Povežite se sa nama

INTERVJU

RADOMIR KRAČKOVIĆ, NOVI PREDJSEDNIK SINDIKATA MEDIJA CG: Za bolje sjutra profesije

Objavljeno prije

na

Novinari i medijski radnici u Crnoj Gori moraju jasno i glasno da govore o svojim problemima, makar upola onoliko koliko se bore za poboljšanje položaja različitih obespravljenih grupa u našem društvu

 

MONITOR: U kakvom stanju preuzimate Sindikat medija?

KRAČKOVIĆ: Izabran sam jednoglasno za predsjednika najveće organizacije u oblasti medija u cijeloj državi koja okuplja skoro 600 članova, što je velika čast i obaveza. Dosadašnje rukovodstvo na čelu sa predsjednicom Marijanom Camović – Veličković je predano radilo na razvoju organizacije pa je Sindikat medija u posljednjih nekoliko godina duplirao broj članova. Važno je istaći da  SMCG okuplja novinare i medijske radnike sa oba pola suprotstavljene medijske scene. Naši članovi su novinari i medijski radnici iz 12 pojedinačnih medija a tu je i nekoliko desetina pojedinačnih članova iz drugih medija.

Već imamo najave da će nam se pridružiti novinari i medijski radnici iz još nekih medija. Nastojaćemo da u članstvo i rad SMCG uključimo i frilensere koji su u specifičnoj poziciji jer im je radno-pravni status prilično slab ali ih je sve više u Crnoj Gori, iz raznih razloga, a najviše zbog krize u medijima koja je bila izazvana epidemijom koronavirusa.

SMCG se nametnuo kao glavna adresa za rješavanje ekonomsko-socijalnog položaja i radnih prava novinara i medijskih radnika i to su prepoznali i tzv. donosioci odluka u ovoj državi. SMCG je istovremeno za posljednje četiri godine pružio besplatnu pravnu pomoć novinarima i medijskim radnicima u preko 200 slučajeva, predložio je niz rješenje za poboljšanje medijskih zakona i propisa u Crnoj Gori i organizovao veliki broj značajnih konferencija i skupova o raznim medijskim pitanjima.

Dakle, SMCG je sada u dobrom stanju ali postoji veliki potencijal za dalji rast. Cilj nam je da što više uključimo članstvo u naše aktivnosti a naša poruka je jasna: novinari i medijski radnici u Crnoj Gori moraju jasno i glasno da govore o svojim problemima, makar upola onoliko koliko se svojim radom bore za poboljšanje položaja različitih obespravljenih grupa u našem društvu.

MONITOR: Kako ocjenjujete položaj članova Sindikata i ostalih zaposlenih u medijima? Koji su problemi sa kojima se medijski radnici najčešće susreću?

KRAČKOVIĆ: Najveći problem članova SMCG ali i velikog dijela novinara i medijskih radnika su niske plate, koje ne održavaju značaj novinarstva kao profesije.

Oko polovine novinara i medijskih radnika u Crnoj Gori prima platu nižu ili negdje na nivou prosječne u državi. Po našim podacima, svega 20-30 posto zaposlenih u medijima može se pohvaliti normalnim zaradama ali uz veliki rad. Poseban i najveći problem je kašnjenje zarada u dijelu lokalnih javnih emitera na sjeveru i jugu države gdje su pojedine kolege u zaostatku od čak godinu dana a najteže stanje u tom smislu je u Radiju Ulcinj. Takođe, u dijelu medija ne plaća se prekovremeni rad, niti isplaćuju praznične dnevnice a novinari i medijski radnici u posljednje tri godine rade mnogo više nego ranije zbog dinamične političke i ekonomske situacije u državi ali i cijelom svijetu.

Takođe, rijetki su mediji koji imaju kolektivne ugovore kojima se zaposlenima obezbjeđuje nešto veći obim prava. Dakle, situacija se ne mijenja godinama iako istraživanja SMCG pokazuju da dobar dio medija u Crnoj Gori pozitivno posluje a neki imaju i veliku dobit iz godine u godinu.

MONITOR: Nije bez značaja ni pomoć koju dobijaju mediji?

KRAČKOVIĆ: Tako je. Mediji su zbog epidemije kovida primili višemilionsku pomoć od države, država sada, osim javnim servisima, daje novac iz budžeta i privatnim medijima preko Fonda za medijski pluralizam. Mi samo tražimo da se od svega toga pravedno nagrade zaposleni jer su oni ti koji proizvode medijske sadržaje za koje njihovi mediji dobijaju sav taj novac. Pojedini mediji su to uradili ali su oni rijetki.

Nastavićemo da insistiramo da se poboljša položaj novinara i medijskih radnika u cijeloj državi jer možda nismo najvažnija profesija ali je značaj novinarstva i medija potvrđen tokom svih posljednjih burnih godina a naročito je važno podržati odgovorno i profesionalno novinarstvo u svoj ovoj poplavi lažnih vijesti, dezinformacija, hibridnih ratova i ,,zaglupljivanja masa” preko društvenih mreža. Ako ne budemo imali tačne informacije, jasno je kuda sve to vodi.

Međutim, da bismo to imali, potrebno je da imamo slobodne novinare i medijske radnike, koji su zadovoljni svojim ekonomsko-socijalnim statusom i čija se radna prava poštuju i koji mogu da izraze mišljenje o svim pitanjima unutar redakcija ali i da odbiju bilo koji radni zadatak koji znači kršenje Kodeksa novinara. SMCG je svojim predlozima koji su inkorporirani u Zakon o medijima iz 2020. obezbijedio veću nezavisnost novinara i medijskih radnika a nastavićemo da i dalje radimo na tom polju.

MONITOR: Pored radnih prava Sindikat se bavi i pitanjem bezjednosti novinara, kakvo je stanje na tom polju?

KRAČKOVIĆ: Obeshrabrujuće. SMCG od 2015. prati sve slučajeve napada na novinare, reaguje na njih i insistira kod nadležnih da se što prije riješe. Za razliku od političara koji selektivno reaguju na napade u zavisnosti od toga da li im se sviđa uređivačka politika medija iz kojeg je napadnuti novinar, SMCG je veoma konzistentan po tom pitanju i reaguje na sve napade.

U posljednje dvije godine imamo porast broja napada i prijetnji novinarima i medijskim radnicima, kao i slučajeva ometanja na radnim zadacima. Zabilježeno je skoro 50 takvih slučajeva koji su dobrim dijelom bili rezultat povećanih društveno-političkih tenzija u državi. Zahvaljujući zalaganju SMCG i NVO Akcija za ljudska prava, koje je podržalo još sedam organizacija, krajem prošle godine Skupština je jednoglasno usvojila izmjene Krivičnog zakonika kojim su povećane kazne za napade na novinare. SMCG pruža i besplatnu pravnu pomoć napadnutim novinarima u skladu sa svojim mogućnostima i nadamo se da će napada biti što manje ali i da će konačno biti rasvijetljeni i do kraja procesuirani neki od starih slučajeva napada kao što su ubistvo Duška Jovanovića, ranjavanje Olivere Lakić, paljenja vozila Vijesti, napadi na Tufika Softića…

MONITOR: Koja su glavna pitanja na čije rješavanje ćete se usmjeriti tokom svog mandata na čelu Sindikata?

KRAČKOVIĆ: Glavni cilj ostaje usvajanje novog Granskog kolektivnog ugovora u oblasti medija kojim će biti povećani koeficijenti a samim tim i zarade najvećeg mogućeg dijela naših članova ali i najvećeg mogućeg broja medijskih radnika u Crnoj Gori. Sa Unijom poslodavaca je dogovoreno da počnu pregovori i to će se uskoro desiti a nadamo se da ugovor na kraju biti i potpisan i da će biti na zadovoljstvo najvećeg dijela zaposlenih u medijima.

I dalje ćemo se boriti za veću bezbjednost zaposlenih u medijima.

Cilj nam je i povećanje broja članova SMCG i zato pozivamo novinare i medijske radnike da nam se pridruže jer kad smo zajedno – onda smo sila, a ako smo razdvojeni i posvađani – ne možemo uraditi puno na poboljšanju našeg položaja. Veliki izazov u narednom periodu ostaje nam i obezbjeđivanje finansijske održivosti Sindikata medija i dalje jačanje kapaciteta Stručne službe SMCG koja svake godine objavi nekoliko istraživanja o svim aspektima slobode medija u Crnoj Gori i dragocjen je izvor relevantnih podataka koje citiraju mnoge domaće i međunarodne organizacije.

Vjerujem da ovi ciljevi nisu nedostižni. Jasno je da će za njih biti potreban veliki rad, čvrst stav prema poslodavcima i donosiocima odluka ali i sposobnost da se kroz razgovore i pregovore nametnu rješenja koja će obezbijediti bolji položaj naših članova i medijskih radnika. Sindikat medija će, kao i do sada, beskompromisno biti uz svoje članove u borbi za bolje sjutra naše profesije.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Nerazminirano polje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora više tapka u mjestu nego što ide naprijed, uprkos “guranju” iz Brisela. Pogrešne je lekcije vlast izvukla iz poklonjenog IBAR-a

 

 

MONITOR: Vlast i opozicija su dugo usaglašavali pitanja za Venecijansku komisiju. Zašto?

ULJAREVIĆ: Činjenica da dio vlasti i opozicije, koji su potpisali sporazum, nijesu mogli lako doći do jednog usaglašenog pitanja za Venecijansku komisiju već su poslata dva – od svake strane po jedno – indikacija je suštinskog nepovjerenja među tim političkim akterima. To naglašava i da je jedan formalni dokument, koji je trebalo da bude neki vid mosta ka uspostavljanju institucionalnog dijaloga između vlasti i opozicije, na krhkim osnovama.

MONITOR: Hoće li VK pomoći da se prevaziđe politička kriza?

ULJAREVIĆ: Venecijanska komisija nema čarobni štapić. Njena uloga je savjetodavna, zasnovana na pravu i principima demokratije. Može pomoći u tehničkom i pravnom smislu, ali neće riješiti suštinske probleme naše političke krize, čiji je samo jedan izraz bio slučaj penzionisanja sutkinje Ustavnog suda Dragane Đuranović.

Imaćemo pravni i politički test – da li su akteri spremni da poštuju preuzete obaveze, posebno partije vladajuće većine ukoliko to mišljenje ne bude u okvirima odluke koju su oni donijeli. Ma kako se to u konačnici riješilo, ostaje nam nerazminirano političko polje, po kojem akteri hodaju, a svaka nova “mina” koja se (ne)namjerno aktivira produbljuje krizu.

MONITOR: Kako vidite  političku situaciju u kojoj su nam potrebne strane adrese da  arbitriraju o  pitanjima od  javnog interesa?

ULJAREVIĆ: To je simptom nerazvijene političke kulture, slabih institucija i skromnih formata političkih struktura na našoj političkoj sceni, a demokratska zrelost se mjeri i sposobnošću institucionalnog i samostalnog rješavanja sporova.Nije to od juče, dug je put ka demokratskoj konsolidaciji, ali je važno da se ide naprijed, bez skretanja u slijepe ulice ili vraćanja unazad, što je naša svakodnevnica.

Uvijek treba apostrofirati odgovornost vlasti, a ona je sve otuđenija od građana i građanki. Nalazi naših istraživanja, konkretno posljednji CG puls, zajednički poduhvat CGO-a i Instituta Damar, ukazuju da 56.5 posto građanstva cijeni da je ova Vlada okrenuta partijskim interesima, a 60.7 posto da su ministri više predani ličnoj promociji nego poslu. Kada se sa tim upare podaci o (ne)povjerenju u institucije ili o percepciji pravca kretanja države jasno se prepoznaje da unutrašnji mehanizmi ne funkcionišu i da je država na autopilotu – bez jasnog smjera i vizije za budućnost.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA, ZAGREB: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona  bila nekoherentna

 

 

MONITOR: Hrvatski ministar odbrane, Ivan Anušić, izjavio je da je prošlo vrijeme kada se za sve pitao Beograd. Ima li Hrvatska konzistentnu politiku prema zemljama Zapadnog Balkana ili je ona i dalje pod uticajem složenih odnosa iz prošlosti?

DVORNIK: To s pitanjem Beograda je već stereotipna nacionalistička fraza još iz stare retorike HDZ-a i sličnih s kraja 1980-ih. Anušić je proizvod primitivnog političkog mentaliteta koji je od tada slabo evoluirao. Međutim, tu mu je reakcija Srbije pomogla tj. servirala loptu na smeč, jer se pozvala na također nacionalistički stereotip u kojem je nezamislivo da Kosovo bude neovisno. “Beograd” se doista nema što pitati, jer je s gledišta država koje su priznale Kosovo nenadležan. Ono što bi se stvarno moglo pitati ne “leži’”dobro nijednoj od država u regiji, a to je: koliko istinski štite svoje etničke manjine od diskriminacije i zakidanja raznih vrsta?

Inače, ne zavaravajmo se: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku. Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona sama bila nekoherentna.

MONITOR: „Blokadna kuharica“ i navodna umiješanost hrvatskih tajnih službi u pobune u Srbiji, izgovor su za „osvetničke“ mjere iz Beograda. Za razliku od akademske zajednice i nekih djelova hrvatskog društva, vlast u Hrvatskoj – koja je oštro reagovala na nediplomatske mjere i napade srpskog režima, nije pokazala razumijevanje za protestante. Da li se Hrvatska ponaša u skladu sa distanciranom politikom zvaničnog Brisela?

DVORNIK: Da se u Srbiji nije oko toga dogodio neki smiješni pokušaj halabuke, „Blokadne kuharice” se ovdje nitko već odavno ne bi ni sjećao. Ako zagovornici ‘teorije’ o hrvatskom miješanju zaista kao dokaze nemaju ništa bolje od tog tekstuljka i nešto kontakata među studentima, koji su (i trebali bi biti) normalna stvar, smiješno je da o tome uopće razgovaramo.

Pogleda li se sadržaj i forma sadašnjih protesta u Srbiji i usporedi ih se s “plenumaškim” aktivnostima u Hrvatskoj prije deceniju i pol, jedino “zajedničko” jest što su akteri bili studenti i što su svoje skupove na fakultetu zvali plenumima. U Hrvatskoj se uglavnom radilo samo o jednom fakultetu, u Srbiji o gotovo svim fakultetima i univerzitetima. U Hrvatskoj se radilo o mnogo užim zahtjevima – da obrazovanje ne bude roba na tržištu – dok se u Srbiji traži da sistem općenito počne funkcionirati odgovorno, uz konsekvencije po sve koji zlorabe javne funkcije, i političke i krivične. Zahtjevi u Hrvatskoj bili su ljevičarski, a ovi u Srbiji naprosto liberalno-sistemski, dok u ikonografiji predstavljaju neku “općenarodnu” poziciju (što god to značilo) koja se izražava i velikim brojem nacionalnih zastava i pjesama. Hrvatski “pokret” zbog osebujnosti stila i uskih zahtjeva nikada nije mogao mobilizirati ni većinu studenata na jednom fakultetu, a ovaj srbijanski očito može mobilizirati cijelo društvo.

U hrvatskoj javnosti, bar liberalnoj, studentski protesti se prate sa simpatijom. Vlasti su distancirane dijelom zbog konformiranja s EK, a dijelom jer ne znaju što bi s njima i u što će se razviti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BALŠA BRKOVIĆ, PISAC: Svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva…U određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…

 

 

 

MONITOR:U subotu je završen veliki protest u Beogradu. Kako komentarišete i doživaljvate višemjesečne proteste u Srbiji?

BRKOVIĆ:Ovi protesti su, iznad svega, znak da ima nade za Srbiju. Da jedna loša i amoralna vlast i jedan neobrazovani diktator nisu do kraja zarobili Srbiju i time zatvorili njenu kapiju budućnosti.

Kao aktivni učesnik beogradskih martovskih studentskih protesta iz 1991. imam i jedan vrlo ličan doživljaj svega što se ovih dana tamo dešava. Taj lični ugao pojačan je i činjenicom da je moj sin Brajan danas aktivni učesnik ovih događanja. Iz toga slijedi i neveseli zaključak da se na ovim balkanskim prostorima bilo koja suštinska promjena osvaja (pre)sporo, a da bi se nešto pomjerilo sa mrtve tačke potreban je rad više generacija. I potrošeni životi više naraštaja.

I još jedan govorljiv detalj: na demonstracijama iz 1991. značajnu ulogu odigrao je tada glumac Branislav Lečić, kanalisao je sa bine tu novu i moćnu energiju, a danas kada ga vidim sa ovim mrakom iz Pionirskog parka, jasno mi je da su modeli korupcije u naših ljudi mnogo raskošniji i neobičniji nego što pretpostavljamo, posebno kada je riječ o umjetnicima i srodnim djelatnostima.

Biće zanimljivo te i takve ljude pogledati u oči kada sve ovo prođe.

Kao i gotovo sve diktatore kroz istoriju, Vučića, prije svega čine slabosti ljudi kojima vlada, zato je on duboko zastrašujuća politička figura – on je sve ono najgore u svima: od koruptivnosti do licemjerja, od neznanja do površnosti, od gluposti do surovosti, od pohlepe do agresije…

To je i logično i zakonomjerno: diktator nikad nije sazdan na dobrim osobinama onih kojima vlada.

Ipak, najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva. A nestanak straha je suprotan nestanku struje – taj nestanak jasno pokaže sve oko vas. Kao kad se iznova uključi svijetlo – sve je najednom vidljivo, do najsitnijeg detalja. To je ono čega se autokrate najviše plaše – oni vole tamu i polutamu koja kod ljudi ionako aktivira sve moguće forme straha, vole i na sve bacaju zbunjujuće sjenke koje ljude vraćaju onim osnovnim, djetinjim strahovima od svijeta, od drugih… I što je nejnevjerovatnije, to djeluje.

MONITOR: Dio javnosti je razočaran što nijesu ispunjena njihova očekivanja, pa makar i po cijenu nasilja. Kako gledate na takvo ,,navijanje”?

BRKOVIĆ:Studenti u Srbiji ovih mjeseci pokazuju hrabrost, maštovitost, duhovitost, neustrašivost… Sve one osobine koje su na suprotnom polu od tuposti autokratije. I nije čudo da zadobijaju podršku na svim meridijanima – od balkanskog komšiluka do Amerike i Australije. Ćutanje EU je mnoge razočaralo, jer od Evrope ne očekujete one kalkulacije na koje vas naviknu lokalni buzdovani. Očekujete makar neku formu principijelnosti i emancipatorskog duha. Bez toga Evropa je kao bilo koja druga geografija… A ne bi smjelo biti tako.

Dok god su ovakvi kakvi su, pobunjeni studenti Srbije bude nadu ne samo u Srbiji već i na mnogim drugim mjestima.

Problem Srbije je što nema opoziciju na nivou pobunjenih studenata i građana. Vučić je godinama tako sistematično uništavao opozicioni prostor u Srbiji da su tamo ostale samo tužne ruine, čak ni podsjećanje na nekadašnji politički pejzaž ove države. To naravno ide Vučiću na ruku – bez solidne opozicije vi nemate političku snagu koja bi mogla da na pravi način isprati ovakvu pobunjenilčku energiju.

Na koncu, ne bih isključio mogućnost da Vučić napravi neku veliku glupost, a u ovakvim situacijama to znači veliko zlo po Srbiju i njene građane. Načinom kojim se beskrupulozni diktator bori protiv ovoga širokog pokreta je već opasno polarizovao Srbiju. Oni slučajevi kada su Vučićevi fanatici kolima udarali studentkinje i studente pokazuju realni efekat i dubinu njegovog satanizovanja druge strane. Vjerovatno svjedoče i njegov strah od probuđene Srbije. Diktatori su najopasniji kada se uplaše. Jednako kao i kada se – ničega ne boje. Sa nekim ko je osvojio neprirodno veliku moć u jednom društvu svakako se mora postupati oprezno. Čak, ili naročito, u situaciji gubljenja i silaska sa vlasti…

Posebno poglavlje ove sage je ogavno ponašanje Vučiću lojalnih i poslušnih intelektualaca i medija. Kao da ne postoji sjutra. A to ,,sjutra” će svakako jednom jasno pokazati kakvo beščašće je dominiralo srpskom medijskom i intelektualnom scenom svih ovih godina.

MONITOR: Šta bi kraj Vučićeve vladavine  donio političkoj sceni u Crnoj Gori?

BRKOVIĆ: Ne bi trebalo da se zavaravamo. Odnos prema CG neće značajnije promijeniti ni pad Vučićev. Postoji u Srbiji svijest koja CG vidi isključivo kao politički plijen. A ta svijest neće nestati preko noći, čak ni Vučićevim porazom i silaskom sa vlasti. Takve političke ambicije može biti lišena samo evropska Srbija, posvećena sebi i sopstvenoj budućnosti. Te političke utvare već su napravile jezivu štetu i Srbiji i okolnim narodima. Onaj ko te utvare u Srbiji sahrani zaslužiće posebno poglavlje u istoriji južnoslovenskih i balkanskih naroda.

MONITOR: U Crnoj Gori  oni koji su podržavali Đukanovića sada su uz studente u Srbiji, a dio onih koji su bili protiv našeg autokrate sada podržavaju srpskog. Kako to objašnjavate?

BRKOVIĆ:U Crnoj Gori govoriti o principijelnosti i političkoj logici jednako je kao da u bordelu pričate o vrlini… Možete pokušati, ali malo je vjerovatno da će vas razumjeti.

Parodičnu prirodu ovdašnje političke scene naročito ilustruju, ja ih zovem – Vučićeve političke pudlice u Crnoj Gori. Vrhunska je perverzija učestvovati u političkom životu zemlje kojoj želite nestanak.

Ako preživi aktuelnu vlast i posebno Vučićeve akcionare u njoj, Crna Gora će dokazati da je ozbiljna država.

Vučić je u mnogu čemu učio od Mila, doslovno kopirao modele vladanja i demagoškog manipulisanja, ali, oni nisu politički isto. Đukanović je od devedesetih evoluirao na način koji je Crnoj Gori donio civilizacijski napredak, bez obzira što on sam u mnogo čemu nije bio dostojan niti na visini tog emancipatorskog projekta. Vučić nije evoluirao politički, on Srbiju vraća u devedesete na najopasniji mogući način. Vraća duhove prošlosti tako što Srbiju dijeli osnažujući onu politiku koja je donijela tako mnogo poraza i padova…

U tom duhu je i ponašanje njegovih političkih pudlica u CG: povratak svoj tami i zlu devedesetih godina. Oni političku pobjedu od 30. avgusta 2020. doživljavaju ne kao izbornu pobjedu čiji su dio bili, već kao istorijsku pobjedu svojih osnovnih ideja, koje su poražene devedesetih godina. Jedna vrsta samoobmanjivanja ali koje je vrlo skupo i opasno za Crnu Goru.

MONITOR: Tragedija u Makedoniji nas je ponovo upozorila da korupcija ubija. Do kada će nas tragedije i ljudske žrtve upozoravati na pogubnost korupcije?

BRKOVIĆ: Kao i tragedija sa padom nadstrešnice u Novom Sadu, i ova tragedija u Makedoniji mnogo je više od jedne tragične priče. To su strašne dijagnoze opasnog vremena, a svako opasno vrijeme kreiraju pokvareni ljudi. I oni koji su spremni da prećute i previde takvu pokvarenost – otvarajući širom vrata pakla. To se i ovaj put dogodilo.

Sve su ovakve tragične priče u regionu slične, posebno kada je riječ o uzrocima i jednoj široj, političkoj genezi i pozadini događaja. Uvijek u temelju imate korupciju, odsustvo elementarne kontrole i razuma, pohlepu koja ignoriše sve što nalaže razboritost.

Pohlepa je vrhovno božanstvo ovog tranzicijskog polusvijeta…

Dodajte takvim događajima i beogradsku tragediju u školi Ribnikar, dva suluda cetinjska masakra i vidjećete istu matricu, istu vrstu zapuštenosti društva i koruptivnu i nesposobnu vlast.

Ali, u određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…

MONITOR: U romanu Aurora koji je i saga o šahu opisujete Podgoricu iz 30-ih godina prošlog vijeka. Koliko je poštovanje pravila, kao u šahu, bitno za društvo i da li smo nakon sto godina bliži poštvanju pravila i logike?

BRKOVIĆ:Toliko koliko je šah veličanstvena i savršena igra, toliko su ljudi kvarljivi i nesavršeni, tako da je šah moguć samo kao metafora za ono što je nemoguće – savršeno društvo. Ali, vrijedi toga biti svjestan.

A da li smo napravili neki korak ka poštovanju pravila? To je važno pitanje, ali odgovor je, vjerujem, sumoran. Promjena koja se u CG desila u velikoj mjeri je pokazala nedostojnost onih koji su pozivali na promjenu. To su činili vođeni željom da oni budu na mjestima koja su iznad kontrole, da kreiraju stvarnost bez odgovornosti. Teško možemo govoriti o promjenama. I dalje smo daleko od istinskog poštovanja pravila. Čak i od svijesti o pravilima i njihovom značaju. Plemenska logika naprosto ne ide sa duhom pravila. Građanski duh ga nasuprot tome podrazumijeva.

Aurora je priča o zametku građanske svijesti koji je, koliko god imaginaran, istovremeno i vjerodostojan. O prvim likovima koji su imali volje i snage da se suprotstave palanačkoj gomili…

MONITOR: Aurora govori i o nadi i vjeri u bolju budućnost u predvečerju rata, revolucije, stradanja. Koliko je sadašnja globalna i naša lokalna slika slična ili različita onoj iz međuratnog perioda prošlog vijeka?

BRKOVIĆ:Veći dio moga odrastanja i života to je izgledalo gotovo nemoguće, jednako koliko danas izgleda ne samo moguće već i izvjesno. Svijet na rubu potpunog rata, bez pravila i bez principa… Likovi i atmosfera Aurore svjedoče onaj društveni optimizam koji postoji uvijek uoči velikih društvenih kataklizmi poput svjetskih ratova. I koji naravno uvijek biva poražen u odmjeravanju sa ,,većinskom” voljom koja vodi prema propasti…

Pogledajte – ruši se na naše oči sva ona međunarodna arhitektonika koja je svijet decenijama držala u nekakvom poretku. Definitivno izgleda da borci protiv Novog svjetskog poretka uvode – novi svjetski poredak. Dakle. Moguća je katastrofa neslućenih razmjera. Čak i vjerovatna. Kako, nasuprot svemu tome, zamisliti političku pamet koja bi ovaj proces mogla zaustaviti ili preokrenuti? Globalna ljevica se posljednjih decenija samouništila, u svakom slučaju danas nije u stranju ponuditi izlaz ili bilo kakvu alternativu.

Ko bi to mogao? I kako. Odgovor na to pitanje trenutno teško da je moguć izvan naivnih ličnih projekcija, iracionalnih nada i prirodnih želja. A odgovor na to pitanje bojim se da je presudan.

Naravno, književnost ne može dati taj odgovor, ali može pomoći da se do njega dođe…

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo