Prvu i jedinu olimpijsku medalju za Crnu Goru osvojile su rukometašice. Pored osvojene medalje, rukometašice su sa olimpijskih terena plijenile stilom, srčanošću, odnosom prema sportu i državi koju predstavljaju. Klasična predrasuda kaže da je sport muška stvar, pa je utoliko značajniji uspjeh naših takmičarki koje su izborile srebrnu medalju. Uspjesi sportistkinja, umjetnica i uopšte žena na svim poljima potvrđuju njihovu sve veću emancipaciju u državi sa još dominantnim patrijarhalnim nasljeđem i mentalitetom. No, te podvige ne prati adekvatna promjena odnosa i položaja žena u društvu.
,,Žena je trebalo da nosi crnogorsku zastavu i na otvaranju Olimpijade. Tek kada su postigle rezultat, ta čast je pripala ženi na zatvaranju Igara. To je prava slika – ženama treba tri puta veći napor da bi se dokazale i da bi im se priznao uspjeh”, kaže direktorica Sigurne ženske kuće Ljiljana Raičević.
Ona smatra da je neophodno da žene ,,pušte jezik”: ,,Moramo uložiti puno truda, biti glasne i jasne”.
Na dodatni trud su primorane kako u kući tako i na poslu. Zvanični podaci govore da žene moraju da rade 51 dan više nego muškarci, jer je njihova prosječna zarada manja za 14 odsto od zarade muškaraca. U sektorima kao što su zdravstvo i obrazovanje, u kojima više od 80 odsto zaposlenih čine žene, tek svaka 134. žena je na rukovodećem položaju. Fotelje su rezervisane za muškarce – svaki osamnaesti muškarac je rukovodilac.
,,Da li planirate da ostanete u drugom stanju i imate li djecu”, uobičajeno je pitanje koje poslodavci postavljaju ženama prilikom razgovora za posao. Ti poslovi su često loše plaćeni, zaposleni dobijaju svega dva slobodna dana u mjesecu, nema slobodnih dana za praznike, bolovanja, naknade za prekovremeni rad… Sreća je ako se posao i dobije. U slučaju da zaposlenica ostane trudna, poslodavac koristi pravo da joj da – otkaz.
Tako je na dnu ,,društvene piramide”, a ni na vrhu nije ništa bolje. U Vladi Crne Gore nalaze se dvije ministarke i 15 ministara. Iako čine preko 50 odsto biračkog tijela u crnogorskoj Skupštini, od ukupno 81 poslanika, žene zauzimaju deset poslaničkih mjesta, što čini 12,3 odsto. To je u regionu najmanji procenat učešća žena u parlamentu.
O učešću žena u parlamentu poslanica Branka Bošnjak kaže: ,,To svakako jeste jedan od pokazatelja diskriminacije žene na mjestima odlučivanja. Ne puštaju muškarci političari tako lako žene u politiku na koju su navikli kao na svoj atar. Svi oni će vam reći da bi voljeli da ima više žena u politici, ali to je samo deklarativno zalaganje dok je praksa sasvim drugačija”.
Predsjednik Skupštine Ranko Krivokapić potrudio se ove godine da ublaži to stanje, pa je, poput Dječjeg parlamenta, za 8. mart prvi put organizovao i Ženski parlament. Žene su za svoj dan imale većinu u Skupštini. Ironično, kao i novi izborni zakon, kojim se predviđa da najmanje 30 odsto žena bude na izbornim listama političkih partija.
,,Dio u izmjenama zakona koji je propisivao da najmanje svako treće mjesto na listi bude mjesto za manje zastupljeni pol, tj. žene nije prošao. Tako sada, teorijski gledano, možemo imati i situaciju da tih 30 odsto žena bude na dnu liste, sa gotovo nikakvom šansom da uđu u parlament. Ipak, mislim da, s obzirom na to da EU vodi računa o zastupljenosti žena, do toga neće doći, jer nikome nije u interesu da takvu sliku o sebi pošalje u svijet”, kaže Bošnjak.
Iz Vlade su poručili da će u okviru pregovora sa Evropskom unijom ovom pitanju biti posvećena velika pažnja. Vlada je planirala da do 2015. godine bude 30 odsto žena u politici.
U NVO sektoru, koji se bavi ovom problematikom i koji je najviše učinio da se počnu rješavati brojni problemi u ovoj oblasti, sumnjaju u ta obećanja.
,,Nema političke volje, niti se planira novac da se ovo pitanje riješi. Sistem i njegove institucije, Vlada i parlament, pokazuju visok stepen patrijarhalnog sljepila i arogancije za ovo pitanje. Preovlađuju neznanje, neosvještenost i namjera da taj položaj ostane isti ili gori”, kaže aktivistkinja Anime Ervina Dabižinović.
Bošnjak ističe da nikome ne prija da se osjeća kao broj, kao neko ko treba da ispuni neku formu, neku kvotu, ali da je, nažalost, u mnogim zemljama, pa i u Crnoj Gori, to jedini način da se omogući veće učešće žena u politici i uopšte na mjestima donošenja značajnih odluka.
,,Naša sredina je još dosta zatvoreno, tradicionalno društvo koje politiku doživljava kao muško zanimanje, pa čak, usudiću se reći, i prljavo zanimanje. Zato ne čudi što se mali broj žena opredjeljuje za politiku. A, ustvari, politika je, ako ste iskreni i ako se na pravi način bavite njome, plemenito zanimanje, gdje vi dajete sebe za dobrobit društva, za javno dobro. Ali mnogi, uglavnom muškarci političari, su ogadili narodu politiku, jer su svoj lični interes stavili ispred javnog i time okačili etiketu politici kao prljavom zanimanju, pa je nerijetko to razlog što su žene izbjegavale da se time bave”, kaže Bošnjak.
Raičevićeva primjećuje trend da se najviši državni zvaničnici sve više okružuju pomoćnicama i savjetnicama.
,,Najviši funkcioneri su se okružili ženama. One im pišu govore, obavljaju najveći dio posla za njih, ali se ne pojavljuju u javnosti. Vjerujem da u Crnoj Gori postoje žene koje su spremne i sposobne da budu gradonačelnice, pa i premijerka”, kaže ona.
Kvote u Skupštini i vladini planovi o rodnoj ravnopravnosti će se nekako i ispuniti, veći problem je ukorijenjena sistemska nebriga o pravima ugroženih. Na primjer, aktivisti NVO Ispod duge zatražili su od Centra za socijalni rad podatke o tome koliko je samohranih majki evidentirano na području Crne Gore i da li one imaju olakšice u vezi sa radnim odnosom i zaposlenjem. Iz Centra su im odgovorili da samohrani roditelji ne postoje u njihovoj evidenciji.
Ne postoji ni sistematsko prikupljanje podataka i istraživanja nasilja u porodici. Nijedna institucija ne posjeduje posebna, specijalizovana odjeljenja koja se bave ovim pitanjem. A statistika zabrinjava. Ovogodišnji podaci govore da su u 56 odsto slučajeva žrtve nasilja žene, a djeca u 37. Svaka peta žena je navela da je nasilje nad njom dovelo do fizičke povrede, te da nasilnik posjeduje vatreno oružje kojim je u 37 odsto slučajeva i prijećeno. Svaka treća žrtva nasilja u Crnoj Gori izjavila je da je nasilnik pokušao da je ubije!
Institucijama se slučajevi nasilja malo ili nikako prijavljuju, a samo mali broj žrtava nasilja može računati na podršku porodice. Rezultati malobrojinih sudskih postupaka pokazuju da se za nasilje u porodici izriču blage i uslovne kazne. Silovane žene ne mogu računati na podršku porodice ili prijatelja s obzirom na to da se često okrivljuje žrtva, a počinilac opravdava.
Svaki četvrti muškarac u Crnoj Gori smatra da postoje situacije u kojima je fizičko nasilje opravdano, kao i da je žrtva odgovorna za nasilje, jer ga ,,izaziva svojim postupcima”.
Vrijeme je da i državne institucije daju svoj doprinos u razbijanju patrijarhalnih okova.
Predrag NIKOLIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
DANAS, SJUTRA4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
U SJEĆANJU4 sedmice
Izdvojeno2 sedmice
INTERVJU3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
HORIZONTI4 sedmice