Specijalno tužilaštvo obavlja provjere Slobodana Pejovića po krivičnoj prijavi Šemsudina Šekija Radončića, autora knjige i dva dokumentarna filma o deportacijama. Za list Dan je Đurđina Ivanović 8. oktobra kazala da je „u toku pribavljanje dokumentacije i sprovođenje drugih radnji”. Radončić je specijalnom tužilaštvu ponudio dokaze u vidu najnovijeg uratka, svog dokumentarca Heroj našeg doba u kojem je, koliko se može razaznati iz medijskih izvještaja, napravio salto mortale, preobraćajući Pejovića iz hrabrog svjedoka u „ratnog zločinca”.

Slobodan Pejović je bio inspektor policije u Herceg Novom do 1994, kada je penzionisan. Po vlastitoj savjesti, duže od deceniju , preko medija, zatim u istragama (novembra 2006. i decembra 2008) i na procesima (juna 2007. po tužbi protiv države porodice deportovanog pa ubijenog Azema Pljevljaka; zatim i oktobra 2010. u slučaju deportacija pred Višim sudom), uprkos prijetnjama i napadima – hrabro i na ponos Crne Gore – svjedoči o ratnom zločinu.

Postoji hiljadu razloga zbog kojih su vrhovi vlasti poricali, zataškavali ili relativizovali zločin, no najbitniji je u javnosti prepoznat kao, u najmanju ruku, komandna ili hijerarhijska odgovornost Mila Đukanovića. Jer je Ministarstvo unutrašnjih poslova – čijih su devetorica funkcionera i službenika na optužnici – bilo u formacijskom sastavu njegove Vlade.

Đukanović je izabrao ili odobrio imenovanja i njemu su neposredno za rad odgovarali: tadašnji ministar policije Pavle Bulatović (pokojnik, navodno izdao naredbu za hapšenje i deportacije), kao i njegovi pomoćnici, za uniformisanu policiju Milisav Marković i tajnu službu Boško Bojović – sada optuženi. Markoviću i Bojoviću je Đukanović obnovio mandate i nakon saznanja o njihovim ulogama u deportacijama, a svi drugi sada optuženi policajci su unaprijeđeni ili su nastavili posao u vladinim službama.

Jasno je kako se ne može podvaliti priča da je Đukanović proljeća 1992. bio apostol mira i antiratni aktivista, no treba raspametiti faktografiju, urnisati temelje zdravog razuma, te podržati slaboumni diskurs: zločin se desio, ali niko nije kriv; radi se o anonimnoj „državnoj greški”!

Takvo stanje, ne samo u slučaju deportacija, već dvije decenije kreira i tužilaštvo, uključujući i specijalno tužilaštvo za ratne zločine na čijem je čelu Đurđina Ivanović, koja je u subordinacijskoj liniji podređena Ranki Čarapić, vrhovnoj državnoj tužiteljki (VDT). Naime, specijalno tužilaštvo, kao posebno odjeljenje, ustrojeno je „kod VDT” (Zakon o državnom tužiocu, čl. 66), „specijalni tužilac za svoj rad odgovara VDT-u” (čl. 70) a VDT „može neposredno vršiti sva ovlašćenja i preduzimati sve radnje” bilo kojeg tužioca (čl. 112).

Čarapićeva je i predsjednica Tužilačkog savjeta, Ivanovićeva članica. Sa njima u Tužilačkom savjetu – a u toj instanci bi trebalo da se kontroliše zakonitost rada tužilaca – sjedi i Vladimir Šušović, penzioner, veteran mračnih 1990-ih. Šušović je u svojstvu vrhovnog državnog tužioca autorizovao praksu zataškavanja ratnih zločina; do juna 1996. sadašnja specijalna tužiteljka Đurđina Ivanović bila mu je savjetnica!

Svi procesuirani ratni zločini (liše Kaluđerskog laza, radi se o predmetima: Morinj, deportacije i Bukovica) odigrali su se tokom mandata Šušovića (penzionisan 1998); o svima je izvještavano još dok su se odigravali, no nijedan predmet njegovo tužilaštvo nije onomad procesuiralo.

U slučaju deportacija radi se o ratnom zločinu u koji su umiješane isključivo crnogorske vlasti; nema mogućnosti „vađenja”, krimen se ne može svaliti na bivšu jugoslovensku vojsku ili nekog drugog.

Šušović je godinama „istraživao” o deportacijama. Ondašnji predsjednik Crne Gore, Momir Bulatović, još juna 1994. na konferenciji za štampu je kazao: „Nažalost, pokazalo se to kao tragična greška i kao tragičan propust. Vjerovatno će biti potrebno sprovesti produbljenu istragu o tome”. U intervjuu za Monitor 1. avgusta 1997. Šušović je tvrdio kako su mu u Hagu, gdje je bio pozvan zbog deportacija, kazali: „Vi ste postali majstori uništavanja dokumentacije’. Izgleda da se to potvrđuje i u ovom slučaju… teško dobijam dokumentaciju od MUP-a”.

Ministar policije je tada bio Filip Vujanović, koji je 9. marta 2008. tvrdio da su izbjeglice Bošnjaci u Crnoj Gori „imali drugi dom, primani su otvorenog srca i sa punom srdačnošću, njima je učinjena pomoć da se sigurni vrate svojim domovima”! Da ne bude zabune – Šušovića je, sa obrazloženjem da je „iz reda istaknutih pravnika”, u Tužilački savjet (izabran 29. jula 2008) predložio upravo predsjednik Vujanović.

Uloga crnogorskog tužilaštva u ratnom zločinu deportacija – a zakonitost rada tužilaštva 1993-1995. kontroliše Filip Vujanović, kao ministar pravde! – otkrivena je u Informaciji o preduzetim mjerama MUP-a prema raseljenim licima sa područja BiH, Br. 05-129, 24. novembra 1992, gdje Nikola Pejaković, u svojstvu ministra unutrašnjih poslova, piše potpredsjedniku Skupštine dr Asimu Dizdareviću (DPS) da su deportovali u skladu sa „stavom nadležnog tužilaštva u RCG”.

Ne, nije omaška. U Odgovoru na poslaničko pitanje, Kabinet Ministra unutrašnjih poslova RCG, Br. 278/2, 08. april 1993, str. 2, potpisao ministar Pejaković, napominje se opet da je akcija policije izvedena uz saglasnost Šušovićevog tužilaštva. Pejaković piše: „U tada otvorenoj dilemi uz konsultacije s nadležnim tužilaštvom, donijeta je odluka…”

U kasnijem intervjuu (Radiju Slobodna Evropa, 15. juna 2005) Šušović je tvrdio da „do kraja 1994. ništa nijesam znao”, pa je „počeo da za tim tragam i da pokušam da obavim neki razgovor sa tadašnjim ministrom unutrašnjih poslova i poslije izvjesnoga vremena on je meni dostavio tu istu informaciju koju je dostavio Skupštini… ta informacija u velikoj mjeri je njih pravdala da su postupili po zakonu”.

Momir Bulatović je, na svjedočenju jesenas pred Višim sudom, tvrdio kako je ,,državni tužilac sproveo te aktivnosti i njegov stav je bio da tu nije urađeno ništa što bi konstituisalo krivičnu odgovornost bilo kojeg radnika MUP-a”. Kazao je i da je Šušović, za vrijeme deportacija, „non-stop bio u kontaktu sa policijom”.

Šušović je juna 2005. objavio kako je zbog deportacija – a sve u intervalu kada su porodice stradalih građana BiH najavljivale tužbe protiv Crne Gore zbog naknade štete – davao iskaze policiji i tadašnjoj vrhovnoj državnoj tužiteljki Vesni Medenici, koja je takođe bila u njegovom tužilaštvu 1990-ih.

Medenica je te 2005. nastavila gdje je Šušović stao; no, bila je suočena sa tužbama porodica i akterka je jedne od najbizarnijih epizoda pravosuđa: jednovremeno je vodila krivičnu istragu protiv državnih službenika i branila državu od tužbi po istom zločinu!

U praksi, Medenica je preko zamjenika i zamjenica (jedna od njih je, ne zaboravimo, bila i Ranka Čarapić), tokom parnica osporavala tužbeni zahtjev porodica pozivom na „zastarjelost” i nepostojanje uzročno-posljedične veze između protivpravnog lišenja slobode izbjeglica i njihovih smaknuća.Ukratko: negirala je ratni zločin koji je država, sudskim poravnanjem s porodicama deportovanih, decembra 2008. u konačnom priznala!

Do 18. oktobra 2005. tužilaštvo nije pokretalo nikakav krivični postupak oko deportacija, uprkos lako dostupnim saznanjima, i to: medijskim izvještajima; raspravama o deportacijama pred TV kamerama u Skupštini Crne Gore u dva navrata, 1992. i 1993; višestrukim obraćanjima porodica deportovanih najvišim državnim adresama i policijskim potvrdama da su njihovi najmiliji izručeni samoproglašenoj Republici Srpskoj; dopisu Kancelarije UNHCR crnogorskim vlastima 1994; opširnom i dokumentovanom izvještaju Helsinškog odbora za ljudska prava u Sandžaku iz 1995, objavljenom u štampi i 1997; presudi Tribunala u Hagu u predmet Br. IT-97-25-T od 15. marta 2002. gdje se utvrđuje „nezakonita deportacija izbjeglica Muslimana iz Herceg Novog”, itd.

I kada je tužilaštvo konačno 18. oktobra 2005. podnijelo zahtjev za sprovođenje krivične istrage, to je urađeno, kako su objavili, iz razloga da se prekinu parnični procesi po tužbama porodica deportovanih do okončanja krivičnih postupaka!

U samom zahtjevu očitovala se praksa tužilaštva da zameće tragove: nije predloženo izvođenje materijalnih dokaza, uprkos dokumentima MUP-a na kojima su zasnovane tužbe porodica; kao radnja ratnog zločina navodi se samo ,,prinudno preseljenje”, ne pominju se ,,uzimanje talaca”, ,,kolektivno kažnjavanje”, ,,protivzakonito odvođenje u koncentracione logore”… a najdrastičnije – krug osumnjičenih prikovan je za dno komandnog lanca.

To nas dovodi do završne riječi Lidije Vukčević, postupajuće tužiteljke u slučaju deportacija. Vukćevićeva je, pod dirigentskom palicom Ranke Čarapić i neposredne šefice joj Đurđine Ivanović, finalizovala davnašnje napore Šušovića i Medenice. Ne samo da je Vukčevićeva falisfikovala činjenice – prekvalifikujući optužnicu tvrdnjom da oružani sukob u BiH nije bio međunarodni, zatim je umanjila broj žrtava sa 79 (neki izvori pominju 86) na svega 34, optužnicom obuhvatila samo hapšenja u tri grada (Herceg Novi, Bar, Ulcinj, premda postoje dokazi da se hapsilo i u Budvi, Pljevljima, Kotoru…) a nije bila saglasna sa logičnim zahtjevom odbrane da svjedoče Milo Đukanović i Svetozar Marović, itd – već je održala slovo u odbranu Vladimira Šušovića, koga takođe nije pozvala za svjedoka.

Od svih mogućih primjedbi, tokom svoje završne riječi potencirala je „netačno svjedočenje Momira Bulatovića” da su tokom deportacija „obavljane konsultacije sa državnim tužilaštvom”. Premda je u dokazni materijal uvela citirana dokumenta MUP-a u kojima piše da se policija ,,konsultovala” sa tužilaštvom, Vukčevićeva 22. februara ove godine u Višem sudu saopštava:

,,Bulatović tvrdi u vezi s radom policije u ovom slučaju da je vršena konsultacija sa državnim tužiocem Šušovićem, a što on crpi iz odgovora na poslaničko pitanje i iz izvještaja komisije Skupštine Crne Gore. Upravo ta formulacija govori da su navodne konsultacije obavljene sa tužilaštvom u Herceg Novom, Baru i Ulcinju, a ne nikako sa državnim tužiocem”.

Što je Vukčevićeva pokušala demantovati? Sada će baš ona, kako je najavljeno, saslušati Šekija Radončića i pregledati njegove dokaze.

Vladimir JOVANOVIĆ