Sasvim je sigurno da promjena godišnjih doba u različitom stepenu utiče na zdravlje, raspoloženje pa čak i na promjenu stava prema životu, odnosno životne filozofije mnogih ljudi. Ja se, na primjer, uvijek u jesen, i samo u jesen, sjetim Platonovog broda

Sjena jeseni protkala je poslednji odsjaj ljeta zagasitim nitima; šum melanholičnih slutnji žutog suhog zlata stišao je kliktaj razdraganog zelenila lišća. Latice ruža pozne jeseni više se ne otvaraju zorom uz jaglijanje slavuja.

Da Monteskje i Hegel pretjeruju kada klimatskim uslovima pripisuju presudnu ulogu u formiranja „duha naroda i duha zakona“ (Ch.  Montesqieu, L’esprit des lois), odnosno, u „istoriji kao samoostvarenju slobode“ (G.W.F. Hegel, Vorlesungen über die Philosophie der Weltgeschichte), u to nema sumnje; ipak, sasvim je sigurno da promjena godišnjih doba u različitom stepenu zaista utiče na zdravlje, raspoloženje pa čak i na promjenu stava prema životu, odnosno životne filozofije mnogih ljudi.

Ja se, na primjer, uvijek u jesen, i samo u jesen, sjetim Platonovog broda. Zato se nisam iznedadio kada mi se, ovog sunčanog jesenjeg dana, kao pred očima, opet pojavio taj famozni brod. Kladio bih se da je  Platon ovu svoju nezaboravnu alegoriju broda koji plovi u susret oluji, napisao jednog isto ovako sunčanog jesenjeg dana.

Na otvorenoj pučini plovi brod pun putnika. Isplovio je u vedro jutro po mirnom vremenu, ali u sumrak su tamni oblaci zaklonili sunce, digao se jak vjetar, a sa horizonta se približava prijeteća oluja. Kroz tmaste, kao čađ crne kumuluse, sijevaju munje. Još su daleko, još se ne čuje grmljavina, ali putnici na palubi već slute blisku propast. Svako se zabavio svojom mukom, svako svoju brigu brine. Tamo se grupa mladih momaka hrabri pjesmom i vinom; iza kabine se sklupčao bogati trgovac, stežući na grudi kesu punu zlatnika; uz visoku ogradu na provi stislo se dvoje – momak i djevojka, grle se, pripijaju se jedno uz drugo i zaklinju se na vječnu ljubav. Ispod palube, ne sluteći ništa, ovce i goveda mirno žvaću i preživaju.

Umjesto da ih osuđujem, nastojim objektivno prosuditi njihovu situaciju! Nemoćni da sami nešto preduzmu, ljudi čuvaju ono što im je najdragocjenije. Ovce i goveda jedu, ali  šta bi inače mogle i učiniti sirote životinje? Utjerane bez svoje volje pod palubu broda, da bi bile prodate i na kraju – poklane, nemoćne da promijene bilo šta i da sebi pomognu, ne sluteći šta se dešava gore na palubi, ostaje im samo da jedu dok još mogu. Onaj filozofski savjet: Carpe diem! Zgrabi ovaj trenutak! – groteskno se potvrđuje kao defetistička cinična tautologija. Slijedeći kapetanova naređenja, mornari užurbano skupljaju jedra, zatežu užad,  pričvršuju sanduke  pune robe, amfore sa maslinovim uljem  i burad sa vinom. Oči svih putnika uprte su u kapetana koji čvrsto drži kormilo i upravlja brod prema luci spasa, dok plovi u susret najstrašnijoj oluji u svom životu.

Aktueliziram tu alegoriju poredeći savremeni svijet sa Platonovim brodom.   Za trenutak mi se čini da ispod palube ovog broda nisu samo „ovce“, obični građani,  oni koji ne gledaju dalje od svakodnevnog zalogaja, blagoslovljeni u svojoj prostodušnosti – beati paupere spiritu! – nego da smo tu zatvoreni svi, obrazovani i neobrazovani, svih sedam i po milijardi ljudi su samo putnici ispod palube ovog  Platonovog  broda i da bi se tu danas našao i sam Platon da je koji čudom živ! Dok škripe hrastove grede i zategnuta užad bruje pod teretom jarbola, dok brod stenje od udara valova, na palubi brisanoj vjetrom i prvim krupnim kapima kiše, nema ni mornara, ni kapetana – nema nikoga! Postoji samo njihova virtuelna projekcija, njihovi besprijekorno uvjerljivi hologrami: čini se kao da nešto rade, izgleda kao da slušaju kapetanova naređenja, ali sve je to samo privid i farsa! Brod plovi vođen daljinskim upravljačem – iz centra za „remote control“. Koliko god bili udaljeni, koliko god se skrivali, kontrolori sa „joystick“ komandama u rukama, poznati su javnosti, a njihove odluke, kad god prevrše mjeru, nailaze na kritiku, suočavaju se sa ozbiljnim i organizovanim otporom čovječanstva koje, koliko god ga gurali pod palubu svijeta pretvorenog u Platonov brod, ne mogu tamo trajno zadržati, ni spriječiti da odlučuje o sopstvenoj budućnosti.

Čestitke Monitoru koji se, zajedno sa svim slobodumnim medijima svijeta,  već trideset godina doslijedno zalaže za pravo svih ljudi da iziđu na palubu i preuzmu svoj dio odgovornosti za sudbinu ovog broda na kom svi plovimo!

Ferid MUHIĆ