,,Hrvatska se posljednjih godina počela brzo razvijati. Reforme u gospodarstvu, u javnoj upravi i pravosuđu zemlju su pretvorile u pokretača jugoistočne Europe. Hrvatska je na dobrom putu da postane članica Europske unije. Sve je to učinjeno pod vodstvom HDZ-a i Ive Sanadera”. Tako je pred parlamentarne izbore 2007. godine hrvatskim biračima poručila njemačka kancelarka Angela Merkel. Snimku njezine izjave vladajuća Hrvatska demokratska zajednica distribuirala je u svrhu predizborne kampanje. U istom tonu Sanadera su Hrvatima preporučivali predsjednik Europske pučke stranke Wilfried Martens, tadašnji grčki premijer Kostas Karamanlis, irski ex-premijer Bertie Ahern te luksemburški Jean Claude Juncker.

,,Vrlo uvažen europski vođa”, ,,veliki vođa”, ,,velika osoba”, ,,državnik omiljen širom Europe”, ,,europsko lice Hrvatske” – častili su Europljani Sanadera, nastojeći svojim ugledom utjecati na rezultat hrvatskih izbora. Danas – nešto više od četiri godine kasnije – Ivo Sanader vrijeme provodi u miru istražnog zatvora, s reputacijom kakvu je na ovim prostorima imala još samo kuga.

Europski prijatelji za njega ne pitaju, a dojučerašnji stranački drugovi natječu se tko će mu dublje zabiti nož u leđa. Od političkog Titana Sanader je u dvije minule godine postao oličenje korupcije i svih drugih društvenih anomalija s kojima se Hrvatska danas suočava.

Na čelo HDZ-a Sanader je stigao je 2000. godine, nakon Tuđmanove smrti i potpunog rasula stranke. Markantni Splićanin sa znanjem četiri svjetska jezika široj javnosti nije bio poznat, pa se mnogima učinio kao poželjno lice reformiranog HDZ-a.

„Završeno je s razdobljem kada su članovi HDZ-a jednu ruku dizali na glasovanje, a drugom sami sebi začepljavali usta” poručivao je ,,reformator” stranačkim kolegama i na obećanju demokratizacije stranke zadobio njihovo povjerenje.

Svoje drugo lice pokazao je godinu dana kasnije, na prosvjednom mitingu održanom na splitskoj Rivi. Stotinu tisuća ljudi tamo se okupilo u režiji braniteljskih udruga. Bio je to prosvjed protiv Vlade Ivice Račana, odnosno protiv najavljenog uhićenja generala Mirka Norca, u to vrijeme osumnjičenog, a kasnije i osuđenog ratnog zločinca.

„Nema toga naroda dame i gospodo koji će se odreći svojih heroja, a naravno da se ni hrvatski narod neće odreći najsjajnijih hrvatskih sinova. Mi smo ponosni na našeg viteza Mirka Norca”, grmio je Sanader sa pozornice u obranu čovjeka koji je naređivao i realizirao ubojstva srpskih civila u gradu Gospiću.

Zbog ovog istupa njegova reputacija reformatora ozbiljno je dovedena u pitanje. Bivši hrvatski predsjednik Stipe Mesić kasnije će reći: ,,Mislio sam da se nakon tog famoznog govora nikada više neće moći pojaviti u ozbiljnoj politici. Međutim, Sanader je inteligentan čovjek, pa je vrlo brzo shvatio da to ne vodi nikamo i okrenuo se prema Europi. Najvažnije mu je bilo da raščisti s radikalima, grupom rigidnih hadezeovaca.”

Obračun s rigidnim stranačkim nacionalistima uslijedio je 2002. godine, na Sedmom općem saboru stranke. Sanaderova pobjeda i retorika znatno umjerenija od one na splitskoj rivi učinila je da značajno skoče njegove akcije u diplomatskom koru. U međunarodnim krugovima stekao je reputaciju čovjeka budućnosti, neopterećenog balkanskim prokletstvima.

Kao proeuropski nastrojen zaštitnik nacionalnih interesa pobijedio je na parlamentarnim izborima, pa odmah udario trasu svoje buduće politike. Mjesec dana nakon izbora, na pravoslavni Božić 2004. godine, srpskoj manjini čestitao je praznik tradicionalnim pozdravom – Hristos se rodi.

Hrvatska je taj trenutak doživjela kao konačan raskid s dominacijom primitivnog nacionalizma.

Diplomatski kor bio je oduševljen, a pohvale Sanaderovoj politici stale su stizati sa svih strana. Samo tri mjeseca kasnije HDZ je dobio status pridruženog člana u Europskoj pučkoj stranci, asocijaciji europskih demokršćanskih, konzervativnih i narodnjačkih stranaka. Sanader je napokon stigao na otvorenu europsku pozornicu i tamo šarmirao sve redom.

U godinama dok je posao cvjetao, posvjedočit će predsjednik HSS-a Josip Friščić, Sanader je postao omiljeni političar iz krila europskih pučana.

„Ljudi su ustajali sa svojih mjesta i prilazili mu da bi se s njim rukovali. U Europskoj pučkoj stranci uživao je veliki ugled”, svjedoči Friščić.

Na polju vanjske politike Sanader je bilježio uspjeh za uspjehom, a najveći je stigao u lipnju 2004. godine kad je Hrvatska dobila status kandidata za članstvo u Europskoj uniji. Koncem iste godine uvjetno je dobiven i datum otvaranja pristupnih pregovora. Uvjet – puna suradnja s Haškim sudom.

Europske zahtjeve izvršavao je bez previše pitanja, a isti odnos imao je prema haaškom tužiteljstvu, koje je u to vrijeme tragalo za Antom Gotovinom, generalom u bijegu pred optužbom za ratne zločine.

Oko Gotovine nije kalkulirao, ali valjalo je za to stvoriti i preduvjete. Braniteljske udruge HDZ je imao na svojoj strani, ali pod kontrolu je valjalo staviti i medije. Vlada je to učinila odlukama koje su napunile džepove novinskim izdavačima. Za one koji na takvu igru nisu pristali na tržištu je nestalo mjesta. Za primjer je ugušen splitski tjednik Feral Tribune.

Sanaderove europske akcije stajale su vrlo dobro, ali kod kuće je počelo štekati. Od uha do uha prenosile su se priče o HDZ-ovim aferama, ali malo koji medij se usudio uhvatiti s tim u koštac. Na mračnu stranu HDZ-ovog reformatora svjetlo je prvi bacio Feral Tribune, a potom i Nacional Ive Pukanića. Objavu afere u kojoj je razotkrio Sanaderovu skupocjenu kolekciju satova kod Pukanića je naručio Hrvoje Petrač, ,,kontroverzni biznismen” kojeg je vlast zbog jedne otmice stavila iza rešetaka. Bilo je to 2007. godine. Sanaderovo na brzu ruku stečeno bogatstvo sad je svima bilo poznato. U novinarskim krugovima skupocjeni satovi tumačeni su kao krunski dokaz njegove korumpiranosti, ali takvu priču izdavači naprosto nisu željeli. Njihovom zavjetu šutnje Sanader je u dobroj mjeri imao zahvaliti i izbornu pobjedu 2007. godine. U to vrijeme činilo sa da premijer još uvijek briljira, ali tko je pozornije gledao već tad je mogao shvatiti da Sanaderova kola idu tako dobro zato jer idu nizbrdo.

U godini druge velike Sanaderove izborne pobjede korupcija se razmahala toliko da je već cijela Hrvatska kao javnu tajnu držala priču o kriminalnom porijeklu bogatstva vladajućih hrvatskih političara. Neprikosnoveni vladar hrvatske politike u inozemstvu je još uvijek bio rado viđen gost, ali ubrzo će Slovenija zbog pitanja podjele Piranskog zaljeva blokirati hrvatske pregovore s Europskom unijom i nagovijestiti Sanaderov pad.

Kao šlag na tortu stigla je recesija. Uzalud je hrvatski premijer molio i kumio rješenje problema sa Slovenijom. Europski prijatelji sad su imali preča posla od Hrvatske i njezinog šarmantnog premijera. Sredinom 2009. godine Sanader se na opće iznenađenje odlučio za neko vrijeme povući iz aktivne politike, čime je potpisao pristupnicu za pritvorsku jedinicu Remetinec.

Europska unija kao preduvjet za okončanje pregovora sad više nije isticala problem Haaškog suda, nego problem korupcije. Time je potpaljena vatra na kojoj će se bivši premijer pržiti nekoliko mjeseci, da bi na koncu postao lovina u sezoni otvorenog lova. Danas Sanader u miru istražnog zatvora čeka suđenje, a Angela Merkel, Wilfried Martens, Bertie Ahern, Jean Claude Juncker i drugi europski prijatelji više ga, kažu, ne poznaju.

Ladislav TOMIČIĆ