Predsjednik države nema velika ovlaštenja, ali je jedini zvaničnik koji se bira na direktnim izborima što njegovoj funkciji daje značajnu specifičnu težinu. Zato je važno da on bude moralna adresa Crne Gore, koja je integriše iznutra i ne ispisuje je iz savremenih međunarodnih tokova
Predsjednica Skupštine Danijela Đurović raspisala je, u ponedjeljak, predsjedničke izbore. Glasaće se 19. marta, a u slučaju da niko od kandidata tada ne dobije natpolovičnu podršku izašlih glasača, novog predsjednika dobićemo 2. aprila nakon drugog kruga glasanja.
Nakon niza upitnih odluka u parlamentu (odlaganje lokalnih izbora, formiranje opštine Zeta usred izbornog procesa, izmjene Zakona o predsjedniku…) ovonedjeljnoj se odluci ništa ne može zamjeriti vezano za poštovanje Ustava i zakona. Rok za raspisivanje predsjedničkih izbora isticao je 19. januara, a u nadležnosti je predsjednika/predsjednice Skupštine da te izbore raspiše kada za to dođe vrijeme. To je Danijela Đurović i uradila.
Iz parlamenta, ipak, stižu primjedbe da je predsjednica, poštujući formu, zaboravila dobre običaje ovdašnjeg parlamentarizma. Ili ono što je od njih ostalo. Recimo, da predsjedničke izbore raspiše nakon konsultacija i dogovora sa šefovima poslaničkih klubova. Đurović to nije uradila, a indikativno je da je za datum njihovog održavanja odabrala prvu nedjelju koja se uklopila u minimalan propisani razmak između raspisivanja i održavanja izbora (60 − 90 dana). Zbog toga je sada postalo praktično nemoguće da se predsjednički i vanredni parlamentarni izbori održe istog dana, kao što su to javno poželjeli zvaničnici DF-a, DPS-a i SDP-a. ,,Nije Crna Gora baš toliko bogata da možemo u 20 dana ili mjesec da održimo dva puta izbore”, obrazlagao je ideju šefa poslaničkog kluba DF-a Slavena Radunovića.
Suprotno, predsjednik SNP-a Vladimir Joković (iz te partije dolazi i predsjednica Skupštine) izašao je prošle nedjelje sa stavom da te izbore treba razdvojiti, pa prvo održati predsjedničke, kako bi se izbjegla eventualna sinergija između DPS-a i njenog predsjedničkog kandidata. Đurović je, reklo bi se, izašla u susret željama partijskog šefa.
U predsjedničke izbore ulazimo bez funkcionalnog Ustavnog suda. Koliko je to rizično pokazuje da tri mjeseca po završetku glasanja nemamo konačne rezultate lokalnih izbora u Podgorici i Pljevljima, dok u Šavniku još nije završeno glasanje.
Kalendar izbornih aktivnosti i slijed događaja u Skupštini, otvaraju mogućnost da ćemo krajnje rokove za predaju i potvrdu kandidatura predsjedničkih kandidata (kraj februara – početak aprila) dočekati u sadašnjem, neregularnom, stanju. To stvara brojne mogućnosti za sporenje budućeg izbornog rezultata na predsjedničkim izborima. Čak i pod uslovom da nam se ne ponovi šavnički model u kome neko, nekažnjeno, vrši opstrukciju izbornog procesa dok je država nemoćna da riješi problem koji je proizvela.
Naravno, postoji i mogućnost da minimalni uslovi za održavanje regularnih predsjedničkih izbora budu obezbijeđeni na vrijeme. Pa da predstojeći izbori budu regularni onoliko koliko su to bili i prethodni.
Martovski izbori biće četvrti predsjednički izbori u nezavisnoj Crnoj Gori. Ukupno, sedmi od uvođenja višepartizma. Na šest prethodnih predsjedničkih izbora imali smo tri pobjednika – Momir Bulatović (jednom), Milo Đukanović (dva) i Filip Vujanović (tri puta). Samo jednom su izbori odlučeni u drugom krugu (1998.) i samo je tada na izborima izgubio kandidat koji je u izbornu trku ušao sa predsjedničke funkcije (Bulatović).
Na svim predsjedničkim izborima pobjeđivao je kandidat DPS-a. Da bi eventualno svjedočili drugom porazu aktuelnog predsjednika na predsjedničkim izborima neophodno je, za početak, da se Đukanović pojavi kao kandidat. Po treći put. Ta mogućnost bi morala proći verifikaciju Ustavnog suda.
Ustav propisuje da ista osoba može biti predsjednik države najviše dva puta, ali smo već svjedočili presedanu. Uoči izbora 2013. godine Ustavni sud je potvrdio kandidaturu Filipa Vujanovića za treći predsjednički mandat, obrazlažući odluku time što je on svoj prvi mandate započeo 2003., u vrijeme dok je Crna Gora bila dio državne zajednice sa Srbijom. Moglo bi se zaključiti da je Đukanović tu u boljoj poziciji od Vujanovića, pošto je on svoj prvi mandat počeo i završio prije obnove državne nezavisnosti Crne Gore. Ali bi, svakako, Ustavni sud o tome morao imati posljednju riječ.
Pod uslovom da se Đukanović prihvati kandidature. To se danas ne čini potpuno izvjesnim. Ponajprije zbog toga što Milo Đukanović više ne djeluje kao neupitni pobjednik. Njegova DPS pretrpjela je dugačak niz izbornih poraza, od parlamentarnih do lokalnih izbora gdje su posebno bolni gubici vlasti na Cetinju i u Podgorici.
No, Đukanović bi odlukom da ne izađe na predstojeće izbore najavio (ovaj put) definitivno povlačenje sa političkog prijestola a već u maju bi ostao i bez imuniteta. Nijedna od brojnih političko-ekonomskioh afera koje su obilježile decenije negove vladavine nije trajno arhivirana. Preveliki rizik? Đukanović bi bez imuniteta ostao i u slučaju izbornog poraza koji je, tvrde i istraživači javnog mnjenja, izvjestan ukoliko partije/koalicije aktuelne većine ne zaključe da su im vlastiti rivaliteti važniji od njegove detronizacije.
,,Ako se Đukanović kandiduje, vjerovatno će izgubiti u drugom krugu”, kaže metodolog Miloš Bešić pozivajući se na aktuelna ispipavanja pulsa birača. Po Bešićevom sudu, jedina šansa Đukanoviću bila bi eventualna pobjeda u prvom krugu što podrazumijeva i relativno mali odziv birača.
Predsjednički izbori inače bilježe manju (skoro za 10 odsto) izlaznost od parlamentarnih ali, za razliku od svih prethodnih, ovoga puta oponenti DPS- a drže poluge centralnih i većine lokalnih vlasti u svojim rukama. Baš kao i evidencije zapošljenih u državnim firmama, spiskove za dodjelu vanredne socijalne pomoći… ,,Ukoliko je u DPS-u ostalo imalo racionalnosti oni će tragati za drugim kandidatom i onda će čitava izborna utakmica biti veoma otvorena i veoma zanimljiva”, kaže Bešić.
DPS još ćuti a iz SDP-a su se već oglasili promovišući ideju o zajedničkom, nadstranačkom kandidatu ,,evropske i građanske Crne Gore”. Ne bude li tako, najavljuje potpredsjednik SDP-a Bojan Zeković, ta partija će na predsjedničkim izborima imati svog kandidata. Imala ga je i na prošlim izborima. Bila je to tadašnja predsjednica SDP-a Draginja Vuksanović Stanković. Mnogi su zaboravili da je njenu kandidaturu 2018. podržao i DEMOS Miodraga Lekića.
Danas se Lekić, nakon neuspiješnog pokušaja formiranja vlade, u dijelu koalicija parlamentarne većine (SNP) pominje kao mogući zajednički kandidat za predsjednika. On se oprobao u toj ulozi, 2013., kada ga je Filip Vujanović pobijedio u fotofinišu izbornog dana. Jedni kažu na mišiće, drugi − izbornim manipulacijama.
Promocija jednog ili više kandidata aktuelne većine zanimljiva je koliko i dilema Đukanović ili neko/neka druga u ime DPS-a (Milica Pejanović Đurišić?). Milan Knežević je započeo a Branko Radulović nastavio elaboraciju teze da DF mora imati svog predsjedničkog kandidata. Andrija Mandić i Nebojša Medojević izašli su na crtu Vujanoviću 2008. i izgubili u prvom krugu, iako su obojica pojedinačno osvojili, tada respektabilnih, blizu 20 odsto glasova. Rano je za procjenu koga će DF sada kandidovati.
Demokrate su javno ponudili koaliciju pokretu Evropa sad, ostavljajući im izbor: zajedničkog kandidata na predsjedničkim izborima ili budućeg premijera. Iz partije Milojka Spajića i Jakova Milatovića odgovorili su da su u ovom trenutku njima prioritet vanredni parlamentarni izbori i da će o mogućim predizbornim koalicijama razgovarati tek kada ti izbori budu raspisani. To ne znači da Evropa sad neće imati svog kandidata i na martovskim izborima za predsjednika.
Pomalo tradicionalno, URA Dritana Abazovića odugovlači sa izjašnjenjem o svom/zajedničkom kandidatu. Uostalom, i ostali čekaju da neko drugi povuče prvi potez pa da se ravnaju prema tome.
Formalno, ustavna ovlašćenja predsjednika države nijesu velika ali nijesu ni mala. Budući predsjednik bi, uz ostalo, mogao imati važnu (najvažniju) ulogu u obnovi poprilično zamrle diplomatske mreže države Crne Gore. Zahvaljujući izostanku saradnje predsjednika države Mila Đukanovića i Dritana Abazovića i Zdravka Krivokapića danas nemamo ambasadore ni u jednoj od susjednih zemalja. Baš kao ni u Vašingtonu, Londonu, Bonu, Pekingu, Ljubljani…
Mimo forme, predsjednik države je jedini zvaničnik koji se bira na direktnim izborima što njegovoj funkciji daje značajnu specifičnu težinu. Zato je važno da on bude moralna adresa Crne Gore, koja je integriše iznutra i ne ispisuje je iz savremenih međunarodnih tokova.
Takve želje se do sada nisu ostvarivale. Predsjednički izbori će naravno biti i neka vrsta generalne probe pred novo pregrupisavanje u parlamentu. Još jednom – istorijsko.
Zoran RADULOVIĆ
Izdvojeno2 sedmice
INTERVJU3 sedmice
FOKUS4 sedmice
DUHANKESA4 sedmice
HORIZONTI4 sedmice
DANAS, SJUTRA4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
ANKETA4 sedmice