Povežite se sa nama

Uncategorized

PUTEVI MILOŠA MAROVIĆA: Iz Moskve vraćen u Beograd

Objavljeno prije

na

Miloš Marović kojeg potražuje crnogorsko pravosuđe, navodno se vratio iz Moskve u Beograd, nakon što porodica Marović nije uspjela da u Rusiji izdejstvuje sigurnu luku za Miloša, saznaje Monitor preko izvora koji je insistirao na anonimnosti. Miloš Marović, sin Svetozara Marovića sada, nakon navodnog liječenja, prvo u Beogradu, potom u Italiji, Udinama, pa najzad i u Moskvi, ponovo je, tvrdi naš izvor, u glavnom gradu Srbije, navodno pod zaštitom premijera Srbije Aleksandra Vučića.

Kao što smo pisali u pretprošlom broju, u tekstu Ostroga mu, Miloš se – dok je prvi put bio u Beogradu – liječio, u tamošnjoj klinici Ostrog i odatle dobijao opravdanja za nedolazak pred pravosudne organe Crne Gore. Riječ je o kontroverznoj klinici koja je punila stupce novina, u više navrata, a iza koje stoji bivši ministar zdravlja i funkcioner JUL-a Milovan Bojić.

Podsjetimo: protiv Bojića je prije nekoliko godina Više tužilaštvo u Beogradu podiglo optužnicu zbog sumnje da je zloupotrebom službenog položaja za 300.000 eura oštetio kliniku Ostrog u kojoj je u tom trenutku bio rukovodilac medicinskog sektora. Tužilaštvo ga je teretilo da je iskoristio kliniku da mu bude garant za pozajmicu od 300.000 eura koju Bojić nikad nije vratio.

Ovog septembra, Drugi osnovni sud u Beogradu obustavio je postupak protiv njega, nakon što je Drugo osnovno javno tužilaštvo odustalo od gonjenja. Bojić je i 2011. godine, prvostepenom presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu osuđen na 10 meseci zatvora, zbog optužbi da je do 2000. godine, iskorišćavanjem službenog položaja, oštetio Institut za kardiovaskularne bolesti Dedinje za više od 200.000 njemačkih maraka.

Bojić je dovođen i u vezu sa Svetozarom Marovićem u kontekstu nekih privatizacionih poduhvata, što je Marović demantovao.

Naši upućeni izvori sada tvrde da je upravo JUL-ovac Bojić, bio veza Marovića sa Rusijom, gdje se već duže vrijeme nalazi i osnivač JUL-a Mira Marković, supruga pokojnog Slobodana Miloševića, nekadašnjeg lidera SPS-a, partije koja je sada u vlasti u Srbiji.

Bojić je pokušao, kaže naš izvor, da u Moskvi obezbijedi zaštitu Milošu Maroviću od crnogorskih pravosudnih organa gonjenja – tereti se da je počinio krivično djelo zloupotreba službenog položaja putem podstrekavanja i zloupotreba službenog položaja putem pomaganja – ali nije uspio, pa se Marović mlađi vratio u Beograd.

Sve je učinjeno da se Miloš Marović, koji je, očigledno u klasičnom bjekstu, nekako smjesti u Rusiju, prije svega na osnovu odličnih veza koje SPS i dalje ima sa zvaničnom Moskvom, kaže naš sagovornik.

Kako smo ranije naveli, prema informacijama Monitora, Marovići su, kao jednu od opcija, prvo razmatrali da se Miloš skloni u Bjelorusiju, kako bi, logicirano je, bolje mogao da izbjegne međunarodnu potjernicu. Odlučeno je da se ipak pokuša sa Moskvom, ali, sada vidimo, ni to nije prošlo.

Nakon što su mediji objavili da se Miloš obreo u Moskvi počele su spekulacije o tome da li mu u tome na ruku idu političke prilike, tj. zahlađenje odnosa između zvanične Moskve i Podgorice. O tome je nedavno pričao i glavni specijalni tužilac u intervjuu na televiziji Vijesti.

„Nijesam do sada čuo da se politički azil može tražiti u situacijama kada može postojati osnovana sumnja da je neko lice počinilo krivično djelo. U svakom slučaju to je pravo svakog građanina. Sa Rusijom imamo potpuno pozitivno iskustvo u toj međunarodno-pravnoj pomoći pa i u transferu lica bilo osuđenih bilo osumnjičenih. Dakle, i mi po zahtjevima Rusije vršimo ekstradiciju ruskih i drugih građana, kao i država Rusija prema Crnoj Gori.”

Isto, dakle, važi i za Srbiju.

Tužilac Milivoje Katnić je kazao i da je tužilaštvo angažovalo vještaka koji će provjeravati validnost medicinske dokumentacije koju dostavlja Miloš Marović.

,,Kada se desi situacija da određeno lice koje se traba pojaviti pred Specijalnim tužilaštvom podnese ljekarsku dokumentaciju koja je po prirodi validna, mi pozivamo, i to je princip a ne izuzetak, vještaka koji će na osnovu te dokumentacije da da mišljenje da li je ta osoba sposobna, a da se ne ugrozi njeno zdravlje, da dođe pred Tužilaštvo.”

U međuvremenu je Katnić najavio i procesuiranje šefa kriminalne budvanske grupe, a javnost je u toj formulaciji prepoznala najmoćnijeg u Budvi, Svetozara Marovića. Njemu je rođeni brat u pritvoru, strina Mirjana takođe, sin u bjekstvu, kćerka je zadržavana u policiji, poslovni partneri i partijske kolege su u Spužu…

On i dalje ćuti.

Marko MILAČIĆ

Komentari

Uncategorized

Fratar – gigant

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bosanski franjevac Marko Oršolić i iz bolesničke postelje šalje gigantske poruke,signale bosanskohercegovačkoga jedinstva u različitosti! Njegov angažman doista je angažman giganta medju vjerskim i političkim pigmejima .Za sve su”kriva”dva elementa:bosnoljublje i neviđeni kozmopolitizam

 

U Sarajevu živi bosanski franjevac Marko Oršolić. Podrijetlom iz najplodnijeg dijela Bosne i Hercegovine fra Marko Oršolić proveo je golemi dio života u Sarajevu”prisvojivši ” ovaj grad, identificirajući se sa ljudima, navikama i običajima “šeherskim”…Obrazovan na uzornim i prestižnim katoličkim učilištima fra Marko je stekao čak četiri”poslijediplomska”zvanja i postao jedan od najobrazovanijih katoličkih svečenika u Bosni i Hercegovini

Osnovavši medjunarodnu humanitarnu udrugu i multinacionalni centar IMIC fra Marko Oršolić dao je osobito za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu golemi doprinos rješavanju brojnih egzistencijalnih problema gradjana raznih vjera i nacionalnosti.

Njegov spisateljski rad, osobito u knjizi Zlodusima unatoč zapažen je kako u žanru angažirane publicistike jednako i na planu teologijskih i politoloških traganja u suvremenom svijetu.

Iako mu posljednjih decenija zdravstvene prilike ne dozvoljavaju da osobito aktivno djeluje fra Marko i iz postelje šalje gigantske poruke,signale bosanskohercegovačkoga jedinstva u različitosti! Njegov angažman doista je angažman giganta medju vjerskim i političkim pigmejima. Za sve su”kriva”dva elementa:bosnoljublje i neviđeni kozmopolitizam.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Ekološka,  ali naški

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od kako je Crna Gora postala prva ekološka država na svijetu, sebi i prirodi koja nas okružuje napravili smo više nevolja nego što smo ih riješili, ili makar sanirali. Čini se kako je nadležnima najvažnije da izlobiraju đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar

 

Prođe još jedan državni praznik. Možda nijeste ni primijetili, pošto smo Dan ekološke države i 32. godišnjicu njenog proglašenja obilježili skromno, u krugu porodice. A, šta bi i slavili?

Ilegalna eksploatacija pijeska, ilegalna sječa šuma – čak i u granicama Nacionalnih parkova, ilegalne deponije smeća na svakom koraku, ilegalan lov i ribolov, zatrovane rijeke, odumiruća jezera, zagađen vazduh… I, uglavnom, frustrirajuća ravnodušnost sa kojom se sve to posmatra.

Uoči „praznika“ bili smo svjedoci neuobičajene polemike između čelnika Agencije za zaštitu životne sredine i resornog Ministarstva kulture i medija oko budućnosti Kotora i Nacionalnog parka Durmitor na Listi svjetske baštine UNESCO-a. Pozivajući se na nezvanične informacije, iz Agencije su upozorili da bi na predstojećem samitu UNESCO u Rijadu, Kotor mogao biti brisan sa Liste, a NP Durmitor svrstan među one kojima takva sudbina predstoji u skoroj budućnosti, ukoliko se stvari suštinski ne promijene (tzv. crvena lista).

Iako neprijatne, te najave nijesu baš iznenađenje. Ne treba UNESCO da nas obavijesti koliko smo spremni i sposobni da upropastimo, zagadimo i odložimo rješenje evidentiranih problema. Dok ne bude kasno. Ipak, nakon kritika i demantija iz Ministarstva i SO Kotor, direktor Agencije je revidirao  objašnjavajući kako je njegova izjava bila „nesmotrena“. I izvinio se zbog nepreciznosti.

Ako to znači da više nećemo uočavati posljedice rada ilegalnog kamenoloma iznad Risna (za još tri nova na istoj lokaciji čeka se saglasnost Agencije); da će divljom gradnjom budvanizovano podnožje Durmitora i okruženje Žabljaka, sve do obronaka kanjona Tare, iznenada postati ugodno našim čulima; dok će se krišom posječena stabla smrča i jela sa teritorije Nacionalnog parka preko noći obnoviti – onda je sve u najboljem redu.

Možemo onda da se okrenemo prečim brigama.

Podgorica još nema kolektor za preradu otpadnih (kanalizacionih) voda. Ako je vjerovati stanovnicima Botuna, koji tvrde da će životima sprječavati njegovu izgradnju u svom selu (SO Zeta), neće ga ni biti u dogledno vrijeme. Mada je svakome jasno da je kolektor neophodan, kako Podgorici tako i cijelom Primorju koje se, podsjetimo, vodom za piće snabdijeva sa izvorišta u Skadarskom jezeru. U koje Morača donosi sve to što nose ona i njene pritoke iz Podgorice, Danilovgrada, Tuzi i Zete. Novac za izgradnju odavno je obezbijeđen, uglavnom donacijama iz EU (riječ je o nekih 40 miliona). Nedostaje  volje i sposobnosti da se pronađe kompromis i završi započeti posao.

Nikšićka deponija i dalje gori. Nekada se to vidi i osjeća manje, nekada više, ali požar u dubini deponije tinja/plamti godinama. I truje. „Na pragu smo rješenja višedecenijskog problema – deponije Mislov do i usklađivanja procesa upravljanja otpadom sa evropskim standardima”, najavio je neki dan predsjednik Opštine Nikšić. Dobra je to vijest. Samo po malo bajata. Isto je, naime, obećano i prošlog septembra. I ko zna koliko puta prije. Pa ništa.

O Plavskom jezeru i Adi Bojani gotovo se  i ne govori. Osim kao o “resursima” koje treba “valorizovati”. Legalnom ili ilegalnom gradnjom. To da i jednom i drugom prijeti nestanak – znamo. Stručnjaci kažu da znaju kako se taj proces može spriječiti ili makar značajno usporiti. Ali, nema para. Baš kao ni volje da se utiče makar na to što ljudski faktor dominantno doprinosi prirodnim procesima koji prijete da nam u bliskoj budućnosti oduzmu te bisere. Na žalost potomstva koje, takođe, odlazi iz Crne Gore. Bez povratne karte.

Tužne priče pričaju i Tara, Bjelasica, Lovćen, Lim, pljevaljska kotlina, Zeta… Ima li iko da ih čuje? Ili je, ipak, najvažnije da izlobiramo tamo đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar. Dok ne bestragamo sve to što smo dobili na poklon od prirode i predaka.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Knjige i vatra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Možemo se složiti ili ne složiti  sa razlozima vodećih zapadnih zemalja koje niijesu glasale za rezoluciju  o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu.  Iz različitih  perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje ne izgledaju jednako opasno. Ali demokratske vlasti su dužne da svoje odluke pojasne građanima.  U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili

 

Vijeće Ujedinjenih nacija za ljudska prava (UNHRC) usvojilo je, većinom glasova, prošle nedjelje u Ženevi, rezoluciju o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu počinjeno “javno i s predumišljajem” uz odobrenje skupa od strane švedske policije.

Usvojenim tekstom su zemlje članice UN pozvane da “spriječe i procesuiraju djela i zagovaranje vjerske mržnje koja podstiču na diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje”.

Crna Gora, koja je članica Vijeća UNHRC u mandatu 2022-2024, našla se među zemljama koje su glasale protiv usvajanja te Rezolucije. Baš kao i SAD, Velika Britanija, Kostarika i članice EU trenutno zastupljene u Vijeću. Za Rezolucije su glasale Kuba, Kina, Indija, Ukrajina, afričke i zemlje članice Organizacije islamske saradnje. Ukupno 28 od 47 članica Vijeća UNHRC, uz 12 protiv i sedam uzdržanih.

“Žao nam je što smo morali glasati protiv ovog neizbalansiranog teksta, ali on je u suprotnosti sa našim stavovima kada je riječ o slobodi izražavanja”, objasnila je svoju odluku američka ambasadorka pri UNHRC. “Ljudska prava štite ljude a ne religije, doktrine, uvjerenja ili njihove simbole”, pridodao je francuski ambasador, naglašavajući kako “ni na Ujedinjenim nacijama ni na državama nije da definišu šta je sveto”.

Možemo se složiti ili ne. Iz različitih perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje očito ne izgledaju jednako opasno. Ali, nesporno je da su demokratske vlasti dužne da svoje odluke pojasne građanima. U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili.

Mnogi su od Vlade i resornog Ministarstva vanjskih poslova zatražili odgovor kako se i zašto crnogorska delegacija, nakon svega što nam se dešavalo i dešava od 90-tih prošlog vijeka do danas, opredijelila da glasa protiv tog dokumenta.

Iz vlade su pitanja ignorisali.  Ostalo je samo da nagađamo  jesu li premijer Abazović,  koji vodi i resor vanjskih poslova, i njegovi saradnici nepokolebljivo privrženi pravu na slobodu iznošenja stavova, koliko god oni bili radilkalni i opasni, ili su samo iskoristili priliku da na pitanju javnog spaljivanja svetih knjiga, demonstriraju lojalnost “zapadnim saveznicima”. Kada to već, slijedeći lične interese, ne mogu uraditi na nekim drugim poljima (poštovanje zakona, moralna i politička odgovornost, transparentnost rada i donošenja odluka…).

Kad – kaza nam se samo. Među javnim kritičarima crnogorskog glasanja o Rezuluciji o vjerskoj mržnji našao se građanin Crne Gore koji nije zaštićen javnom funkcijom. Svoje stavove je ubrzo  morao pojašnjavati pred policijskim inspektorom. Nakon toga, policajac je  tužilaštvu predložio da tog građanina,  po službenoj dužnosti, goni  zbog podrivanja ustavnog sistema. Srećom, tužilaštvo je odbilo taj prijedlog.  Isljeđivani intelektualac je zamolio da ostane aniniman, kako ne bi dodatno uznemiravao porodicu.

Toliko o nepovrjedivosti prava na slobodu mišljenja i izražavanja u Crnoj Gori.

Iz Stokholma je stigla nova priča. Nakon protesta na kome su paljene stranice Kurana, švedskoj policiji obratio se građanin koji je prijavio naum da javno spali Bibliju i Toru. I on je dobio odobrenje nadležnih, ali je umjesto lomače za svete knjige okupljenim novinarima izjavio: “Sloboda izražavanja ima ograničenja koja se moraju uzeti u obzir. Ako ja zapalim Toru, drugi Bibliju, treći Kuran, ovdje će biti rata. Želio sam pokazati da to nije u redu.”

Ko, eventualno, nije razumio o čemu je govorio Ahmad Alush, neka baci pogled na stare pljevaljske zidine koje odnedavno “krasi” grafit: Kad se vojska na Kosovo vrati.  “Oni koji su stih iz Amfilohijeve pesme ispisali na zidu… postupili su u punom skladu sa raison d’être  ove pesme. Njena vokacija – kao i vokacija nacionalističke poezije u celini – jeste da zove u rat”, napisao je srpski etnolog, antropolog, aktivista za ljudska prava Ivan Čolović, prije pola godine, kada se isti stih počeo pojavljivati na beogradskim fasadama.

Pitanje je samo želimo li da pročitamo. Il’ da palimo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo