Na putu čovjek ima saputnike ali se s njima sretne samo u trenucima odmora, u predahu! Putuje se sam, predahne se u društvu. Da bi predah bio predah, treba ga zaslužiti. Samo putnik koji se umorio od duga puta, zna šta je predah, samo on može istinski – predahnuti

Ko je proveo cijeli život okružen prijateljima i neprijateljima, uvijek u društvu sa drugima, ko god oni bili i šta god oni bili za njega a on za njih, taj je proćerdao sav svoj život.  Niti se umorio, niti se odmorio – njemu život nije bio čak ni predah. Na putu čovjek ima saputnike ali se s njima sretne samo u trenucima  odmora, u predahu! Putuje se sam, predahne se u društvu. Da bi predah bio predah, treba ga zaslužiti. Samo putnik koji se umorio od duga puta, zna šta je predah, samo on može istinski – predahnuti! Onaj ko sve svoje vrijeme provodi sa drugima, ne ostavlja za sebe ni trenutka. Na kraju, toliko se otuđi od sebe, da zaboravi čiji život živi. A onaj ko je zaboravio čiji život živi, taj kao da i ne živi.

Kod Kamija sam naišao na slijedeću misao: „Ne koračaj za mnom: ja nisam vodič. Ne hodaj ispred mene: ja nisam sljedbenik. Krenimo jedan uz drugog i budimo prijatelji.“

Nije to tek uzgredna misao – to je kompletna filozofska koncepcija. To je temeljna kritika arogancije autoriteta, osuda mentaliteta podaništva, afirmacija individualnog integriteta i prijateljstva. Pretenciozni paternalizam vodiča i s njim cijeli koncept „vođe“, Kami je u dva poteza srušio sa prijestolja na koji su zasjeli zahvaljujući svom lukavstvu i našoj lakovjernosti; na to isto prijestolje, jednim potezom je ustoličio prijateljstvo dva slobodna ljudska bića. Koliko god me impresionirala britka oštrica Kamijevog stila (odnosno mača, jer riječ stil svoj etimološki korijen ima u stiletu, izuzetno oštrom maču!), još više me je raznježila naivnost ovog cijelog iskaza! Slažem se: ne samo da ovaj  Kamijev pasaž zvuči uzvišeno, nego je u svojoj litotičkoj skudnosti uistinu uzvišen! Ali koliko mu, u cijeloj toj uzvišenosti, nedostaje razumijevanje samog ljudskog života, onaj njegov  neophodni začin – metafizički uvid! – bez kog se raskošna i neuporediva gozba  koju nudi život, svodi na hamburger uzet kroz prozor automobila iz kioska za brzu hranu!

Iz ove perspektive, postaje jasno da je u ovom Kamijevom aforizmu, zapravo  riječ o sentimentalnoj zabludi.  Cijela ta priča o revoltu protiv nametljivog autoriteta vodiča i odbojnosti prema pasivnom prepuštanju svoje sudbine u ruke nekom drugom, sve  je  to  samo jedna vrsta zablude, privida, samozavaravanja! Ne idemo mi nigdje i nikada uistinu zajedno, ne putujemo istovremeno jedan s drugim istim putem! Čak i ljudi koji sjede u istom kupeu voza, ne putuju zajedno, nego svako putuje svojim putem. Kako bi kupe voza mogao spojiti puteve starca i dječaka, ili bilo koja dva čovjeka, kada smo već kod toga!?  Iluzorno je vjerovati da je  „kretati se zajedno“ isto što i „zajedno putovati“! Zato i nema vodiča. Postoje ljudi koji idu ispred nas. Nema ni sljedbenika.  Postoje ljudi koji idu za nama. Niko ne ide s nama čak i kada koračamo uporedo. Svako ide svojim putem.

Jer svaki čovjek svoj životni put proživi u sebi, iznutra, sam. Kao što odboluje bolest: u sebi, iznutra, sam. Kad se bolje razmisli, čovjek može biti sam a da ne putuje! Kada je prazan, čemeran, ni u sebi, ni izvan sebe, iako je sam, čovjek nije ni na putu, ni u predahu. Čovjek istinski putuje samo u trenucima u kojima je svjestan da je uz njega onaj „Ja koji nije ja“, onaj o kom govori antologijska Himenezova pjesma „Ja nisam ja“ (Juan Ramos Jimenez, Yo no so yo).

Ja nisam ja

Onaj sam

Koji ide sa mnom a ne vidim ga,

S kojim se ponekad družim,

Kog ponekad zaboravim,

Koji smireno ćuti dok ja govorim.

Koji nježno prašta dok ja mrzim,

Koji je tamo gdje mene nema,

Koji će ostati uspravan i kada umrem

Za predah su prijatelji. Na putu čovjek je sam. U ovim vremenima Covida, kada smo odvojeni od svih i od sebe, a i put i predah su nam gotovo onemogućeni, moramo i produžiti svojim putem i predahnuti! Produži odlučno svojim putem a za predah  nađi prijatelja – neka on bude tvoje vidljivo drugo „Ja“, a ti budi njegovo vidljivo drugo „Ja“. I cijelim putem drži uz sebe onog „Ja koji nisam ja“, koji ide s tobom i kad ga ne vidiš, i ne zaboravljaj ga. Pa produži tako zajedno s njim i kada ovaj „Ja koji jesam ja“ zastane da konačno predahne.

Ferid MUHIĆ