Za ovih 35 godina, Monitor  je predstavljao ostrvo slobodne i hrabre, humanistički angažovane misli i riječi, u burnom moru dezinformacija, laži, podmuklih političkih smicalica i otvorenog institucionalnog nasilja

Štampanjem ovog broja, nedjeljnik Monitor puni 35 godina života! Kažem života, jer prave novine, nedjeljnici, časopisi… zapravo žive. “Monitor“ živi sa svojim čitaocima, zbog svojih čitalaca, za taj susret s njima jednom u sedam dana. Za 35 godina, puta 52 nedjelje, to je 1.820 susreta. Onaj ko je imao 20 godina kada je otvorio prvi broj Monitora, kad bude čitao ovaj broj imaće 55 godina. Kome je tada bilo 55 godina, sada mu je 90!

Svašta se desilo za ovih 35 godina! U svijetu, put socijalističkih država, moronski nazvanih “komunističke države“ (po definiciji, komunizam je stanje bez države!) i  višedecenijski način  života nekoliko stotina miliona ljudi, preko noći je prekinut, a njihovi ideali izvrgnuti ruglu. Na Balkanu, rat se pregrmio, zajednička država se raspala, vlade su padale i birale su se nove. Crna Gora je bila u sastavu dvije države – ova samostalna i suverena je treća od tada. Ta Crna Gora je članica NATO pakta, u pregovorima je za redovno članstvo u EU. Za to vrijeme, svaka nova vlada je imala svoj program, svoje ciljeve, svoju istinu. Suprotnu od one u koju se klela prethodna vlada. Razumljivo. Tako to biva u politici. Ljudi znaju da ih svi lažu, ali s vremena na vrijeme okrenu leđa onima koje su im dosadile i priklanjaju se onima čije su im laži prihvatljivije i prijatnije.    Kroz sve te socijalne kataklizme, političke katastrofe i slom tradicionalnog morala, samo je Monitor  tokom svih ovih 35 godina imao isti program, iste ciljeve i istu – uvijek detaljno provjerenu – istinu.

Za ovo što tvrdim, ja sam vam jemac! Moja malenkost je od prvog broja na palubi broda Monitor, sa kapetanom i cijelom posadom, a svake druge nedjelje oni mi  ukažu čast da se  moj skromni prilog ponudi probirljivoj publici “Monitor –a“. Do danas, to je oko 900 kolumni i dvije knjige. Razumije se da su o meni kao autoru, kao i svim svojim saradnicima, dali potpunu slobodu:   da pišem o čemu hoću, sa onoliko hrabrosti koliko sebi mogu dozvoliti  i literarne klase koliko sam sposoban. Tada sam shvatio da samo budala govori i piše sve što mu padne na pamet, po onoj narodnoj: “Što na um, to na drum!“ Govoriti a pogotovo  pisati, treba odmjereno, lijepo i istinito, a to rijetko kada ispadne kad čovjek lupne prvo što mu padne na pamet (ne znam zašto se kaže tako: „na pamet“, kad je to uvijek bez pameti?). Takvi najčešće prelaze u logoreju, i onda najkraćim putem u logodijareju, jer njihova izlaganja i tekstovi tipično stradaju od dijareje emocija i konstipacije argumenata.

Mnoge polemike  obilježile su ove tri i po decenije Monitora, mnoge su tužbe podnesene – ni jedna zbog laži, sve zbog istine! Ovaj period bio je period kontinuiteta istine i hrabrosti, argumentacije i humanosti. Epitomiziran u svakom novom broju Monitora. Za ovih 35 godina, Monitor  je predstavljao otrvo slobodne i hrabre, humanistički angažovane misli i riječi, u burnom moru dezinformacija, laži, podmuklih političkih smicalica i otvorenog institucionalnog nasilja. Taj kontinuitet je djelo redakcijskog tima sastavljenog od visoko obrazovanih, izrazito nadarenih slobodumnih ljudi na čelu sa bardom novinarstva na prostorima Balkana, Esadom Kočanom. Sama činjenica da se već 35 godina družim i sarađujem sa ovim izuzetnim ljudima, za mene je najveća satisfakcija i neprocjenjivo dragocjeno intelektualno iskustvo.

Grci imaju poslovicu:“Saranda hronia,  palikari!“ „Sa 40 godina, čovjek dostFerid iže muževnu zrelost!“ Monitor je od prvog broja u javnost stupio sa impresivnom muževnom odmjerenošću, smjelim aktivizmom i hrabrošću. Zbog tih osobina,  koje ga krase do danas, nedjeljnik Monitor je stekao veliko poštovanje i ugled, ne samo u Crnoj Gori,  nego u cijelom regionu.

Dame i gospodo,

Povodom 35 godina od rođenja i isto toliko godina dostojanstvenog života nedjeljnika Monitor,

Kape dolje!

Ferid MUHIĆ

Da li se ikada rodio slikar sa toliko talenta da naslika Gazu? I sa toliko smjelosti? Možda je i bolje što se Gaza ne može naslikati.  Sliku Gaze sa najvećim grobljem ubijenih majki i djece koju je čovječanstvo naslikalo u 21. vijeku, više niko nikada neće moći zaboraviti

Uz mnoge poznate spektakularne uspjehe, čovječanstvo je u 21 vijeku ostvarilo i dva rezultata koji mogu biti uvršteni u Ginisovu knjigu svjetskih rekorda svih vremena: 1. U Gazi je za jednu kalendarsku godinu ubijeno najviše majki i djece u historiji svijeta.2. U Gazi je napravljeno najveće groblje ubijenih majki i djece na svijetu.

Kultura sjećanja nalaže da se izuzetni, jedinstveni događaji dostojno obilježe. U kategoriji u kojoj su postignuta navedena dva svjetska rekorda, jedan sličan događaj obilježio je Pablo Pikaso slikom Guernica.  Ova daleko najpoznatija Pikasova slika učinila je besmrtnim istoimeni gradić u Španiji i time trajno osudila zločin počinjen nad njegovim stanovnicima.  Zahvaljujući ovoj slici, zauvijek će ostati upamćeno da su 27. aprila 1937. godine, Condor Legion Hitlerove njemačke avijacije  (Luftwaffe), uz podršku  Musolinijeve italijanske eksadrile izvršile vazdušni napad na civilno stanovništvo i infrastrukturu grada Guernike. Napad je trajao puna tri sata, bačene su stotine tona eksploziva prema prethodno brižljivo razrađenom planu. Smatra se da je ovo bio prvi slučaj totalnog bombardovanja izabranog područja u historiji avijacije, poznatog kao “ćilim bombardovanje“. Ovaj razorni napad planski je uključio civilne žrtve. Španski diktator Franko i Hitler su ovo pokušali prikriti tvrdeći da su civilne žrtve slučajne, jer su strateški mostovi i fabrike oružja bile jedini ciljevi bombardovanja. Činjenica da je Condor Legion  bila sastavljena isključivo od elitnih pilota, da je  napad trajao puna tri sata i da je prvi put na djelu primjenjen novi način “ćilim  bombardovanja“, uvjerljivo su potvrdile sve optužbe da je to bio  namjerni napad na civile. Na ovo je dodatno ukazivao i broj civilnih žrtava. Od oko 5.000 stanovnika Guernice,u ovom bombarodvanju je oko 1.500 ljudi bilo  ranjeno ili ubijeno.

Netanjahuova avijacija i tenkovi bombarduju Gazu gotovo cijelu godinu. Za to vrijeme, ubijeno je oko 42.000 ljudi od toga blizu 7.000 majki i preko 12.000 djece. Do danas nisam čuo da je neki novi Pikaso naslikao sliku Gaza. Možda jeste, ali i da jeste,  ta slika ne bi dobila nikakav publicitet. Svi znamo da je tako. Ali niko nam ne kaže zašto je to tako? Zar su civili ubijeni u Guernici od fašista bili više mrtvi, mrtviji od civila ubijenih u Gazi od potomaka nekadašnjih žrtava fašizma!? Kako se desilo da se najmoćnije države svijeta stave bezuslovno na stranu Izraela!? Recept je jednostavan. Okupiraš jednu zemlju, uvedeš strahovladu, zabraniš ljudima da žive u skladu sa svojom tradicijom, nametneš im za njih neprihvatljive zakone,  ubodeš im prst u oko, pljuneš na njihove svetinje, dok ne polude i ne uzvrate; tada ih proglasiš za teroriste i tako dobiješ licencu za  njihovo neograničeno ubijanje!  Tako je omogućena i legalizacija Gaze, tog neizbrisivog žiga sramote na obrazu čovječanstva. Protjeran je cijeli jedan narod iz svoje zemlje, zatvoren je u Gazu, najveći logor na svijetu, i tu se totalno obespravljen drži 77 godina, uz neprekidne torture, pritiske, ponižavanja, nasilje, vojne akcije masovna ubijanja bombardovanjem svakih desetak godina da se kontroliše rast populacije. Kada im je dogorilo do noktiju a nož im došao do kosti, kada su odlučili da je bolje poginuti kao čovjek nego biti ponižen  i na silu uzvratili silom, njihovi okupatori su proglasili cijeli narod za teroriste i počeli slobodan odstrijel svih njegovih pripadnika – uključujući majke i djecu! Iako Izrael tvrdi da je okružen neprijateljima koji žele da ga unište i poziva se na pravo na samoodbranu, kategorički odbija ponudu svih 57 zemalja članica Muslimansko-arapskog komiteta, koje nude trajni mir i sigurnost Izraelu, pod uslovom da prihvati postojanje države Palestine, izglasano 4. jula 1967. godine u UN i da se povuče sa okupiranih teritorija. Abraham Linkoln je zapisao da „…s vremena na vrijeme drvo slobode treba osvježiti krvlju patriota i tirana“. Aktuelna administracija najmoćnije države na svijetu koja bezuslovno podržava aktuelni režim u Izraelu, kao da vjeruje da  drvo slobode treba osvježiti krvlju Palestinaca.

Ne znam hoće li neko nekada naslikati Gazu? Može li se uopšte naslikati Gaza? Da li se ikada rodio slikar sa toliko talenta da naslika Gazu? I sa toliko smjelosti? Možda je i bolje što se Gaza ne može naslikati.  Sliku Gaze sa najvećim grobljem ubijenih majki i djece koju je čovječanstvo naslikalo u 21. vijeku, više niko nikada neće moći zaboraviti!

Ferid MUHIĆ

Danas sam došao sam da se Bigor i ja sastanemo, danas ćemo se rastati. Danas sam našao orlovo pero, danas ćemo poletjeti svako na svoju stranu! Kao ona dva orla koja je Zevs poslao da polete svaki na svoju stranu istom brzinom i da se ponovo sretnu na istom mjestu kada jednom oblete krug oko svijeta! Sada je bio pravi trenutak

Poslije četiri sata brzog hoda kroz ovaj začarani svijet primordijalne ljepote, prezasićen opojnim mirisima trava i cvijeća, izbio sam na zaobljenu uzvisinu iznad ovog topografski neobičnog mjesta, jednako neobičnog toponima – Gini Voda! U jednom trenutku, na kosini obrasloj niskom, gustom visokoplaninskom travom, ugledao sam nešto duguljasto i tamno, uspravno pobodeno u  niski grm borovnica. Trajektorija kojom sam se planirao spustiti do bačila nije vodila na tu stranu, ali me je sam taj neobični predmet svojim neočekivanim prisustvom smjesta privukao. Izgledalo je kao da mu tu nije mjesto a ipak, kao da je namjerno ostavljen tu gdje  niko ne prolazi. Da se vidi, da privuče pažnju – kome? Mjesto je bilo tako  zabačeno, toliko izvan ovčarskih planinskih staza, da je pravo čudo što sam ja naišao iz pravca iz kog niko ne ide, putanjom po kojoj niko ne prolazi! Nema druge: čim sam ja naišao, ako je bilo išaret za bilo koga, bilo je išaret za mene!

Toponim Gini Voda označava mjesto na kom jedan snažan vodeni tok izbija iz velike pukotine u sjenovitoj travnatoj strmini i svega dvadesetak metara kasnije propada, nestaje, gubi se – gine u zemlji! Da bi se ko zna gdje i ko zna kada, ponovo pojavio,  izbio kao vrelo – oživio!  Ko zna kada i gdje su potonule riječi  koje su sada ponovo izbile  u nazivu ovog neobičmnog mjesta!? Možda su  se javljale postepeno, tokom nomadskog života ovčara, u njihovim stalnim odlascima i dolascima po istim stazama, na ista mjesta, sa pepelom ugaslih ognjišta na odlasku i vatrom ponovo zapaljenih ognjišta na povratku!? Možda je za njih Gini Voda postala isto što i Gini Život – čas na zemlji, čas pod pod zemljom, ista rijeka se pojavljuje i gine, isti život traje i nestaje, gine  i nastaje – neprestano!

Počinjalo je jedno od onih dugih popodneva ranog ljeta. Popodneva kada ti se čini da je sve stalo i da će tako zauvijek ostati. Da se Sunce zaustavilo na nebu i da se sa njim zaustavilo i sve drugo. Svjetlost dana, jasna i ujednačena, titra iznad horizonta bez i najmanjeg znaka da će nekada utrnuti. Jara jednakim žarom grije, ne jenjava. Prepustio sam se tom miru, bolje reći, potonuo sam sav u oniričku čaroliju dugog ljetnjeg  popodneva. U ruci  sam rasijano vrtio veliko orlovo pero.

Ne znam koliko je ta veličanstvena siesta mogla trajati. Znam da sam u jednom trenutku zatekao sebe kako gledam u to pero, kao iz dubokog sna probuđen. Odjednom – omen, znak, poruka – išaret  orlovog pera ukaza mi se, kao prizor pred očima. Danas sam došao sam da se Bigor i ja sastanemo, danas ćemo se rastati. Danas sam našao orlovo pero, danas ćemo poletjeti svako na svoju stranu! Kao ona dva orla koja je Zevs poslao da polete svaki na svoju stranu istom brzinom i da se ponovo sretnu na istom mjestu kada jednom oblete krug oko svijeta! Sada je bio pravi trenutak. Došlo je vrijeme. Vrijeme Gini Vode. Čas kada voda ponire, Gine – sve dok se negdje, nekada, ponovo ne pojavi. A hoće! Uvijek se. nekada i negdje, svejedno kada i gdje – voda koja je jednom ponirala, ponovo pojavi!

Opet ne znam zašto, ali nisam se iznenadio kada mi je, usred ovih  misli,  prišao Bigor. Primio je istu poruku preko nekog drugog znaka, shvatio je. Krenuo je sa svog stražarskog mjesta kod ovaca i sjeo pokraj mene. Dugo smo sjedjeli jedan uz drugog, bliži nego ikada jedan drugom. Na mjestu Gini Voda, u ovo popodne što ne završava. Svaki trenutak, svaki dah, svaki otkucaj srca pretvarao se u zlatni tok prijateljstva koje neće proći. Tok snažan kao ovaj nabujali kratki potok na mjestu Gini Voda: uvire ali i izvire. Ne znam koliko dugo smo ostali začarani u ekstatičkoj kontemplaciji, sjedinjeni na zajedničkoj metafizičkoj osmatračnici.

Ustali smo istovremeno. Bez najave i pripreme. Iznebuha. I krenuli. Bigor ovcama, ja svojim putem. Kao ona dva Zevsova orla – svaki na svoju stranu. Istom brzinom, da bismo se sreli na istom mjestu, jednom kada napravimo krug oko ovoga svijeta. Izbio sam na rub oboda doline u kojoj je ostala Gini Voda, zastao i okrenuo se: na njenom drugom rubu ugledao sam, kao utisnutu u žar popodneva, siluetu: Bigor! Ostali smo nepomični, gledajući se, sve dok iza ruba uzvisine na kojoj je stajao Bigor, nije zašlo Sunce.

Prvi sumrak počeo se spuštati na svijet neosjetno i nečujno kao veo istkan od najfinijeg sivog pepela.

Ferid MUHIĆ