Duže od deceniju i po, koliko i odlazim u planinu, obećavam sebi da ću probati da se domognem planine koja je simbol nekadašnje Jugoslavije, i njenog vrha visokog 2.864 metra. Isto toliko – odlažem.

Odvlačili su me od Triglava u druge krajeve svijeta neki drugi vrhovi. Niži i viši. A on me je mamio, zvao, čekao. Sreli smo se konačno.

Planina koja me sjeća na nekadašnju zastavu, nekadašnju himnu, nekadašnju domovinu…grlila me sredinom juna, i dozvolila mi da 17. juna stojim na njenom vrhu, ponosna i srećna.

Ne zbog visine, niti zbog toga što smo Vladeta i ja “osvojili” vrh, već zbog toga što je Triglav odabrao kada ću i sa kim da mu dođem.

Odabrao je i stazu kojom smo išli. Dan ranije, dok smo na parkingu Pokljuke u gepek ostavljali suvišnu opremu, zacrtali smo sasvim drugu putanju.

Pokljuka – Vodnikov dom – Kredarica, spavanje i sjutra ka vrhu.

Obuvamo gojzerice, stavljamo rančeve na leđa i sa tim planom 16. juna oko 10 sati izjutra nas dvoje krećemo sa parkinga u Pokljuki.

Srećemo par iz Njemačke koji ima isti cilj. Dvadesetak minuta prije nas i oni su krenuli ka vrhu. Tog dana, nas četvoro bili smo jedini koji su kasno krenuli ka visinama Triglava.

Nas dvoje nismo ranije bili na Triglavu, ne znamo stazu. Ne plaši me to. Godine provedene u planini naučile su me da krčim svoje staze i pronalazim nove puteve do svog cilja. Naučile su me i da u planinu odlazim sa onima kojima vjerujem.

Radosna što sam konačno na slovenačkoj planini koja će za mene zauvijek ostati najviša u Jugoslaviji, makadamskom stazom pravim prve korake ka njenom vrhu. Ima nešto mitsko u njenom nazivu. Zbog oblika, dobila je ime po troglavom božanstvu Južnih Slovena.

Prvi susret sa šumama Triglava ostavlja bez daha. Gdje god se okrenete, vidite netaknutu prirodu. Odmah na početku makadamske staze nailazimo na tablu na kojoj piše da je zabranjeno brati bilje. To je u satvari pozivnica svima da uživaju u ljepotama i šarenilu planinskog cvijeća. Pravila svi poštuju. Čitavom stazom, tog i narednog dana, nijesam vidjela nijedan papirić, ni komad smeća, nijednu slomljenu granu. Nisam srela nikog ko je u ruci držao buket cvijeća, a mimoišli smo se sa stotinama planinara koji su silazili sa vrha. Koračam i ljutito mislim na nas u Crnoj Gori, čije planine se ne mogu pohvaliti takvim gostima. Do nas je.

Nastavljam i dozvoljavam planini da me opije. Treba mi njen mir. Treba mi da vidim te oblake kako se igraju sa njenim vrhovima.

To su razlozi zbog kojih niko ne može ubiti moju ljubav prema stijenama, obroncima, ledinama, planinskim vrhovima.

Tog dana mir planine naročito mi je trebao. Prvi put nakon 27 godina nisam 16. juna na grobu svog oca. Vladeta korača ispred mene. Zbog toga mogu da sakrijem suze i hodam u tišini. Razmišljam. Znam da je zemlja u kojoj je sahranjen u njegovim Mosorima ista kao ta po kojoj ja gazim na Triglavu. Znam da smo prolazini. Znam da me čeka. Kad zagrlim ovaj ili neki naredni vrh zagrliću i njega.

Sa makadamske staze krećemo kroz šumu. Na šumskom putu dočekuje nas oštri uspon, koji vrlo brzo prelazi u umjereni. Nakon pola sata na planinarskoj smo stazi. Ispod nas vidi se Rudno polje. Svuda okolo probuđena, rascvjetala priroda. Čini mi se da prvi put vidim neko cvijeće. Liči na ljubičice, a nisu.

Koračamo. Ne, ne prelazimo samo razdaljinu od tačke A do tačke B. Uživamo u svakom pedlju – u pogledu, osjećaju, u prisustvu onog drugog. Razgovaramo kad nam se razgovara, zaćutimo kad nam se ćuti.

Srećemo planinare koji su već bili na vrhu. Njih na stotine tog dana silazilo je stazom – porodice sa djecom, samci, grupe planinara. Pozdravljamo se. Sa nekima razmijenimo par rečenica i nastavljamo.

Staza konstantno dobija i gubi na visini, a nakon nepuna tri sata dočekuje nas lagani uspon. Dolazimo do skretanja za Vodnikov dom. Od njega nas dijeli desetak minuta.

Oko 13 sati smo u domu. Skidamo rančeve sa leđa, odlažemo štapove. Dom je odlično sređen. Naručujemo i dobijamo čaj. Planinski. Na visini od 1.817 metara ima čaroban ukus. Izlazimo sa šoljicama čaja na terasu. Pogled mi se zaustavlja na livadu ispod Doma na kojoj je kamenjem “ispisano” Tito. Fotografišemo se.

Dvadesetak planinara iz Hrvatske je tu. Raspitujemo se za stazu koja vodi do vrha. Jedan od njih koji je često na Triglavu objašnjava kuda i kako. Vrijeme počinje da se pogoršava. Počinje kiša.

Naši novi prijatelji predlažu da noćimo u Vodnikovom domu, pa zorom skupa krenemo ka vrhu. Ideja je primamljiva. Fantastična su ekipa, ali nas dvoje smo u škripcu sa vremenom i imamo drugačiji plan. Ostaje nam se, ali nas mami želja da što prije vidimo kako nebo dodiruje vrh, tu na dohvat naše ruke.

Nadamo se da će se razvedriti da produžimo ka Kredarici.

Vladeta i Zagrebčani pričaju o Komovima, Hajli, mojim pripremama za odlazak na Elbrus… Dogovaraju uspone na crnogorske planine.

Pravimo kolektivni selfi za društvo iz Gropa, u kom su oni nedavno bili.

Nakon nepuna dva sata druženja sa Ivom, Denisom i njihovom ekipom donosimo odluku – idemo dalje.

Od doma staza se umjereno penje po padinama. Na toj dionici dočekuje nas prva sajla postavljena iznad uzanog dijela staze koji prolazi kroz kraću stijenu. Nedugo zatim nailazimo na strmu stijenu Skoka koja se prelazi dobro osiguranim stepenicama.

Poslije dvadesetak minuta hoda kiša koja je rominjala pojačava. Otvaram ranac – zaboravila sam kabanicu. Vladeta mi daje svoju. Vidljivost je loša. Imamo mogućnost da se vratimo do Vodnikovog doma ili nastavimo. Biramo da produžimo dalje.

Pravimo povremene pauze za fotografisanje. Poslije sat hoda na Sedlu smo. Tu se sijeku putevi ka dva doma – lijevo Planika, desno Kredarica. Po markaciji, pola sata više treba nam do Kredarice. Vrijeme nam ne ide na ruku, i biramo oštri uspon do Planike.

Hodamo po siparu. Razvedrava se.

Pred nama se ukazuje krov doma. Padina ispod njega prekrivena je snijegom. Prelazimo i tu dionicu i stižemo na 2.408 metara, u dom Planika, pun planinara sa svih strana svijeta.

Neko vrijeme ostajemo napolju fascinirani pogledom na snijegom išarani masiv ispred nas. Fotografišemo. Pokušavamo da ovjekovječimo ljepotu koja nas okružuje. Sebe u njoj.

Domaćica Planike objašnjava da ima vremena da za dana stignemo do vrha i vratimo se, ali ne zna hoće li oblaci nadviti Triglav i sručiti kišu.

Nekoliko planinara kreće ka vrhu. Mi biramo da prespavamo u domu i zorom krenemo na završni uspon. Tridesetak minuta kasnije počinje nevrijeme. Munje paraju nebo nad nama. Gledamo dokle je stigla ekipa koja je krenula ka vrhu. Odustaju, vraćaju se i nedugo zatim mokri do kože utrčavaju u dom.

Priroda ponovo pokazuje koliko je moćnija od nas – opet se razvedrava. Uživamo u pogledu na nebo, gledamo kako vrh uranja u tamu i odlazimo na spavanje.

Zorom ustajemo. Vrijeme nam je naklonjeno – oblačka nema. Krećemo po siparu koji je djelom pod snježnim pokrivačem. Prelazimo stazu do ispod stijene malog Triglava, koja odatle vijuga po kamenjaru do raskršća za Kredaricu. Sa tog mjesta opominju spomen ploče podignute planinarima stradalim od udara groma. Zastajemo pored svake. Mnoge mladosti prekinute su baš tu gdje oblaci grle stijene. Nastavljamo uskim, veoma strmim, zahtjevnim grebenom imeđu malog i velikog Triglava. Prelaz je osiguran sajlom, klinovima… Sat i nešto nakon što smo izašli iz doma ugledali smo vrh, od njega nas je dijelio samo strmi prilaz. Prelazimo ga.

Na vrhu smo – Vladeta Ćulafić i ja.

Vadimo zastave – državnu, klubske, ali i moju omiljenu sa imenom sela Mosori. Fotografišemo se. Gledamo čarobne predjele i oblake ispod sebe. Tridesetak minuta uživamo na vrhu i krećemo nazad. Istom stazom. Bogatiji za još jedno iskustvo, sa novim vrhovima u mislima.

Jelena JOVANOVIĆ