Prije nego što sam krenuo svojim putem, ja sam bio svoj put!
U ono vrijeme, talasom svjetla počinjao mi je svaki dan. Odavno nisam vidio svjetlo zore koja sviće zbog mene! Ne pamtim od kada. Naslutim samo, da sam nešto veoma važno zaboravio, tek kad vijenac bijele pjene zapljusne rub lokve. Sjećam se da me je žudnja za svjetlom navela da sebe tako neoprezno izgubim da bih našao put! Ali, bi tako! Krenuh! Najprije, tankim puteljkom kroz mrtve vinograde. Kao po samom rubu sna, tako sam koračao po tankoj ivici bezdana. Krenuo sam, mnogim i dalekim putevima se nadajući, zdrav i slobodan, vedar i čvrst, preda mnom dalek put prostrt…
Podrazumijevao sam da su putevi pravljeni da nas negdje dovedu! Na primjer, tamo gdje nas srce vuče, tamo gdje nismo nikada bili a sanjamo o tome da budemo! Zašto bi inače postojali putevi, ako ne zato da nas dovedu tamo gdje smo naumili! Zar ne biramo puteve upravo zato da nas dovedu tamo gdje smo naumili!?
Ali od samog početka moj tanki puteljak kojim sam krenuo u svijet, namjesto da me dovede, samo me je odvodio, sve dalje i dalje. Dalje od mene, što je tada bilo najteže shvatiti! Dugo mi je trabalo da shvatim da me je moj put neprestano odvodio kroz one blatnjave vinograde,
Ipak, hodao sam, lakonog i neumoran. Dok nisam ugledao zlatni krug svjetla s neba, žut kao veliki buket jaglika u snijegu. I u tom trenutku sam znao: preko dalekih planina ću!
Mnoge sam raskrsnice prošao – na raskrsnicama, samo putevi koji nekuda odlaze. Nigdje ni jednog puta koji dolazi! Svi putevi samo su putevi odlaska. Pitao sam, više da razgovaram sam sa sobom, nego zato što nisam znao odgovor: Ima li uopšte negdje, na cijelom ovom svijetu, puta koji nas ne odvodi sve dalje od nas!? Ima li puta kojim bismo mogli stići do sebe, kada smo, na put krenuvši, od sebe otišli!? Ako je filozofija neka vrsta nostalgije, poriva, žudnje, da se svugdje bude kod sebe, takoreći ,,kod kuće” – kojim to putem treba da krene filozof koji bi da stigne toj svojoj kući, tačnije, tom svijetu u kom je svugdje ,,kod svoje kuće”!
Može li se igdje stići?
Može li se – ne otići?
A ipak, ne znajući odgovor, i mi i filozofi, napuštamo svoju pravu kuću, svoj svijet i sebe u središtu tog svijeta, da bismo njegove daleke rubove potvrdili i svoja bespuća prepoznali!? Dok putuje, čovjek ne može sa sigurnošću znati ni da li je uopšte odnekud došao? Može biti samo siguran da odlazi, neprestano i sve dalje, i da je putovanje način da se odlazi sve dalje od sebe, od svog života, od svoje kuće, od onog buketa zlaćanih jaglika u snijegu, koje je vidio kao zlatni krug na nebu prije nego što je na put krenuo! Da nije lokvi na našem putu i o nebu jedva da bismo znali!
Ustaću i otići ću! Kako pompezno, poetski, smjelo, čak lirski a ipak, kako snažno zvuči ta biblijska i pjesnička riječ. I kako je potpuno pogrešna! Jer ko je krenuo da ode, morao bi znati da mu ne samo više nema povratka, nego, što je još gore, da se više ne može ni zaustaviti! Otići ćeš – ali samo je prvi korak tvoja odluka! Zatim ćeš samo odlaziti, htjeo-ne htjeo!
Nad maglama, samo još golo kolje, i na njemu ptice, bez drugog pribježišta! Krenusmo da dođemo, a uvijek smo samo odlazili! Kad bismo se mogli vratiti, ugledali bismo ruševna zdanja naših sanja, na vrhovima brda gdje sadismo voće. Gdje je ono mjesto zbog kog krenusmo na ovaj put!?
Tezej u čudu stoji u dvorištu. Arijadna, zatvorena u memljivu sobu svoje šutnje, sjedi. Klupko njeno beskorisno, na podu. Davno su otkrili da su u njemu samo niti odlaska, a ne niti koje povratku vode, jer povratka nema!
Na njegov zov izlazi i čeka. Tezej zamišljen, gleda u svoju sjenku i pita:
,,U podne je moja sjenka bila kratka, a ja mnogo veći od moje sjenke! U ovo kasno popodne, moja sjenka je mnogo duža, a ja sam daleko manji od svoje sjenke! Reci mi, Arijadna, bacam li to ja sve dužu sjenku, ili to moja sjenka baca sve kraćeg mene kako prolazi dan i protiče podne mog života?”
Arijadna ćuti.
Ferid MUHIĆ