Dva puta nedjeljno bivši zaposleni Zavoda za izgradnju Bara štrajkuju ispred gradske Opštine. Uzalud. Oni protestuju zbog 160 radnika, koji zbog nadležnih i stečajne uprave, ne mogu u penziju, u Fond rada ili Biro. Takođe, 40 radnika je ispunilo uslove za penziju 2013. kada je proglašen stečaj, ali ne mogu da je ostvare.
,,Duguje im se dvije godine poreza i doprinosa, koji su obračunati na minimalnu zaradu. Oko 250 hiljada eura što nije veliki dug. Nadaju se da će stečajni sud naći novac jer im je Zoran Senić, stečajni upravnik, rekao da, hipotetički, postoji mogućnost da se radnici namire ako Zavod za izgradnju Bara dobije neke sporove na sudu”, objašnjava za Monitor Senka Rastoder, predstavnica Saveza Sindikata Crne Gore.
Da podsjetimo Zavod za izgradnju Bara je u stečaju od novembra 2013. i to prema predlogu Atlas Mont banke, kojoj je ZIB dugovao oko osamsto hiljada eura. U septembru 2013. radnici su takođe štrajkovali zbog najavljenog stečaja. Zato je tadašnji vlasnik ZIB-a i gradonačelnik Bara Žarko Pavićević, obećao radnicima da će pokrenuti program za izlazak iz stečaja i oporavak firme. Ali od toga nije bilo ništa.
Stečajni upravnik Zoran Senić je 2014. objavio bankrot jer je u stečajnoj masi bilo oko pet miliona eura vrijednosti, a potraživanja banaka su bila preko trinaest miliona. Kroz stečaj se nisu mogli namiriti svi povjerioci poput CKB-a, Prve ili Atlas Monta. Povjerioci su postali i bivši radnici preduzeća. Njima se tada dugovalo deset plata i tri godine neuplaćenih poreza i doprinosa. ,,Nakon godinu dana izmirene su zaostale plate i godina poreza i doprinosa. Ostale su dvije godine neuplaćene – i zato štrajkujemo”, kažu radnici.
Bivši zaposleni nijesu imali svoje predstavnike u odboru povjerilaca, te više od tri godine nisu znali šta se dešava. ,,Zoran Senić nije bio rad da komunicira sa radnicima jer je smatrao da nema obaveza prema njima, što nije istina. U prilog tome govori i čuđenje novog stečajnog sudije Ivana Kovačevića kome nije bilo jasno, zašto mu se više od godinu dana nije javljao nijedan radnik. Razlog je taj što ih niko nije obavještavao i objasnio im da imaju prava da znaju šta se dešava sa imovinom, kako bi se i oni isplatili”, navodi predstavnica SSCG.
Senić u odgovoru Monitoru odbacuje te tvrdnje i kaže da su ,,svi pojedinačni povjerioci koji su podnijeli pismeni zahtjev u kome su tražili odredjena prava ili informaciju uredno hendlovani i da su dobili odgovor u pismenom obliku.”
Pošto su im iz Saveza Sindikata Crne Gore nedavno predočili njihova prava, Zibovci su se ponovo okupili i pozvali stečajnog upravnika da im odgovori na pitanja. Tako su najzad, dobili uvid u prodaju imovine kojom su isplaćene banke. ,,Prema Senićevoj tvrdnji od cijele stečajne mase ostala je samo upravna zgrada u centru Bara koja je pod hipotekom. A čim je pod hipotekom pripada banci koja je dala kredit”, navodi Željko Bulatović, predstavnik radnika ZIB-a.
Zaprepastilo ih je što je imovina nekadašnjeg građevinskog giganta koji je sagradio veći dio Bara prodata u bescijenje, što je prodavana u dijelovima, umjesto kao cjelina, i što zgrade koje su bile dijelom u vlasništvu ZIB-a nisu ušle u stečajnu masu.
Nezadovoljni Senićevim odgovorima, 22. novembra radnici su napisali dopis Privrednom sudu i stečajnom sudiji Ivanu Kovačeviću. Zatražili su da im se objasne sve nelogičnosti na koje su naišli u odgovoru stečajnog upravnika.
,,Nije nam jasno šta se desilo sa centralnim magacinom koji je procijenjen na 135 hiljada eura, a u daljim papirima sa više nigdje ne spominje. Armirački pogon koji je radio u sklopu kamenoloma, hala od šesto kvadrata, takođe nije ušao u stečajnu masu”, navodi predstavnik radnika ZIB-a.
Senić Monitoru saopštava da su ,,Magacin i Armirački pogon sagrađeni na tuđem zemljištu i njihov status i prodaja će uslijediti nakon pravosnažnog okončanja sudskih postupaka.”
Radnicima nije jasno zašto je Betonjerka, tj. fabrika betona, prodavana u djelovima „jer ako se prodaje u djelovima betonjerka gubi na vrijednosti”, objašnjava Bulatović koji je radni vijek proveo u ZIB-u, kao vodeći bravar u mehanizaciji.
Što se Betonjerke tiče, Senić Monitoru kaže da je ista prodata kao dio ,,kompleksa Kamenoloma prikupljanjem zatvorenih pismenih ponuda na osnovu objave oglasa u dva lista koja imaju cirkulaciju na teritoriji cijele Crne Gore.”
U dopisu Privrednom sudu radnici se pitaju zašto se nedovršena zgrada G-13, čiji su investitori bili ZIB i pošta – ne spominje u stečajnim papirima. ,,To je 1500 kvadrata stambenog prostora, a kako je ZIB bio jedan od investitora, trebala bi ući u stečajnu masu”, navode radnici. Senić, s druge strane, tvrdi Monitoru da prema trenutnom stanju, ZIB nema imovine u istoj.
Radnici imaju i niz primjedbi na račun prodaje kamenoloma koji je pripadao ZIB-u. Kamenolom je procijenjen na 2 270 000, a Senić ga je prodao za 1 400 000 eura. Taj kamenolom je mjesečno davao 60.000 eura. „Znači kupcu će se kamenolom sam otplatiti za dvije godine. A vijek eksploatacije je bar još pedesetak godina”, objašnjavaju radnici. Taj kamenolom je, kažu, mogao biti i slamka spasa za ZIB, samo da su nadležni imali više volje i razumijevanja za njih.
U trenutku stečaja sedamnaest radnika je uobičajenim putem steklo uslov na penziju, ali do danas ne mogu da ostvare to svoje pravo. Takođe dvadeset tri radnika je steklo uslov da budu penzionisani po osnovu Izmjena i dopuna zakona o penzionom osiguranju.
Radnicima je to pravo osporeno. Odbili su ih iz Fonda PIO, Ministarstva rada i socijalnog staranja i Upravnog suda. Nisu dobili nikakvo objašnjenje za takve odluke, ali pretpostavljaju da je zbog toga što nema para u budžetu. Nedavno su se obratili i Vrhovnom sudu. Na odgovor će čekati od šest mjeseci do godinu dana.
Jedan od nesuđenih penzionera je i Rafet Husović. Kaže da su on i njegove dvadeset tri kolege ispunile sva tri uslova tog Zakona – trideset godina radnog staža, firma im je otišla pod stečaj, a u njoj je i država imala udjela. „Rok za predaju dokumenata za odlazak u penziju je bio jul 2015. I mi smo ih predali na vrijeme. Ne znam šta još hoće od nas!”
Husović je u trenutku stečaja imao trideset pet godina radnog staža. Radni vijek je proveo kao rukovalac građevinskih mašina. Kaže da su ga ostavili bez načina da izdržava svoju porodicu. I dodaje da ne vjeruje da će im država izaći u susret – jer dosad nije. ,,Ni nova – stara vlast ne uliva nadu. A ćeraćemo se do Strazbura, jer mi ne odustajemo.”
Mustafa Šabanović je prinuđen da radi kao noćni čuvar. U familiji ih je devetoro. ,,Na ovom poslu nema slobodnih dana. Tako funkcionišem već tri godine kako bih izdržavao ženu i djecu.” Kaže da je izgubio povjerenje u zakon i u državu. Nada se da će ova vlast biti bolja od prethodne i poručuje da radnici nisu krivi što su se našli u ovoj situaciji. „Dok nam ne upišu ovaj staž, ne možemo da mrdnemo. Ne možemo na Fond Rada, na Biro, ili u penziju.”
Ni Dušan Bibić nije optimista kao ni njegove kolege. Objašnjava i zašto: „Ako Senić i Kovačević na kraju izdaju potvrdu da nema novca za poreze i doprinose, možemo preći na Fond Rada koji ima obavezu da ispuni potraživanja radnika čije su firme u stečaju. Ipak, prema nekim novim pravilima, Fond će pokriti samo šest mjeseci poreza i doprinosa, a mi ćemo ponovo biti prepušteni sami sebi. Takvo sramotno postupanje i ignorisanje od vlasti i stečajne uprave sigurno nismo zaslužili.”
Kada radnici zahtijevaju svoja prava naiđu na muk od strane nadležnih. Kada žele da saznaju šta se dešava sa imovinom njihovog nekadašnjeg preduzeća, kažu im da nemaju pravo na tako što. Nažalost ovo nije usamljen slučaj. Dvostruki aršini državne administracije, u ,,hendlovanju” bogatom manjinom i siromašnom većinom, nikad nisu bili očigledniji. Otuda i rezigniranost ovih radnika.
Aleksandra DRAGOVIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
SVIJET3 sedmice