Povežite se sa nama

Izdvojeno

RASKOL U CRNOGORSKOJ PRAVOSLAVNOJ CRKVI: Samo mitropolita ne fali

Objavljeno prije

na

Od svog samostalnog djelovanja koje je počelo 31. oktobra 1993. na tzv. Crnogorskom saboru pod otvorenim nebom ispred dvorca Kralja Nikole na Cetinju, Crnogorska crkva prolazi kroz najteži period raskola. CPC sada ima zvanično dva, a možda i više poglavara

 

Idućeg mjeseca,  tačnije 31. oktobra (na praznik Sv. apostola i evanđeliste Luke),   Crnogorska pravoslavna crkva (CPC) će proslaviti 30 godina od svoga osnivanja, ili  obnove samostalne crkve koja je nesumnjivo postojala do nestanka Crne Gore kao države 1918. godine. Međutim, vrlo je vjerovatno da će postojati najmanje 3 odvojene „proslave“.

Od svog samostalnog djelovanja koje je počelo 31. oktobra 1993. na samoproglašenom Crnogorskom saboru pod otvorenim nebom ispred dvorca Kralja Nikole na Cetinju, Crnogorska crkva prolazi kroz najteži period raskola ili šižme od svog osnivanja ili vaspostavljanja. Naime, CPC sada ima zvanično dva, a možda i više poglavara. U prošlu nedjelju je na istom mjestu na Cetinju tzv. „Opštecrnogorski zbor proglasio njegovo preosveštenstvo episkopa ostroško-nikšićkog Borisa za mitropolita Crnogorske pravoslavne crkve (CPC)“. Na Zboru, kom je prisustvovalo nekoliko stotina građana, odlučeno je da se „aktuelni poglavar CPC Mihailo povuče u mirovinu i da se obnovitelj CPC Antonije Abramović kanonizuje te proglasi kao Sveti Antonije mitropolit crnogorski“.

Umirovljenje dosadašnjeg poglavara je urađeno, rečeno je,  zbog njegove „starosne dobi“, te „u zadnjim godinama slabijoj posvećenosti arhijereskoj službi“ ali mu je „zadržano Ustavom i kanonom zagarantovano doživotno dostojanstvo mitropolita, sa titulom umirovljeni mitropolit crnogorski“. Novoproglašeni mitropolit Boris i Odbor za očuvanje CPC koji predvodi  profesor Milenko Perović su istakli da je zbor sazvan „na zahtjev sveštenstva i vjernika CPC“ jer se crkva nalazi u „izuzetno teškoj situaciji”. Naime, Ustav Crkve faktički nije na snazi, sinod se nije sastajao u punom sastavu još od 2019. godine. Mitropolitski savjet ne održava se više od 10 godina pa su „upravljanje Crkvom preuzela  neovlašćena civilna lica” koristeći starost mitropolita Mihaila.

Od mitrpolita Mihaila je stigao brzi odgovor. On je Zbor na Cetinju nazvao „propalim političkim mitingom“, „bezuspješnim pučom“ i poručio da njegove odluke „nemaju nikakav legalitet i legitimitet“ jer se „uličnim mitinzima ne može smjenjivati mitropolit“. Na portalu CPC je objavljena „privremena zabrana svještenodjestvovanja“ svim sveštenim licima koja su učestvovala na Zboru „do konačne odluke na narednoj sjednici Svetog Sinoda CPC”. Sveti Sinod su do sada činila 4 episkopa od kojih je Mihailo bio predsjedavajući. Osim njega i Borisa, članovi su (bili) i episkop kotorsko – primorski Simeon Minihofer (koji je Austrijanac) i još episkop Gorazd Glomazić. Gorazd je izgleda još jedini neupitni član Sinoda, pošto je mitropolit Mihailo početkom avgusta ove godine prihvatio navodnu ostavku primorskog episkopa Simeona od 10. aprila 2023. pa su mu prema tome prestale „sva prava i obaveze“ u Sv. Sinodu kao i dužnost episkopa. Međutim, iz Episkopije kotorsko – primorske su odmah negirali da je Simeon podnio ostavku, već da ju je samo razmatrao i preispitivao nazvavši tvrdnje o ostavci „lažnom informacijom“ i „sramnim pokušajem izbacivanja najčasnijeg živog vladike“. Eparhija je rekla da „u skladu sa članom 19. stav 18. Ustava CPC mitropolit nema nadležnost da razrješava dužnosti episkopa, jer je to nadležnost Svetog Sinoda”.

Simeon je u pismu od 10. aprila 2023. optužio Mihaila za ozbiljne kanonske prijestupe. Na sjednici Sinoda od 17. aprila 2023. tražio je smjenu mitropolita Mihaila sa svih pozicija unutar CPC ali je njegova eparhija objavila da je Mihailo, „suočen sa jasnim argumentima koji dokazuju njegov rad protiv CPC, despotski odbio da se njegova smjena uvrsti u dnevni red i da se o njoj raspravlja”. Nakon rata saopštenjima, Simeonova eparhija je objavila u avgustu da će „nastaviti da funkcioniše samostalno, čuvajući tradiciju CPC, do uspostavljanja redovnog stanja u okviru Crkve, koje odavno ne postoji”. Početkom jula je došlo do oštre javne rasprave između episkopa Borisa i mitropolita Mihaila zbog Borisove najave da ove godine neće ići na komemoraciju u Srebrenicu ,jer ne želi da bude zajedno sa premijerom Dritanom Abazovićem koga je optužio da je prošle godine omalovažavao komemoraciju zbog izjava o karakteru genocida. Još ranije u aprilu je objavljen na portalu Press snimak telefonskog razgovora između Borisa i Mihaila u kojim su razmijenjene optužbe o trošenju „ruskih para“ i „saradnja sa Rusima“ o kojima nisu obaviješteni ni Boris ni Simeon i da će „to na Sinod pričat’“. Pominjan je i tadašnji predsjednik države Milo Đukanović, sastanci sa njim uoči izbora, i  itd.

Kada je „saradnja sa Rusima“ u pitanju, ovog ljeta su osvanule brojne informacije o kontaktima mitropolita Mihaila sa Mitropolitom moskovskim i sveruskim Istino-pravoslavne crkve Rusije Serafimom. Objavljeni su i dokumenti od prošle godine, 11. jula, kada je sinaksis (sinod) saveza istino-pravoslavnih crkava Rusije, Grčke, Bugarske, kao i Srbije, Gruzije i Ukrajine (Bukovina), pod rukovodstvo Serafima, primio u statusu kandidata Mihaila u svoje članstvo. Tada su u Rusiji i javno, na internetu, kako izvještava Antena M, objavljena dva akta, od kojih je jedan, nedatiran i bez djelovodnog protokola, a odnosi se na navodni prethodni Mihailov pisani zahtjev ili molbu sa potpisom i pečatom CPC da se učlani u sinaksis. Istino-pravoslavne crkve ne pripadaju mainstream- u pravoslavlja već se radi o  raskolničkim grupama koje su se zbog raznih ekstremnih stavova (po pitanju kalendara, raznih obreda i opštenja sa nepravoslavnim) odvajale od nacionalnih crkava i koje su nepriznate od Majke Crkve u Carigradu.

U Rusiji je Istino-pravoslavna crkva, kao i pravoslavlje u Rusiji uopšte, pod kontrolom državne bezbjednosti i često su glavni ljudi Ruske crkve (RPC) istovremeno i službenici/agenti FSB-a (nasljednice bogoboračkog KGB-a) kao sadašnji patrijarh Kiril i njegov prethodnik Aleksej. Isti slučaj je i sa tzv. mitropolitom Serafimom čije svjetovno ime je Leonid Malofejev i koji je do „zamonašenja“ bio diplomac elitne vojne akademije Frunze i oficir Glavne obavještajne uprave (GRU) tj. vojne obavještajne službe. Istino-pravoslavna crkva Rusije nema uticaj u zemlji, ali njeni kontakti sa drugim sličnim vjerskim organizacijama u inostranstvu su od koristi ruskom MIP-u i obavještajnim službama. I sadašnji ruski patrijarh Kiril je kao agent KGB-a bio angažiran u inostranstvu na širenju komunističke propagande.

Mitropolit Mihailo je javno demantirao sadržaj objavljenih pisama i potpisa pristupanju sinaksisu istino-pravoslavnih crkava ali nije objasnio veze i fotografije sa tzv. mitropolitom Serafimom koje su napravljene u Hotelu Splendid u Bečićima. Inače osnivač i većinski vlasnik Splendida i grupe hotela Montenegro Stars je Viktor Ivanjenko, bivši direktor FSB-a. Hotel se slovi kao jedan od punktova ruske obavještajne službe u Crnoj Gori i sastajalište ruskih agenata i osoba iz bivšeg DPS režima i podzemlja. Interesantno je da su prosrpski i rusofilski mediji u Crnoj Gori u svojim izvještavanjima prećutali veze Mihaila sa ruskim obavještajcima dok su se obilato naslađivali svim drugim aferama u CPC-u.

Mitropolit Mihailo (svjetovno ime Miraš Dedeić) se nalazi na čelu CPC  od 6. janura 1997 god. nakon smrti ranijeg prvog poglavara Antonija Abramovića. Izabran je takođe na Zboru na Cetinju aklamacijom. Prije toga je bio kapelan grčke ambasade u Rimu i službovao pod Vaseljenskim patrijarhom Vartolomejem koji ga je udaljio iz službe i rasčinio. Za vrijeme službovanja u Rimu Dedeić je zastupao ekstremne velikosrpske stavove. Nakon što je rasčinjen i „izabran“ za novog crnogorskog mitropolita, Mihailo je 15. marta 1998. godine, u sabornom hramu Svete Paraskeve u Sofiji, rukopoložen za episkopa CPC od strane jedne od sukobljenih struja Bugarske crkve (BPC). Kada je raskol u Bugarskoj riješen Bugarska crkva je prekinula kontakte sa CPC i Mihailom.

Tokom ovih godina CPC nije uspio privući veći broj vjernika i pristalica, dobrim dijelom zato što se radi o nepriznatoj crkvi i osobi mitropolita koga je lično Vaseljenski (svepravoslavni) patrijarh rasčinio. Drugi razlog neuspjeha CPC misije leži u tome da je Srpska crkva (SPC) dugo uživala podršku i savezništvo režima Mila Đukanovića, sve do donošenja Zakona o slobodi vjeroispovijesti krajem 2019.. kojim je SPC trebala ostati bez vlasništva nad crkvama i manastirima.

U svim anketama, SPC i njena Mitropolija crnogorsko-primorska uživaju ubjedljivu većinsku podršku pravoslavnog stanovništva, i to ne samo onih koji se smatraju etničkim Srbima. Podrška CPC-u na anketama nikada nije prelazila 14-15 odsto. Čak i podržavaoci i poštovaoci CPC su puno puta zamjerali Mihailu da ne služi u lokalnim crkvama koje su im mještani Katunske nahije ranije ustupili, da nema parohijskog života i naučavanja, vjere već da se prevashodno radi o političkom udruživanju.

Sadašnja situacija i raskol sa najmanje dva mitropolita i još jednim nezavisnim episkopom koji se još predstavlja i kao arhiepiskop sigurno neće ići na ruku Crnogorskoj crkvi i onima koji bi željeli crnogorsku duhovnu samostalnost.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

VLADA ZVALA AMBASADORE NA RAPORT I INSTRUKCIJE: (Ne)sluh za vanjsku politiku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prema informacijama Monitora, premijer Milojko Spajić je imao nekoliko odvojenih sastanaka s crnogorskim ambasadorima, od Ukrajine  preko Evrope do SAD.  Premijer je, prema nekoliko neformalnih izvora u Vladi, izložio novu političku realnost nakon dolaska Donalda Trampa na čelo SAD-a i odnosima sa EU

 

 

Vlada Crne Gore je preko Ministarstva vanjskih poslova (MVP) i ministra Ervina Ibrahimovića krajem februara pozvala maltene sve ambasadore u Evropi i Sjedinjenim Američkim Državama (SAD) da hitno dođu na konsultacije. Početak konsultacija je određen za 6. mart. Mnogi su se tada uplašili reprize opoziva od 15. novembra 2024., kada je Vlada smijenila tri ambasadora.

Prema informacijama Monitora, premijer Milojko Spajić je imao nekoliko odvojenih sastanaka s ambasadorima od Ukrajine (Borjanka Simićević) preko Evrope do SAD-a (Jovan Mirković). Ispostavilo se da je strah ambasadora bio neopravdan. Premijer je, prema nekoliko neformalnih izvora u Vladi, izložio novu političku realnost nakon dolaska Donalda Trampa na čelo SAD-a i odnosima sa Evropskom Unijom (EU), te odnosima između ključnih evropskih zemalja. Spajić je dao upute ambasadorima da nastave nedvosmileno podržavati EU i članstvo Crne Gore u tom bloku. Istovremeno je tražio da se uzdrže od kritike prema SAD-u i novoj administraciji i da se ne upuštaju u bilo kakve komentare trenutnih razmimoilaženja između SAD-a i evropskih saveznika.

Odmjereni stav Crne Gore se ubrzo vidio 11. marta na sastanku najviših evropskih vojnih zvaničnika u Parizu, gdje se razgovaralo o modalitetima podrške Ukrajini nakon američke najave obustave vojne pomoći. Na sastanak nije pozvana Amerika jer su Evropljani željeli pokazati da sami mogu biti veliki dio sigurnosnog okvira u slučaju primirja između Ukrajine i Rusije. Nakon što je agencija AP javila da su Crna Gora i Hrvatska jedine evropske članice NATO-a koje nisu odgovorile na poziv za sastanak u Parizu, savjetnik premijera za bezbjednost i odbranu Todor Goranović je za Radio Slobodna Evropa (RFE) potvrdio učešće Crne Gore na sastanku. Ipak, poslat je samo zamjenik vojnog predstavnika pri NATO komandi u Briselu jer je „načelnik Generalštaba Zoran Lazarević …u službenoj posjeti Bugarskoj“.

Diplomatske (ne)aktivnosti s druge strane Atlantika sadašnjeg ambasadora Mirkovića kod nekih funkcionera vladajuće koalicije izazivaju nezadovoljstvo i čak otvorenu ljutnju. Jedan od povoda je bio sastanak s američkim zvaničnicima sredinom februara u Vašingtonu kada je ambasador navodno izjavio da bi gubitak vlasti Aleksandra Vučića vjerovatno oslabio neke od njegovih crnogorskih marioneta. Detalje razgovora nije bilo moguće nezavisno potvrditi. Iako nije direktno pomenuo bivši Demokratski front (DF), izvještaj(i) ambasade ka Podgorici je naljutio koalicione partnere koji su se prepoznali u pomenutoj kvalifikaciji. To je navodno pogoršalo tinjajući antagonizam između djelova srpskog bloka i premijerovog Pokreta Evropa sad (PES). Jedan funkcioner DF-a je komentarisao da je to dovoljan razlog za opoziv jer su i oni podržali takvo kadrovsko rješenje u Vašingtonu.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

CRNA GORA I EVROPSKE OBAVEZE: Prestiže li nas Albanija  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Formalno, Crna Gora je u prednosti u odnosu na Albaniju. No, očigledna je sve snažnija podrška Brisela Albaniji, koju je komesarka Marta Kos nazvala i mogućom sljedećom članicom EU.  Ima još signala da je Crna Gora dobila ozbiljnu konkurenciju: Evropski parlament je umjesto u Podgorici otvorio kancelariju u Tirani, a Albanija nas je preduhitrila i u korišćenju sredstava iz programa Plana rasta

 

 

Nakon što je sredinom marta stigla vijest da Evropski parlament (EP) otvara kancelariju u Tirani umjesto u Podgorici, kod kuće je stidljivo aktuelizovana priča o tome gubi li Crna Gora titulu lidera u regionu. O tome za sada govore samo opozicija i civilni sektor, dok Vlada ćuti.

Iz EP su saopštili da je otvaranje kancelarije u Tirani dio strateškog plana o proširenju EU i da će Albanija  biti „ključna kontakt tačka“ sa Zapadnim Balkanom. „ Odluka o konkretnom gradu i mjestu uslijedila je nakon tehničke procjene dostupnosti.  Ali, naravno, status odgovarajuće zemlje kandidata za članstvo u EU je takođe imao pozitivan impuls”, saopštio je  izvjestilac Evropskog parlamenta za Albaniju Andreas Šider.

Crnogorske vlasti najavljivale su da bi Podgorica mogla biti izabrana za kancelariju EP na Zapadnom Balkanu, a incijativu je formalizovao predsjednik Jakov Milatović u decembru 2024. Iako se činilo da je stvar gotova, na kraju je izabrana Tirana.  Kao jedno od obrazloženja odluke,  evropski zvaničnici ističu bolju saobraćajnu povezanost Tirane. Ipak, očito je da Brisel polagano mijenja i retoriku o tome koja bi balkanska zemlja mogla biti 28. članica EU.

“Nastavi li ovako, Albanija bi do 2027. mogla postati sledeća članica EU”, saopštila je evropska komesarka za proširenje Marta Kos, tokom posjete Albaniji sredinom mjeseca. “Albanija je napravila izuzetan progres. Naravno, ostaje još dosta posla i dublje reforme su neophodne. Svakako, nastavi li ovim tempom, onda je sigurno da bi sve moglo biti završeno do 2027. godine i krenuti naprijed što je brže moguće. Želim da čestitam albanskim građanima na dostignućima do sada, a uz nastavak takve posvećenosti i tempa, nadam se kako EU više ne bi imala 27 članica već 28, sa Albanijom koja bi nam se pridružila”, saopštila je ona.

Ta ocjena Marte Kos, podstakla je u  Crnoj Gori i razgovor na temu gubi li Crna Gora status lidera u regionu.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Nerazminirano polje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora više tapka u mjestu nego što ide naprijed, uprkos “guranju” iz Brisela. Pogrešne je lekcije vlast izvukla iz poklonjenog IBAR-a

 

 

MONITOR: Vlast i opozicija su dugo usaglašavali pitanja za Venecijansku komisiju. Zašto?

ULJAREVIĆ: Činjenica da dio vlasti i opozicije, koji su potpisali sporazum, nijesu mogli lako doći do jednog usaglašenog pitanja za Venecijansku komisiju već su poslata dva – od svake strane po jedno – indikacija je suštinskog nepovjerenja među tim političkim akterima. To naglašava i da je jedan formalni dokument, koji je trebalo da bude neki vid mosta ka uspostavljanju institucionalnog dijaloga između vlasti i opozicije, na krhkim osnovama.

MONITOR: Hoće li VK pomoći da se prevaziđe politička kriza?

ULJAREVIĆ: Venecijanska komisija nema čarobni štapić. Njena uloga je savjetodavna, zasnovana na pravu i principima demokratije. Može pomoći u tehničkom i pravnom smislu, ali neće riješiti suštinske probleme naše političke krize, čiji je samo jedan izraz bio slučaj penzionisanja sutkinje Ustavnog suda Dragane Đuranović.

Imaćemo pravni i politički test – da li su akteri spremni da poštuju preuzete obaveze, posebno partije vladajuće većine ukoliko to mišljenje ne bude u okvirima odluke koju su oni donijeli. Ma kako se to u konačnici riješilo, ostaje nam nerazminirano političko polje, po kojem akteri hodaju, a svaka nova “mina” koja se (ne)namjerno aktivira produbljuje krizu.

MONITOR: Kako vidite  političku situaciju u kojoj su nam potrebne strane adrese da  arbitriraju o  pitanjima od  javnog interesa?

ULJAREVIĆ: To je simptom nerazvijene političke kulture, slabih institucija i skromnih formata političkih struktura na našoj političkoj sceni, a demokratska zrelost se mjeri i sposobnošću institucionalnog i samostalnog rješavanja sporova.Nije to od juče, dug je put ka demokratskoj konsolidaciji, ali je važno da se ide naprijed, bez skretanja u slijepe ulice ili vraćanja unazad, što je naša svakodnevnica.

Uvijek treba apostrofirati odgovornost vlasti, a ona je sve otuđenija od građana i građanki. Nalazi naših istraživanja, konkretno posljednji CG puls, zajednički poduhvat CGO-a i Instituta Damar, ukazuju da 56.5 posto građanstva cijeni da je ova Vlada okrenuta partijskim interesima, a 60.7 posto da su ministri više predani ličnoj promociji nego poslu. Kada se sa tim upare podaci o (ne)povjerenju u institucije ili o percepciji pravca kretanja države jasno se prepoznaje da unutrašnji mehanizmi ne funkcionišu i da je država na autopilotu – bez jasnog smjera i vizije za budućnost.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo