Sve institucije sistema angažovane su na rasvjetljavanju afere listing: državni vrh, policija, tužilaštvo, mediji… Igor Lukšić i Milan Roćen odmah su demantovali da su imali kontakte sa Darkom Šarićem, odbjeglim narko bosom. Njihova se imena nalaze na listingu telefonskih razgovora Šarića koji je objavio Dan. Lukšić je zatražio hitnu istragu. Ipak, iako institucije rade 24 sata, od nedjelje kada je objavljen listing u Danu, još ništa nije jasno – ko je u javnost pustio dokument o telefonskim razgovorima Darka Šarića; da li neko pokušava politički da oslabi premijera Igora Lukšića. Da li, možda, moćni dio vladajuće grupe, preko lojalnih u službama, aferom pokušava da diskredituje Lukšića, favorita mnogih zapadnih vlada, kome je navodno namijenjena uloga da počne pregovore sa Evropom, ali i proces sanaderizacije u Crnoj Gori. Roćen bi tu, navodno, mogao biti kolateralna šteta.
Ovo nije prvi listing koji je Dan objavio. Nešto ranije objavljen je spisak telefonskih razgovora Nasera Keljmendija, koga navodno policije u regionu istražuju u akciji Besa, zbog sumnji da se bavio nedozvoljenim kriminalnim radnjama. I u tom listingu ima zvučnih imena, političara, od kojih su neki potvrdili da su razgovarali sa Keljmendijem, kao biznismenom koji razvija poslove po Crnoj Gori.
Prema jednoj teoriji listinzi cure iz crnogorskih službi jer je sistem počeo da puca, pa se razotkrivaju poslovi kriminalne piramide.
Novinar Duško Vuković ocijenio je da je Dan trebalo da organizuje istragu i kompletira priču, ali da fokus javne pažnje treba da bude na temama koje je dokument otvorio. ,,Bez obzira što nije postupio saglasno pravilima i standardima novinarske profesije, Dan je učinio dobru stvar i otvorio važnu temu o zloupotrebama tajnih službi”, izjavio je Vuković.
Zaštitnici imena i djela Mila Đukanovića nakon objave posljednjeg listinga odmah su požurili da saopšte javnosti da iza svega stoji tajna obavještajna služba susjedne nam Srbije pred istorijske događaje, kleveta Crnu Goru i njenu vlast, kako bi Brisel našoj zemlji odgodio datum o otvaranju pregovora.
Tužilaštvo ih je, međutim, demantovalo i potvrdilo da dokument ,,potiče iz Uprave policije Crne Gore”, ali tvrdi da su falsifikovani i naknadno uneseni podaci o razgovorima Šarića sa Lukšićem i Roćenom. Moguće da je tako, ali u 2008. godini Šarić je imao isprepletane veze sa crnogorskim zvaničnicima i institucijama.
U novembru 2008. godine Šarićeva Mat company povukla je pet miliona eura kredita od Prve banke, i to kada je ta banka imala zabranu za izdavanje kredita.
Tokom procesa pred sudom koji se ovdje vodi protiv Darkovog brata Duška i partnera Jovana Lončara, potvrđeno je da su Šarić i njegovi najviše novca od prodaje droge oprali preko dvije crnogorske banke – Prve i Hipo alpe adrija banke. Monitor je u proljeće 2010. objavio seriju tekstova o sumnjivim transakcijama koje je klan Šarić vršio posredstvom Hipo, a preko svog poslovnog partnera Dragana Dudića, ubijenog prošle godine i njegovog sina Damjana, nedavno uhapšenog u Atini zbog pranja novca. U Hipo su upumpavane desetine miliona eura preko of šor firmi, ali i iz grčkih banaka na račune pokojnog Dudića i njegovih saradnika.
Monitor je takođe objavio da je Dudić ubijen neposredno pošto je njemačko tužilaštvo, prema tvrdnjama Nebojše Medojevića, počelo istragu zbog sumnji na pranje novca čiji su tragovi vodili do Prve. Medojević je tvrdio da ima podatke da je Dudićev saradnik na izgradnji cementare u Pljevljima, u Otilovićima, Al Memari Fard, iz Crne Gore u jednu njemačku banku odnio 1.7 miliona eura u kešu. Taj je novac, prema navodima Medojevića, podignut iz Prve, što je izazvalo reakciju tamošnjih pravosudnih organa. Pljevaljska vlast je ranije preko Uprave za nekretnine pokrenula eksproprijaciju zemljišta u selu Otilović.
Dudić je bio vlasnik i Luke Risan, koja je Šariću mogla posebno koristit za posao sa narkoticima, a preko koje su u jednom periodu uvezene ogromna količina cementa, praha tako sličnog kokainu.
Iste, 2008. godine Šarićeva Mat ima više poslova sa opštinom Pljevlja. U aprilu 2008. godine na tenderu Mat dobija posao tamponiranja više puteva, vrijedan preko 120 hiljada eura, a u decembru iste godine od opštine Pljevlja dobija posao izgradnje i rekonstrukcije hidrotehničke infrastrukture i saobraćajnice vrijedan blizu milion eura. Tu su i sitni poslovi za JP Komunalno Pljevlja. Gradonačelnik Pljevalja Filip Vuković Šariće je nazivao korektnim momcima i govorio da ne bi odao gdje se Šarić nalazi i da zna.
Poslovi se nastavljaju, u januaru 2009. Mat dobija posao na tenderu Elektroprivrede, u dijelu angažovanja mehanizacije. Tu je i licenca od Vlade za distribuciju naftnih derivata.
Specijalnu tužiteljicu Đurđinu Nina Ivanović, izgleda manje interesuju ti poslovi od Pljevalja do Kotora i ko je sve iz vlasti komunicirao sa Šarićima. Ali tužiteljica će nakon utvrđivanja ko je, kako tvrdi, unio netačne podatke i doturio ih Danu, ,,odlučiti o odgovornosti autora teksta objavljenog u dnevnim novinama”. Kako bi ovdje završio Džulijan Asanž.
Lukšić je saopštio da neće tužiti Dan i da je on samo građanin željan istine i da zato traži akciju nadležnih. Ne krasi premijera tolika osjetljivost kad su u pitanju neki drugi građani. Kada kritičare režima blate u novini čiji je većinski vlasnik Lukšićeva Vlada, premijer priziva tržište kao vrhovnog sudiju, a ne tužilaštvo. U prevodu: svi su građani isti, samo su neki jednakiji.
Tužilaštvo je za samo 24 časa pokrenulo istragu i premijera oslobodilo ,,krivice”. Teško je sjetiti se slične reakcije tužilaštva u čijim ladicama afere sa opasnim sumnjama čekaju decenijama. Još nema istrage o ulozi Mila Đukanovića u slučaju zločina deportacija bosanskih izbjeglica. Ništa ni o ulozi ratne crnogorske vlade u zločinima na dubrovačkom ratištu, o sumnjivim poslovima Prve banke, privatizacijama, kreditima sina Svetozara Marovića zbog kojih je Budva u dugovima, finansiranju DPS-a, švercu cigareta…
U dugom nizu nerasvijetljena su i ubistava, napadi i prijetnje nezgodnim svjedocima, opozicionarima, intelektualcima…
S druge strane, za jedan dan uhvaćena je osoba koja je slala prijeteće sms poruke Milu Đukanoviću. Šteta što se Aleksandar Zeković ne zove Milo Đukanović, kako li bi tek njegov slučaj brzinom svjetlosti bio razjašnjen.
Pita li se premijer Lukšić kako se neki građani Crne Gore mogu osjećati kad čitaju kako ih Đukanović, onako čisto pjesnički, naziva političkim miševima koje treba deratizovati. Tužilaštvo nije reagovalo na brojne Đukanovićeve pozivi na nasilje prema neistomišljenicima.
Lukšić je, konačno, ocijenio da je afera listing način da se on i Crna Gora diskredituju pred briselsko odlučivanje o datumu za Crnu Goru.
A valjda je evropski standard kad Srđan Kusovac, odgovorni urednik Pobjede, nakon afere listing, ukori premijera što je preblag sa ,,onima čija je glava trebala da leti”, ili kad poziva crnogorske službe da stanu na put tome što se ,,u tri privatna medija objavljuju podmetačine stranih obavještajnih službi”. Zamjerio je novoj Vladi što nelojalne medije (a ne Pobjedu ili makar Antenu M) ,,filuju informacijama”. Ni zrno žita neprijatelju.
Nijesu samo državni mediji ustali da odbrane ,,napadnutu državu” i njenu vlast. Afera listing iskorištena je da se dodatno pojača kampanja protiv medija koji nijesu pod kontrolom vladajućih struktura. Javila su se i uspavana novinarska udruženja i budni profesionalci.
Iskazao se i urednik portala Analitika Draško Đuranović, član Savjeta RTCG. U razotkrivanju falsifikovanog dokumenta (što je utvrdio prije tužilaštva), Đuranović ukazuje na važne detalje u listingu: ,,Ko god zna Podgoricu i ovdašnje javne ličnosti, bilo bi mu jasno da su se potkrale grube greške u lociranju mjesta stanovanja crnogorskih državnih funkcionera”.
Ko god zna ovdašnje prilike zna da su neki naši državnici i te kako komunicirali sa Šarićem i biznismenima poput njega. Da su se zalagali da gospodin Šarić dobije pasoš. Da su držali svečane govore kada su Safetu Kaliću uručili državnu imovinu. Da su nekima prijatelji lica sa međunarodnih potjernica. Da su zajedno na međunarodnim optužnicama i crnogorski političari i mafijaški bosovi.
No, što veli Milo Đukanović, neka građani malo manje piju kafe po lokalima. Ajd’ što džebalebare, nego mogu i još dokoni da pročitaju antidržavne novine.
Milena PEROVIĆ-KORAĆ
Obavještajac
Jedan osoba u tzv. obavještajnim poslovima spaja Igora Lukšića i Milana Roćena. Zove se Ivan Mašulović.
Storija oko Mašulovića je zanimljiva u aktuelnom kontekstu. Novembra 2009, dok je direktor ANB-a bio sadašnji vicepremijer i ministar pravde Duško Marković, objavljeno je da je Mašulović smijenjen sa dužnosti načelnika Centra ANB Podgorica.
Ivan Mašulović, rođen 1972. u Nikšiću, tipičan je primjer,,vođenog kadra”, koji je jedno vrijeme bio viđen za Markovićevog nasljednika. Magistrirao je na Fakultetu za uslužni menadžment u Novom Sadu a doktorirao na Fakultetu političkih nauka u Beogradu. Autor je i koautor nekoliko knjiga, priručnika i pisac članaka o bezbjednosti, saradnik kod dr Veselina Vukotića na Univerzitetu Donja Gorica.
Karijeru je počeo u policiji. Veselin Veljović ga je oktobra 2005. postavio za šefa Uprave kriminalističke policije. U novembru 2006, kada je ministar inostranih poslova prvi put postao Milan Roćen, Mašulović je imenovan za rukovodioca Službe za informativno-bezbjednosnu i tehničku podršku Ministarstva vanjskih poslova. Septembra 2008. Mašulović prelazi u ANB i biva postavljen za šefa Centra za Podgoricu. Miomir Mugoša ga je namjestio u upravu FK Budućnost.
Sredinom 2009. neki mediji su Mašulovića viđeli za novog direktora Uprave za sprječavanje pranja novca jer se mislilo kako će Predrag Mitrović biti imenovan za direktora šefa carina. Važan podatak: Uprava za sprječavanje pranja novca se nalazi u Ministarstvu finansija, ministar tada bio Igor Lukšić.
Kada ga je u novembru 2009. smijenio Duško Marković sa dužnosti načelnika Centra ANB, to se dovodilo u vezu sa navodnim pokušajima Milana Roćena da u Ministarstvu odbrane ustroji OBS, posebnu Obavještajno-bezbjednosnu službu, nezavisnu od ANB. Marković i Roćen su kasnije demantovali da između njih postoji sukob.
Kada je postao premijer, Lukšić je Ivana Mašulovića postavio za svog savjetnika za nacionalnu bezbjednost. Sredinom prošlog mjeseca, odlukom Vlade, Mašilović je v.d. pomoćnik ministra odbrane za politiku odbrane – faktični prvi bezbjednjak u Vojsci Crne Gore.
Vladimir JOVANOVIĆ
Stav3 sedmice
FELJTON2 sedmice
INTERVJU3 sedmice
OKO NAS2 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
FOKUS3 sedmice
Izdvojeno2 sedmice