Povežite se sa nama

ALTERVIZIJA

Ruglo

Objavljeno prije

na

U jeku jedne od njihovih bezbrojnih političkih agresija, u prvoj godini posle referenduma, maja, juna i jula 2007., vrhovni oligarh Crne Gore, Milo Đukanović i njegova DPS, svoje kritičare i oponente, među njima i moju malenkost, počastili su i stigmom „sramotni ljudi”. Za razliku od nekih drugih, mene ta stigma tada, kao ni bilo kada, pre i posle toga, ni najmanje nije uvredila, sa te adrese meni je bilo neprijatno samo jedanput ili dvaput, kada se sticajem okolnosti dogodilo da dođe par komplimenata, ali je zanimljivo kako su reči skoro kao živa bića, kako se, kao bumerang, vraćaju i svete. Ko se mača lati, od mača i strada. Jer, sada, toga postaje svestan sve veći broj ozbiljnih aktera, domaćih i međunarodnih: Đukanovićeva oligarhija, i definitivno je postala – najveća sramota Crne Gore, Zapadnog Balkana, Brisela i Vašingtona.

Crne Gore? Dobro, u autoritarnim, arogantnim i samovoljnim vladama i vladarima, Crna Gora nikada nije oskudevala. Ipak, rečena autoritarnost, arogancija i samovolja, u Đukanovićevoj satrapiji kulminira. Kombinacija najgorih elemenata starog, autoritarnog komunizma, i najgorih elemenata novog, oligarhijskog kapitalizma, danas je najnepodnošljivija. A lična i porodična pohlepa, koja je, to se sada jasno vidi, bila glavni motor svih Đukanovićevih političkih konverzija, nepodnošljivost samo povećava.

Zapadnog Balkana? U redu, do 2000. u Beogradu je bio najgori i najopasniji režim Slobodana Miloševića, ali, prvo, a to se danas često zaboravlja, i tada, Đukanovićeva Crna Gora bila je njegova verna pratilja, a, drugo, još važnije, u Beogradu više nema nekadašnjeg gospodara.

Brisela i Vašingtona? Najmanje je dva ozbiljna razloga, zbog kojih je Đukanovićeva oligarhija, najveća sramota, ne samo male Crne Gore i Zapadnog Balkana, nego i velikog Brisela i Vašingtona. Prvo, iako u opadanju, hegemonija Zapada, Brisela i Vašingtona, još uvek ima i svoju vrednosnu dimenziju, pa je zbog toga i samo postojanje jedne ovakve oligarhije, u samom predvorju velikog zapadnog sveta, za ovaj svet, neprijatna i kompromitujuća činjenica.

I drugo, još važnije, za uspon i konsolidaciju mračne Đukanovićeve latifundije, u neposrednoj blizini svetlih zapadnih metropola, Brisel i Vašington imaju, ako ne dominantan, a ono sigurno ne ni zanemarljiv deo saučesničke odgovornosti. I to ne samo u obliku ćutanja, nego i u obliku direktne podrške. O tome mnogo više možemo da saznamo od jednog bivšeg (Viljema Montgomerija), nego od sadašnjeg ambasadora odnosno ambasadorke SAD u Podgorici. U svetlu ove činjenice, učestali pozivi sa najznačajnijih svetskih adresa, za hapšenje „krupnih riba” u Crnoj Gori, zvuče u najmanju ruku čudno i licemerno.

Krajem 1990-ih, neposredno pred kraj Miloševićevog režima u Beogradu, Morton Abramovic, jedan od najuglednijih analitičara i kritičara američke spoljne politike, nekada i sam visoki funkcioner u administraciji Džimija Kartera, ovako je reagovao na saučesničko ćutanje tadašnje takozvane međunarodne zajednice, na sva nepočinstva Miloševićevog režima: „Zaglušujuće ćutanje Zapada”. Šta bi se tek moglo reći za dugogodišnje ćutanje, ali i ne samo ćutanje, Zapada, Brisela i Vašingtona, na sva nepočinstva današnjeg Đukanovićevog režima.

Milan POPOVIĆ

Komentari

ALTERVIZIJA

Tri sporazuma

Objavljeno prije

na

Objavio:

I ništa. Zbog čega?

 

Da odmah razjasnimo pitalicu iz naslova i podnaslova ovog teksta. Tri sporazuma su: Koalicioni sporazum parlamentarne i vladine većine u Crnoj Gori iz 2023., Barometar 26 Vlade Crne Gore iz 2024., i Sporazum između vlasti/PES i DPS/opozicije u Crnoj Gori sklopljen uz posredovanje EU od 15. marta 2025. I ništa, u smislu da, makar do danas, nijedan od ovih sporazuma, nije ispoštovan, a u određenim momentima, poslednji od njih, čak odmah nakon potpisivanja, izazivali su reakcije suprotne od samih sporazuma, dakle povećane identitetske polarizacije, koje namerno ili nenamerno ali svakako usporavaju ili onemogućavaju evropsku integraciju Crne Gore. Zbog čega?

Zaista, zbog čega? Kada je potpuno jasno da su evropska integracija i savladavanje mafiokratije, jedini i najmanji zajednički imenitelj, identitetski ali i klasno veoma razlomljenog i ranjivog crnogorskog društva. Kada je evropska integracija, već godinama, ako ne i decenijama, jedan od retkih, ako ne i jedini, više nego dvotrećinski konsenzus građana Crne Gore. Kada je alternativa ovome, produžena i opasna haotizacija. I unutrašnje nasilje većih razmera, da ne kažemo građanski rat, zbog toga što kod nas ima previše onih, koji na izazivanju ovoga udarnički rade dvadesetčetiri časa, ali, kao, ne vole tu reč.

Pa onda, još jednom, zbog čega ova beskonačna politička korektnost, retorike i potpisivanja, uz istovremenu beskonačnu opstrukciju istog? Odgovor se nameće sam od sebe. Neiskrenost potpisnika. Preciznije, nekih potpisnika. Kojih? Sudeći prema realnom političkom ponašanju, pre svega, reč je o ponašanju dela bivšeg DF, ili, preciznije NSD i DNP, kada je o vlasti reč, i o ponašanju DPS i njegovih satelita, kada je o opoziciji reč. A šta se krije ispod ove neiskrenosti? Pa, očigledno, uverenje ovih aktera, da je za njih, njihova takozvana identitetska stvar, ipak, preča i važnija, od svega ostalog, uključiv i evropsku integraciju Crne Gore.

A da li ovi akteri znaju, da je najveći deo identitetskih polarizacija, već godinama i decenijama, samo alat i maska za crnogorsku mafiokratiju? Neki znaju, neki ne znaju. Naša pretpostavka je da najveći deo vrhovništava ovih subjektata zna ali za to ne haje nego naprotiv to zloupotrebljava za svoj politički i partitokratski ćar, dok najveći deo njihovih običnih sledbenika to ne zna, što ove druge, naravno, ne oslobađa u potpunosti odgovornosti, nego tu odgovornost samo kvantifikuje i precizira. A na vrhu crnogorske mafiokratije i svih rečenih vrhovništava je i dalje vrhovnik broj jedan. A u našoj maloj i jedinoj i dalje produženo i opasno dvovlašće nove vlasti i stare mafiokratske moći. Do kada?

Sve prethodno može da se formuliše i ovako. U Crnoj Gori, naravno, ima i svesti, i snaga, i aktera, koji su iskreno za realizaciju tri sporazuma o najmanjem zajedničkom imenitelju, ali su i ta svest, i te snage, i ti akteri, još uvek daleko od kritične mase. Ono, međutim, što je još više zabrinjavajuće, to je činjenica da su u Crnoj Gori, svest, snage i akteri koji prate i razumeju aktuelno i preteće stanje međunarodnih odnosa, još dalje od kritične mase.

A ovo poslednje, potencijalno i dodatno otežava sve naše unutrašnje sporazume i nesporazume. Zbog najmanje dva krupna razloga. Prvo, zbog toga što su male države, kao što je Crna Gora, čak i u relativno stabilnim, mirnim i normalnim međunarodnim vremenima, kao što su bretonvudska osamdesetogodišnja vremena koja upravo odlaze, prilično nemoćne i ograničene. I drugo, zbog toga što, od drugog mandata Donalda Trampa, počinje veliki haos u međunarodnim odnosima, koji će za ovako male zemlje, pa i za našu malu i jedinu, biti još veći problem i iskušenje.

Milan POPOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

ALTERVIZIJA

Deportacije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ćutanje koje govori

 

 

Neki put, ćutanje više govori  nego sve reči ovog sveta. Tako i ćutanje o ratnom zločinu deportacija protiv civilnog stanovništva u Crnoj Gori u zlo proleće 1992. O političkom spektru današnje Crne Gore, dvadesettri godine posle, ćutanje o ovom nekažnjenom zločinu, više govori, nego sve pa i najbolje stručne analize.

Na prvom mestu ovog spektra je, naravno, DPS. Stranka čije je ćutanje o ovom zločinu najlogičnije. Jer je upravo ova stranka, u vreme izvršenja ovog zločina, bila na vlasti, i zbog toga, za taj zločin, politički najodgovornija. Pa je i ćutanje ove stranke o ovom zločinu sasvim razumljivo. A njeno svakodnevno zaklinjanje u takozvane zapadne vrednosti, samo alat i maska.

Ćutanje današnjih satelita DPS, o ovom i sličnim zločinima 1990-ih, ipak je najporaznije. Zbog toga što je najveći broj njih, naslednik antiratnih partija, koje o ovom i sličnim zločinima, nisu ćutali, ni 1990-ih, kada je bilo najteže.

Na kraju, tu je i ćutanje onog dela političkog spektra današnje Crne Gore, danas u vlasti, koji je u strašnim 1990-im, formalno bio opozicija DPS-u, ali ne antiratna, nego ratna, i to tako što je, po pravilu, kritikovao DPS, zbog toga što, kao, nije bio dovoljno ratni. Pa je i njihovo ćutanje o ovom i sličnim ratnim zločinima, sasvim logično.

O ćutanju o kojem je ovde reč, još samo jedna stvar. Dvadesettrogodišnje ćutanje, dalo je, naravno, i ukupan negativni rezultat. Posle skoro dve i po decenije, DPS je i danas pojedinačno najjača stranka u našoj maloj i jedinoj. Zajedno sa starim i novim satelitima, možda i sa svih osamdeset procenata. Više nego što ih je bilo 1990-ih. Pa neka sledbenici dogme progresa, i o ovome malo razmisle.

A nekažnjeni ratni zločin deportacija 1992. u ovom tekstu je izdvojen, fokusiran i zumiran, dvadesettri godine posle, najviše zbog toga što je ovaj zločin, u svakom, pa i u pravnom odnosno krivično-pravnom pogledu, potpuno nesporan, očigledan i notoran.

A šta je to notorno u ovom nekažnjenom zločinu? Pa, pre svega ostalog, njegov notorni nalogodavac. Milo Đukanović. Vrhovnik ove male i prelepe ali nesrećne zemlje. Već tridesetpet godina.

A ko su, u ovoj stvari, neposredni svedoci? Dva čoveka koji više nisu živi, ali čija su svedočenja sačuvana. Pokojni policijski inspektor Slobodan Pejović, prvi i najhrabriji. I pokojni Momir Bulatović, tada predsednik Crne Gore, koji je priznao, Svi smo sve znali, a Milo najviše, upravo ovako je na sudu svedočio.

A ko o ovoj notornosti, i o ostalim najznačajnijim krivično-pravnim aspektima ratnog zločina deportacija iz 1992, želi da sazna i nešto više, dovoljno je samo da pročita Krivičnu prijavu protiv Mila Đukanovića i ostalih za ovaj zločin od 3. maja 2012., koju su, tadašnjem Vrhovnom državnom tužilaštvu Crne Gore, podneli autor ovog teksta, Esad Kočan, doskorašnji glavni urednik a sada direktor izdavačke politike Monitora, i sada na žalost pokojni Koča Pavlović, tada poslanik PZP. Ova prijava je 2015. i objavljena, u knjizi Genezis autora ovog teksta.

A ako ste se već zapitali, kolika su očekivanja autora ovog teksta, od nedavnog ponovnog pokretanja ratnog zločina deportacija iz 1992., od strane vrha današnjeg tužilaštva, najkraći odgovor je da ta očekivanja nisu velika. Ali, da odmah preciziramo, ne zbog samog tužilaštva, naprotiv ovo tužilaštvo, a posebno njegov Glavni specijalni, Vladimir Novović, spadaju u retke svetle tačke i heroje današnje Crne Gore. Nego zbog aktuelnog unutrašnjeg i međunarodnog političkog kompleksa. Koji je dosta loš i nepovoljan. Kada je o unutrašnjem kompleksu reč, imamo na umu, pre svega, onaj unutrašnji politički spektar, sa kojim je i započet ovaj tekst. A kada je o aktuelnom međunarodnom kompleksu reč, tu je stvar još lošija i nepovoljnija, ukoliko je to uopšte moguće. I zove se Donald Tramp. I njegove deportacije. I njegovo sve ostalo.

Milan POPOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

ALTERVIZIJA

Koncentraciona vlast

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ili još veći haos

 

 

Umesto onog istorijskog i slavnog: Optužujem, reći ću nešto što se, posebno u našoj maloj i jedinoj, retko, veoma retko kaže: Priznajem. Priznajem da mi je bilo potrebno pune dve i po godine, od 30. avgusta 2020. do početka 2023., da zaključim kako je i tridesetoavgustovska alternativa, u svom najvećem delu, to jest u njenih čitavih ili najmanje 70-90 posto obolela od onih istih bolesti, od kojih je bolovao i boluje i DPS.

Pa sam zbog toga, od tada do danas, objavio nekoliko kolumni o urgentnoj potrebi formiranja koncentracione vlade. Kao, u ovakvim uslovima, najboljem, ako ne i jedinom načinu, za ostvarivanje najznačajnijeg i najmanjeg zajedničkog imenitelja i interesa svih građana Crne Gore. A to je, pre svega, borba protiv mafiokratije i za evropske integracije.

Ovim kolumnama pridružujem i današnju kolumnu. U njoj, kao i u prethodnim kolumnama, neke tehničke elemente menjam, ali ne zbog nedoslednosti, nego zbog neophodnog prilagođavanja ekstremno nestabilnim i promenljivim okolnostima.

Tako, kada sam shvatio, da u Crnoj Gori, ni na jednoj strani, nema onih, koji bi hteli i mogli, da naprave koncentracionu vladu, spustio sam cilj, na formiranje koncentracione vlasti, dakle makar na onaj minimalni sporazum o najmanjem zajedničkom imenitelju/interesu, između vladajuće parlamentarne većine i parlamentarne opozicije.

Umesto da se ovde i sada bavim ovim sporazumom, čiji su elementi uglavnom poznati, mada još uvek nedovoljno razvijeni,  radije ću izneti najmanje tri glavna negativna, veoma negativna faktora, o kojima ne postoji ne samo dovoljna, nego ni minimalna svest, najvećeg broja naših subjekata. A od čijeg što bržeg i potpunijeg osvešćivanja i uvažavanja, odlučujuće zavisi konačno razvijanje onih elemenata i sporazuma. Bez kojeg Crnoj Gori preti najgora moguća opcija. Unutrašnji haos i nasilje većih razmera.

Od ova tri faktora, prva dva su unutrašnji, treći je spoljni. Dva unutrašnja faktora su parlamentarna vlast i opozicija. Ne ulazeći u odmeravanje čija je odgovornost veća, a čija manja, u poslednjih trideset, ali i u potonjih pet godina, ono što je u ovom momentu očigledno, to je da im je današnje ponašanje, u odnosu na kritični sporazum, dosta slično, ako ne i identično. A to je, najkraće rečeno, veliki suficit partikularnog, uz istovremeno još veći deficit zajedničkog zalaganja i interesa. A bez otklanjanja ovog suficita i deficita, naravno, ništa od sporazuma.

Pri tome, nije teško uočiti ni razlike među njima. Dok je kod vladajućih subjekata, čak i unutar same vladajuće većine, najveći problem onaj partikularizam, kod DPS-a glavni problem je ipak mnogo veći, a to je negativno tridesetogodišnje nasleđe. Nebeska Crna Gora iz Skaj aplikacija odnosno mafiokratija. I činjenica da se ova partija od svega ovoga nije ni ogradila a kamoli reformisala. Čak suprotno od toga. Nedavni izbor tridesetogodišnjeg Vrhovnika za Počasnog predsednika ove partije, dovoljno govori o tome.

A ostavljanje ovog istog Vrhovnika, bez i jednog jedinog, makar započetog procesuiranja, za brojna i najteža krivična dela, indikacija je koja upućuje na naš treći, spoljni faktor. Na Kvintu, Brisel i Vašington. Na njihove lobije, realpolitike i geopolitike. Zaista, zar je moguće da je Europol za sve vrhove našeg Vrhovnika imao onoliko Skaj aplikacija, a da za njega samog nije imao ni jednu jedinu?

Ali je i ovo već skoro zastarela stvar. Drugi mandat Donalda Trampa već je najavio još veću, mnogo veću, danas čak nezamislivu haotizaciju i pogoršanje takozvanog međunarodnog faktora. U odnosu na koje će njegovo današnje stanje biti raj.

Rečju, i spolja, i unutra, stanje naše male i jedine, radikalno i brzo se pogoršava. A baba se, kako naš narod kaže, češlja. Ili autor ove kolumne greši? I bolje bi bilo da greši. U tom slučaju ništa. Ali šta ako ne greši?

Milan POPOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo