Još postoje opasne riječi, riječi koje nisu izgubile snagu, koje su sačuvale vrijednost. Sve dok postoje riječi zbog kojih se može izgubiti glava, vrijedi  živjeti. I vrijedi govoriti

Riječ! Kako su li je samo ušla u naš život? Mi je nikako nismo mogli izmisliti. Niko to ne bi mogao! Možda je bila tu, uz nas od samog početka, možda nikada nismo ni bili bez riječi!? Mora da je bilo tako jer čak ni svijet nije bio nikada nijemi, nemušti svijet, svijet bez riječi. “U početku bijaše riječ!“ “U početku!“ – to znači prije svega ostalog, prije bilo čega drugog, prije svijeta! Najprije je bila riječ, tek poslije je na red došao svijet! Zamišljam to stanje prije nego što je stvoren svijet, kada bijaše samo riječ.  Ne postoji nikakvo ništa, jer kad bi postojalo ne bi bilo  ništa,  bilo bi nešto! I prostor i praznina su nešto, zato što prostor, kao takav jeste nešto, ima ga, tu je, realan je i neporeciv. Ako razdvaja neku stvar od druge stvari,  može se izmjeriti koliki je od tačke A do tačke B; i praznina kao takva jeste nešto – vakuum, a vakuum je prostor, samo što je  bez i jednog jedinog predmeta u njemu. Prije stvaranja svijeta nije bilo ni prostora, ni praznine, ni tu, ni tamo; ni lijevo, ni desno; ni gore, ni dolje;  ni  blizu, ni daleko; ni prošlosti, ni budućnosti! Ničega od  ničega, ništa od ništa! Bila je samo uvijek ista, neposredna, aktuelna,  istovremeno nestvarna i stvarnija od svega što će kasnije nastati – pulsirajuća u svom vanvremenskom sada – riječ!

Istinu da ne postoji, niti može postojati nekakvo ništa, nego samo nešto,  Elejci su objavili svijetu, a Elejcima je objavio vjerovatno sam Demiurg preko svojih glasnika. Ovi su je zbili u pet riječi i urezali iznad ulazne kapije svjetske filozofije, odakle tih pet riječi do danas blistaju, evo već duže od 2.500 godina. Te riječi su:

Biće – jeste; ne-Biće – nije!

Ako u svijetu u kom postoji samo i jedino  Nešto,  dok ne postoji i ne može postojati  Ništa – onda u svijetu u kom postoji  Riječ, ne postoji i ne može postojati njena negacija – stanje bez riječi, koje u svojoj suštini ne bi bilo Riječ! Svijet ne moše bito obezriječen. Muk, nijemost, tišina, ćutanje, ne samo što su sve to riječi, nego svaka od tih riječi može i vrlo rječito govoriti, više nego mnoge druge riječi. Ne može nešto postojati a da samim svojim postojanjem nešto ne govori, nešto što nema neko značenje, nešto što, u krajnjoj liniji nije riječ! Jer riječ je značenje. Ne može biti nešto a da ne znači ništa. Kako god da okreneš, sve je na kraju krajeva, na ovaj ili onaj način – riječ. Ne može se ne govoriti, jer samo naše postojanje govori nešto o nama, makar mi ništa ne rekli kao što i kamen u travi govori nešto o sebi koliko god nam se činilo suprotno.  Zato je svaka, makar i najstrožija zabrana govora, uzaludna i čak, praktično i teorijski neostvariv zakonski propis. Tako se uz formulu Elejaca o nemogućnosti postojanja nepostojećeg, potvrđuje i formula nemogućnosti postojanja ne-Riječi u svijetu u kom postoji Riječ:

Riječ – jeste; ne.Riječ – nije!

A da postoje riječi moćne i riječi nemoćne, riječi lijepe i riječi ružne, ljekovite  i  otrovne riječi. Riječi mudre i riječi glupave, riječi kavge i riječi mira, riječi nagovora i riječi odvraćanja,  riječi zabranjene i riječi naručene, riječi ljubavi i riječi mržnje, odvratne riječi i zavodljive riječi. da postoje stotine i stotine vrsta riječi – postoje! Ne postoji ni misao, ni stanje, ni raspoloženje, za koje ne postoji prava riječ. Razumije se, postoje i krive riječi, riječi lažne, riječi bez snage, ofucane riječi, devalvirane riječi; već dugo na djelu je prava infacija riječi. Zato se sloboda govora i forsirala toliko. Da riječ izgubi vrijednost. Hiljade riječi, milioni riječi koje se rasipaju svake sekunde po socijalnim mrežama, u knjigama, mejnstrim medijima, ne vrijede koliko je nekada vrijedila jedna jedina riječ.

Zamislite kakvu vrijednost je morala imati riječ kada su zbog riječi stavljali na lomaču ili pod sjekiru, bacali u tamnicu, slali u progonstvo!? Sada dopuštaju da svako priča šta hoće, čak ih na sve načine ohrabruju, omogućavaju to cvrkutanje osam milijardi ptica, da bi nekoliko jastrebova nesmetano radili svoj posao.

Zato se nemojte prevariti – još postoje opasne riječi, riječi koje nisu izgubile snagu, koje su sačuvale vrijednost. Ima i danas riječi zbog kojih ode glava. Uvijek će postojati. Upravo zato  – nemojte se obeshrabriti. Sve dok postoje riječi zbog kojih se može izgubiti glava, vrijedi  živjeti. I vrijedi govoriti. Svemoćna ili nemoćna, jednom izgovorena, riječ ostaje zauvijek, jer izgovorenu riječ ne možeš  spaliti, ni učiniti je neizgovorenom. Nec Deus possit virginem reparare!         

Ferid MUHIĆ