Nakon Cetinja, jedina zdrava reakcija bi bila hitno i pragmatično okupljanje tima eksperata i početak rada na razvoju sistema i preporuka. Ovo prepucavanje, uvlačenje dnevnopolitičkih tema, mizerno i primitivno pozivanje na „kazne božije“ zbog ustoličenja, razglabanje je li to zbog ove ili prethodne vlade, samo su tipični cronogorski „mlin za meso“ koji usitni argumentaciju u strahu od promjene

MONITOR: Tragedija na Cetinju otvorila je mnoga pitanja. Jedno je svakako – psihičko stanje čovjeka koji je počinio tako strašan zločin. Imate li odgovor na to?

CEROVIĆ: Samo dvije vrste mentalnih tegoba dovode do takvih ishoda. Paranoidni psihotični poremećaji i Narcisoidni poremećaji ličnosti. Mogu postojati i zajedno u istoj osobi. U prvom slučaju osoba živi u osjećaju da je veoma ugrožena i da je neko nemilosrdno progoni ili prijeti da je ubije. U drugom, osoba nije u stanju da percipira patnju drugog, a osjeća da drugi duboko narušavaju i vrijeđaju njegovo dostojanstvo, da ga ne poštuju i omalovažavaju.

U oba slučaja osoba osjeća ogromnu količinu patnje, neizdrživi bol i nemoć. To je činjenica. Ne služi da opravda nikoga za ovaj masakr. Za nešto ovako nema opravdanja, nema riječi…

Iako se u slučaju ovih dijagnoza radi o vrlo prepoznatim rizicima, važno je reći da najveći broj osoba sa ovakvim poremećajem ne predstavlja nikakvu opasnost za druge. Nažalost, onaj veoma mali procent koji uspije da počini ovako strašne zločine ostavlja ljudima osjećaj opasnosti od osoba sa mentalnim tegobama. Ali je uvijek puno vjerovatnije, statistički, da će ubistvo počiniti osoba koja nema nikakvu značajnu dijagnozu. Samo pomislite na mafijaške obračune kojima smo okruženi. Ono što ljude plaši je nepredvidivost, pa makar šansa bila veoma mala da se nešto loše dogodi. Mafijaški ubica je nekako „predvidiviji“ pa nam se čini manje opasnim.

MONITOR: Koliko su društva, poput crnogorskog, koja s jedne strane imaju brojne tranzicione žrtve, krajnje marginalizovane, a s druge kulturu koja stigmatizuju one kojima je neophodna psiohološka ili psihijatrijska podrška, ranjiva kada su u pitanju ovakvi zločini?

CEROVIĆ: Sva društva su podložna ovakvim situacijama. Veoma se slažem sa dr Samardžić Popović koja kaže „da živimo u ekspres loncu gdje se podgrijava netrpeljivost“, i „gdje se samo manipuliše ljudima i njihovim emocijama“. Ali nisam istog stava kad su siromaštvo i egzistencijalni problemi u pitanju. Oni sami po sebi nijesu dovoljni da uzrokuju ovakve fenomene. Nauka ukazuje da je socijalno i ekonomsko raslojavanje, uzrok koji je vjerovatniji od siromaštva. SAD, koje su na prvom mjestu po broju masovnih ubistava, nijesu ni siromašna zemlja, niti te esktremne činove izvode siromašni ljudi. Ali je SAD najraslojenija od bogatih država i jedna od rijetkih bogatih u kojima je oružje lako dostupno. Dakle, tranzicija bi mogla da utiče kroz porast jaza između bogatih i siromašnih. S druge strane, crnogorska kultura je veoma sklona hijerarhiji (poput mnogih patrijarhalno- ratničkih društava) što dodatno pogoršava kulturni kontekst koji pogoduje nasilnom zločinu. Hofstede istraživanje nas svrstava među kulture sa izuzetno visokim stepenom „power distance“ elementa, tj. sklonosti hijererahijskim podjelama i opeterećenosti njima.

MONITOR: Nedavno ste saopštili da u Crnoj Gori postoji odsustvo bilo kakvog plana ili pristupa da se mentalni poremećaji vrate u domen redovnih, ljudskih stanja. Šta to tačno znači?

CEROVIĆ: Da uspijemo da učinimo niz kulturnih iskoraka i da učinimo normalnim da se izdaje fiskalni račun, da imate dijete van braka, ili da imate homoseksualnu orijentaciju. Stigma oko mentalnih poteškoća je i dalje srednjovjekovnog karaktera, slijepa i bezgranična. Iako je doba korone primoralo na nešto otvoreniji stav prema takvim pitanjima, on je generalno katastrofalan i na nivou je „lova na vještice“. Ljudi i dalje prečesto misle da će okretanjem glave ili nalaženjem krivca sve to nestati. Hitna je sveobuhvatna komunikacijska akcija koja objašnjava i približava tu problematiku. Nema nikakvog razloga da se dijabetes ili reumatski poremećaj smatraju drugačijim od opsesivne neuroze ili depresije. A to je odgovornost države, posebno ako ona teži nekim EU vrijednostima i principima, mada bih rekao da se sa svim tim samo sprdamo. Da vjerujemo da ćemo ipak „nadmudriti“ tu EU.

MONITOR: Kako riješiti taj problem?

CEROVIĆ: To nije nikakva viša matematika. Ako postoji politička volja i svijest, naći će se i resursi i kreativni timovi koji bi isplanirali ili rukovodili komunikacijom. Mnoge zemlje su kroz to prolazile, ima mnoštvo rješenja koja su dostupna, mnoštvo iskustava… Shvatiti da smo svi na jednoj liniji na kojoj je granica između originalnosti i psihoze, preciznosti i opsesivnosti, izražajnosti i histeričnosti mnogo mala i tanka da bismo granice „normalnog“ i „patološkog“ tako lako postavljali. Nije teško pretpostaviti da je Borilović bio vrlo esktremno i daleko na toj liniji, ali je važno znati da smo na njoj svi mi i da nema crvenih oznaka „normalan“ i „lud“. Dakle, važno je da shvatimo da smo svi ljudi, dakle slični, i da uz malo napora možemo razumjeti, prihvatiti, pa čak i cijeniti određene forme „patologije“. Kad bismo svi bili „100% normalni“, ne bismo imali ni pisce, ni slikare, ni vajare…

MONITOR: Koliko je crnogorski zdravstveni sistem kvalitetan kada su u pitanju duševne bolesti i mentalno zdravlje?

CEROVIĆ: Crnogorski zdravstveni sistem je u jednom trenutku bio na dobrom putu da postane primjer razvoja u domenu javne uprave u regionu i šire. Ali kako to kod nas biva, partijska zapošljavanja, i negativna selekcija su zaustavili i obrušili nazad sistem. Sistem godinama tavori i vraća se unazad. Političke promjene nijesu donijele nikakav pozitivan trend, naprotiv. Osnovni principi reforme bi morali biti valorizacija i razvoj znanja iz domena menadžmenta i organizacije, upravljanja i komunikacije, razvoja ljudskih resursa i sl. Ne možete upravljati najkompleksnijim sistemima u Crnoj Gori (a zdravstvene ustanove su najkompleksniji sistemi u Crnoj Gori sa tačke gledišta menadžerske zahtjevnosti!) samo zato što ste dobar ljekar. A još manje zato jer ste dobar partijski vojnik, ili ste „učinjeni“ ili ste često u crkvi! Učestvovao sam u više navrata u procesima planiranja i edukacije u okviru reforme zdravstva u Italiji i mogu reći da mi nikada nismo ni isplanirali, a kamoli sproveli proces reforme koja je neophodna. I neka se moji prijatelji ljekari ništa ne ljute… Upravljanje, na primjer, Kliničkim centrom zahtijeva tim obučenih menadžera i savjetnika, samo da bude kako tako finansijski održiv, a da ne govorimo o bilo kakvom razvojnom planu.

Nivo svijesti jedne države vidite po zatvorima i psihijatrijskim ustanovama. Primitivna svijest okreće glavu, a tada se i političari drže podalje. Niko ne želi da o tome razmišlja dok ne dođe voda do poda. Malo je falilo da se krov Neuropsihijatrije sruši na glavu pacijenata. A profesija psihologa u Crnoj Gori de iure ne postoji. Nema zakona, nema Komore, nema registra, nema standarda edukacije, mjera kvaliteta… Ne postoji (da ja znam) više od par NVO koje se bave mentalnim zdravljem. Za to ionako niko ne daje novac, niko to ne finansira.

Nema procedura i postupaka (ili su na elementarnom nivou) u kojima je neophodno prepoznati slučajeve poput Borilovićevog i pokrenuti mehanizam kontrole, praćenja, prevencije i liječenja. Zemlje koje su se pozabavile takvim stvarima godinama razvijaju sinergiju raznih institucija: primarno zdravstvo, obrazovne ustanove, socijalne službe, policija i organi reda, sudstvo i tužilaštvo, NVO i civilno društvo, svi su dio tog sistema. I imaju razrađene postupke i procedure komunikacije i razmjene mišljenja i informacija. Onda bismo znali i gdje je sistem zakazao, ovako nemate nikakvu odgovornost. Ni dozvola za oružje nije povučena!

Jasno je da sve ovo zahtijeva jedan strateški i dugotrajan postupak. Moraju biti uključeni svi akteri sa akcentom na jasne preporuke, na sposobnost edukovane i uvježbane akcije (prije, tokom i nakon kriznih situacija). Ali sve pada u vodu ako se ne bude radilo na razbijanju stigme i straha od mentanih poremećaja. Na razbijanju one sramote zbog koje mnoge porodice drže rodbinu po podrumima kao u američkim horor filmovima.

MONITOR: Kako vidite reakcije crnogorskog društva nakon ovog zločina, koliko su one „zdrave“?

CEROVIĆ: Jedina zdrava reakcija bi bila hitno i pragmatično okupljanje tima eksperata i početak rada na razvoju sistema i preporuka. Ovo prepucavanje, uvlačenje dnevnopolitičkih tema, mizerno i primitivno pozivanje na „kazne božije“ zbog ustoličenja, razglabanje je li to zbog ove ili prethodne vlade, samo su tipični cronogorski „mlin za meso“ koji usitni argumentaciju u strahu od promjene. Crnogorska kultura je evropski šampion u kategoriji „uncertainty avoidance“ (izvor Hofstede insight) dakle ne volimo da se upuštamo u nove stvari. I imamo razrađene sisteme stagnacije. Izbjegavanja promjena.

Korona i strah od nje je u jednom kratkom periodu bila izvukla i građane i javnu upravu iz mišje rupa i stagnacije. Ja sam tada rekao da je takva Crna Gora – solidarna, otvorena za saradnju, koja se oslanja na znanje a ne na fatalizam i političke floskule – mjesto u kojem bih rado živio. To je trajalo dok nije objavljen datum izbora i srušilo se kao kula od karata. Ne smijemo dozvoliti da ovakva i ovolika tragedija rezultira zamajavanjem i populističkim poentiranjem… Iskreno se nadam, zbog onih 11 svježe iskopanih grobova, da njihova žrtva neće biti sasvim uzaludna.

Milena PEROVIĆ