Kada je prije nekoliko dana izbio požar na posljednjem spratu napuštenog hotela Berane, postavilo se još jednom pitanje kako je država dozvolila da propadne jedna od najsolventnijih turističkih kompanija na sjeveru Crne Gore. Metaforički rečeno, postavilo se pitanje ko je „zapalio” ovaj hotel prije tačno deset godina od kada je privatizovan. On je od tada talac „grupe građana”.
Hotel Berane nalazi se nad Limom, na najatraktivnijoj lokaciji u gradu, sa najljepšom terasom u kontinentalnom dijelu Crne Gore. Do 2003. godine bio je najznačajniji objekat hotelsko-turističkog preduzeća u Beranama. Te godine, u martu, kompaniju je privatizovala nepoznata firma Euroturist GMBH, i stvari su vrlo brzo počele da idu nizbrdo. Za društvo okupljeno oko Euroturista, koje se sada vuče po sudovima, problemi su počeli već krajem 2004. Ponestajalo je obrtnih sredstava, sve manje se radilo, a plate zaposlenima nijesu isplaćivane. Tinjalo je nezadovoljstvo. Zbog nevraćanja kredita, Atlasmont banka je HTP-u oduzela hotel Berane.
O kakvom turističkom resursu se radilo, govore podaci da je hotel Berane površine hiljadu kvadrata u osnovi – puta tri sprata, kao i da ima 17 hiljada metara kvadratnih zemljišta nad obalom Lima. Atlasmont banka ga je cijenila 500 hiljada eura, a prodala tek iz trećeg puta za svega 200 hiljada.
Prodaju je u ime banke potpisao direktor Mihailo Banjević a u ime kupca, preduzeća Monte invest, čiji je vlasnik Slovenac Matjaž Trtnik, izvjesna Snežana Perović. Prodaja je obavljena u Podgorici. Kupci se nikada nijesu pojavili u Beranama, ali je Trtnik ovlastio Monte nekretnine Berane da preuzme ključeve.
Ni novi vlasnici nijesu hotel Berane stavili u funkciju. I dalje je ostao da sablasno, u mraku, stoji nad rijekom, samo što je u međuvremenu nestao sav inventar, uključujući i veliki broj umjetničkih djela.
Među tim umjetničkim slikama je bio je i triptih slikara Uroša Toškovića koji je mnogo ranije kupljen za 40 hiljada maraka, da bi kasnije bio procijenjen na nekoliko stotina hiljada eura. Nestalo je i veliko ulje na platnu Aca Prijića. Bilo je i nekoliko slika beogradskog umjetnika Zorana Radovića, veliki broj slika drugih umjetnika, unutrašnjih skulptura od drveta i bronze.
Kamioni su tovareni noću i odlazili u nepoznatom pravcu. Monitor je ranije pisao da je u to vrijema nestala i čuvena bakarna skulptura Kupačica, rad akademskog vajara Dragana Mitrovića, čiji se drugi odlivak nalazi na budvanskoj plaži Ričardova glava. Veliki salon hotela ostao je da krasi samo oklop starog i skupocjenog klavira Petrof, iz kojeg je ukraden mehanizam.
Prema saznanjima do kojih je Monitor došao, hotel Berane je „domaćina” posljednji put promijenio početkom 2008. godine. Od tada do danas nalazi se u vlasništvu preduzeća Berane SVVVP Group, sa adresom Jasikovačka bb.
Kupoprodajni ugovor sklopljen je 31. januara te godine, a kao direktor Berane SVVVP Group potpisao ga je Svetislav Lutovac. Ispred prodavca, Monte investa, ovoga puta se u funkciji direktora pojavljuje ime Ivice Ćulafića. Hotel je zvanično prodat po cijeni od 232 hiljade eura.
Posljednji vlasnik, Beranac Svetislav Lutovac, koji radi u Budvi, tvrdi da prilikom legalne kupovine hotela Berane od Monte investa, početkom 2008. godine, nije zatekao ništa od vrednijih umjetničkih djela i inventara, i da je sve već bilo odnešeno. On je ranije ispričao za Monitor da je kamerom zabilježio ulazak u zgradu i stanje kakvo je zatekao kada je kupio hotel.
„Ušao sam oprezno, sa kamerom, i zabilježio šta sam našao i zatekao. Klavir Petrof je, zapravo, bio iznešen, ali sam saznao kod koga je i insistirao da se vrati, ako bude moguće da se popravi. Nijesam dozvolio ni da se odnese jedna od dvije drvene zidne skulpture, koja je već bila skinuta i pripremljena za transport” – ispričao je Lutovac.
No, opravdanja nema za činjenicu da hotel ni poslije toga nije stavljen u funkciju. Njegovo današnje stanje asocira na ratni Vukovar. Polomljena stakla, uništeni inventar. I na kraju – požar.
Usamljen i prazan, već sedam-osam godina zaboravljen i zaključan, hotel Berane postaje ružan i tužan spomenik jedne kriminalne privatizacije kojoj se ne nazire rasplet, i iza koje sigurno stoji neko mnogo jači od onih koji su se prikazivali kao vlasnici.
Da je ova privatizacija bila pljačkaška, nema nikave sumnje. Koliko i kako je bila organizovana, na to pitanje odgovor bi trebalo da se da u eventaulnoj istrazi državnih organa, policije, a možda i specijalnog tužilaštva. MANS je još 2009. godine napravio šemu osoba i firmi uvezanih u ovu privatizaciju, u kojoj se sve zvanično vrti oko firmi Euroturist GMBH iz Berana i Slomonturist iz Bijelog Polja.
Ne tako davno da bi bilo zaboravljeno, tadašnji ministar turizma Predrag Nenezić upravo je iz salona gdje je danas ostala ljuštura klavira Petrof, poslao poruku javnosti da je privatizacija uspješna. Pošao je istoga dana na Lokve i malo se skijao. Poslije toga je više puta svraćao u Berane, ali je glavni gradski hotel i bivše pobunjene radnike zaobilazio u širokom luku.
Hotel je zaobilazio i budući ministar Predrag Sekulić. Iz njegovih usta se jednom čulo kako će neuspješne hotelske privatizacije biti preispitane i da će sadašnje vlasnike „jako poreski opteretiti” i tako prisiliti da hotele renoviraju ili prodaju nekom ko će to učiniti. To nikada nije učinjeno.
Stvari su, u suštini, vrlo jednostavne. Onako kako se to već radi u okruženju. Treba samo krenuti tragom novca, papira i drugih dokumenata kojih je dovoljno. Ko je privatizovao? Kako je privatizovao? Uz čiju podršku? Kako su kupovane akcije radnika i građana? Da li je prodaja akcija išla legalno i da li je sav novac od prodaje prošao preko žiro-računa ili je isplaćivan na ruke? Ili uopšte nije isplaćivan? Ko je koga izvarao i kako? U čitavoj priči ima i nedužnih ljudi koji se pominju u negativnom kontekstu, a predstavljaju čistu „kolateralu”.
Izvan sumnje: izvarani su i građani. Višegodišnje pustošenje hotela Berane duboko boli ljude koji vole ovaj grad.
Tufik SOFTIĆ