Povežite se sa nama

INTERVJU

RADOJE CEROVIĆ, PSIHOLOG: Da žrtva ne bude uzaludna

Objavljeno prije

3 godine

na

Nakon Cetinja, jedina zdrava reakcija bi bila hitno i pragmatično okupljanje tima eksperata i početak rada na razvoju sistema i preporuka. Ovo prepucavanje, uvlačenje dnevnopolitičkih tema, mizerno i primitivno pozivanje na „kazne božije“ zbog ustoličenja, razglabanje je li to zbog ove ili prethodne vlade, samo su tipični cronogorski „mlin za meso“ koji usitni argumentaciju u strahu od promjene

 

MONITOR: Tragedija na Cetinju otvorila je mnoga pitanja. Jedno je svakako – psihičko stanje čovjeka koji je počinio tako strašan zločin. Imate li odgovor na to?

CEROVIĆ: Samo dvije vrste mentalnih tegoba dovode do takvih ishoda. Paranoidni psihotični poremećaji i Narcisoidni poremećaji ličnosti. Mogu postojati i zajedno u istoj osobi. U prvom slučaju osoba živi u osjećaju da je veoma ugrožena i da je neko nemilosrdno progoni ili prijeti da je ubije. U drugom, osoba nije u stanju da percipira patnju drugog, a osjeća da drugi duboko narušavaju i vrijeđaju njegovo dostojanstvo, da ga ne poštuju i omalovažavaju.

U oba slučaja osoba osjeća ogromnu količinu patnje, neizdrživi bol i nemoć. To je činjenica. Ne služi da opravda nikoga za ovaj masakr. Za nešto ovako nema opravdanja, nema riječi…

Iako se u slučaju ovih dijagnoza radi o vrlo prepoznatim rizicima, važno je reći da najveći broj osoba sa ovakvim poremećajem ne predstavlja nikakvu opasnost za druge. Nažalost, onaj veoma mali procent koji uspije da počini ovako strašne zločine ostavlja ljudima osjećaj opasnosti od osoba sa mentalnim tegobama. Ali je uvijek puno vjerovatnije, statistički, da će ubistvo počiniti osoba koja nema nikakvu značajnu dijagnozu. Samo pomislite na mafijaške obračune kojima smo okruženi. Ono što ljude plaši je nepredvidivost, pa makar šansa bila veoma mala da se nešto loše dogodi. Mafijaški ubica je nekako „predvidiviji“ pa nam se čini manje opasnim.

MONITOR: Koliko su društva, poput crnogorskog, koja s jedne strane imaju brojne tranzicione žrtve, krajnje marginalizovane, a s druge kulturu koja stigmatizuju one kojima je neophodna psiohološka ili psihijatrijska podrška, ranjiva kada su u pitanju ovakvi zločini?

CEROVIĆ: Sva društva su podložna ovakvim situacijama. Veoma se slažem sa dr Samardžić Popović koja kaže „da živimo u ekspres loncu gdje se podgrijava netrpeljivost“, i „gdje se samo manipuliše ljudima i njihovim emocijama“. Ali nisam istog stava kad su siromaštvo i egzistencijalni problemi u pitanju. Oni sami po sebi nijesu dovoljni da uzrokuju ovakve fenomene. Nauka ukazuje da je socijalno i ekonomsko raslojavanje, uzrok koji je vjerovatniji od siromaštva. SAD, koje su na prvom mjestu po broju masovnih ubistava, nijesu ni siromašna zemlja, niti te esktremne činove izvode siromašni ljudi. Ali je SAD najraslojenija od bogatih država i jedna od rijetkih bogatih u kojima je oružje lako dostupno. Dakle, tranzicija bi mogla da utiče kroz porast jaza između bogatih i siromašnih. S druge strane, crnogorska kultura je veoma sklona hijerarhiji (poput mnogih patrijarhalno- ratničkih društava) što dodatno pogoršava kulturni kontekst koji pogoduje nasilnom zločinu. Hofstede istraživanje nas svrstava među kulture sa izuzetno visokim stepenom „power distance“ elementa, tj. sklonosti hijererahijskim podjelama i opeterećenosti njima.

MONITOR: Nedavno ste saopštili da u Crnoj Gori postoji odsustvo bilo kakvog plana ili pristupa da se mentalni poremećaji vrate u domen redovnih, ljudskih stanja. Šta to tačno znači?

CEROVIĆ: Da uspijemo da učinimo niz kulturnih iskoraka i da učinimo normalnim da se izdaje fiskalni račun, da imate dijete van braka, ili da imate homoseksualnu orijentaciju. Stigma oko mentalnih poteškoća je i dalje srednjovjekovnog karaktera, slijepa i bezgranična. Iako je doba korone primoralo na nešto otvoreniji stav prema takvim pitanjima, on je generalno katastrofalan i na nivou je „lova na vještice“. Ljudi i dalje prečesto misle da će okretanjem glave ili nalaženjem krivca sve to nestati. Hitna je sveobuhvatna komunikacijska akcija koja objašnjava i približava tu problematiku. Nema nikakvog razloga da se dijabetes ili reumatski poremećaj smatraju drugačijim od opsesivne neuroze ili depresije. A to je odgovornost države, posebno ako ona teži nekim EU vrijednostima i principima, mada bih rekao da se sa svim tim samo sprdamo. Da vjerujemo da ćemo ipak „nadmudriti“ tu EU.

MONITOR: Kako riješiti taj problem?

CEROVIĆ: To nije nikakva viša matematika. Ako postoji politička volja i svijest, naći će se i resursi i kreativni timovi koji bi isplanirali ili rukovodili komunikacijom. Mnoge zemlje su kroz to prolazile, ima mnoštvo rješenja koja su dostupna, mnoštvo iskustava… Shvatiti da smo svi na jednoj liniji na kojoj je granica između originalnosti i psihoze, preciznosti i opsesivnosti, izražajnosti i histeričnosti mnogo mala i tanka da bismo granice „normalnog“ i „patološkog“ tako lako postavljali. Nije teško pretpostaviti da je Borilović bio vrlo esktremno i daleko na toj liniji, ali je važno znati da smo na njoj svi mi i da nema crvenih oznaka „normalan“ i „lud“. Dakle, važno je da shvatimo da smo svi ljudi, dakle slični, i da uz malo napora možemo razumjeti, prihvatiti, pa čak i cijeniti određene forme „patologije“. Kad bismo svi bili „100% normalni“, ne bismo imali ni pisce, ni slikare, ni vajare…

MONITOR: Koliko je crnogorski zdravstveni sistem kvalitetan kada su u pitanju duševne bolesti i mentalno zdravlje?

CEROVIĆ: Crnogorski zdravstveni sistem je u jednom trenutku bio na dobrom putu da postane primjer razvoja u domenu javne uprave u regionu i šire. Ali kako to kod nas biva, partijska zapošljavanja, i negativna selekcija su zaustavili i obrušili nazad sistem. Sistem godinama tavori i vraća se unazad. Političke promjene nijesu donijele nikakav pozitivan trend, naprotiv. Osnovni principi reforme bi morali biti valorizacija i razvoj znanja iz domena menadžmenta i organizacije, upravljanja i komunikacije, razvoja ljudskih resursa i sl. Ne možete upravljati najkompleksnijim sistemima u Crnoj Gori (a zdravstvene ustanove su najkompleksniji sistemi u Crnoj Gori sa tačke gledišta menadžerske zahtjevnosti!) samo zato što ste dobar ljekar. A još manje zato jer ste dobar partijski vojnik, ili ste „učinjeni“ ili ste često u crkvi! Učestvovao sam u više navrata u procesima planiranja i edukacije u okviru reforme zdravstva u Italiji i mogu reći da mi nikada nismo ni isplanirali, a kamoli sproveli proces reforme koja je neophodna. I neka se moji prijatelji ljekari ništa ne ljute… Upravljanje, na primjer, Kliničkim centrom zahtijeva tim obučenih menadžera i savjetnika, samo da bude kako tako finansijski održiv, a da ne govorimo o bilo kakvom razvojnom planu.

Nivo svijesti jedne države vidite po zatvorima i psihijatrijskim ustanovama. Primitivna svijest okreće glavu, a tada se i političari drže podalje. Niko ne želi da o tome razmišlja dok ne dođe voda do poda. Malo je falilo da se krov Neuropsihijatrije sruši na glavu pacijenata. A profesija psihologa u Crnoj Gori de iure ne postoji. Nema zakona, nema Komore, nema registra, nema standarda edukacije, mjera kvaliteta… Ne postoji (da ja znam) više od par NVO koje se bave mentalnim zdravljem. Za to ionako niko ne daje novac, niko to ne finansira.

Nema procedura i postupaka (ili su na elementarnom nivou) u kojima je neophodno prepoznati slučajeve poput Borilovićevog i pokrenuti mehanizam kontrole, praćenja, prevencije i liječenja. Zemlje koje su se pozabavile takvim stvarima godinama razvijaju sinergiju raznih institucija: primarno zdravstvo, obrazovne ustanove, socijalne službe, policija i organi reda, sudstvo i tužilaštvo, NVO i civilno društvo, svi su dio tog sistema. I imaju razrađene postupke i procedure komunikacije i razmjene mišljenja i informacija. Onda bismo znali i gdje je sistem zakazao, ovako nemate nikakvu odgovornost. Ni dozvola za oružje nije povučena!

Jasno je da sve ovo zahtijeva jedan strateški i dugotrajan postupak. Moraju biti uključeni svi akteri sa akcentom na jasne preporuke, na sposobnost edukovane i uvježbane akcije (prije, tokom i nakon kriznih situacija). Ali sve pada u vodu ako se ne bude radilo na razbijanju stigme i straha od mentanih poremećaja. Na razbijanju one sramote zbog koje mnoge porodice drže rodbinu po podrumima kao u američkim horor filmovima.

MONITOR: Kako vidite reakcije crnogorskog društva nakon ovog zločina, koliko su one „zdrave“?

CEROVIĆ: Jedina zdrava reakcija bi bila hitno i pragmatično okupljanje tima eksperata i početak rada na razvoju sistema i preporuka. Ovo prepucavanje, uvlačenje dnevnopolitičkih tema, mizerno i primitivno pozivanje na „kazne božije“ zbog ustoličenja, razglabanje je li to zbog ove ili prethodne vlade, samo su tipični cronogorski „mlin za meso“ koji usitni argumentaciju u strahu od promjene. Crnogorska kultura je evropski šampion u kategoriji „uncertainty avoidance“ (izvor Hofstede insight) dakle ne volimo da se upuštamo u nove stvari. I imamo razrađene sisteme stagnacije. Izbjegavanja promjena.

Korona i strah od nje je u jednom kratkom periodu bila izvukla i građane i javnu upravu iz mišje rupa i stagnacije. Ja sam tada rekao da je takva Crna Gora – solidarna, otvorena za saradnju, koja se oslanja na znanje a ne na fatalizam i političke floskule – mjesto u kojem bih rado živio. To je trajalo dok nije objavljen datum izbora i srušilo se kao kula od karata. Ne smijemo dozvoliti da ovakva i ovolika tragedija rezultira zamajavanjem i populističkim poentiranjem… Iskreno se nadam, zbog onih 11 svježe iskopanih grobova, da njihova žrtva neće biti sasvim uzaludna.

Milena PEROVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Nerazminirano polje

Objavljeno prije

24 minute

na

28 Marta, 2025

Objavio:

Crna Gora više tapka u mjestu nego što ide naprijed, uprkos “guranju” iz Brisela. Pogrešne je lekcije vlast izvukla iz poklonjenog IBAR-a

 

 

MONITOR: Vlast i opozicija su dugo usaglašavali pitanja za Venecijansku komisiju. Zašto?

ULJAREVIĆ: Činjenica da dio vlasti i opozicije, koji su potpisali sporazum, nijesu mogli lako doći do jednog usaglašenog pitanja za Venecijansku komisiju već su poslata dva – od svake strane po jedno – indikacija je suštinskog nepovjerenja među tim političkim akterima. To naglašava i da je jedan formalni dokument, koji je trebalo da bude neki vid mosta ka uspostavljanju institucionalnog dijaloga između vlasti i opozicije, na krhkim osnovama.

MONITOR: Hoće li VK pomoći da se prevaziđe politička kriza?

ULJAREVIĆ: Venecijanska komisija nema čarobni štapić. Njena uloga je savjetodavna, zasnovana na pravu i principima demokratije. Može pomoći u tehničkom i pravnom smislu, ali neće riješiti suštinske probleme naše političke krize, čiji je samo jedan izraz bio slučaj penzionisanja sutkinje Ustavnog suda Dragane Đuranović.

Imaćemo pravni i politički test – da li su akteri spremni da poštuju preuzete obaveze, posebno partije vladajuće većine ukoliko to mišljenje ne bude u okvirima odluke koju su oni donijeli. Ma kako se to u konačnici riješilo, ostaje nam nerazminirano političko polje, po kojem akteri hodaju, a svaka nova “mina” koja se (ne)namjerno aktivira produbljuje krizu.

MONITOR: Kako vidite  političku situaciju u kojoj su nam potrebne strane adrese da  arbitriraju o  pitanjima od  javnog interesa?

ULJAREVIĆ: To je simptom nerazvijene političke kulture, slabih institucija i skromnih formata političkih struktura na našoj političkoj sceni, a demokratska zrelost se mjeri i sposobnošću institucionalnog i samostalnog rješavanja sporova.Nije to od juče, dug je put ka demokratskoj konsolidaciji, ali je važno da se ide naprijed, bez skretanja u slijepe ulice ili vraćanja unazad, što je naša svakodnevnica.

Uvijek treba apostrofirati odgovornost vlasti, a ona je sve otuđenija od građana i građanki. Nalazi naših istraživanja, konkretno posljednji CG puls, zajednički poduhvat CGO-a i Instituta Damar, ukazuju da 56.5 posto građanstva cijeni da je ova Vlada okrenuta partijskim interesima, a 60.7 posto da su ministri više predani ličnoj promociji nego poslu. Kada se sa tim upare podaci o (ne)povjerenju u institucije ili o percepciji pravca kretanja države jasno se prepoznaje da unutrašnji mehanizmi ne funkcionišu i da je država na autopilotu – bez jasnog smjera i vizije za budućnost.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA, ZAGREB: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku

Objavljeno prije

38 minuta

na

28 Marta, 2025

Objavio:

Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona  bila nekoherentna

 

 

MONITOR: Hrvatski ministar odbrane, Ivan Anušić, izjavio je da je prošlo vrijeme kada se za sve pitao Beograd. Ima li Hrvatska konzistentnu politiku prema zemljama Zapadnog Balkana ili je ona i dalje pod uticajem složenih odnosa iz prošlosti?

DVORNIK: To s pitanjem Beograda je već stereotipna nacionalistička fraza još iz stare retorike HDZ-a i sličnih s kraja 1980-ih. Anušić je proizvod primitivnog političkog mentaliteta koji je od tada slabo evoluirao. Međutim, tu mu je reakcija Srbije pomogla tj. servirala loptu na smeč, jer se pozvala na također nacionalistički stereotip u kojem je nezamislivo da Kosovo bude neovisno. “Beograd” se doista nema što pitati, jer je s gledišta država koje su priznale Kosovo nenadležan. Ono što bi se stvarno moglo pitati ne “leži’”dobro nijednoj od država u regiji, a to je: koliko istinski štite svoje etničke manjine od diskriminacije i zakidanja raznih vrsta?

Inače, ne zavaravajmo se: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku. Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona sama bila nekoherentna.

MONITOR: „Blokadna kuharica“ i navodna umiješanost hrvatskih tajnih službi u pobune u Srbiji, izgovor su za „osvetničke“ mjere iz Beograda. Za razliku od akademske zajednice i nekih djelova hrvatskog društva, vlast u Hrvatskoj – koja je oštro reagovala na nediplomatske mjere i napade srpskog režima, nije pokazala razumijevanje za protestante. Da li se Hrvatska ponaša u skladu sa distanciranom politikom zvaničnog Brisela?

DVORNIK: Da se u Srbiji nije oko toga dogodio neki smiješni pokušaj halabuke, „Blokadne kuharice” se ovdje nitko već odavno ne bi ni sjećao. Ako zagovornici ‘teorije’ o hrvatskom miješanju zaista kao dokaze nemaju ništa bolje od tog tekstuljka i nešto kontakata među studentima, koji su (i trebali bi biti) normalna stvar, smiješno je da o tome uopće razgovaramo.

Pogleda li se sadržaj i forma sadašnjih protesta u Srbiji i usporedi ih se s “plenumaškim” aktivnostima u Hrvatskoj prije deceniju i pol, jedino “zajedničko” jest što su akteri bili studenti i što su svoje skupove na fakultetu zvali plenumima. U Hrvatskoj se uglavnom radilo samo o jednom fakultetu, u Srbiji o gotovo svim fakultetima i univerzitetima. U Hrvatskoj se radilo o mnogo užim zahtjevima – da obrazovanje ne bude roba na tržištu – dok se u Srbiji traži da sistem općenito počne funkcionirati odgovorno, uz konsekvencije po sve koji zlorabe javne funkcije, i političke i krivične. Zahtjevi u Hrvatskoj bili su ljevičarski, a ovi u Srbiji naprosto liberalno-sistemski, dok u ikonografiji predstavljaju neku “općenarodnu” poziciju (što god to značilo) koja se izražava i velikim brojem nacionalnih zastava i pjesama. Hrvatski “pokret” zbog osebujnosti stila i uskih zahtjeva nikada nije mogao mobilizirati ni većinu studenata na jednom fakultetu, a ovaj srbijanski očito može mobilizirati cijelo društvo.

U hrvatskoj javnosti, bar liberalnoj, studentski protesti se prate sa simpatijom. Vlasti su distancirane dijelom zbog konformiranja s EK, a dijelom jer ne znaju što bi s njima i u što će se razviti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BALŠA BRKOVIĆ, PISAC: Svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice

Objavljeno prije

7 dana

na

21 Marta, 2025

Objavio:

Najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva…U određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…

 

 

 

MONITOR:U subotu je završen veliki protest u Beogradu. Kako komentarišete i doživaljvate višemjesečne proteste u Srbiji?

BRKOVIĆ:Ovi protesti su, iznad svega, znak da ima nade za Srbiju. Da jedna loša i amoralna vlast i jedan neobrazovani diktator nisu do kraja zarobili Srbiju i time zatvorili njenu kapiju budućnosti.

Kao aktivni učesnik beogradskih martovskih studentskih protesta iz 1991. imam i jedan vrlo ličan doživljaj svega što se ovih dana tamo dešava. Taj lični ugao pojačan je i činjenicom da je moj sin Brajan danas aktivni učesnik ovih događanja. Iz toga slijedi i neveseli zaključak da se na ovim balkanskim prostorima bilo koja suštinska promjena osvaja (pre)sporo, a da bi se nešto pomjerilo sa mrtve tačke potreban je rad više generacija. I potrošeni životi više naraštaja.

I još jedan govorljiv detalj: na demonstracijama iz 1991. značajnu ulogu odigrao je tada glumac Branislav Lečić, kanalisao je sa bine tu novu i moćnu energiju, a danas kada ga vidim sa ovim mrakom iz Pionirskog parka, jasno mi je da su modeli korupcije u naših ljudi mnogo raskošniji i neobičniji nego što pretpostavljamo, posebno kada je riječ o umjetnicima i srodnim djelatnostima.

Biće zanimljivo te i takve ljude pogledati u oči kada sve ovo prođe.

Kao i gotovo sve diktatore kroz istoriju, Vučića, prije svega čine slabosti ljudi kojima vlada, zato je on duboko zastrašujuća politička figura – on je sve ono najgore u svima: od koruptivnosti do licemjerja, od neznanja do površnosti, od gluposti do surovosti, od pohlepe do agresije…

To je i logično i zakonomjerno: diktator nikad nije sazdan na dobrim osobinama onih kojima vlada.

Ipak, najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva. A nestanak straha je suprotan nestanku struje – taj nestanak jasno pokaže sve oko vas. Kao kad se iznova uključi svijetlo – sve je najednom vidljivo, do najsitnijeg detalja. To je ono čega se autokrate najviše plaše – oni vole tamu i polutamu koja kod ljudi ionako aktivira sve moguće forme straha, vole i na sve bacaju zbunjujuće sjenke koje ljude vraćaju onim osnovnim, djetinjim strahovima od svijeta, od drugih… I što je nejnevjerovatnije, to djeluje.

MONITOR: Dio javnosti je razočaran što nijesu ispunjena njihova očekivanja, pa makar i po cijenu nasilja. Kako gledate na takvo ,,navijanje”?

BRKOVIĆ:Studenti u Srbiji ovih mjeseci pokazuju hrabrost, maštovitost, duhovitost, neustrašivost… Sve one osobine koje su na suprotnom polu od tuposti autokratije. I nije čudo da zadobijaju podršku na svim meridijanima – od balkanskog komšiluka do Amerike i Australije. Ćutanje EU je mnoge razočaralo, jer od Evrope ne očekujete one kalkulacije na koje vas naviknu lokalni buzdovani. Očekujete makar neku formu principijelnosti i emancipatorskog duha. Bez toga Evropa je kao bilo koja druga geografija… A ne bi smjelo biti tako.

Dok god su ovakvi kakvi su, pobunjeni studenti Srbije bude nadu ne samo u Srbiji već i na mnogim drugim mjestima.

Problem Srbije je što nema opoziciju na nivou pobunjenih studenata i građana. Vučić je godinama tako sistematično uništavao opozicioni prostor u Srbiji da su tamo ostale samo tužne ruine, čak ni podsjećanje na nekadašnji politički pejzaž ove države. To naravno ide Vučiću na ruku – bez solidne opozicije vi nemate političku snagu koja bi mogla da na pravi način isprati ovakvu pobunjenilčku energiju.

Na koncu, ne bih isključio mogućnost da Vučić napravi neku veliku glupost, a u ovakvim situacijama to znači veliko zlo po Srbiju i njene građane. Načinom kojim se beskrupulozni diktator bori protiv ovoga širokog pokreta je već opasno polarizovao Srbiju. Oni slučajevi kada su Vučićevi fanatici kolima udarali studentkinje i studente pokazuju realni efekat i dubinu njegovog satanizovanja druge strane. Vjerovatno svjedoče i njegov strah od probuđene Srbije. Diktatori su najopasniji kada se uplaše. Jednako kao i kada se – ničega ne boje. Sa nekim ko je osvojio neprirodno veliku moć u jednom društvu svakako se mora postupati oprezno. Čak, ili naročito, u situaciji gubljenja i silaska sa vlasti…

Posebno poglavlje ove sage je ogavno ponašanje Vučiću lojalnih i poslušnih intelektualaca i medija. Kao da ne postoji sjutra. A to ,,sjutra” će svakako jednom jasno pokazati kakvo beščašće je dominiralo srpskom medijskom i intelektualnom scenom svih ovih godina.

MONITOR: Šta bi kraj Vučićeve vladavine  donio političkoj sceni u Crnoj Gori?

BRKOVIĆ: Ne bi trebalo da se zavaravamo. Odnos prema CG neće značajnije promijeniti ni pad Vučićev. Postoji u Srbiji svijest koja CG vidi isključivo kao politički plijen. A ta svijest neće nestati preko noći, čak ni Vučićevim porazom i silaskom sa vlasti. Takve političke ambicije može biti lišena samo evropska Srbija, posvećena sebi i sopstvenoj budućnosti. Te političke utvare već su napravile jezivu štetu i Srbiji i okolnim narodima. Onaj ko te utvare u Srbiji sahrani zaslužiće posebno poglavlje u istoriji južnoslovenskih i balkanskih naroda.

MONITOR: U Crnoj Gori  oni koji su podržavali Đukanovića sada su uz studente u Srbiji, a dio onih koji su bili protiv našeg autokrate sada podržavaju srpskog. Kako to objašnjavate?

BRKOVIĆ:U Crnoj Gori govoriti o principijelnosti i političkoj logici jednako je kao da u bordelu pričate o vrlini… Možete pokušati, ali malo je vjerovatno da će vas razumjeti.

Parodičnu prirodu ovdašnje političke scene naročito ilustruju, ja ih zovem – Vučićeve političke pudlice u Crnoj Gori. Vrhunska je perverzija učestvovati u političkom životu zemlje kojoj želite nestanak.

Ako preživi aktuelnu vlast i posebno Vučićeve akcionare u njoj, Crna Gora će dokazati da je ozbiljna država.

Vučić je u mnogu čemu učio od Mila, doslovno kopirao modele vladanja i demagoškog manipulisanja, ali, oni nisu politički isto. Đukanović je od devedesetih evoluirao na način koji je Crnoj Gori donio civilizacijski napredak, bez obzira što on sam u mnogo čemu nije bio dostojan niti na visini tog emancipatorskog projekta. Vučić nije evoluirao politički, on Srbiju vraća u devedesete na najopasniji mogući način. Vraća duhove prošlosti tako što Srbiju dijeli osnažujući onu politiku koja je donijela tako mnogo poraza i padova…

U tom duhu je i ponašanje njegovih političkih pudlica u CG: povratak svoj tami i zlu devedesetih godina. Oni političku pobjedu od 30. avgusta 2020. doživljavaju ne kao izbornu pobjedu čiji su dio bili, već kao istorijsku pobjedu svojih osnovnih ideja, koje su poražene devedesetih godina. Jedna vrsta samoobmanjivanja ali koje je vrlo skupo i opasno za Crnu Goru.

MONITOR: Tragedija u Makedoniji nas je ponovo upozorila da korupcija ubija. Do kada će nas tragedije i ljudske žrtve upozoravati na pogubnost korupcije?

BRKOVIĆ: Kao i tragedija sa padom nadstrešnice u Novom Sadu, i ova tragedija u Makedoniji mnogo je više od jedne tragične priče. To su strašne dijagnoze opasnog vremena, a svako opasno vrijeme kreiraju pokvareni ljudi. I oni koji su spremni da prećute i previde takvu pokvarenost – otvarajući širom vrata pakla. To se i ovaj put dogodilo.

Sve su ovakve tragične priče u regionu slične, posebno kada je riječ o uzrocima i jednoj široj, političkoj genezi i pozadini događaja. Uvijek u temelju imate korupciju, odsustvo elementarne kontrole i razuma, pohlepu koja ignoriše sve što nalaže razboritost.

Pohlepa je vrhovno božanstvo ovog tranzicijskog polusvijeta…

Dodajte takvim događajima i beogradsku tragediju u školi Ribnikar, dva suluda cetinjska masakra i vidjećete istu matricu, istu vrstu zapuštenosti društva i koruptivnu i nesposobnu vlast.

Ali, u određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…

MONITOR: U romanu Aurora koji je i saga o šahu opisujete Podgoricu iz 30-ih godina prošlog vijeka. Koliko je poštovanje pravila, kao u šahu, bitno za društvo i da li smo nakon sto godina bliži poštvanju pravila i logike?

BRKOVIĆ:Toliko koliko je šah veličanstvena i savršena igra, toliko su ljudi kvarljivi i nesavršeni, tako da je šah moguć samo kao metafora za ono što je nemoguće – savršeno društvo. Ali, vrijedi toga biti svjestan.

A da li smo napravili neki korak ka poštovanju pravila? To je važno pitanje, ali odgovor je, vjerujem, sumoran. Promjena koja se u CG desila u velikoj mjeri je pokazala nedostojnost onih koji su pozivali na promjenu. To su činili vođeni željom da oni budu na mjestima koja su iznad kontrole, da kreiraju stvarnost bez odgovornosti. Teško možemo govoriti o promjenama. I dalje smo daleko od istinskog poštovanja pravila. Čak i od svijesti o pravilima i njihovom značaju. Plemenska logika naprosto ne ide sa duhom pravila. Građanski duh ga nasuprot tome podrazumijeva.

Aurora je priča o zametku građanske svijesti koji je, koliko god imaginaran, istovremeno i vjerodostojan. O prvim likovima koji su imali volje i snage da se suprotstave palanačkoj gomili…

MONITOR: Aurora govori i o nadi i vjeri u bolju budućnost u predvečerju rata, revolucije, stradanja. Koliko je sadašnja globalna i naša lokalna slika slična ili različita onoj iz međuratnog perioda prošlog vijeka?

BRKOVIĆ:Veći dio moga odrastanja i života to je izgledalo gotovo nemoguće, jednako koliko danas izgleda ne samo moguće već i izvjesno. Svijet na rubu potpunog rata, bez pravila i bez principa… Likovi i atmosfera Aurore svjedoče onaj društveni optimizam koji postoji uvijek uoči velikih društvenih kataklizmi poput svjetskih ratova. I koji naravno uvijek biva poražen u odmjeravanju sa ,,većinskom” voljom koja vodi prema propasti…

Pogledajte – ruši se na naše oči sva ona međunarodna arhitektonika koja je svijet decenijama držala u nekakvom poretku. Definitivno izgleda da borci protiv Novog svjetskog poretka uvode – novi svjetski poredak. Dakle. Moguća je katastrofa neslućenih razmjera. Čak i vjerovatna. Kako, nasuprot svemu tome, zamisliti političku pamet koja bi ovaj proces mogla zaustaviti ili preokrenuti? Globalna ljevica se posljednjih decenija samouništila, u svakom slučaju danas nije u stranju ponuditi izlaz ili bilo kakvu alternativu.

Ko bi to mogao? I kako. Odgovor na to pitanje trenutno teško da je moguć izvan naivnih ličnih projekcija, iracionalnih nada i prirodnih želja. A odgovor na to pitanje bojim se da je presudan.

Naravno, književnost ne može dati taj odgovor, ali može pomoći da se do njega dođe…

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo