Kako je majstorski Ljubo Babić slikao nutrinu punine Krležinog intelektualnog vibrata, tako je i Miroslav Krleža vjerovao u snagu Babićeve crtačke i nadasve scenografske moći
Teška nepravda dešava se u sarajevskom stanu u sedmokatnoj zgradi, u ulici koja nosi časno ime bosanskohercegovačkog i hrvatskog prozaiste, Vitomira Lukića.
Sve su slike, i one umjetničke i one dokumentarnog karaktera, uredno posložene što na zidovima što čak i na dijelovima bijelih ploha plakara.
Samo jedna, za mene najvrijednija, koju je Narodno pozorište Tuzla koristilo za animativni plakat za predavanje o djelu Miroslava plemenitog Krleže – leži na patosu, ili točnije je kazati pažljivo je prislonjena na zid, ali ipak na patosu. Eto, dvoje krležijanaca, i Lana i ja prolazimo, a legendarnog pisca ne podižemo s poda.
I još kad svemu dometnem činjenicu da je autor tada mlađahnog Frica bio niko drugi nego jedan od najvećih hrvatskih slikara i scenografa, Ljubo Babić – eto ti malog našeg kućnog skandala.
Rani Krleža i rani Babić leže pod Laninim i Gradimirovim nogama.
Slika za plakat vješto korištena od talentirane Tuzlanke Adele Bajrić posjeduje nevjerovatnu umjetničku sugestivnost i snagu, koja je već tad pokazivala kako je svojim vehementnim potezima Ljubo Babić pronicao u nervima ispucao krležijanum i kako je u isto doba Babić iznimno artificijalno ulazio u svojevrsni Krležin ludistički vibrato.
Slika je to koja govori cijelim jednim vremenom, jednom umjetničkom ekspresivnom ekspanzijom.
Ne zaslužju velikani hrvatske umjetnosti mjesto na našem podu.
Ali, sad dolazimo do ključnog problema: gdje, na koji zid smjestiti taj čudesni karusel likova naših umjetnosti?
I stalni je tu prijepor, jer esteta po Laninoj mjeri ne dozvoljava slike postavljati u dva reda. I, u pravu je, jer nema drugorednog stvaralaštva. Slikarstvo ili jest ili nije.
Zato hitam, dok Lana s puta ne dođe, da i Babić i Krleža budu na svom mjestu.
U jednom redu, ravnopravni kakvi su bili kao pisac i slikar i scenograf u doba veličanstvene jugoslovenske umjetnosti!
U toj skici-crtežu Ljubo Babić ponire onostranošću kojoj kod Krleže ni mnogi literarni mu ispisnici, pa ni klasici, nisu bili jednostavno dorasli…
Zato ta slika sa poda naše sobe ima mjesta na svim likovnim Olimpima i ne samo hrvatskim i jugoslovenskim.
Kako je majstorski Babić slikao nutrinu punine Krležinog intelektualnog vibrata, tako je i Miroslav Krleža vjerovao u snagu Babićeve crtačke i nadasve scenografske moći.
Zato se i stidim mjesta na kojem u našem staništu mojom nemarnošću obitavaju geniji naše umjetnosti… Ali, tako je kad procjenjujete da je suština uvijek važnija od forme.
Ovoga puta neka izvini suština, i forma je važna.
Obećavam čitateljima Periskopa da će velikani dobiti dostojno mjesto u stanu u ulici Vitomira Lukića.
Ne zvao se ja Gradimir!
Gradimir GOJER