Izgledao je kao da je otkrio vodu u pustinji. Aleksandar Vučić: „ Ja sam za razgraničenje”. Oglasio se i Hašim Tači, spominjući tek korekciju granica. Dovoljno da pokaže ko je Vučićev partner u plemenitom naumu. Volfgang Petrič, austrijski doplomata bivši izaslanik EU za Kosovo, i bivši visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH, stvar je sveo na sitnicu: neka sela sa sjevera Kosova mogla bi pripasti Srbiji i obrnuto. Može se, a i ne mora, vjerovati Petriču. Samo, pokazao je da u evropskim prestonicama znaju za razgovore o razdiobi. Onda je Angela Merkel žustro poručila „ Nikakvih primjena granica na Balkanu biti neće”.
Naposljetku, Vućić je medijima priopštio da su mu potkresana krila, da ne može sam protiv svih koji su za nezavisno, nedjeljivo Kosovo, ali činiće što može da ideja razdiobe ne propadne. Niko nije glasno izgovorio, a svako zna: kosovske opštine na sjeveru sa srpskom većinom pripale bi Srbiji, a opštine u preševskoj dolini, sa albanskom većinom, Kosovu. I mir će zavladati.
Ni dirljivi Vučićev pesimizam, ni Angela Merkel, ni različito motivisane pobune opozicije u Beogradu i Prištini, neće ugasiti priču o razgraničenju. Taj koncept je obilježio naše godine i sudbine miliona sa prostora bivše Jugoslavije od devedesetih do današnjeg dana. Živ je. I ne odnosi se samo na Albance i Srbe.
Razgeničenje se devedestih zvalo: „humano preseljenje” ( Ćosić i Tuđman); „etničko čišćenje” (stranci), a u stvarnosti to su bili pogromi civila, masovna ubistva. Genocid. Pitanje je da li će ikada većina Srba i Hrvata moći da podnesu punu istinu o Oluji. O onome šta se zbivalo prije, tokom i nakon nje. Preovladavajuća srpsko – hrvatska laž liči na sjenke okrenute jedna drugoj licem- licu, koje kreću svaka na svoju desnu stranu. Što se više udaljavaju, i vrijeme otiče, njima svoje parče laži postaje jedina istina.
U jeku srpsko- hrvatskog rata, dok je trećina Hrvatske bila okupirana i etnički očišćena, uz potporu obje dražave odvijalo se „ humano preseljenje”. Hrvati iz Vojvodine zamjenjivali su kuće i imanja sa Srbima u Zapadnoj Slavoniji. Čak je i malena zajednica janjevskih Hrvata iz okoline Lipljana na Kosovu, strateški dislocirana u srpska sela u Hrvatskoj gdje nije predviđeno da bude Srba.
Mrčeni Momir Bulatović slutio nije da se Milošević mnogo češće čuje sa Tuđmanom nego sa njim. Brojna su svjedočenja da je u srcu njihovih razgovora bilo – razgraničenje. To bez podjele Bosne nije moglo. Svirepost prema civilima ne bi se mogla razumjeti bez koncepta – razgraničenja. Važnije i od teritorija, u ratu protiv Bosne bilo je ubijanje ideje o mogućnosti zajedničkog života. Milošević i Tuđman nisu uspjeli podijeliti BiH, ali su održali riječ koju su dali jedan drugom o razgraničenju. Milošević mrdnuo nije tokom Oluje. Opštine u BiH uz hrvatsku grancu u kojima su Srbi činili preko 90 odsto stanovništva pripale su Federaciji, a Posavina, najbogatiji dio BiH, sa hrvatskom većinom, RS. Svi su u Dejtonu znali da su to Tuđman i Milošević davno uglavili.
Nedavno je u BiH parlamentu glasano o realizaciji ustavnog prava na konstitutivnost Srba u kantonima sa hrvatskom većinom. Protiv su bili Čovićev HDZ i Dodikov SNSD. Normalno. Miloševićev i Tuđmanov dogovor o razgraničenju – važi. Čeka zgodnu noć.
Nije slučajno ovo centriranje propagandne vatre prema Crnoj Gori i BiH. Dodik je uz gromku podršku Vučićevoj misiji kandidovao RS za otcjepljenje od BiH. Podržao ga je Ivica Dačić, ministar vanjskih poslova Srbije.
Malo ranije, Vučić se požalio Globusu kako ga zbog Kosova pritiskaju političari u Srbiji koji su dopustili da ode Crna Gora u kojoj je 30 odsto Srba. Na te riječi skočio je patrijarh Irinej i, da pomogne, u priču uveo Turke i ustaše.
Razgraničenje Albanaca i Srba pokrenulo bi lavinu prema najranjivijima. Pritisak na BiH bi se usijao. Makedonija bi se našla u grotlu. Od Crne Gore bi se tražilo da se odrekne sebe i bude dio bezgraničnog srpstva. Đukanović obesmišljava njeno postojanje, diskriminišući sve što mu ne služi. Naravno i ovdašnje Srbe. Što bude duže trajao njegov režim, Crna Gora će bespomoćnije čekati ideje poput ove o novom talasu razgraničenja.
Devedesetih su nagrađeni zločini. Zato neprekidno traju razgraničenja. Ljudi tiho odlaze iz sredina gdje su u manjini. Gdje su slabi i nezaštićeni. U konceptu razgraničenja uvijek pobjeđuju najgori i vladaju ovjenčani slavom nacionalnih junaka. Ne dijele se samo brda i doline. Razgraničenje – to je žigosanje ljudi vlastitim imenom.
Šta će, poslije, ako se sve okonča, biti sve duge uhvaćne u pregrštima za one druge koje smo voljeli? Šta ćemo biti mi? Osim praha koji raznose vjetrovi. Svakog na svoju stranu pustinje.
Esad KOČAN