Povežite se sa nama

INTERVJU

RADMILA STOJANOVIĆ, NOVINARKA I AKTIVISTKINJA, ZA MONITOR  IZ LONDONA: Darvinistički pristup plaćamo životima

Objavljeno prije

na

Smatra se da u Velikoj Britaniji ima preko 50.000 zaraženih i preko 5.000 umrlih. Ne zna  se da li su ove brojke i približno tačne. Testirano je premalo  ljudi da bi se mogao steći uvid o veličini problema, broj umrlih se odnosi samo na one koji su umrli u bolnici. Čula sam izvještaje da su obje cifre  duplo veće, ako ne i gore

 

MONITOR: Velika Britanija se našla u centru svjetske javnosti zbog nekoliko zanimljivih slučajeva vezanih za pandemiju novog korona virusa. Jedan od njih je da je i premijer Boris Džonson pozitivan na koronu…

STOJANOVIĆ: Prije nešto više od desetak dana korona je napala srce britanske Vlade. Jedan za drugim premijer Boris Džonson, ministar zrdavlja Mat Henkok i nekoliko visokih savjetnika su objavili da su zaraženi i otišli su u kućnu izolaciju.

Dok se ministar zdravlja brzo oporavio, Džonsonovo stanje se drastično pogoršalo. U nedjelju je hitno prebačen na intenzivnu njegu, gdje se još nalazi. Tačno je da je bolest svačija, ali u slučaju Džonsona nije nefer reći, uz iskrene želje za brzim ozdravljenjem, da je premijer na svojoj koži osjetio ‘učinak’ sopstvene strategije, koja je do prije dvije nedjelje ukratko rečeno glasila – dobro je da se što više ljudi zarazi da bi se postigao ‘imunitet čopora’.

Ovom, u suštini darvinističkom pristupu ‘prirodne’ selekcije, po pricipu ‘ko preživi preživi’, sam premijer neće morati da se izloži. On je u jednoj od najboljih državnih bolnica i ako mu bude trebao, za njega će se naći respirator. To, nažalost, nije slučaj sa priličnim brojem ozbiljno oboljelih. Saznajemo da se medicinsko osoblje već neko vrijeme suočava sa traumom da mora da odluči ko ima veće šanse da preživi da bi im bio dodijeljen spasonosni respirator, kojih nema dovoljno.

MONITOR: U nekoliko gradova u Velikoj Britaniji zapaljeni su stubovi mobilne telefonije i zlostavljani inžinjeri zbog informacija da u širenju korona virusa ulogu imaju i repetitori 5G telekomunikacijske mreže, iako su britanski zvaničnici kazali da je to besmisleno. Da li im je to neko od stručnjaka za ovu oblast osporio?

STOJANOVIĆ: Tačno, i igrom slučaja jedan od gradova u kome je zapaljen 5G repetitor je Liverpul. Visoki funkcioneri Ujedinjenog Kraljevstva i stručnjaci su ovo okarakterisali kao „najgoru vrstu fake news”, „opasnu glupost”, „totalno bizarnu izmišljotinu” i slično.

Radi se o jednom od mnogih korona mitova koji se u ovo naše doba brojnih i decentralizovanih sistema priliva informacija šire u javnosti. Kaže mi drugarica porijeklom iz Turske da je među njenim sunarodnicima u Londonu ispiranje usta jodom proglašeno za lijek protiv korone! Ljudi pokušavaju da preuzmu kontrolu, jer se osjećaju bespomoćnim. Pod stresom smo i u panici od smrtonosne bolesti, a zvaničnicima ne vjerujemo.

Ovaj i slični mitovi bujaju po društvenim mrežama, a kredibilnost im daju selebritis, među kojima mnogi žive na ‘drugim planetama’. Sjetimo se primjera Karleuše i njenih savjeta o vakcinisanju!

Ako je 5G uzrok epidemije, kako to da nije pošteđen Iran, koji nema ovu tehnologiju?

MONITOR: I britanski pregovarač za odnose Britanije i EU poslije Bregzita Dejvid Frost je u samoizolaciji…

STOJANOVIĆ: On je bio u izolaciji u drugoj polovini marta i brzo se oporavio, a u isto vrijeme je objavljeno da je Glavni EU pregovarač Mišel  Barnie obolio od kovida-19. Ovamo su neki sa smislom za crni humor govorili da je kovid dobrodošao, jer bar više ne moramo da slušamo o Bregzitu. Ali prevarili su se, naš ozbiljno oboljeli premijer ne pokazuje znake da planira produženje tranzicione faze. To je jedno od njegovih predizbornih obećanja i valjda da ne bi pao u iskušenje da se predomisli, donio je zakon da Ujedinjeno Kraljevstvo izlazi iz EU 31. decembra.

Da nije bilo epidemije Frost, Barnie i njihovi timovi bi intenzivno ugovarali detalje ugovora o tržišnim odnosima. Ovako niti mogu da se sretnu, niti mogu da komuniciraju elektronski zbog osjetljivosti pregovora i velikog broja učesnika. Džonson se bori za život, a tranzicioni period ostaje nepromijenjen. Nevjerovatno,  ali istinito!

MONITOR: Zbog pandemije je otkazan drugi krug pregovora kojima Brisel i London treba da usaglase kakvi će im biti novi odnosi, posebno trgovinski, poslije Bregzita. Kakve će to posljedice imati?

STOJANOVIĆ: Besmisleno je praviti dugoročne planove i pregovarati o bilo čemu što nije direktno vezano sa opstanakom u vrijeme pogubne epidemije sa nesagledivim ekomonskim posljedicama.

Merkelova je rekla da se EU sučeljava sa najtežim testom u svojoj istoriji. Kada bi britanska vlada mogla da se sa ideološkog  rasuđivanja prešaltuje na zdravorazumsko, morala bi doći do sličnog zaključka kad su u pitanju i Ujedinjeno Kraljevstvo i globalna ekonomija.

MONITOR: Zašto London odbija da govori o mogućem produženju pregovora sa EU na sljedeću godinu, iako do kraja godine važi prelazni period u kojem Velika Britanija mora da poštuje pravila EU?

STOJANOVIĆ: Boris Džonson je odlučio da stavi predizborna obećanja ispred interesa Britanije i zato ignoriše drastično promijenjene okolnosti. On i dalje ostaje pri zakonu koji je donio. Pozicija mu je da ako se ne postigne dogovor do 31. decembra, Britanija će breksitirati bez dila, po tzv. uslovima Svjetske trgovinske organizacije, što će Britaniju staviti u nezavidnu poziciju u trgovini sa EU.

U Britaniji se posljednjih godina razbuktla jedna opasna forma, ugavnom engleskog nacionalizma, baziranog na konceptu UK superiornosti i zenofobije, koji je odigrao bitnu ulogu u ishodu Bregzit referenduma.

Džonson i njegova partija su došli na vlast kao lideri toga masovnog pokreta i sad su njegovi dužnici. Za pobornike Bregzita on mora da se desi, ko’ živ ko’ mrtav.

MONITOR: Velika Britanija nije uvela policijski sat. Kakve su trenutno druge mjere na snazi i poštuju li ih građani?

STOJANOVIĆ: Britanskoj vladi je, na čuđenje mnogih, trebalo prilično vremena da odluči da uvede restriktivne mjere protiv širenja epidemije. Tek prije nešto više od dvije nedjelje krenula je Vladina kampanja da i ljudi bez simptoma treba da ostaju kući. Izuzeti su samo oni koji moraju da rade ili da pomažu nekome ko ne živi s njima. ‘Dozvoljen je’ izlazak za kupovinu namirnica i za rekreaciju. U svakom slučaju treba od drugih biti udaljen najmanje dva metra.

Ovdje se ističe da je važno izlaziti iz kuće jednom dnevno zbog održavanja fizičkog i mentalnog zdravlja. Mnogi ljudi, pogotovu u velikim gradovima, su usamljeni i gubljenje dnevne rutine je za njih pogubno, pogotovu kad se socijalnoj izolaciji ne vidi kraja. Ljudi se uglavnom pridržavaju instrukcija, jer vlada strah od zaraze. Poruke Vlade su da ljudi koji krše instrukcije ugrožavaju ne samo sebe već su odgovorni i za ugrožavanje zdravlja drugih i za opterećivanje zdravstvenih službi, koje su već na ivici kolapsa pod teretom broja oboljelih.

Ali, naravno, ima i ljudi koji su nekako uspjeli da ne čuju neprestane koronavirus poruke i upozorenja. Ima i onih, uglavnom se radi o omladini, koji ne mogu da odole druženju po parkovima, po sunčanom vremenu. Za sada policija pokušava da ubijedi prekršioce, a u posljednje vrijeme izriče i novčane kazne onima koji odbiju da se raziđu.

MONITOR: Broj potvrđenih slučajeva zaraze korona virusom u Velikoj Britaniji je u porastu. Kakve su procjene, da li će se taj trend nastaviti?

STOJANOVIĆ: Smatra se da ima preko 50.000 zaraženih i preko 5.000 umrlih. Strašno je da niko ne zna da li su ove brojke i približno tačne. Do sada je testiran premali broj ljudi da bi se mogao steći uvid o stvarnoj veličini problema, broj umrlih se odnosi samo na one koji su umrli u bolnici.

Čula sam izvještaje da su obje cifre u realnosti duplo veće, ako ne i gore. Kako je ovo uopšte moguće? Jedna od oštro kritikovanih odluka Vlade bila je da odbaci klasični metod javnog zdravstva da se nađu i testiraju svi koji su bili u kontaktu sa zaraženim osobama. To je i preporuka Svjetske zdravstvene organizacije i u Njemačkoj se korišćenju ove metode pripisuje smrtnost u samo nekoliko stotina slučajeva.

Nažalost, britanska Vlada nije reagovala dovoljno brzo i iz nekih razloga dočekali smo epidemiju nespremno. Dragocjeno vrijeme je prokockano i u zemlji petoj po bogatstvu u svijetu, službe se i dan danas bore sa nedostatkom testova i elementarne zaštitne i medicinske opreme, Ovo su ozbiljni propusti koji se plaćaju životima, a računi će se sigurno polagati kad dođu bolja vremena.

 

London kao vulkan

MONITOR: Kakva je situacija u Londonu?

STOJANOVIĆ: Ova zahuktala metropola, koja živi 24 sata, je neprepoznatljiva, ali još previše ljudi ide na posao, jer im je to Vlada dozvolila. Radi se o biznisima, kao što je građevinarstvo, koji nijesu neophodni za preživljavanje. Čuju se pitanja ‘zašto’, koja još čekaju odgovor.

Kao i drugdje, život se preselio online. Sad ‘idemo’ u pozorište, na balet, na izložbe online i uglavnom besplatno.

Ja i moje društvo smo gotovo svaki dan na zoom sastancima. Ljudi ne žele da sve što im je bitno zamre. Epidemija nije zaustavila ratove, okupacije i nepravde. Hoće li nam svijet poslije korone biti po volji i možemo li da zgrabimo sa obje ruke ovu izuzetnu priliku da izgradimo realnost na drugim osnovama?

London je kao vulkan i lava nastavlja da ključa ispod površine, bila izolacija ili ne.

 

Liverpulu prijeti biološka bomba  

MONITOR: Šta kažu epidemiolozi, hoće li biološka bomba pogoditi Liverpul zbog fudbalske utakmice između Liverpula i Atletiko Madrida  odigrane 11. marta pred 54.000 navijača? Zašto nadležni nisu otkazali utakmicu?

STOJANOVIĆ: To što je ta utakmica odigrana, iako se očekovao veliki broj španskih navijača u vrijeme kada je samo u Madridu bilo 1.000 oboljelih, je skandalozno. Ali, u to vrijeme, prije samo mjesec dana, odnos Vlade prema epidemiji je bio nepojmljivo ležeran.

Tačno je da se radi o novom oboljenju i da ćemo tek da učimo kako se protiv njega valja boriti, ali ono što se i tada znalo iz primjera Kine, Italije i Španije je da pristup ignorisanja virusa rezultira tragedijom. Engleska, a London pogotovo, prednjači u tužnom bilansu oboljelih i umrlih, ali, nažalost, epidemija nije zaobišla Liverpul i logično je da tvrdnja direktora za javno zdravlje i te kako ima osnova.

 

I Crnogoraci u izolaciji

MONITOR: Ima li zaraženih crnogorskih građana?

STOJANOVIĆ: Ovdje su zakoni o privatnosti strogi i institucije vam neće dati lične podatke korisnika, čak iako ih tražite iz najboljih namjera da bi biste bili od pomoći. Tu informaciju bih jedino mogla da imam o ljudima sa kojima sam u kontaktu. Mi imamo Udruženje Crnogoraca u Britaniji, koje godinama odlično funkcioniše i kontakti se održavaju. Znam da su neki u izolaciji, jer spadaju u rizične grupe, ali ne znam da li ima neko sa dijagnozom. Ako ima, nadam se da nijesu sami i da su u kontaktu sa zdravstvenim službama.

                       Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

MILOŠ VUKOVIĆ, FIDELITY CONSULTING: Istina će nas zaboljeti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Eurostat kaže da je kupovna moć građana danas manje-više ista kao 2019. godine. Sa druge strane, država i lokalne samouprave su, zbog inflacije i priliva velikog broj migranata, imali rekordne prihode. Kada ostanemo bez tog “goriva”, javne finansije Crne Gore će se suočiti sa bolnom istinom koja će rezultirati “hlađenjem” ekonomije

 

 

MONITOR: O prijedlogu zakona o budžetu za 2025. ne govori se mnogo. Da li bi trebalo?

VUKOVIĆ: Predloženi zakon o budžetu za 2025. godinu je rasipnički, nedomaćinski, nedovoljno razvojni i nadasve – nedovoljan da se građanima pruži potpuni servis od javnog interesa.

Evo par zanimljivih činjenica: Zakon o budžetu omogućava Vladi da se zaduži skoro tri milijarde eura ili 40 posto BDP-a. Fondu zdravstva fali 80 miliona eura, što znači da u četvrtom kvartalu 2025. može doći do nestašice ljekova. Resoru poljoprivrede, koji treba da pomogne diverzifikaciju privrede, nisu opredijeljena dovoljna sredstva. Smanjene su subvencije za podsticanje konkurentnosti privrede. Izdaci za materijalno obezbjeđenje porodice su ostali skromni. Povećani su izdaci za konsultantske ugovore i ugovore o djelu (kada se isključe sredstva u 2024. koja su opredijeljena popisu)…

Sa druge strane, zakon predviđa kupovinu aviona za Generalni sekretarijat Vlade od 25 miliona eura,  krši se zakon o budžetu i fiskalnoj odgovornosti jer tekući budžet raste brže od rasta BDP-a,  neproduktivna potrošnja je povećana.

MONITOR: Uporno ukazujete na moguće probleme sa predloženim zakonom o strateškim investicijama. Šta je sporno u tom propisu?

VUKOVIĆ: Nacrt Zakona o strateškim investicijama Crne Gore obiluje formalnim i suštinskim nedostacima koji mogu ugroziti javni interes i zahtijevaju hitnu reviziju i značajno unapređenje.

Zakon nije precizno normirao obaveze postupanja organa koji se bave procjenom uticaja na životnu sredinu niti zaštitu kulturnih dobara, ostavljajući prostor za moguće zloupotrebe i ugrožavanje prirodnog i kulturnog nasljeđa. Predloženi rokovi su kratki za rješavanje kompleksnih pitanja, što ugrožava kvalitet i transparentnost odlučivanja.

Zakon ne predviđa provjeru ugovora od strane VDT-a prije njihovog sklapanja, čime se povećava rizik od pravnih sporova, finansijskih gubitaka i mogućih koruptivnih praksi. Nacrt zakona ne reguliše jasno postupke raspolaganja državnom imovinom, što otvara prostor za netransparentnost i moguće zloupotrebe.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR BILJANA ĐORĐEVIĆ, PROFESORKA FPN BEOGRADSKOG UNIVERZITETA I POSLANICA ZELENO-LIJEVOG FRONTA: Studentkinje i studenti daju primjer kako i ostali segmenti društva mogu da podnesu žrtvu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlast igra istovremeno dvije igre, smirujući i istovremeno raspirujući krizu. Da bi mogli da kažu da je bilo nekih mrvica odgovornosti, a da nekako ispadne da to nema veze sa njima

 

 

MONITOR: Studenti su pred institucije izneli nekoliko zahtjeva, prilično konkretnih i upućenih na određene adrese. Da li bi to moglo da znači da su nove generacije studenata u Srbiji, naučile i neke veštine efikasnijeg političkog djelovanja?

ĐORĐEVIĆ: Jedan deo zahteva je identičan zahtevima koje je odmah nakon pada nadstrešnice u Novom Sadu iznela opozicija – tu posebno apostrofiram zahtev za objavljivanjem svih tajnih ugovora u vezi sa rekonstrukcijom železnice što se još uvek nije dogodilo. Specifično studentski zahtev je onaj koji se tiče odgovornosti svih onih koji su tukli studente koji su u znak solidarnosti sa žrtvama stajali mirno 15 minuta što je i bio povod za prvu blokadu, blokadu Fakulteta dramskih umetnosti-čije su studente napali, između ostalih, i Milija Koldžić, tadašnji većnik opštine Novi Beograd, iz redova SNS-a. Koldžić je, u međuvremenu, podneo ostavku ali ga je prethodno vladajuća većina na Novom Beogradu zadržala na tom mestu na sednici koju je sazvala opozicija tražeći njegovo razrešenje. Ovde je reč o odbrani sopstvenog dostojanstva a kada to traži omladina i istrajava u tome, to se teško da blatiti kao kad to radi opozicija-čak i ako izgovara iste stvari. Zato mislim da ovde nije reč o preciznosti zahteva, već o spremnosti i solidarnosti studenata da stanu iza njih na novi način.

MONITOR: Posle gromoglasne optužbe da se pobunjeni akademci grabe za nekakav novac koji je stigao za njegovo rušenje, Aleksandar Vučić je, kako tvrdi, ispunio sve studentske zahtjeve, uz raznorazna obećanja o životnim olakšicama. Da li je Vučić shvatio da mu dosadašnji stil rješavanja kriza, ovog puta, ne mora doneti uspijeh?

ĐORĐEVIĆ: Vučić se ne snalazi u ovome jer prvo potcenjuje i vređa studente i studentkinje da su neposobni da misle svojom glavom i da su korumpirani kako bi organizovali blokade-a onda kad shvati da je to greška, pokušava da ih pridobije tako da ih zapravo korumpira ponudama koje treba da nadomeste glavni uzrok njihovog nezadovoljstva. Danas je stigla najava da će i prevoz biti besplatan u Beogradu, pa onda subvencionisanje stanova za mlade… Verujem da će za koju nedelju i kuće biti od čokolade a prozori od marmelade. Naravno, Vučiću je to toliko puta polazilo za rukom da nije čudo što poseže sa istim rešenjima.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. decembra ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISTKINJA: Hvala Sari

Objavljeno prije

na

Objavio:

I prije Sare nastavnici su se ”igrali” sa učenicama, ”preigravali” ili ”zabavljali” sa njima, ženili se ponekad nekima od njih. Odmjeravali, komentarisali im izgled, momke, drugarice i privatni život, dobacivali, davali komplimente, dodirivali se, znojili, češkali, pritiskali, raskopčavali i krivili kraj njih. Ima li neko da se ne sjeća sličnih situacija iz svoje srednje škole, bilo kao žrtva ili svjedok? Možda čak i osnovne… Jesmo li ih mi prijavili svojim očevima? Nekom drugom? Znam za sebe – nisam

 

 

MONITOR: Javnost je uznemirio slučaj seksualnog uznemiravanja od strane profesora podgoričke Gimnazije. Šta to govori o ovoj često tabu temi?

PETRIČEVIĆ: O javnosti kasnije, ali prije svega: HVALA SARI VUJISIĆ.

Hvala joj na hrabrosti, na brizi o drugim djevojkama, ali joj hvala i na povjerenju.

I prije Sare nastavnici su se ”igrali” sa učenicama, ”preigravali” ili ”zabavljali” sa njima, ženili se ponekad nekima od njih. I prije Sare oni su ih odmjeravali, komentarisali im izgled, momke, drugarice i privatni život, dobacivali, davali komplimente, dodirivali se, znojili, češkali, pritiskali, raskopčavali i krivili kraj njih. Ima li neko da se ne sjeća sličnih situacija iz svoje srednje škole, bilo kao žrtva, bilo kao svjedok? Možda čak i osnovne… Jesmo li ih mi prijavili svojim očevima? Nekom drugom? Znam za sebe – nisam.

O razlozima koji su me razjedali, ali iz kojih mi nije padalo na pamet da prijavim bilo šta i bilo koga, čitala sam mnogo godina kasnije, u feminističkim studijama autorki koje su decenijama radile sa žrtvama seksualnog nasilja i nastojale da se približe neizrecivom – traumi koja održava patrijarhalni poredak – seksualnom nasilju nad ženama koje ima ključnu ulogu u održavanju njihove potčinjenosti. Sve mi dišemo pod tom prijetnjom i sve mi živimo u toj sjeni. I najčešće se pravimo da ne postoje. Da smo veće i jače od njih. Da nas ne plaši mračna prečica, pijani prijatelj ili napaljeni autoritet. Ali znamo – za ženu nema opasnijeg mjesta od onog na kom bi trebalo da je najsigurnija.

Za većinu žena je to dom, za neke je to radno mjesto, omiljeni kafić ili – škola. Na tim mjestima provodimo vrijeme sa onima kojima najviše vjerujemo, ali to su ujedno i mjesta na kojima najviše stradamo. I da naglasim očito – ne moramo biti silovane da bismo bile žrtva kulture silovanja, da bi nam prijetnja tim radikalnim vidom psihofizičkog nasilja određivala ili učestvovala u određivanju našeg životnog puta. Muškarci sa tim ne moraju da žive, i vrijeme je da to ozbiljno i shvate.

MONITOR: Koliko to sada shvataju?

PETRIČEVIĆ: Pogledajte bilo koja istraživanja ili statistike – one su jezive. U studiji urađenoj u Srbiji (AŽC, 2018.) 90 odsto djevojaka navodi da su bile izložene seksualnom uznemiravanju narušavanjem njihovog integriteta seksualizovanim verbalnim ili neverbalnim ponašanjem na javnom mjestu – od mizoginih šala do aluzija, prijetnji, neželjenih poruka ili predloga seksualne prirode.

Istraživanje o percepciji seksualnog nasilja nad djevojkama i ženama koje je par godina kasnije (SŽK, 2021.) rađeno u Crnoj Gori pokazalo je sledeće: ”Skoro polovina (45 odsto) muškaraca misle da ženama prija kada im na poslu poklanjaju seksualnu pažnju.

Više od četvrtine ispitanika/ca vjeruje da su žrtve silovanja zapravo žene koje su imale seksualni odnos, ali su se “predomislile” nakon njega.  Četvrtina smatra da žene koje kažu da su doživjele seksualno nasilje izmišljaju ili pretjeruju sa tvrdnjama o zlostavljanju ili silovanju. Četvrtina smatra da silovanje u braku ne postoji. Petina muškaraca smatra da žena i kada kažu “NE” zapravo misle “DA”. Ukoliko je žena silovana, gotovo petina ispitanih vjeruje da je uradila nešto što je dovelo do toga.”

Što nam to govori? Ono što feministkinje ponavljaju decenijama – glavne odlike kulture silovanja su erotizacija nasilja prema ženama, nevjerovanje žrtvi/preživjeloj i njeno okrivljavanje – prebacivanje odgovornosti i krivice na žrtvu. Sve to možemo da prepoznamo i u ovom slučlaju. To su ključni amortizeri koji i dalje osiguravaju opstanak statusa quo. Javnost je s pravom uznemirena i javnost ne treba da se smiri dok se postojeće stanje ne promijeni.

MONITOR: Kako ocjenjujete reakciju institucija i bijes javnosti? Zašto izostaje reakcija prosvjetnih radnika?

PETRIČEVIĆ: Odgovor na ovo pitanje započela bih ponovivši ključnu tezu teksta (”Grmite sestre”) koji sam prije tri godine pisala na istu temu: ”Malo je prostora za tišinu i samo žrtve imaju pravo na nju”. Svi ostali imaju obavezu da govore, na prvom mjestu institucije, zatim osobe iz povezanih struka, prije svega prosvete, prava, društvenih i humanističkih nauka. Naravno, opravdan zahtjev za procesuiranjem slučaja i ostvarivanjem pravde ne smije se pretvoriti ili svesti na dvije stvari – instrument političkog nadgornjavanja naše polupismene političke elite, sa jedne, i senzacionalističko razjarivanje po društvenim mrežama i pozive na linč, sa druge strane. Ne može nas vraćanje ”tradicionalnim vrijednostima” spasiti ili sačuvati od ovakvih nasilnika, niti ”uzimanje pravde u svoje ruke” i odmazde očeva i braće. Mi kao društvo moramo formulisati sistemski odgovor i promijeniti društvenu klimu u kojoj se rodno zasnovano nasilje prema ženama toleriše. Zato je ključan odgovor institucija koji je, makar za sada, u najboljem slučaju u fazi formulisanja. Dosadašnji je uglavnom bio tzv. ”institucionalna izdaja” – koncept koji koristi Jennifer Freyd kada opisuje situaciju u kojoj moćne javne institucije (škole, crkve, vlada, vojska) ne staju na stranu žena koje su unutar njih doživjele seksualno nasilje, nego opravdavaju samu instituciju i na taj način izdaju žene.

MONITOR: Vidite li taj obrazac u ovom slučaju?

PETRIČEVIĆ: U ovom slučaju imamo flagrantan primjer toga na konferenciji za štampu koju je sazvala direktorica škole. Ništa od onoga što je rekla ili učinila ne daje nadu niti djeluje ohrabrujuće, budući da je jedinstvenu priliku da javno zaštiti žrtvu ona iskoristila da prisvoji njenu ulogu. Pa ne može. Nije ovo viktimijada, a malo je odvratnijih stvari od toga da izigravate žrtvu u situaciji u kojoj vam je uloga bila da budete njen branilac. Umjesto da preuzme odgovornost koja joj pripada ona je odlučila da je prebaci na učenicu koja joj se povjerila, optuživši je da slučaj nije htjela prijaviti zbog straha od reakcije vlastitog oca. Ovo, u najboljem slučaju, demonstrira temeljno nerazumijevanje problema seksualnog nasilja.

Mene takođe podsjeća na jednu od prvih lekcija o patrijarhatu koju sam naučila kada sam bila otprilike istih godina kao Sara kada se prvi put obratila direktorici. Početkom studija moja bliska prijatelj

ica doživjela je nasilje, šamar koji nisam vidjela, iako smo skupa izašle te večeri. ”- A da ga prijavimo?” Odgovorila mi je da joj na pamet ne pada ništa slično, jer ne želi ni da zamisli što bi njen otac ili njezini prijatelji uradili da su saznali što joj se desilo te večeri. Oni se ne bi mogli kontrolisati, jednako kao što se nije mogao kontrolisati ni onaj koji ju je udario. Jedina koja se kontrolisala bila je ona – žrtva. Mi tu silnu braću i očeve vučemo na svojim leđima, mi ih čuvamo od pakla u kom i dalje kapitalizuju na svojim rodnim privilegijama.

Ali ima žena koje odbijaju da budu ili ostanu žrtve i koje odbijaju da ćute i hvala im na tome. Hvala Sari na povjerenju, ali hvala i novinarki Đurđi Radulović iz CIN-CG koja je zadobila to povjerenje, zadobila ga za nagluvu i slabovidu crnogorsku javnost, koja sičija, drobi, optužuje i kevće, i koja višestruko reviktimizira žrtve. Hvala Đurđi na tekstu, na interesovanju i istrajnosti da se uhvati u koštac sa ovako teškom i ovako važnom temom. To su mlade žene koje daju nadu. To su mlade žene koja svoja prava poznaju, koriste i proširuju – za sve. Hvala im i u ime generacija koje dolaze.

MONITOR: Da li smo kao društvo spremni da se suočimo sa ovim temama ili se zgražavamo stihijski, od slučaja do slučaja?

PETRIČEVIĆ: Sve ključne karakteristike totalnog ”odomaćenja” i naturalizacije kulture silovanja prepoznajemo i u ovom slučaju koji je u pogledu vidljivosti, raspolućen između Đurđinog istraživačkog teksta i brojnih tekstova na ovu temu objavljenih u crnogorskim medijima do sada, i histerične odmazde koja je pokrenuta na društvenim mrežama i u komentarima na portalima, paralelno sa okrivljivanjem žrtve i pronalaženjem opravdanja za nasilnika, što Kate Manne naziva izrazom ”himpatija” i određuje kao izuzetnu simpatiju koja se u javnosti pokazuje prema muškarcima koji su počinili seksualno nasilje prema ženama. To moramo da demontiramo. Moramo da naučimo što je seksualno nasilje, moramo da umijemo da prepoznamo seksualno uznemiravanje, moramo da pomognemo učenicama i učenicima da ga detektuju i da ga prijave. Naravno nužna je pretpostavka da imaju kome da ga prijave i da imaju povjerenja u to da im se prijava neće ”obiti o glavu”, niti biti gurnuta na dno ladice do njihove mature. Moramo da prestanemo da iskazujemo isključivo negativnu solidarnost i da štitimo kolege kada naprave ovakvu svinjariju.

Bojim se da je stihijska reakcija i slabo pamćenje nešto na što možemo računati kada je crnogorska javnost u pitanju, ali ipak računam i na to da će se neki pomaci desiti, prije svega da će se ova tema otvoriti u svakoj instituciji, a posebno u prosveti na svim nivoima. Neophodno je bez odlaganja istražiti da li je bilo još sličnih slučajeva u podgoričkoj gimnaziji, ali i u svakoj školi u kojoj postoji slična sumnja, budući da uporedna iskustva i na globalnom (”me too”) i na regionalnom nivou (”Nisam tražila”) i svjedočanstva djevojaka i žena na ovu temu govore da počinitelji imaju najčešće trajnu tendenciju ka ovakvom ponašanju, i da su žrtve rijetko usamljeni ili izolovani slučajevi.

Iskoristiću priliku i prostor koji ste mi dali kako bih podsjetila i podržala odličnu inicijativu Centra za ženska prava  da se u najskorijem roku formulišu i usvoje precizni protokoli za zaštitu djece i mladih od seksualnog nasilja u obrazovnim ustanovama, kao i da se svi zaposleni ozbiljno upoznaju sa njegovim odredbama. Minimum koji tražimo treba da bude apsolutno nulta tolerancija na seksualno uznemiravanje učenica od strane nastavnika.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo