Ako otvorite prostor u kome je nasilje mehanizam postizanja statusa, kroz elevaciju sopstvenog ili unižavanje statusa drugih, otvorili ste strašnu Pandorinu kutiju starih primatskih bioloških i psiholoških programa, instiktivnih šablona
MONITOR: Od početka godine više teških slučajeva vršnjačkog nasilja zabilježeno je u medijima. Mnogi upozoravaju da je posljednji čas da se krene u rješavanje tog problema. Kako vi to vidite?
CEROVIĆ: Imamo veliku sposobnost da primijetimo problem kad metastazira. Dakle, čak i u ovom trenutku se u velikoj mjeri baziramo na „osjećajima“ i „impresijama“. Ne postoje ni vladine ni nevladine institucije koje prate i monitorišu problem, koje imaju pouzdane brojke koje bi mogle da nam pomognu da sagledamo stanje. Kakva je realno situacija sa nasiljem i da li se radi o nekom trendu ili o momentalnoj, slučajnoj (ali svakao zastrašujućoj) oscilaciji? Govorimo o porastu nasilja uopšte? Ili samo nekih formi nasilja? U nedostatku podataka svi tumaramo u mraku, ali to mnogo govori o načinu na koji se upravlja društvenim sistemom i javnom stvari.
Moja impresija da je vjerovatno da smo u prisustvu opšteg povećanja parametara nasilja, makar većine njih. Činjenica da u uslovima koji pogoduju ili utiču na povećanje nasilja, prvo reaguje grupa adolescenata, i nasilje u tom uzrastu postane najočiglednije i izraženije, ne znači da se radi o problemu ograničenom na domen „vršnjačkog nasilja“. Uzrast od početka puberteta pa do ranih dvadesetih godina je povezan sa veoma aktivnim hormonski baziranim mehanizmima (kompeticija i agresivnosti, na primjer), ali u izostanku sazrijevanja prefrontalnog korteksa – dakle vrlo malo kontrole i sa smanjenom svijesti o socijalnoj adekvatnosti sopstvenih odluka i ponašanja. Tako da je moguće da mi sagledavamo samo vrh ledenog brijega.
S druge strane, problem se ne rješava. To je za Crnu Goru veoma tipično marginalizovanje eksperata i znanja, esktremna politizacija svih problema, rješavanje na bazi intuicije ili „sopstvene genijalnosti“, kao i pretpostavka da ne možemo da učimo od drugih, da smo posebni. Hoću da kažem da je problem vrlo kompleksan i sistemski i da ga nećemo riješiti floskulama poput „sve je to iz porodice!“, „kriva je škola“ ili kriva je neka partija. Naravno da se radi o faktorima od uticaja, ali pojednostavljivanje i prebacivanje krivice ne spadaju u način rješavanja.
Posljednji čas je davno prošao, ali ne vidim nikakvu kredibilnu i koordinisanu akciju u pravcu rješavanja.
MONITOR: Kako smo stigli do tog „posljednjeg časa”?
CEROVIĆ: Mislim da smo imali „prečeg posla“. Stvaranje institucija i društvenih mehanizama za monitoražu fenomena nasilja, obuke i uključivanje u međunarodne programe i iskustva u domenu upravljanja tom problematikom, osnaživanje i specijalizacija psihologa, rano prepoznavanje elemanata rizika, ozbiljno suočavanje sa govorom mržnje, identitetskim podjelama i konfrontacijama, sve su to primjeri akcija u kojima niko nije vidio ni politički ni ekonomski interes. Naprotiv, cijepanje društva po identitetskim šavovima i konfrontacija etničkih i vjerskih grupacija je doživjela kulminaciju u retorici navodnog „pomirenja“.
Teško da je davanje platforme i vidljivosti, pa čak i ohrabrivanje ekstremnih ideoloških i vjerskih grupacija, otvoreno zasnovanih na agresivnim ideologijama i retorici, i blizu ideje pomirenja. Pravo na propovijedanje isključivih, fašističkih i na agresiji zasnovanih ideja ne spada u korpus ljudskih prava i o tome postoji dostupna i intelektualna debata i sudska praksa evropskih sudova. Zatvaranje očiju pred govorom mržnje i glorifikacijom osvjedočeno nasilnih ideologija, na medijima, društvenim mrežama, političkim govornicama i sl. nije pomirenje. Naprotiv, pustili smo zombije da isplivaju iz svojih grobnica i sada se čudimo što nam je ovako. Ko je to uradio? Čija je odgovornost bila da se to ne dogodi? Prvo političara. Oni ranije su imali „preča posla“. Ovi sada aktivno koriste cijepanje šavova društva kao alat za postizanje vlasti. Zatim moja struka, psihologija, uključujući akademske ustanove. Veoma inertan stav struke koja se vrti oko nekih prevaziđenih ideja i trivijalnih floskula, zabavljena sopstvenim zakonski neriješenim i društveno marginalizovanim statusom. Zatim obrazovni sistem i njegovi poslenici. Pad njihovog kredibiliteta i ugleda izgleda nezaustavljivo – sistem je skroz truo. Mediji koji pažljivo vagaju svaku formulaciju da se ne zamjere „svojim“ političkim stranama i mentorima, gledanost postižu na priči o nasilju, ali se nikako ne zapitaju da li i na koji način opravdavaju ideologije i govornike koji promovišu nasilje, niti pokušavaju na studiozan ili naučno zasnovan način da istraže fenomen. Popunjavaju večernji dnevnik. I na kraju i mi roditelji koji smo izgubili sposobnost da utičemo i usmjeravamo. A ponekad smo i ponosni kad ovi „naši“ istuku one „njihove“…
MONITOR: Zašto institucije, od obrazovnih do istražnih, nemaju efikasan odgovor na sve češće slučajeve vršnjačkog nasilja?
CEROVIĆ: Koje institucije? One koje nismo formirali jer nije bilo svijesti ili interesa ili one koje imamo, ali njima upravljaju partijski kadrovi po širini i po dubini? Zato što institucije (čast rijetkim izuzecima) realno ne postoje, one su kulisa i privid. Čak i da su mnogo kompetentnije, radi se o kompleksnom i sistemskom problemu.
Navešću jedan primjer. Mi znamo da je stepen socijalno ekonomskog raslojavanja direktno povezan sa nasiljem. Što kreatore fiskalnih politika smješta u prvi red onih koji su pozvani da doprinesu rješavanju problema. Razvoj empatije, komunikacije i prosocijalnih vještina nije nikada baš banalan zadatak, ali je za naš obrazovni sistem u rangu naučne fantastike. A specijalistima za probleme nasilja i nasilnog ponašanja, psiholozima i psihijatrima, ako postoje, trebalo bi dati prostora, nezavisno od partije koju podržavaju i da li se, i u kojoj ustanovi Bogu mole. A ako ih nema (a rekao bih zasigurno ne dovoljno), odvojiti od budžeta države za njihovo hitno obučavanje u inostranstvu i na bazi oprobanih i akreditovnih sistema, koji su se pokazali uspješnima. A nakon toga opet im dati prostor za inicijative i sugestije. Odvojiti grant linije za NVO koje bi „na terenu“ sprovodile aktivnosti (umjesto preventivnog napadanja od strane Vlade na njihov politički ili ideološki background). Čini li vam se da se nešto od ovoga pomjera s mrtve tačke?
MONITOR: Vlada je najavila da će skinuti oznaku tajno sa Izvještaja o programu za suzbijanje vršnjačkog nasilja i vandalizma u obrazovno-vaspitnim ustanovama. Kako komentarišete to što je jedan takav dokument dobio tajnu oznaku?
CEROVIĆ: Realno baš ne znam, i ne mogu ni da pretpostavim. Čega i koga nas je strah? Osim ako se tamo ukazuje na propuste Vlade i Ministarstava. Svakako jedva čekam da ga pročitam…
MONITOR: Kazali ste, govoreći o nekim od posljednjih slučajeva nasilja, da je najvažnije da „razmislimo o tome po kojim šavovima se društvo cijepa i zbog čega agresivnost postaje suštinski važan mehanizam”. Imate li vi odgovor na ovo pitanje?
CEROVIĆ: Ako otvorite prostor u kome je nasilje mehanizam postizanja statusa, kroz elevaciju sopstvenog ili unižavanje statusa drugih, otvorili ste strašnu Pandorinu kutiju starih primatskih bioloških i psiholoških programa, instiktivnih šablona.
Ako je govor mržnje i etničke prijetnje, mahanje simbolima koji su jasno identifikovani sa mržnjom i krvoprolićem i tome slično, legitimna forma komunikacije, onda je nasilje važan mehanizam.
Ako je društvo raslojeno i ne postoje mehanizmi ublažavanja ili omogućavanja transstatusne permeabilnosti (tj. mogućnosti prelaska iz niskog socijalnog statusa u viši, unutar generacije i kroz više generacija), onda je nasilje esencijalni mehanizam preživaljavanja. Kriminal, otimanje i korupcija ne smiju biti magistrale ka statusu i ugledu, pri čemu su legitmni mehanizmi meritokratije svedeni na nulu. Ako tata i mama imaju para poslaće te na „Bocconi“. Ako nemaju, ostaje da ukradeš, potplatiš ili zaprijetiš nekome… Ili da se pomiriš sa sudbinom.
Dakle šavovi su šavovi između identitskih (nacionalno etničkih, vjerskih, partijskih, ideoloških) cjelina, ali i socijalno statusnih i imovinskih slojeva. To stvara društvo bez kohezije u kojem vlada nepovjerenje i paranoja, u kojoj ne može biti vladavine prava, u kojem je napad najbolja odbrana…
MONITOR: Gdje vi vidite put za ozdravljenje društva?
CEROVIĆ: Šta god da kažem rizikujem da to bude „wishful thinking“. Integracija u EU i njen sistem institucija, vrijednosti i odgovornosti, naučno zasnovanih politika i uporedivosti i mjerljivosti sistema upravljanja je preduslov. Strateški plan iza kojeg stoje najviše instance i koji se ne limitira samo na „nasilje“ već adresira osnovne uzročne fenomene – raslojavanje, kultura nepovjerenja, izostanak krebiliteta institucija, nepropusnost između socijalnih nivoa, manjak realno meritokratskih mehanizama u društvu i sl… Ućutkivanje ili povlašćenje pristupa medijskim i političkim platformama onim ideološkim, identitetskim pokretima koji ne prezaju od retorike i činova nasilja. Uključujući razne radikalne i ekstremne vjerske organizacije. I puno drugih stvari, ali i ovo djeluje nerealno i daleko od planova naše političke elite… Dovoljno je pogledati da se skoro pa nijedan mainstream TV kanal (osim jednog) nije usudio da okarakteriše nasilje u Baru kao identitetsko, a ne kao vršnjačko. To vam govori o aktuelnom dominantnom diskursu i samocenzurišućem stavu razmišljanja i komunikacije.
Milena PEROVIĆ
Izdvojeno2 sedmice
INTERVJU3 sedmice
INTERVJU3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
FOKUS3 sedmice