U crnogorskoj kolonističkoj varoši u Vojvodini bješe jedan učitelj. Visok, uvijek osmjehnut, blagoga lica, bez težih karakternih mana. Nije bio ni iz loše porodice. O bratstvu da se i ne govori. Brojno, pa i ugledno. Imao je učitelj samo jednu vidljivu falinku. Bio je „lak pod kapu”. Eufemistički da kažemo, nije se baš isticao inteligencijom. I ne bi on bio za priču, kao ni mnogi koji su oskudni u rijetkoj sposobnosti valjanog rasuđivanja, da u narodu nije ostala anegdota o njemu. Pred svojom je majkom neđe „mlatnuo” neku od svojih uobičajenih „provala”. Niko bolje od majke ne može poznavati vlastito čedo niti imati više razumijevanja i opravdanja ako čedo nekud „zastranjuje”. Ali vraga, učiteljevoj starici majci bijaše dozlogrdila sinova bistrina. Toga puta nije mogla otrpjeti, nego ga je upitala: „Sine moj, kako za tolike godine učiteljevanja ne nauči ništa od te đece”? Pade mi na pamet ova „pedagoška poema” prije neki dan kad sam pročitao saopštenje iz Kabineta Predsjednika Crne Gore. Oglašava se u njemu šta predsjednik ima da kaže o crnogorskoj državnoj himni. Nebitno je što su predsjedniku saopštenje napisali činovničkim stilom i to onim od koga se svakom živom stvoru koji elementarno poznaje leksiku i stilistiku crnogorskog jezika želudac mora nemilosrdno okretati. Od značaja je da se u saopštenju na nepotreban, besmislen i društveno štetan način javlja narodu kako predsjednik „doživljava” himnu. Kome je uopšte potrebno da zna kako je on „doživljava”? Glagol „doživljavati” semantički upućuje na neke sasvim drugačije stvari od himne? Nikoga se ne tiču predsjednikovi „doživljaji”, nego mišljenja, stavovi, pogledi. Nije on predsjednik zbog „doživljaja”, nego zbog političkih stavova i političkog rada prema tim stavovima. Predsjednikov „doživljaj” himne je besmislen, jer se on upustio u posao bez smisla. On komentariše tekst zvanične himne države kojoj je predsjednik! Šta je tu nevjerovatno? Predsjednik dopušta da ga uvuku u providnu priču o tekstu himne. I nije svjestan da je time sebe istog momenta ukinuo kao predsjednika, jer se drastično ogriješio o vlastitu obavezu da brani, a ne da relativizira ono što po Ustavu Crne Gore mora da brani! Tako je predsjednik sveo sebe na privatno lice. I tako mora biti kad se ne misli, nego se „doživljava””. No ni kao privatno lice predsjednik ne misli, nego „doživljava”. Pokazuje da ne poznaje istorijat teksta himne. Kao bivši advokat ne pokazuje da mu je jasan pojam autorstva iz oblasti autorskog prava. Istorijsko znanje o fašizmu i antifašizmu izgleda da je sticao u instituciji koja koljače proglašava za svece.
Nepotrebnim i besmislenim istupom o himni predsjednik je načinio ozbiljnu društvenu štetu. Nije šteta u tome što se ulaguje dijelovima opozicije, nego u tome u čemu im se ulaguje! Nije bilo davno, i predsjednik bi se morao sjećati, te strukture su na otvoren način propagirale fašističku ideologiju „krvi i tla”. I zračile su te strukture patološkom netrpeljivošću prema svim stranama crnogorskog identiteta. Danas to zračenje nije nestalo. Tek se nevješto kamufliralo u tobožnju „zabrinutost” za antifašističku sadržinu crnogorske himne. I našao se predsjednik-pametar da podijeli tu „zabrinutost”?! I nađe se on prečesto da bude „zabrinut”. I po pravilu je već da je to na štetu Crne Gore. Zato ga valja upitati: Gospodine predsjedniče, kako za ovoliko godina ministrovanja, premijerovanja i predsjednikovanja ništa ne nauči od Kučana i Drnovšeka? Kako ne nauči zeru državničkog umijeća od Gligorova? Kako te Mesić ne nauči šta je antifašizam i protiv koga se za njega treba boriti? Kako od svoga šefa ne nauči ništa za tolike godine?

Milenko A. PEROVIĆ