioniranje tog dijela vlasti kao promotera i zaštitnika svesrpskih nacionalnih interesa u regionu. Po cijenu, ako ne i uz želju, kvarenja odnosa Crne Gore sa susjedima. Prije svega Hrvatskom a, u perspektivi, i sa Bosnom i Hercegovinom i Kosovom.

Na domaćem terenu, paralelno su tekle akcije najave pokretanja inicijative za izmjenu Ustava kako bi srpski jezik od jezika u službenoj upotrebi dobio status službenog jezika i zahtjevi za izmjenu zakona o državljanstvu. Prva od pomenutih inicijativa nije sporna iz perspektive legitimiteta  ali jeste ono što se čita između redova – da će u tom zahtjevu ZBCG sa tihim partnerima pokušati da zaobiđe Ustavom propisane procedure.

Jedan od mogućih načina da se izvede taj „poduhvat“ je izmjena Zakona o državljanstvu, odnosno naum da se neznanom broju stanovnika susjednih država, prije svega Srbije, omogući status dvojnih državljana. Tako bi državljani Crne Gore sa stalnim prebivalištem u inostranstvu ( nerijetko, bez stvarnih veza sa Crnom Gorom) mogli postati dominantna, čak „kvalifikovana“ većina. Koju samo mali korak – priređivanje izbornog zakonodavstva koje pravo glasa daje svim državljanima, bez obzira na njihovo stalno mjesto boravka  – dijeli od mogućnosti da odlučujuće utiče na budućnost građana Crne Gore. I bez toga, sa iskazanom nesposobnošću aktuelnih, kao i prethodnih, vlasti da urede evidencije boravka i birački spisak, mogućnost zloupotreba dvojnog državljanstva je očigledna.

Sve to je začinjeno aktivnostima na reviziji istorijskih činjenica iz bliže i dalje prošlosti.  Relativizuju se zločini i veličaju zločinci iz nedavnih ratova na prostoru bivše SFR Jugoslavije (Slobodan Milošević, Ratko Mladić, Radovan Karadžić), najavljuju i traže odobrenja za podizanje spomenika akterima događaja koje bi se, najblaže, mogli označiti kao kontroverzni (Amfilohije Radović, Pavle Bulatović), promoviše narativ o dva antifašistička pokreta tokom Drugog svjetskog rata s namjerom da se abolira četnički pokret i opravdaju njihovi zločini.

Premijer i njegova većina u Vladi ne snalaze se najbolje sa tim narativima.  Lutaju od pokušaja ignorisanja, povremenog odobravanja, do obećanja da se tektonske ustavne/društvene promjene neće realizovati bez „širokog konsenzusa“. Koliko će biti istrajni u tom naumu i šta su im eventualne alternative to će pokazati, vjerovatno, već druga godina mandata 44. Vlade. Biće tu posla za sve. Posebno za gospodina Butorovića (PES), ministra bez portfelja zaduženog za odnose Vlade sa Skupštinom Crne Gore.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo