Proizvodnja u Rudniku je prekinuta, a šezdeset i šest rudara ostalo je bez posla dan uoči Međunarodnog praznika rada. Simbolično. Zatvaranje Rudnika predstavlja veliki udar za dvadeset manjih firmi u reprolancu, i za grad. U lokalnoj upravi se nadaju da Vlada to neće mirno posmatrati
Poslije šest godina, kada je izgledalo da posljednja privatizacija Rudnika mrkog uglja u Beranama predstavlja rijedak primjer dobre prakse na sjeveru Crne Gore, ova kompanija se našla na koljenima.
Proizvodnja je prekinuta, a šezdeset i šest rudara ostalo je bez posla dan uoči Međunarodnog praznika rada. Simbolično.
U ovoj siromašnoj opštini, koja prije tranzicije nije to bila, to je doživljeno kao da je u pitanju velika državna firma. To tako i jeste.
U lokalnoj upravi su ocijenili da zatvaranje Rudnika predstavlja veliki udar kako za dvadeset manjih firmi u reprolancu, tako i za grad. Nadaju se da Vlada Crne Gore to neće mirno posmatrati.
Oni su još prvih dana aprila poslali predlog seta mjera Zajednici opština Crne Gore, koji se odnosi na prevazilaženje trenutne krize prouzrokovane pandemijom Covid 19.
,,Jedna od ključnih i hitnih mjera koje bi Vlada Crne Gore trebala da uradi na predlog Opštine Berane jeste da se Rudnici Berane mjerama Vlade Crne Gore uključe u sistem snabdijevanja Termolektrane Pljevlja, ugljem iz basena koji se eksploatiše na području opštine Berane, uz iznalaženje adekvatnog pariteta cijena uglja kako bi se sačuvalo 85 radnih mjesta u samom rudniku uglja Berane” – kazali su u Opštini Berane.
Rudnici Berane su do prije godinu zapošljavali 157 radnika u tri smjene.
,,Predložilo smo Vladi Crne Gore da treba uraditi brižljivu analizu ekonomske opravdanosti usklađivanja cijena uglja ili subvecionisanja do nivoa proizvodne cijene koštanja uglja, kako bi država i vlasnici uglja imali obostrane interese da se nastavi proizvodnja u Rudnicima uglja u Beranama”, navode iz Opštine Berane.
Oni podsjećaju da je za Rudnik u znatnoj mjeri vezano i oko dvadeset manjih privrednih subjekata i preduzetnika u opštini Berane. U Beranama veliki broj stanovnika direktino i indirektno zavisi od rada rudnika.
,,Vlada Crne Gore je ogromnim sredstvima subvencionisala mnoga privredna društva pa očekujemo da će imati senzibiliteta i za ovaj veoma značajan privredni subjekt u opštini Berane i državi Crnoj Gori”, kažu u Opštini Berane.
Da je sudbina te kompanije potpuno neizvjesna, potvrdio je izvršni direktor Rade Guberinić. On očekuje da će vlasnici Metalfera iz Sremske Mitrovice pokušati da pronađu dogovor sa Vladom Crne Gore ili sa zainteresovanim poslovnim partnerima, kako bi se izbjegao stečaj.
Guberinić je otkrio da je Odbor direktora odluku o obustavi proizvodnje donio još krajem marta, a da su radnici u aprilu iskoristili godišnji odmor.
Sa 30. aprilom prekinut je radni odnos za preko šezdeset radnika. Pet radnika je bilo na određeno i njima nije produžen radni odnos, dok je jedan radnik otpušten zbog neopravdanog odsustva sa posla. „Glavni razlog za prekidanje proizvodnje je činjenica da već dvije godine gubitke Rudnika u Beranama pokriva vlasnik iz Srbije, koji nije više u situaciji da to čini. Možda nije dobro da ja to otkrivam, ali on nam je posljednje dvije godine svakog mjeseca pomagao sa stotinu hiljada eura. Činio je sve da rudnik opstane“, kaže Guberinić.
Prema njegovim riječima vlasnik, Metalfera iz Sremske Mitrovice, održavaće rudnik do nekog rješenja.
„Zato smo zadržali osamnaest radnika koji će održavati vitalne funkcije jame, obavljati poslove administracije i obezbjeđenja“, kaže Guberinić.
Ima li spasa beranskom Rudniku uglja? Prosto je nevjerovatno da uz tolike rudne rezerve u beranskom basenu, posao kopanja crnog zlata više nije isplativ. Od njegovog prvog gašenja u tranziciji, mnogo je vojski promarširalo, što deklarativno i na papiru, što stvarno, kroz ovu kompaniju.
Poslije zatvaranja fabrike celuloze i papira u čijem se reprolancu nalazio, i kratkog perioda i pokušaja Slovenaca da ga sačuvaju, beranski Rudnik uglja bio je 2001. godine prodat mješovitom vojvođansko-slovačkom preduzeću Gradeks HBP, sastavljenom od kompanija Gradeks iz Kule i HBP iz slovačkog grada Providza.
Poslije nešto više od godinu između ova dva partnera izbili su nesporazumi koji su završeni tako što su Slovaci preuzeli kompletno upravljanje, da bi se potom i oni nenajavljeno povukli iz posla.
Mašine u jami Petnjik utihnule su samo godinu i po kasnije, u novembru 2002. Prodaja Rudnika uglja oglašavana je nakon toga devet puta prije nego ga je kupila kompanija Balkan enerdži, sa velikim planovima vezanim za izgradnju termo-bloka i investicijama od 120 miliona eura.
Od toga nije bilo ništa, a sve to uz prećutnu saglasnost Vlade, iz koje je obično dobijan komentar tipa – bolje bilo kakav investitor neko nikakav.
Grčka firma Balkan Enedži je malo prije kupovine Rudnika u Beranama, avgusta 2007. godine, registrovana u Podgorici za poslove proizvodnje, prometa i usluga. Zvanično je saopšteno da je to podružnica grčkog koncerna Restis Group Viktora Restisa.
U toj dugoj epizodi prodavanja iz stečaja u jednom trenutku pojavio se i indijski milijarder Pramod Mital, dajući avans za učešće za prodaju i potpisujući ugovor koji nikada nije realizovan. Poslije je bio bitku da vrati avans. Šta je sa time bilo, ostalo je nepoznato.
Kada je Restis odustao od beranskog rudnika, pojavio se Metalfer iz Sremske Mitrovice. Metalfer je registrovao dvije firme, jednu u Podgorici, drugu u Beranama – Rudnici mrkog uglja Podgorica, odnosno Berane.
Metalfer je krenuo ambiciozno i već poslije treće godine od početka privatizacije našao se na vrhuncu poslovanja. Zašto je njihov posao postao nerentabilan nejasno je. Lokalna uprava je proteklih godina sve činila da u granicama svojih mogućnosti olakša poslovanje i opstanak rudnika, uz nadu da bi to mogao biti zamajac za druge kompanije i preduzeća. Ali, Opština Berane nema ni finansijske a ni druge resurse da može nešto bitnije promijeniti u ovoj priči.
Za radnike bi bilo nade kad bi za njega u Vladi imali makar stotinu pedeseti dio sentimentalnosti koju su gajili prema Aerodromima Crne Gore.
Tufik SOFTIĆ