Ne treba podcijeniti mogući učinak buke i bijesa koje je minulih dana proizvodio predsjednik DPS–a na partijskim konvencijama u Podgorici, Nikšiću i Beranama. Nismo valjda nakon dvadeset godina postali ravnodušni na Basnu o Britvi i Blitvi. Ne bi trebalo da budemo. Svaka basna ima naravoučenije: ova kaže da će se uvijek naći pripadnici čopora da slijede tragove koje markira predvodnik, (zvjerinjaka, partije, države…). I označenu žrtvu napasti iz zasjede. Đukanović je u tri dana, na tri različita mjesta, ponovio tri gotovo identične priče. Mediji su prenijeli kako je gospodar vladajuće koalicije podijelio lekcije iz: ekonomije, politike, istorije i morala svojim oponentima iz svijeta politike, nezavisnih medija, nevladinih organizacija, slobodomislećim pojedincima i esnafskim udruženjima… Prvi redovi vladajućeg DPS-a bespogovorno su slušali ljutitog gospodara. Đukanović im je u lice sasuo nezadovoljstvo činjenicom da su neprijatelji, razbojnici, narkomani i izdajnici neometano ,,izmiljeli iz svojih jazbina” pa dižu glas na njega i njemu najbliže. To je, tumači Đukanović, direktan napad na Crnu Goru. I on to neće tolerisati. Lukšići su, stižu kuloarske priče, shvatili poruku pa pažljivo analiziraju šta im je činiti.
Da bi dokazao kako nije vrijeme za šalu, Đukanović je ljevicu okitio satom vrijednim više od 100 hiljada eura. Toliko školovani činovnik zapošljen u parlamentu ili pravosuđu zaradi za čitav radni vijek. Praveći sličnu paralelu, Koča Pavlović za Monitor podsjeća na poruku grafita sa podgoričke fasade: Ko zna znaće, ko krade imaće. ,,Ta razvojna filozofija je Đukanovićev poklon Otadžbini”, kaže Pavlović tražeći povod za Đukanovićevu ljutnju i u nizu sudskih procesa širom Balkana koji se spremaju, traju ili su završeni – osuđujućim presudama. „Milo Đukanović je bio, a valjda je i dalje, Šarićev, Kalićev, Keljmendijev, Subotićev i Mićunovićev lični prijatelj”, zaključuje Pavlović.
Prirodno, Đukanovićeve političke performanse razumije njegov najbliži politički saradnik – Ranko Krivokapić. „Ništa ne vidim posebno u tom njegovom iskazu, što nije dio svakodnevnog parlamentarnog života”, kaže on. Pa se, tobože, čudi. „Čuo sam kvalifikative, ali ne i negiranja fakata koje je iznio”.
Potrebno je, dakle, podsjetiti na fakta koja su, u Đukanovićevoj interpretaciji dobila nove forme i sadržaje.
„Nećemo gušiti slobodu medija, niti ćemo ograničavati pravo na slobodu mišljenja”, širokogrud je predsjednik DPS-a kao da je ta sloboda stvar njegove volje, a ne civilizacijsko dostignuće utkano i u Ustav i zakone ove zemlje. „Ali”,, napomenu je potom, i to ALI naraste toliko da poklopi Durmitor i Prokletije, „ono što moramo uraditi to je da zaštitimo investitore, da bi se oni ovdje osjetili sigurni, da bi nam pomogli da pokrenemo krupne razvojne projekte…”.
Potom je Đukanović pokušao konkretizovati optužbe: „Smetaju im, navodno, ruski tajkuni, ali su sa jednakom strašću pokušali da otjeraju Pitera Manka, Barnara Arnoa, Natanijela Rotšilda, Adrijana Zeku i A2A iz Italije. Jer njihov cilj nije da odbrane Crnu Goru od ‘ruskih tajkuna’ već da otjeraju investitore”.
U crnogorskim medijima nećete naći nikoga ko pokušava otjerati vlasnike nautičko-turističkog centra Porto Montenegro u Tivtu. Istina je, mnogi tvrde da je Đukanović jeftino prodao kompleks nekadašnjeg Arsenala skupa sa dijelom mora i priobalja, a da novi vlasnici nijesu poslodavci koje treba poželjeti. Niko ne tjera ni Dojče Telekom, Telenor, Daido Metal, Helenik Petroleum, Merkator, Telekom Srbije… Ni Zeku niko nije tjerao – on je bankrotirao. Taskina Šinavatru ne tjeraju mediji ili NVO nego Interpol. Uostalom, detalje o njegovim planovima za Crnu Goru zna samo Đukanović i, valjda, Igor Lukšić.
Glavom bez obzira odavde su pobjegli prebogati Arapi i Mađari kojima je Đukanović na prodaju nudio svoju banku i najljepše djelove naše zemlje. Zašto je poslovni angažman u Crnoj Gori bio previše čak i za ljude koji su svjetsku slavu stekli, što količinom novca koji posjeduju, što brutalnošću prema potčinjenima (koje – pred kamerama -muče ekserima i gaze automobilima)? Đukanović sugeriše da odgovor na ovo pitanje treba tražiti u angažmanu nevladinog sektora. Možda, ipak, investitore ne tjera publicitet, nego lakomost, korupcija i sve ono o čemu su u svom odštetnom zahtjevu protiv Vlade Crne Gore, teškom oko 350 miliona, pisali ekonomski i pravni stručnjaci Olega Deripaske.
A2A je, ako Đukanović ne zna, još tu. Stanko Subotić, Darko Šarić, Safet Kalić, Jezdimir Vasiljević… nijesu. U zatvoru su, ili bježe od pravde, a ne od nevladinog sektora. U ilegali su i Italijana sa kojima je uvježbavan duvanski tranzit. Bivši premijer zna, uspjeli smo da otjeramo samo one kojima je problem bio da se elementarno legitimišu i zadovolje makar formalne uslove za posao – od Timora do Kjubus luksa. Za neke poput Beplera i Džejkobsona ni to nije bilo moguće. Njima je lično Đukanović otvarao sva vrata.
Mnogo više od prežvakane mantre o „istjerivanju investitora” javnost treba da brine to što su zvaničnici vladajuće koalicije prestali da pričaju o razvojnim projektima, rastu broja zapošljenih i većem standardu. Umjesto toga traže alibi optužujući (ponovo) globalnu krizu i ovdašnje neistomišljenike.
Đukanović je, skromno priznaje, barijera koja sprječava da se „potre ne samo država, nego i nacionalni, kulturni i vjerski identitet Crnogoraca”. Pa ponavlja splet optužbi na račun opozicionih poslanika, vlasnika i urednika nezavisnih medija.
Tako smo se podsjetili „kolumniste zemunskog klana”, ali nam Đukanović i dalje duguje odgovor – ko je od njegovih saradnika tu družinu (zemunce) zadužio oružjem, vozilima i legitimacijama crnogorskog DB-a. Ponovo smo čuli priču o poslaniku koji je, u tri dana, prošao put od osvjedočenog do registrovanog narkomana, ali i dalje ne znamo ko iz vlasti štiti Nasera Keljmendija kada ovaj izazove saobraćajnu nesreću ili nosi džakove eura.
Sjetio se Đukanović i Sedmog bataljona, ali je opet prećutao tvrdnje da većina pripadnika te oružane formacije danas hljeb zarađuje u uniformi crnogorske vojske i policije.
Konačno, publici su ponuđeni i neki noviteti. Tu je britva prevazišao sebe iz vremena kada mu je zbog šahovnice omrznuo šah.
,,O našoj demokratičnosti i multikulturalnosti bi da sude oni koji su vodili kolone na Tuzi…”, tajanstven je Đukanović. Na koje kolone je mislio? Prve kolone ka Tuzima krenule su nakon što je Đukanović, skupa sa Momirom Bulatovićem, a pod komandom Slobodana Miloševića, poveo (preciznije – poslao) do zuba naoružane kolone Crnogoraca na Dubrovnik. Višegodišnje međunarodne sankcije poslale su nas u Tuzi da na buvljaku trgujemo benzin, duvan, gaće i sredstva za higijenu. Najveći dio toga prodavali su, na veliko, bliski saradnici i sponzori vladajuće elite. Posljednje kolone ka Tuzima zabilježene su u nedjelju. Tada se, navodno, trčao Međunarodni podgorički maraton. Koliko sjutradan, ispostavilo se da je u pitanju neregistrovana manifestacija smišljena tek da namiri materijalne interese šaciče privilegovanih. Takođe bliskih DPS-u. Konačno, u novinskim arhivima moguće je pronaći i podatak da je u januaru 1998. godine, u vrijeme uličnog bunta pristalica SNP-a, dio ostrašćenih i moguće naoružanih mitingaša u organizovanoj koloni vozila krenuo ka Tuzima. Policija je, navodno, zaustavila tu opasnu povorku i vratila ih pred Skupštinu. Niko zbog ovog ,,izleta” nije osumnjičen, optužen ili osuđen. Đukanović i njegovi saradnici su tada odlučili da, mimo reda i zakona, amnestiraju one sa kojima su duže od osam godina dijelili i vlast i čast.
Đukanović se zanimljivo, nije sjetio da popriča o drugim hordama i njihovim vođama: od Pljevalja, Bukoviće, deportacije izbjeglica, Štrbaca pa do Morinja…Čuo je za neke od njih. Ili ih vidio – makar u ogledalu.
Predsjednik DPS-a se hvali kako je 1999. godine Crnu Goru sačuvao od bombardovanja, dok su njegovi politički oponenti „prizivali NATO”. Mnogi smo, nije tajna, sretni što nam NATO bombe nijesu padale na glavu. Prije nego se ponovi priča o mirotvorcu koji nas je sklonio pod svoje skute, valja se prisjetiti da su Danilovgrad, Golubovci i Murino takođe u Crnoj Gori. Troje djece koje su na sjeveru Crne Gore ubile bombe imala su, 10, 12 i 13 godina.
Konačno, kao krunski dokaz „parade licemjerna i lažnog predstavljanja” Đukanović navodi: „O našoj moralnosti danas bi željeli da sude oni koji su prije samo pet godina zastupali strane, a ne interese svoje države”. On, dakle, ponovo optužuje sve one koju su 2006. godine bili za opstanak državne zajednice Srbije i Crne Gore. A to je bilo tek nešto manje od 45 odsto punoljetnih građana ove zemlje. Neka analitičari procijene koliko je korektno i državnički mudro insistirati na tim podjelama. Svako može da se zapita – kakav je karakter čovjeka koji za izdajnike proglašava ljude koji su željeli da žive u državi koju je, svojim potpisom, stvorio – on lično.
„Đukanović je smatrao da je to faktografija za odbranu državnih interesa i to je saopštio”, tumači Ranko Krivokapić. Ima onih koji se slažu sa ovom dijagnozom. Drugi su se primirili dok nepogoda ne prođe. Treći prave paralele sa sudbinom uhapšenog hrvatskog premijera Iva Sanadera. Stižu vijesti da Francuska i Njemačka od Crne Gore zahtijevaju da na oltar integracija priloži krupnu žrtvu. Sa lisicama na rukama. Đukanović, vođen ličnim interesima, ne želi da stvari odu toliko daleko. Zato opominje – ponajprije svoje.
Najbolji odgovor na sve ono što govori bivši predsjednik, premijer, poslanik, aktuelni predsjednik DPS stigao je iz Engleske. Književnik Samjuel Džonskon poručio je „patriotizam je posljednje utočište hulja”. I neka vas ne buni što je odgovor sročen prije 300 godina. Zar nije i Mihailo Lalić sredinom prošlog vijeka opisivao našu sadašnjost?
Đukanović nam je novim nastupom samo označio nove putokaze za – Lelejsku goru.
Zoran RADULOVIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
SVIJET3 sedmice
Izdvojeno4 sedmice