Ne patiše ministar prosvjete Damir Šehović od reklamiranja brzopotezne reforme obrazovanja. Po onome što se dosad čulo – što više izjava, to manje informacija.
Jedan od najupečatljivijih primjera je priča o smanjenju broja učenika u odjeljenjima. U stvarnosti se neke škole suočavaju sa ogromnim brojem učenika koje nemaju gdje da upišu. Monitorovi izvori objašnjavaju kako, na primjer, u OŠ „Radojica Perović” u Podgorici, dijete koje živi na sto metara od škole, nije moglo da se upiše jer već nakon 6-7 dana od početka upisa nije bio mjesta. U prvih deset dana upisano je 170 učenika što se nikada ranije nije desilo.
Usput, OŠ „Radojica Perović” napravljena je osamdesetih godina. To je montažni objekat koji je Italija donirala Crnoj Gori nakon zemljotresa. Ideja je bila da se koristi desetak godina. O kvalitetu njene gradnje svjedoče komšije kojie pamte da je sa škole ponekad znao da odleti krov. Sad kažu kako će je ,,proširivati”, ne bi li negdje smjestili djecu koja žive u novim naseljima – Bloku IX i City kvartu. Škola ,,Štampar Makarije” u Bloku pet takođe je prenatrpana. Toliko o planiranju.
Normalno, uvijek neko dođe na genijalnu ideju – na primjer da đacima iz Bloka IX organizuje prevoz do neke od gradskih škola u kojima je manja gužva. Gubljenje vremena, troškovi, maltretiranje djece. Nema veze. Kad se čovjek zamisli, možda bi bilo logično i da djeca iz Podgorice popune škole, na primjer, u Pljevljima ili Šavniku. Upoznali bi i domovinu.
Skraćena javna rasprava o izmjena zakona o obrazovanju je završena, u Zavodu za školstvo prave se novi predmetni programi. Javnost manje-više nema pojma o tome šta se zapravo radi. Čak i kad se desi da mu neko postavi konkretno pitanje ministar Šehović, vrlo uspješno objasni nešto drugo. Otprilike – biće sve to dobro.
Profesorica književnosti Božena Jelušić u izjavi za Monitor podsjeća da je prošla reforma podrazumijevala preispitivanje nastavnih planova i programa, prilagođavanje udžbenika, usaglašavanje sa dobrim praksama u svijetu nakon svakih šest godina. ,,Pravo pitanje je zbog čega je takav pristup izostao i kakvog smisla ima uporno počinjanje ‘od ledine'”, kaže Božena Jelušić.
Po njenim riječima, reforma obrazovnog sistema mora biti trajan proces, ali to ne podrazumijeva uvijek izmjenu zakona: „Nije nama zakonodavni okvir kriv zbog ‘dijagnoze’ koju već četvrti put dobijamo na PISA testiranju, već vrlo realne slabosti: kadrovski potencijali i oblici poučavanja, materijalno-tehnička ograničenja i kriza društvenog povjerenja, odnosno narušena vaspitna uloga škole”.
Profesorica Jelušić potvrđuje da se ne zna kakve tačno promjene očekuju učenike i nastavnike u srednjim školama, kao ni to kako će planovi i programi biti ,,rezani” u tačno određenom procentu i za ovako kratko vrijeme.
Na pitanje zašto prethodna reforma nije dala dobre rezultate Božena Jelušić kaže da je bila u prilici da vidi sa koliko su entuzijazma i posvećenosti mnogi nastavnici tada počeli da usvajaju nova znanja i nove pedagoške prakse. „Obećana decentralizacija sistema, međutim, nije nastavljena. Umjesto toga započela je i okončala se nova centralizacija koja je, figurativno rečeno, umrtvila sistem.”
U toku prethodnog reformskog procesa „zakazala” je posljednja i veoma važna karika – državni univerzitet, smatra profesorica Jelušić. Ona objašnjava kako su, da studenti ne bi otišli na privatne fakultete, enormno uvećane upisne kvote i nije bilo važno sa kakvim uspjehom i obrazovnim profilom učenici dolaze. Bilo je i opstrukcija vezanih za eksternu maturu, koja je dodatno otkrila brojne slabosti sistema – prepisivanje, administratore koji to omogućuju, tip i kvalitet pitanja i slično. Isto kao što univerzitet može optužiti niže obrazovne nivoe za loše znanje dolazećih studenata, isto tako su merkantilna orijentacija i opstrukcije univerziteta obesmišljavale kriterijum na nižim obrazovnim nivoima, pa se uobičajila pošalica „Da sam znao da je tako lako završiti fakultet, završio bih i srednju školu”.
Kako za osnovnu i srednju školu, tako i za fakultete važi da se zasad vidi uglavnom – zbrka. Kad završe tri godine studija, visokoškolci će postajati „bečelori”, a nakon pet „masteri”.
Trenutno se ne zna da li će studenti koji su ranije stekli diplomu specijaliste nakon četiri godine studija biti izjednačeni sa budućim ,,masterima” koji će studirati pet godina. Oni koji su prije Bolonje završili četvorogodišnje studije najvjerovatnije će postati ,,masteri” – i njima će biti „poklonjeno” 60 kredita odnosno jedna godina.
Diploma specijaliste bi na osnovu predloženog rješenja trebalo da se broji kao master i da tako bude vrednovana na tržištu rada.
Ali, 90 odsto postojećih sistematizacija, i u državnom i privatnom sektoru za visoku školsku spremu predviđa stepen VII1 (bečelor 240 kredita odnosno specijalista 240 kredita). I sve će ove sistematizacije morati da se mijenjaju, a poslodavci će dalje određivati gdje će definisati da traže VI stepen bečelora (180 kredita) ili master (300 kredita).
Ne zna se sa kojom diplomom će moći da se, na primjer, postane nastavnik ili polaže pravosudni ispit.
Na pitanje kako objašnjava ministrovu ,,olako obećanu brzinu” Daliborka Uljarević, izvršna direktorica Centra za građansko obrazovanje, za Monitor kaže kako je dobro da imamo konačno ministra koji pokazuje interesovanje i entuzijazam za svoj posao, ali da nije dobro da se brzo ulazi u vrlo sveobuhvatne procese bez adekvatne procjene stanja i posljedica koje te promjene donose, a sve kako bi se zapravo ozakonila reforma na UCG, koja je inače sprovedena bez otvorene akademske i šire rasprave.
„Mi u CGO-u nismo imali priliku da vidimo analize koje daju dovoljno materijala da se sa ovim zamajcem uđe u ovaj nivo izmjena i dopuna obrazovnih zakona i stoga brinemo da nam se to svima ne vrati kao boomerang kad dođe račun na naplatu. Dodatno, ostaje nam nejasno uporno odbijanje ministra da uključi u izmjene one odredbe koje povećavaju nivo transparentnosti finansijskog rukovođenja na UCG, a posebno imajući u vidu da će UCG postati sada mnogo veći korisnik budžetskih sredstava nego ranijih godina, kao i da se javno u cjelini objavljuju magistarske i doktorske teze akademskog osoblja na UCG i onih koji ta zvanja steknu na UCG a što bi bio efikasan doprinos borbi protiv brojnih do sada identifikovanih akademski nečasnih radnji”.
U CGO su saglasni sa mišljenjem stručnjaka koji tvrde da se trenutno aktuelne izmjene ne mogu nazvati reformom. „Reforma je proces, a ovo su intervencije, koje variraju od formalnih, preko promotivnih do onih koje su ozbiljnijeg karaktera. Ali, i te intervencije su morale privući mnogo više pažnje različitih zainteresovanih strana”, kaže Daliborka Uljarević.
Prošle godine, kada je u Hrvatskoj obustavljen rad na reformi obrazovanja, na ulice su izašli ljudi u dvanaest gradova. Samo u Zagrebu bilo ih je preko 40 hiljada. Ta vrsta zanimanja za obrazovanje kod nas je nezamisliva.
„Naš obrazovni sistem ne uči učenike i studente da kritički promišljaju, naprotiv – svaka se različitost u obrazovnom sistemu, od osnovnog do visokoškolskog, grubo kažnjava a rezultat jeste da imamo nedovoljno razvijenu građansku svijest o značaju ovakvih izmjena zakona”, kaže Uljarević. Po njenom mišljenju, dok ne budemo imali zdrav obrazovni sistem, oslobođen partijskih stega, ličnih nezajažljivih ambicija ali i sa uspostavljenim sistemom odgovornosti za kvalitet nastave i finansijsko rukovođenje, teško je očekivati da će taj sistem proizvoditi aktivne građane. „No, možda je i cilj onih koji ga oblikuju da učine da se građanin i građansko u Crnoj Gori nikada ne razvije na način koji može dovesti u pitanje dominantne projekte moći”.
I tako. Sve vodi tome da je jedino razumno što možete učiniti za svoju djecu – omogućiti im da pobjegnu. Što dalje od ovakvog stanja i obrazovanja.
Miloš BAKIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
SVIJET3 sedmice