Povežite se sa nama

OKO NAS

RISANSKI DOM STARIH NA SUDU: Iza zatvorenih vrata doma

Objavljeno prije

na

Početkom juna okončana su tromjesečna saslušanja svjedoka u Višem sudu u Podgorici, povodom optužnice koju je profesor Prirodno-matematičkog fakulteta Danko Obradović podigao protiv ljekarke Doma starih u Risnu Nade Glogovac i ljekarke bolnice u Kotoru Ljiljane Krivokapić, zbog teškog krivičnog djela protiv zdravlja ljudi. Nakon rješenja sudije za istragu Miroslava Bašovića čeka se odluka vanpretresnog krivičnog vijeća: da li će optužnica biti prihvaćena? Povod za prijavu bila je smrt Obradovićevog oca, početkom prošle godine, kojoj su prethodile i koju su pratile brojne, sumnjive rabote, kako pomenutih socijalnih i zdravstvenih, tako i pravosudnih institucija. Da li je Vukić Obradović ubijen nesavjesnim liječenjem?

Od datuma smrti osamdesetdvogodišnjeg oca – koji je u dom stigao zbog slomljenog kuka – 4. marta 2013. godine (primljen 27. decembra 2012), Danko Obradović, pred pravosudnim institucijama, ali i u javnosti, vodi žestoku borbu za utvrđivanje činjenica.

Podsjetimo na upozorenja, provjerljiva, između ostaloga, u medicinskoj dokumentaciji. Vukić Obradović nije bio prebačen u adekvatnu medicinsku ustanovu, pa nije bilo moguće ukazati mu pomoć; medicinska pomoć nije ukazana blagovremeno; kao registrovanom dijabetičaru, ni u tako teškom stanju, šećer u krvi skoro da mu i nije mjeren; u momentu kada mu je ukazana pomoć – čovjeku bez svijesti u stanju kome – nijesu urađene laboratorijske analize; nijesu mu mjereni mnogi važni parametri kako bi se pratilo stanje i korigovala terapija u zavisnosti od rezultata; nadležni u Domu hranili su ga hranom neadekvatnom za dijabetičare; vještak medicinske struke Krsto Nikolić uradio je svoj nalaz bez ekshumacije i obdukcije; osnovni tužilac u Kotoru Boris Savić krivotvorio je izvještaj vještaka; istražni sudija Višeg suda odbio da izvrši obdukciju…

Nakon nekoliko odbijenih Obradovićevih krivičnih prijava zbog navedenog postupanja (protiv skoro svih pomenutih aktera) on je u svojstvu oštećenog podigao optužnicu kod Višeg suda, o kojoj se sada odlučuje.

Nedavno završeno saslušanje svjedoka – 15 medicinskih sestara i tehničara sa odjeljenja za palijativu Doma starih u Risnu „Grabovac” – predstavlja slikovit uvid u stanje stvari u toj državnoj socijalnoj ustanovi, pod patronatom Ministarstva rada i socijalnog staranja, na čijem čelu je Predrag Bošković.

Danko Obradović smatra da dokazne radnje, koje uključuju saslušanja svjedoka i okrivljenih ljekarki Doma starih u Risnu i bolnice u Kotoru ukazuju da njegov otac nije jedina osoba koja je umrla u tom domu zbog nesavjesnog liječenja. Sagovornik Monitora, koji je u svojstvu oštećenog ispitivao svjedoke, pojašnjava: izjave svjedoka pokazuju stravičan nemar u pogledu njege i liječenja starih osoba u ovoj ustanovi.

Obradović kaže da je indikativno to što se okrivljena Glogovac u toku saslušanja branila ćutanjem, dok je Krivokapić počela da odgovara na pitanja, ali se predomislila, pa i ona odlučila da ćuti.

Dok je posjećivao oca, svjedoči Obradović, vidio je da je on u ishrani dobijao čak i sutlijaš sa šećerom, a bio je na dijabetičkoj ishrani. „Svjedok sam da apsolutno svaki put, bez izuzetka, kada sam posjećivao oca poslije podne po više sati nije bilo ni jedne medicinske sestre ni na jednom od dva sprata palijative. Tom prilikom su se iz raznih soba uobičajeno čula zapomaganja nepokretnih ljudi i zavisnih od tuđe pomoći, da neko dođe da im pomogne.”

Tokom saslušanja u Višem sudu, kaže naš sagovornik, glavna sestra palijative Remzija Ždraljević izjavila je da se redovne preventivne laboratorijske kontrole korisnicima palijativne njege ne vrše. „Tvrdila je da se vrše samo po potrebi i da to bude u prosjeku tri puta od prijema u Dom do njihove smrti, jer kako je sama priznala, smrt brzo nastupa. Vjerujem, na osnovu mog iskustva, da se, izuzev na prijemu u Dom, nikada i ne vrše, bez obzira na potrebu, jer mom ocu koji je bio u komi, laboratorijske analize niti dijagnostika ni tada nijesu vršene. Izjavila je i da se, po njenim saznanjima, nikada ne vrši ni obdukcija ljudi preminulih na palijativi.”

Na saslušanju, medicinske sestre su davale izjave od toga da se teškim bolesnicima, insulinskim dijabetičarima, kontrola šećera u krivi nikada ne mjeri, pa do toga da se mjeri samo jednom u 15 dana. Po medicinskim standardima, objašnjava profesor Obradović, redovna kontrola šećera insulinskim dijabetičarima se vrši i 4-7 puta dnevno.

„Sudsko medicinski vještak iz Hrvatske Veljko Flego tvrdi da dijabetičarima koji regulišu šećer u krvi samo dijetom bez insulina, kakav je bio moj otac, šećer se mora kontrolisati najmanje dva puta nedjeljno ako su vrijednosti normalne, a po potrebi češće. Mom ocu nikada nije kontrolisan šećer izuzev prilikom prijema u Dom i na dan smrti kada mu je izmjerena vrijednost bila 21,7 mmol/l, a boravio je u domu dva mjeseca.”

Nekontrolisanje šećera insulinskim dijabetičarima, koji su i nepokretni, stari ljudi, znači pad u komu usljed hiperglikemije ili hipoglikemije i brzu smrt, tim prije što se u Domu ne vodi računa o dijabetičkoj ishrani, kaže Obradović. „Po izjavama medicinskih sestara na saslušanju u sudu, glikozirani hemoglobin, koji je zlatni standard, nezamjenjiv i obavezan parametar za pravilan tretman dijabetičara, ne mjeri se nijednom dijabetičaru. Izjavile su i da ne znaju šta je glikozirani hemoglobin, niti da su čule za njega. Glavna sestra Ždraljević je na sudu izjavila kako je čula za glikozirani hemoglobin, ali da ne zna šta je to i čemu služi .”

Sve medicinske sestre u sudu su izjavile da se temperatura redovno ne mjeri, kao ni krvni pritisak. Veliki broj sestara su posvjedočile da se pritisak ne mjeri ni bolesnicima hipertoničarima, osim ukoliko osjećaju glavobolju ili imaju neku tegobu. Nauka, kaže: krvni pritisak se hipertoničarima mora mjeriti svakodnevno, više puta, inače može biti fatalan, naročito za stare i nepokretne osobe krhkog zdravlja.

Kupanje starih posebna je priča. Vukić Obradović primljen je u dom 27. decembra 2012. godine. Okupan je ukupno tri puta: 14. januara 2013. godine, 18. februara i 2. marta. Umro je 4. marta 2013! Uz to, dva posljednja puta okupan je nakon što je njegov sin Danko protestovao.

„Za ovo postoji zvanični dokument iz Doma starih koji pokazuje kada je kupan, a postoji i svjedok. Dok je moj otac boravio u institutu Simo Milošević u Igalu, poštovana su sva pravila medicinske struke i nauke. Šećer u krvi mjeren mu je svakoga dana i uvijek je bio u granicama normale. Pritisak i temperatura mjereni su svakodnevno. Kupan je svaki drugi dan, a po potrebi i svakoga dana. Dobijao je strogo dijabetičku hranu. Na svaki priznak bolesti je pregledan i rađene su detaljne laboratorijske analize i dijagnostika. Pelene su mijenjane na šest sati.”

Obradović tvrdi da je njegov otac umro jer ga više dana prije smrti dok je bio bolestan ljekarka Glogovac nije pregledala, a kada je pao u komu, došla je kod njega tek poslije oko 24 sata i bez laboratorijskih analiza i dijagnostike dala mu samo jednu flašu infuzije, te otišla kući. Ljekarka iz Kotorske bolnice Ljiljana Krivokapić, došla je kod pacijenta, pregledala ga slušalicama i rekla da oni ovakve bolesnike ne primaju u bolnicu, a zatim ga napustila.

,,Medicinska pomoć mom ocu nije ukazana blagovremeno. Za ukazivanje medicinske pomoći postojala je potreba još oko 15 dana prije njegove smrti. Ona nije ukazana ni kada je pao u komu i bio u stanju neposredne životne opasnosti, već tek poslije više od 24 sata od početka kome. To se dobro vidi iz dnevnika fizikalne terapije.”

Iz liste fizikalne terapije se vidi zapažanje zvaničnog fizioterapeuta da je Vukić Obradović četiri dana pred smrt bio – citat: „Puno lošiji nego inače. Nije u stanju da pređe sa kreveta na kolica ni uz pomoć. Za vrijeme doručka se davio miksanom hranom”. I pored toga, kaže Obradović, nikakve mjere nijesu preduzete što se vidi iz medicinske dokumentacije. Nijesu urađene ni laboratorijske analize. Registrovanom dijabetičaru čak ni u tako teškom stanju nije izmjeren šećer u krvi.

On je oko dva dana bio u komi i neposrednoj životnoj opasnosti i nije prebačen u adekvatnu medicinsku ustanovu. Ljekarka Glogovac je trebala da ga prebaci u bolnicu još 3. marta 2013. kada je pao u komu, a pogotovo 4. marta, samo osam sati pred smrt, kada je sa tako visokim šećerom u krvi i upalom pluća morao biti u stanju kome i po njegovom disanju je bilo jasno da je u neposrednoj životnoj opasnosti.

Nakon očeve smrti, Danko Obradović podnosi krivičnu prijavu protiv ljekarki, koju preuzima (kako tvrdi Obradović: nenadležno) osnovni državni tužilac u Kotoru Boris Savić. Savić je odbio da uradi obdukciju, a potom slijede i sumnjive radnje Tužilaštva.

Pomenuti Savić izvršio je falsifikovanje službene isprave unoseći u rješenje o odacivanju krivične prijave (Kt. broj 157/13 od 19. 03. 2013. godine) netačan podatak da je vještak Krsto Nikolić u svom nalazu i mišljenju (Ktr br. 59-13 od 16. 03. 2013.) utvrdio da su uzrok smrti Vukića Obradovića moždani udari. Savić navodi: „U svom zaključku vještak nalazi da je predmetno pogoršanje zdravstvenog stanja i smrtni ishod isključivo posledica karaktera morboznih procesa, a vezano za posljedice moždanih udara, te propadanja moždane mase”, pa u daljem tekstu dodaje: „Zaključak vještaka da je smrt posljedica propadanja moždane mase, a imajući u vidu nastupile procese poslije moždanih udara, te životnu dob pacijenta, se ni na koji način ne može dovesti u sumnju.”

To ne stoji: u nalazu i mišljenju vještaka nema riječi o moždanim udarima. Vještak Nikolić piše: „Predmetno pogoršanje stanja i smrtni ishod koji je nastupio kod Vukića Obradovića isključivo su posljedica karaktera morboznih procesa”.

No, i to je problematično, kaže Obradović. „Vještak tvrdi da je Vukić umro od nekog ‘morboznog procesa’ (odnosno bolesnog procesa, jer morbozan znači bolesan) koji je doveo do njegove smrti, a koji je to proces on ne navodi, što drugim rječima znači da je vještak zaključio da je bolesnik umro zbog neke nepoznate bolesti, odnosno da je umro prirodnom smrću. Time vještak Nikolić ne tvrdi da je Vukić umro od posljedice moždanih udara. Upoređujući nalaz i mišljenje vještaka i rješenje o odbacivanju krivične prijave Borisa Savića, vidi se da je Savić u službenu ispravu unio neistinit podatak, kojim je tvrdio da je vještak napisao uzrok smrti koji on nije napisao. Time je tužilac počinio krivično djelo falsifikovanje službene isprave.”

Kasnije, slučaj preuzima Više tužilaštvo u Podgorici, zamjenik državnog tužioca Željko Tomković. On, takođe, smatra Obradović, nastavlja sa opstrukcijama.

„Umjesto da viši tužilac u Podgorici Vesna Jovićević i vrhovni Veselin Vučković kazne Savića za kojeg sam im priložio materijalne dokaze i protiv koga sam podnio krivičnu prijavu, oni su mu pružili punu zaštitu i tako omogućili da bude biran za predsjednika Višeg suda u Podgorici. Zbog toga sam i protiv njih podnio krivičnu prijavu. Sve su odbijene.”

Slučaj je stigao kod sudije za istragu Višeg suda Miroslava Bašovića. Obradović tvrdi da je i on nastavio sa opstrukcijama tako što je odbio da izvrši obdukciju njegovog oca (po zakonu je obdukcija bila obavezna), ali je ona ipak urađena po nalogu vijeća sudija. „Sudija Bašović nije udovoljio predlogu da se sasluša krunski svjedok J. G. koji je svakodnevno bio sa mojim ocem i očevidac je svih događaja, kao ni D. B. koja je posjetila oca na dan smrti.”

Sudsko medicinski odbor Medicinskog fakulteta utvrdio je da je liječenje Vukića Obradovića bilo savjesno i naveli da su uzrok smrti moždani udari i infarkt. No sudsko medicinski vještak iz Hrvatske doc. dr Veljko Flego, kaže Obradović, utvrdio da je liječenje bilo nesavjesno i neblagovremeno, te da nema infarkta i moždanih udara i to obrazložio: „Smrt je prirodna i nastupila je usljed zatajenja disanja zbog zapaljenja pluća i disajnih puteva, potpomognuto visokim nivoom šećera u krvi i posljedičnim naglim poremećajem stanja svijesti”.

Danko Obradović, za Monitor kaže: „Procesom koji vodim želim da spriječim da zbog teškog djela protiv zdravlja ljudi više nijedan čovjek u tom domu nikada ne izgubi život”.

Skrivaju broj mrtvih?

Iz Doma starih ne žele da prezentiraju podatke o stepenu smrtnosti u toj ustanovi. Tako je, na sudu, glavna sestra Ždraljević izjavila da na palijativi mjesečno u prosjeku umru četiri korisnika, a može biti, kako je kazala, i pet.

Zbog tih vrlo alarmantnih nepreciznosti o mrtvima, Monitor je Ministarstvu rada i socijalnog staranja, Domu starih u Risnu i Opštoj bolnici u Kotoru, uputio pitanja, ali niko do srijede u podne, 18. juna, kako smo zahtijevali, nije proslijedio odgovore.
Domu starih smo dvije sedmice zaredom proslijedili ista pitanja, te, kada nijesmo dobili odgovore, kontaktirali direktora Zorana Vukićevića koji nam je kazao da će nas ,,veoma brzo nazvati” čim se čuje sa resornim ministarstvom. Niti je poslao odgovore, niti nas je pozvao.

Evo nekih pitanja na koja ni Dom starih ni Ministarstvo ne žele da odgovore:
1. Koliko korisnika u objektu za palijativnu njegu Doma starih u Risnu (objekat P, palijativa bez odjeljenja za demenciju) je preminulo (ukupno, odnosno zbirno, u Domu staraca i u medicinskoj ustanovi u koju su neki od njih prebač2. eni iz Doma prije smrti zbog liječ3. enja i tamo preminuli) svakog mjeseca od januara 2011. godine do marta 2013. godine?
4. Koliko korisnika objekta za palijativnu njegu Doma starih u Risnu je preminulo svakog mjeseca od januara 2011. godine do marta 2013. godine u nekoj medicinskoj ustanovi u koju su prebač5. eni iz ovog objekta Doma starih i tamo su umrli?
6. Imena svih korisnika objekta za palijativnu njegu Doma starih u Risnu od januara 2011. godine do marta 2013. godine, koji su boravili u Domu sa datumom prijema i smrti u Domu ili datumom smrti u nekoj medicinskoj ustanovi u koju su neki od njih prebač7. ni iz Doma prije smrti zbog liječ8. enja i tamo preminuli sa nazivom te medicinske ustanove?
9. Koliko korisnika prosječ10. no živi u Domu starih u Risnu (objekat P, palijativa bez odjeljenja za demenciju).
11. Da li se vrši obavezna obdukcija svih korisnika koji su umrli u Domu starih u Risnu (objekat P, palijativa bez odjeljenja za demenciju), ako ne, onda da li je izvršena obdukcija nekog od korisnika koji su umrli u periodu od januara 2011. godine do marta 2013. godine i ako jeste kod koliko njih je izvršena?

Marko MILAČIĆ

Komentari

Izdvojeno

ZAŠTIĆENA PODRUČJA BEZ ZAŠTITE: Samo paper parks

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izazovi upravljanja zaštićenim područjima u Crnoj Gori su višestruki.  Nema efikasnih upravljačkih struktura i adekvatne podrške lokalnih zajednica. Zbog toga, ti prostori ostaju zaštićeni samo na papiru, nerijetko stavljeni isključivo u službu turizma. U nekima ni godinama nakon proglašenja nema upravljača, ali ni planova upravljanja

 

 

Novoformirana Agencija za upravljanje prirodnim dobrima opštine Bijelo Polje mogla bi biti dobar primjer ostalim opštinama na koji se način kreće u zahtjevan posao brige o prostorima, koja su, u većini slučajeva u našoj državi,  zaštićena samo na papiru.   Odluka o osnivanju te Agencije usvojena je na nedavnoj sjednici lokalnog parlamenta, nakon što je Opština ranije zvanično zaštitila Đalovića klisuru, koja je proglašena spomenikom prirode. Svemu je prethodila intenzivna saradnja sa i NVO Eko-tim i globalnom organizacijom za zaštitu prirode The Nature Conservancy (TNC).

Nažalost, u mnogim drugim opštinama, napori civlilnog sektora i ponuđena stručna podrška nijesu prihvaćene na adekvtan način na lokalnom nivou, pa su brojni zaštićeni prostori, kako tvrde saogovornici Monitora  i dalje samo ”paper parks” , to jest, zaštićeni samo na papiru.

Kako za Monitor kaže Milija Čabarkapa, izvršni direktor NVO Eko tim, u Bijelom Polju, ta organizacija aktivno učestvuje u procesu uspostavljanja lokalnog upravljača zaštićenih područja kroz formiranje Agencije.

“Ta inicijativa, sprovedena u saradnji sa Opštinom i međunarodnim partnerom TNC, ima za cilj da obezbijedi dugoročno i efikasno upravljanje prirodnim resursima, sa posebnim fokusom na Đalovića klisuru. Eko-tim će pružiti stručnu pomoć u izradi planova upravljanja, obezbijediti početna sredstava za rad Agencije, kako bi se osiguralo da zaštićena područja imaju funkcionalne mehanizme upravljanja i zaštite”, objašnjava on.

Čabarkapa kaže da zaštićena područja u Crnoj Gori karakteriše nedostatak upravljača i planova upravljanja. Na ovaj način ne postižu se ciljevi zaštite i očuvanja, kao ni ciljevi održivog razvoja. Eko-tim, podsjeća on, poslednjih godina intenzivno zagovara uspostavljanje nekoliko novih zaštićenih područja. Pored Đalovića klisure, to su gornji tok rijeke Ćehotine u Bijelom Polju i Pljevljima, rijeke Mrtvice u Kolašinu. Međutim, kako poručuju iz te NVO, ne žele “da se zaštita tih područja završi samo formalnim proglašenjem”.  Nude da, kroz saradnju sa lokalnim vlastima, pomognu u formiranju i osposobljavanju upravljačkih struktura. Time se, tvrde, osigurava da zaštita ne ostane samo na papiru.

Analiza koju je Mreža zaštićenih područja Dinarida (Parkovi Dinarida) radila sa TNC pokazala je da uspostavljanje novih zaštićenih područja, koje se dešavalo od 2015. godine nadalje, ne prati uspostavljanje adekvatne upravljačke strukture niti adekvatni kapaciteti.

Na to podsjeća i Jelena Marojević Galić programska menadžerka za životnu sredinu i politike Parkovi Dinarida.

“Isto to je pokazalo i iskustvo direktnog rada sa upravljačima zaštićenih područja u Crnoj Gori. Evidentan je nedostatak sistemske podrške zaštičenim područjima, posebno kada je u pitanju planiranje i njihovo finasiranje. Posebno na lokalnom nivou. Lokalne samouprave, kao osnivači ovih područja,  u velikom broju slučajeva ne razumiju njihovu funkciju i značaj, te na njih gledaju kao na trošak. Stoga su često i izdvajanja za njihov rad neadekvatna i svode se na troškove plata, dok sredstva za rad na terenu, tehnička opremu, nadzor i istraživanja biodiverziteta izostaju”, objašnjava sagovornica Monitora.

Prema njenom iskustvu, od zaštićenih područja se često očekuje da budu samoodrživa i da prihoduju sredstva kroz naplatu ulaza ili drugih usluga, pa se nerijetko svi njihovi kapaciteti stavljaju u službu turizma, dok se funkcija zaštite prirode zanemaruje. Pored toga što neka zaštićena područja nemaju, kako kaže Marojević Galić,  čak ni adekvatne uniforme za nadzornika ili oformljene službe zaštitite,  najveći broj njih nema stručnu službu ili bar zaposlenog biologa koji bi pratio stanje životne sredine.

Upravo iz tih razloga, konstatuje ona, parkovi prirode često nijesu u mogućnosti da ostvaruju svoju funkciju zaštite i unapređenja prirodnih vrijednosti kao i razvoja i podrške lokalnoj zajednici.

Primjera nerazumijevanja donosioca odluka na lokalnom nivou ili nespremnosti na međuopštinsku saradnju nije malo. Ne fali ni primjera zaštićenih područja u kojima, ni više godina nakon proglašenja, nije imenovan upravljač ili donesen Plan upravljanja kao krovni dokument i osnovna alatka za ostvarenje vizije zaštićenih područja.  Opštine Podgorica i Danilovgrad ne mogu se dogovoriti oko zajedničkog upravljanja Parkom prirode Rijeka Zeta.  Za Park prirode Komovi na području Kolašina i Spomenik prirode Rijeka Cijevna na teritoriji Tuzi ,lokalne samouprave još nijesu osnovali upravljačka tijela.

„Stoga ta zaštićena područja ostaju zaštićena samo na papiru, odnosno primjer su onoga što zovemo ‘paper parks’”, kaže programska menadžerka za životnu sredinu i politike Parkovi Dinarida.

Zaštićena područja su, objašnjava ona, vrlo kompleksni sistemi i “žive laboratorije” sa brojnim segmentima i funkcijama, od očuvanja i zaštite prirodnog i kulturnog nasljeđa, preko edukacije i upravljanja posjetiocima, do razvoja i saradnje sa lokalnom zajednicom. Između ostalog i zbog toga saradnja i  komunikacija na svim nivoima je ključna u slučaju parkova prirode, koji nemaju velika ovlašćenja kao recimo nacionalni parkovi, i na čijoj se teritoriji preklapaju nadležnosti više različitih institucija. Upravo na tom ispitu su pali  oni koji bi trebalo da brinu o draguljima crnogorske prirode.

Praksa je pokazala da je u procesima proglašenja i kasnije upravljanja zaštićenim područjima izostajala adekvatna komunikacija i saradnja. Kao posljedica toga lokalne zajednice nijesu informisane o aktivnostima koje je moguće obavljati u zaštićenim područjima i zbog zabrinutosti za egzistenciju  ili imovinu često postaju i oponenti procesima zaštite. To se, podsjeća Marojević Galić,  pokazalo u slučaju Ćehotine  i Mrtvice,  za koje je u toku proces proglašenja.

Iz Parkova Dinarida poručuju da je “vrijeme da zaštićena područja prepoznamo ne samo kao instrumente za očuvanje prirode već i kao ključne pokretače održivog razvoja”. Objašnjavaju da  vrijednost tih prostora daleko nadilazi očuvanje biodiverziteta, jer predstavljaju i priliku za edukaciju, razvoj održivog turizma, jačanje lokalnih zajednica i kreiranje održivih ekonomskih modela.

Do unaprjeđenja sitema zaštite, kaže Marojević Galić, može se jedino kroz jačanje upravljačkih struktura, adekvatno finansiranje i integraciju lokalnih zajednica u procese odlučivanja i upravljanja. Jedan od ciljeva je i da zaštićene područja ne postanu prepreka razvoju, već platforma za njegov održivi napredak. To će zahtijevati, objašnjavaju iz Parkova Dinarida, zajednički napor lokalnih vlasti, zajednica, institucija.

Koordinaciono tijelo za unaprijeđenje upravljanja zaštićenim područjima država je formirala sredinom minule godine, pod okriljem tadašnjeg  Ministarstva turizma, ekologije, održivog razvoja i razvoja sjevera. Nije poznato koji su dosadašnji učinci tog tijela. Formirano je da “podstiče saradnju među upravljačima zaštićenih područja, dijeli informacije od značaja za unaprjeđenje procesa upravljanja, kao i da pruža stručnu podršku u pripremi i implementaciji aktivnosti upravljača”.

                                                                                      Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

U ULCINJU, NA ČEKANJU: Ni Mosta na Bojani ni prostornog plana

Objavljeno prije

na

Objavio:

Novi most na Bojani, kod Ulcinja, trebalo je i da bude otvoren u avgustu prošle godine. Taj most može da označi otvaranje nove stranice u odnosima između Crne Gore i Albanije. Ali, mosta još nema,  niti naznaka kada bi mogla da krene njegova gradnja. Cijenu plaćaju prvenstveno građani i turistička privreda Ulcinja

 

 

Budžet je politika u brojkama. A kada se tek 5.000 eura od potrebnih deset miliona predvidi u državnom budžetu za ovu godinu za gradnju novog mosta na Bojani, infrastrukturnog objekta od izuzetnog značaja za Ulcinj, onda to predstavlja jasnu potvrdu da smo se ponovo vratili u doba kada je razvojna i investiciona politika zaobilazila naš grad. Čini se da ovaj projekat nije više nikome u trenutnoj vlasti prioritet”, kaže predsjednik Opštinskog odbora Građanskog pokreta URA i bivši predsjednik Opštine Ulcinj Omer Bajraktari.

Prema njegovim riječima, jasno je da nema političke volje za sprovođenje velikih kapitalnih investicija u Ulcinju. “Ono što je još gore je činjenica da nedostaje i političkog autoriteta i volje kod ljudi koji su konstituenti ove vlasti, da se brinu o razvoju naše opštine”, ističe Bajraktari dodajući da Vlada Crne Gore, u saradnji sa Opštinom Ulcinj, ima sve mehanizme da ovaj projekat dovede do kraja i to bez izgovora i okolišanja oko Prostornog plana Crne Gore (PPCG) i drugih planova nižeg reda, odnosno, onako kako rade za druge kapitalne investicije u brojnim drugim crnogorskim opštinama.

Iz crnogorske Vlade je saopšteno da se čeka na donošenje PPCG kako bi se krenulo u realizaciju projekta. Čeka se i na izradu i raspisivanje javnog poziva za izbor izvođača radova, a nije formiran ni zajedničkog odbor i dvije agencije koje bi trebalo da realizuju čitav ovaj posao koje bi zajednički trebalo da finansiraju obje države sa po deset miliona eura.

Još se čeka i na susret dva premijera, Milojka Spajića i Edija Rame, koji bi u neposrednom razgovoru trebalo da poguraju ovaj projekat. Predsjednik Vlade Crne Gore je u novembru u Skupštini Crne Gore najavljivao da će doći do razgovora sa predsjednikom albanske vlade, kao i da su sredstva od deset miliona eura za most na Bojani bila predviđena Kapitalnim budžetom za 2024. godinu.

„Gradnjom mosta na Bojani Ulcinj bi prodisao, prestao biti svojevrsno slijepo crijevo. Najveći problem za nas je već godinama slaba saobraćajna povezanost, a ako na tome ništa ne radimo, onda je logično da ćemo imati sve manje gostiju”, kaže poznati turistički radnik Ismet Karamanaga.

Zvanični podaci su alarmantni. Ulcinj je 2024. godine imao oko 15 odsto evidentiranih noćenja manje nego godinu ranije. Za grad koji tri četvrtine prihoda ostvaruje od turizma to je ogroman pad.

“Novi nameti na smještaj i povećanje cijena zakupa za korisnike zemljišta i kupališta u zoni morskog dobra, uz nedostatak novih ideja i sadržaja, svakako će uticati na povećanje cijena usluga u turizmu i ugostiteljstvu i do pada konkurentnosti najvažnije privredne djelatnosti u ovoj opštini”, smatra Karamanaga.

Istovremeno, Albanija privodi kraju radove na izgradnji puta koji će povezivati Šenđin i Velipoju, a koji će biti otvoren do početka ove sezone. Ta trasa duga oko 15 kilometara , uz most na Bojani,će omogućiti da se, na primjer, od Ulcinja do Tirane stiže za oko 75 minuta. ili dvostruko brže nego  sada.

“Ja ne znam da nešto može da bude efektnije, a jeftinije od novog mosta na Bojani”, tvrdi poslanik u Skupštini Crne Gore i bivši premijer Dritan Abazović. On je uvjeren da bi njegova gradnja mogla biti uvod u velike investicije u opštini Ulcinj.

Konstatujući da pjeskovite plaže ulcinjske i velipojske rivijere imaju ukupnu dužinu od oko 30 kilometara, albanski premijer kaže da to pruža priliku za zajednički turistički proizvod, nastup na tržištima i privlačenje moćnih investitora. “Uz novi granični prijelaz Sv.Nikola–Puljaj, to će omogućiti turistima da, na primjer, ručaju na vašoj Adi ili u ulcinjskom Starom gradu, a večeraju u našoj Velipoji ili Skadru”, smatra Rama.

Istina, svi koji žele mogu to učiniti i sada, ali izlažući se velikim čekanjima, posebno tokom ljeta, na graničnom prijelazu Sukobin-Murićan. Prošle godine je tu evidentirano oko 2,4 miliona putnika, što znači da je to najfrekventniji granični prijelaz u Crnoj Gori.

Novi most  bi znatno rasteretio gužve na Sukobinu i pojednostavio dolazak u Ulcinj. Uostalom, dok se čeka novi Prostorni plan Crne Gore, vrijedi istaći da se taj objekat pominje u planovima nižeg reda – važećem Prostorno-urbanističkom planu Opštine Ulcinj i Prostornom planu posebne namjene za obalno područje Crne Gore.

Takođe, još se čeka na regulaciju korita rijeke Bojane, projekat koji će finansirati Svjetska banka, dok ekolozi čekaju na Elaborat procjene uticaja budućeg mosta na životnu sredinu.

Prema riječima izvršne direktorke Green Home Azre Vuković, izgradnja mosta može predstavljati dodatni pritisak na ovaj osjetljivi ekosistem. “Posebno ako se kroz proces planiranja i izvođenja radova ne uzmu u obzir sve mjere kako bi se smanjio uticaj na životnu sredinu”, kaže ona napominjući da je prije 17 godina, uz pomoć međunarodnih stručnjaka, izrađen nacrt temeljne studije za uspostavljanje zaštićenog područja Delte Bojane, koja, međutim, nije rezultirala dodjeljivanjem statusa parka prirode u Crnoj Gori.

Albanski dio delte Bojane je na Ramsarskoj listi, odnosno svjetskoj listi zaštićenih močvarnih područja.

                                                                                                 Mustafa CANKA

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

PROBLEMI VODOVODNIH  SISTEMA NA SJEVERU: Curi na sve strane

Objavljeno prije

na

Objavio:

Gotovo da nema vodovodnog sistema u sjevernim opštinama kojem nije neophodna temeljna rekonstrukcija. Zbog toga su gubici na mreži rekordni, vodovodi uglavnom od azbestno- cementnih cijevi, fali novca i radnika za saniranje kvarova

 

 

Dužina azbestnih vodovodnih cijevi u opštinama na sjeveru Crne Gore mjeri se desetinama kilometara, dok je skromna “kilometraža” onih koje su zamijenjene novim od kako su, prije sedam godina, započele pripreme na projektu Zamjena azbestno-cementnih cijevi u vodovodnim mrežama Crne Gore.  Većina tih sistema su dotrajali, a iz godine u godinu se povećava  broj kvarova i procenat gubitaka vode.  Za sada opštine parcijalno mijenjaju djelove vodovodnih cjevovoda ili saniraju kvarove, a u većini lokalnih uprava saglasni su da su to poslovi   malog obima, koji ne daju dugoročne rezultate.

Programom Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP), tokom 2019. godine izrađeni su projektni zadaci za 21 opštinu, koji treba da omoguće rekonstrukcije azbestno-cementnih cijevi. Zamjena cijevi radila bi se u tri faze, a prva iznosila 20 odsto ukupne dužine. Međutim, još  nije poznato kada će se krenuti u realizaciju tog posla.

Predstavnici Eko fonda i PROCON-a potpisali su 2023. godine Ugovor o pružanju usluga za potrebe realizacije projekta Unaprjeđenje efikasnosti vodosnadbijevanja zamjenom azbestno-cementnih cjevovoda na području Crne Gore.  Cilj projekta je da se poboljšaju i obnove azbestno – cementni cjevovodi na području Crne Gore i uspostavi sveobuhvatni i funkcionalni sistem vodosnabdijevanja. Ukupna procijenjena dužina azbestno-cementnih cijevi u kompletnoj vodovodnoj mreži Crne Gore iznosi 614 km, a procijenjena vrijednost projekta je oko 200 miliona eura.         Potpisivanjem tog ugovora stvorene su pretpostavke za početak realizacije jednog od najvažnijih projekata u Crnoj Gori koji će unaprijediti efikasnost vodosnabdijevanja i, u suštinskom smislu, promijeniti funkcionisanje vodovodne mreže, te  trajno riješiti efikasnost snabdijevanja.

Do tada , preduzeća zadužena za vodovode na sjeveru kubure sa višestrukim izazovima, koje nijesu mogla  da riješe ni drastična povećanja cijene vode, a koja su potrošače mimoišla samo u nekim gradovima.  Kao glavni nedostatak u vodosnabdijevanju u Crnoj Gori prepoznat je problem dotrajalosti mreže i to prvenstveno azbestno –cementnih cijevi koji dovode do velikih gubitaka na mreži. Većina tih cijevi stara je preko 50 godina.  Upotreba azbestnih vlakana zabranjena je u Crnoj Gori 2016. godine, kada je usvojen Zakon o životnoj sredini, ali i danas samo stanovnici Petnjice i Plužina ne piju vodu iz njih.

Kako su Monitoru kazali u pljevaljskom Vodovodu, u njihovoj mreži je 25 kilometara azbestnih cijevi, a gubici vode  su preko 70 odsto.

“Veliki problem je dotrajala vodovodna mreža gdje postoje česti kvarovi. Veće popravke plaća Opština Pljevlja, dok tekuće održavanje bez naknade,  obavlja preduzeće.Pritom novac koji dolazi od lokalne uprave, prvo se usmjerava za otplatu rata koje se plaćaju za poreze i doprinose“, objašnjavaju.

I pljevaljski Vodovod, kao i mnoga druga preduzeća na sjeveru zadužena za vodosnadbijevanje, namaju dovoljan broj zaposlenih u tehničkoj službi, dok radnika u adminstraciji ne fali.

U Rožajama su slični problemi. Vodovodna mreža u centru varoši napravljena je još1964. godine. Sve je teže održavati tako dotrajali sitem, kažu u tamošnjem Vodovodu. Međutim, u toj opštini su uspjeli da smanje  gubitke tokom minule dvije godine, ali ne znaju koliko će to uspješno ponoviti ove i naredne godine. Saniranje kavrova na više načina iscrpljuje preduzeće, a do sada nije bilo ozbiljnih aktivnosti da se takvo stanje riješi.  U Rožajama imaju samo idejno rješenje za zamjenu vodovodnih cijevi od azbesta, ali još nije na vidiku glavni projekat.

Jedan od gorućih, višegodišnjih problema s kojim se suočava opština Žabljak je problem neurednog vodosnabdijevanja potrošača, posebno u ljetnjem periodu. Kako je navedeno u Analizi postojećeg stanja vodosnabdijevanja, glavni razlog su veliki gubici na vodovodnoj mreži koji iznose oko 75 odsto.To ne čudi, s obzirom da su vodovodne cijevi u toj opštini, takođe, uglavnom azbestno cementne, stare preko pola vijeka, a dotrajala je  hidromašinska oprema  na Crnom jezeru.  Česti kvarovi, visok procenat neprihodovane vode, to jest ilegalnih priključaka mori i žabljački Vodovod.

Mojkovačko preduzeće Komunalne usluge  Gradac  brine o održavanju dva vodovoda na primarnoj mreži. Starim se snabdijevaju Polja i Podbišće, novim se puni glavni rezervoar na Gornjem Mojkovcu. Novi vodovod garantuje, uglavnom, uredno vodosnabdijevanje, dok je na starom mnogo intervencija. Tako je ukupno trajanje prekida u vodosnabdijevanju lani bilo oko  105 sati, a na otklanjanju kvarova potrošeno je skoro četiri puta više vremena.

I dok u gradskom jezgru, za sada, izlaze na kraj sa falinkama vodovodnog sistema, slavine u nekim mojkovačkim selima su suve tokom većeg dijela godine. Recimo, problemi sa vodosnabdijevanjem u Prošćenju traju decenijama, a u lavirintu razloga za problem neurednog vodosnadbijevanja teško se snaći.  Neriješeni imovinski odnosi, nelegalni priključci, loša infrastruktura na izvorištu, loše izvedeni radovi na drugom kraku vodovoda samo su neki od izazova, zbog kojih je mještanima nekoliko zaseoka već godinama i dovoljno vode za osnovne potrebe samo pusta želja. Iako su, još prije dvije godine iz Opštine najavili rješavanje tog problema, do sada se gotovo ništa nije promijenilo.

U susjednom Kolašinu alarmantno loše stanje vodovodne mreže odavno više ne kriju. Dalji razvoj Kolašina ograničavaju kapaciteti postojeće zastarjele vodovodne mreže, u koju nije bilo većih ulaganja minulih pola vijeka, kao i nedovoljno razvijena kanalizaciona mreža, konstatovano je u Planu rada za narednu godinu preduzeća Vodovod i kanalizacija.Na području te opštine tek treba da se radi katastar hidrotehničkih instalacija i GIS vodovoda i kanalizacije. Fali vodmjera, a tek sitnim intervencijama mijenja se stanje na vodizvorištu u Mušovića Rijeci.

Novi mendžment je zatekao, kako tvrde, oko tridesetak zaposlenih,  od čega tehničkoj službi svega dva fizička radnika i dva vodoinstalatera. Među problemima u preduzeću, koji su “godinama stavljani pod tepih” su i  veliki gubici na mreži i neracionalna potrošnja vode. Takođe, u sistemu gradskog vodovoda ne postoje mjerači protoka instalirani na izvorištu, u distributinoj mreži ne postoji instalirana nikakva oprema ili uređaji koji bi mogli da pruže podatke o relevantnim parametrima, kao što su protok i pritisak po zonama ili nivo vode u rezervoaru.  Zamijenjen je samo dio azbestnih cijevi, a saniranje brojnih  kvarova  na mreži su svakodnevica malobrojne tehniče službe.

                                                                                      Dragana ŠČEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo