Crna Gora ne koristi šansu da zaradi od održivog sportskog ribolova. Još nema strategije kojom bi se planiralo unaprjeđenje te oblasti, a nije vidljiva ni volja da se dopre do tržišta sa kojih dolaze turisti, zaljubljenici rijeka i mušičarenja. Izostala je i adekvatna briga o ribljem fondu i zaštiti vodotoka atraktivnih rijeka sjevera
Na stotine miliona eura godišnje prihoduju pojedine evropske zemlje od ribolovnog turizma. Samo mrvice tog „kolača“ završe u Crnoj Gori, a naša zemlja mogla bi biti, tvrde sportski ribolovci, izuzetno privlačna destinacija za taj vid turizma. Kad bi bilo volje, napornog i osmišljenog rada, promjene načina ponašanja, ozbiljne strategije i još ozbiljnije namjere da se s riječi pređe na djela.
Za sada nemamo ništa od toga, objašnjava za Monitor Mile Lazarević direktor Sportskog flaj fišing kluba (SFFK) Maniro. Prema podacima iz 2017. godine, kaže on, u Sloveniji, na primjer, turisti koji su došli zbog sportskog ribolova „ostavili“ su nekoliko desetina miliona eura.
„Crna Gora, to jest, pojedini sportsko ribolovni klubovi (SRK) uzimaju mrvice od tog vida turizma, a moglo bi i moralo drugačije. Nije mi poznato da postoji ikakva strategija za tu vrstu turizma. Iako sam, sa još nekolicinom ljubitelja sportskog ribolova sa sjevera, imao konkretne predloge kako početi put ka stvaranja uslova da naša država postane prepoznatljiva i privlačna destinacija u tom smislu, nikad se niko nije zainteresovao niti tražio naše mišljenje“, kaže sagovornik Monitora.
Njegove kolege sa sjevera i on tvrde da su neophodne tri do četiri godine rada, organizovanje kvalitetne ribočuvarske službe, „veliko čišćenje“ rijeka od smeća i formiranje dva mrestilišta. Za sva ta ulaganja, kako procjenjuje Lazarević, treba najviše 10 miliona eura.Treba promijeniti odnos prema rijekama i pokazati ozbiljnu riješenost države da stane na put radovima u koritima, krivolovu, odlaganju smeća…
„Mnogo toga nam je priroda dala, a mi ne umijemo da iskoristimo. Tvrdim da bismo na sjeveru mogli da živimo bolje od ribolovnog turizma nego od skijališta. Treba imati na umu da ribolovna sezona traje sedam do osam mjeseci i da ne zavisi od meteo uslova kao, na primjer, skijanje. Ne manje važna je i zvanična statistika prema kojoj turista koji dođe zbog ribolova troši po 250 eura dnevno“, objašnjava direktor SFFK Maniro.
Kako su, lani, pozivajući se na zvanične podatke, saopštili iz Preokreta za sigurnu Crnu Goru (Preokret), 35 odsto ribolovaca Evropske unije ide, makar jednom godišnje , da peca van svoje zemlje. Iz tog političkog subjekata su izračunali i da, ako bi samo 0,5 odsto njih dolazilo u Crnu Goru, to znači da bi naše rijeke posjetilo oko 15.000 ribolovaca godišnje. Podsjetili su i na podatke iz turističkih agencija, prema kojima sedmodnevna ribolovna tura u prosjeku košta oko 1.500 eura po osobi. Tura, obično, uključuje šest dana pecanja, sedam noćenja u kampu, vodiča za ribolov, prevoz od i do ribolovnog mjesta i dozvole za ribolov.
Lazarević ima sličnu računicu i objašnjava da su prednosti Crne Gore za taj vid turizma, između ostalog, blizina ribolovnih voda aerodromima, mogućnosti organizovanja takmičenja otvorenog formata, prisustvo prirodnih, autohtonih vrsta riba…
„Ribolovni turizam donio bi zaradu mnogim uslužnim djelatnostima. No, država, do sada, nije uzela ozbiljno u obzir ni ideju da se može nešto u tom smislu uraditi. Vlada hitno treba da formira Savjet za razvoj ribolovnog turizma, u kojem ne treba da budu političari, već poznavaoci te oblasti. Može se poći u region da se vidi kako to rade, ali nije neophodno, ima onih sa iskustvom i jasnom vizijom šta i kako treba raditi“, tvrdi on.
Podsjeća da u evropskim fondovima postoje sredstva, kojima bi se projekti valorizacije ribolovnog turizma mogli podržati. Da je za razvoj te djelatnosti neophodno dobro upravljanje i podrška države, posebno u pogledu sprečavanja krivolova i devastacije korita rijeka, tvrde i u Preokretu. Oni su predložili formiranje Zavoda za ribarstvo, koji bi funkcionisao pod nadzorom Ministarstva poljoprivrede i bio zadužen za obavljanje poslova iz oblasti slatkovodnog ribarstva. Između ostalog, preciziraju, taj organ bi bio odgovoran za prikupljanje podataka, praćenje stanja voda i ribe, izdavanje ribolovnih dozvola kroz digitalizovani centralni registar, kao i nadzor nad radom ribolovnih društava.
Sportski ribolovci sa sjevera podsjećaju da ribolovni turizam nije masovnog tipa, pa ne može doći do velikog pritiska na infrastrukturu i na prirodu. Kako tvrde, priroda je bila izdašna prama sjeveru i stvorila „destinaciju iz snova“ za sve ljubitelje flaj fišinga. Na primjer, najsjevernija crnogorska rijeka Ćehotina, bila je poznata njemačkim ihtiolozima iz 50-tih godina prošlog vijeka, kao prirodno mrestilište za salmonidne vrste riba. Ćehotina je bogata i pastrmkom i lipljenom. Naročito su atraktivne lokacije nizvodno od Pljevalja „gdje se ribolovac osjeća kao da se nalazi u potpunoj divljini, sa odsustvom civilizacije, sa potpunim mirom koji jedino remeti skok lipljena pred sumrak ili jači klobuk od pastrmke potočare“.
Pljevaljske vode imaju kapacitete koji bi mogli da zadovolje i najzahtjevnije sportske ribolovce, ali uz prethodnu sanaciju određenih ekoloških problema, prije svega, čišćenje komunalnog čvrstog otpada u vodama, kažu u NVO “Legalis”. Ta NVO je, prije tri godine, u okviru projekta “Rijeka je odraz (ne)kulture građana” pokušala da radi na razvoju ribolovnog turizma u pljevaljskoj opštini.
Za flaj fišing, objašnjavaju u SRK, idealno je i Plavsko jezero, gdje je, prije četiri godine, održano i Evropsko pvenstvo u mušičarenju. To renomirano takmičenje je bilo dio regionalnog projekta “Upravljanje slivom rijeke Drine na Zapadnom Balkanu“. Tad je nekoliko klubova sa sjevera dobilo bespovratana sredstva kojima je trebalo da rade na uključivanju lokalnih zajednica i sportsko ribolovnih klubova u promociju i valorizaciju prirodnog i kulturnog nasleđa. Plavska opština je, možda, među onima koja se sportskim ribolovcima na zapadu do sada predstavila na najspretniji način. Ribolovne vode tog kraja mogu se naći u mnogim turističkim ponudama i stranim ribolovačkim časopisima.
San sportskih ribolovaca je i rijeka Tara s pritokama, koja, kako Lazerević tvrdi, i pored višegodišnje devastacije i nemara, može opet biti atraktivna za flaj fišing. Šavničke rijeke Bukovica, Bijela i Komarnica, takođe, mogu postati interesanantan dio ponude i za najzahtjevnije ljubitelje ribolova.
„To je samo dio voda sjevera koji bi se mogao na održiv način valorizovati i ponuditi kao ekskluzivan sportskim ribolovcima. Ljude koji godinama pokušavaju da pokrenu tu priču na sjeveru nema ko da okupi i koordinira. Resorno ministarstvo odavno samo otaljava posao i „miče probleme s vrata“, povjeravajući SRK gazdovanje, bez ikavog pomaka ka cilju da dobro zaradimo i sačuvamo prirodu. Umoran sam od pokušaja da se išta od toga realizuje“, kaže direktor SFFK Mnairo.
On podsjeća da su, na primjer, kolašinske vode bile četiri godine bez nadzora ribočuvarske službe, prepuštene krivolovcima i da je Ministarstvo, tek prije nekoliko mjeseci, odlučilo da gazdovanje povjeri jednom novoosnovanom klubu. Planovi SFFK Maniro o kandidaturi te opština za domaćina Svjetskog prvenstva u mušičarenju, odavno su samo zaboravljena ambicija.
Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Izdvojeno3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno4 sedmice