Kao što se dalo pretpostaviti, Aleksandar Sinđelić zvani Sinđo, nesuđeni organizator „terorističkih napada” u noći 16. oktobra, dobio je u Podgorici status svjedoka saradnika. Ljestvica optužbi je podignuta na veći nivo pa se sada „za stvaranje kriminalne organizacije” koja je, navodno, planirala krvoproliće i nasilno preuzimanje vlasti u Crnoj Gori terete ruski nacionalisti Eduard Vladimirovič Shirkov i Vladimir Nikolajevič Popov. O njima sem imena, ne znamo baš ništa.

,,Ovakvu odluku sud je donio nakon ocjene da će svjedok saradnik svojim svjedočenjem znatno doprinijeti dokazivanju predmetnih krivičnih djela i pomoći otkrivanju i dokazivanju drugih krivičnih djela za koja se osnovano sumnja da je kriminalna grupa vršila”, stoji u saopštenju koje je potpisala Aida Mazurović, savjetnica za odnose sa javnošću u Višem sudu, uz konstataciju da se sa Sinđelićem u dil ulazi pošto je značaj njegovog iskaza „pretežniji od štetnih posljedica krivičnog djela koje mu se stavlja na teret”.

Zbog tog značaja tužilaštvo je prekvalifikovalo optužbe na njegov račun, pa je Sinđelić od vođe terorista postao „običan” član kriminalne organizacije. To mu je dalo mogućnost da zatvor i optuženičku klupu zamijeni slobodom (pod zaštitom policije – ukoliko je želi) uz obavezu svjedočenja pod zakletvom. Dođe li do sudskog procesa. Što je još daleko od izvjesnog.

Prisjetimo li se svega što su crnogorska policija i tužilaštvo, a prije svih glavni specijalni tužilac Milivoje Katnić, Sinđeliću stavljalo na teret od 16. oktobra do danas shvatićemo koliko je tužilaštvu dragocjen njegov iskaz. Čak i uz činjenicu da prema Zakonu o krivičnom postupku (član 132) sud ne može nekoga oglasiti krivim samo na osnovu dokaza dobijenog svjedočenjem svjedoka saradnika.

Dakle, u osvit izbornog dana, dok su sanjivi članovi biračkih odbora pečatili glasačke kutije, Uprava policije nas je obavijestila o hapšenju 20 ljudi koji su, da citiramo saopštenje, planirali da „u vrijeme proglašenja rezultata izbora, uz upotrebu oružja, zauzmu prostorije Skupštine, s namjerom da proglase izbornu pobjedu određenih političkih partija. Takođe se sumnja da je plan kriminalne organizacije bilo lišavanje slobode premijera Crne Gore”. Koji sat kasnije, iz Tužilaštva stiže saopštenje po kome su organizatori kriminalne organizacije Sinđelić i penzionisani komandant srpske Žandarmerije Bratislav Dikić. Specijalno državno tužilaštvo sumnjiči Dikića i Sinđelića da su organizatori terorističke grupe, potvrđuje Katnić četiri dana kasnije, gostujući na TV Vijesti, uz tvrdnju da ima dokaze da je Sinđelić organizator grupe.

Dvadesetak dana kasnije, u Naredbi za sprovođenje istrage od 5. novembra navodi se da su ruski državljani Edvard Širokov i Vladimir Popov, te srpski državljani Aleksandar Sinđelić, Bratislav Dikić, Predrag Bogićević i Nemanja Ristić počinili „krivično djelo terorizam u pokušaju”. Sinđelić je tada već u spuškom zatvoru, u kome se obro nakon dobrovoljnog dolaska u Crnu Goru. Pod još nerazjašnjenim okolnostima, a nakon beogradskih razgovora sa tužiocem Katnićem. Demantujući vlastite tvrdnje, iznijete samo koji dan ranije.

„Nisam u bekstvu, nalazim se ovde u Srbiji u Beogradu, gde se bavim poslovima obezbeđenja i štampanjem majica”, izjavio je Sinđelić 19. ili 20. oktobra za portal Srbijadanas, uz konstataciju da srpska policija ima njegovu adresu na kojoj mogu da ga nađu. Potom je, u izjavi za Vijesti proširio odbranu od, kako je tvrdio, neosnovanih optužbi. „Ako (Milo) Đukanović tamo pali marihuanu i piše gluposti, to je njegov problem, razumijete. Ta kriminalna opcija tamo što radi uopšte me ne zanima, a za ovo što se dešava po medijima tek ćemo da se tužimo i da vidimo šta će da bude, s obzirom na to da ja iz Srbije nisam odlazio, niti znam o čemu se radi”. Kad ono – zna mnogo. Tako misle u crnogorskom Specijalnom tužilaštvu.

„Od prvog dana pričam da u ovom slučaju nije bilo elemenata terorizma u pokušaju, a sada je to i potvrđeno”, kazao je, za Dan Dikićev advokat Mi-lan Petrović, podsjećajući da osumnjičeni za terorizam u pokušaju ne može dobiti status svjedoka saradnika. „Još nijesam dobio obrazloženje tužila-štva, ali je izvjesno da su prekvalifikovali djelo za koje terete Sinđelića i da se on sada tereti da je član kriminalne organizacije, ili nešto slično tome”.

U sjenci tih nepoznanica pokušava se provući dio jednako zanimljive priče o (ne)izvršenom državnom udaru. Izgleda, naime, da je razriješena tajna misterioznog uništenja oružja kojim su pučisti – njih 20, 60 ili 500 – namjeravali da osvoje parlament, eliminišu specijalnu jedinicu policije, vojsku iz kasarne Danilovgrad, uhapse premijera i potom se iz Skupštine „danima, nedjeljama, odnosno, mjesecima” brane od 2.000 policajaca i vojnika. Naoružanih.

Tog oružja nema i nije ga bilo, može se zaključiti iz izjave Mirka Velimirovića čovjeka koji je – po svoj prilici – crnogorskoj policiji i Tužilaštvu dao prve informacije o pučistima i njihovim namjerama.

„Iako sam uzeo novac od Sinđelića, dva dana sam razmišljao šta da uradim. Odlučio sam da odem u Crnu Goru i sve ispričam policiji”, stoji u zapisniku sa Velimirovićevog saslušanja u Specijalnom tužilaštvu koje je, prema tvrdnjama Dana, obavljeno 18. oktobra. Iz policije su ga uputili kod tužioca „gdje smo se dogovorili da vidimo dokle će to ići, i ja sam na to pristao”. Pitanje da li je Velimirović, bivši policajac iz Zubinog Potoka, postupao samoinicijativno ili po nečijem, unaprijed smišljenom, planu predstavlja osnovu za razrješenja političko-kriminalnog rebusa koji je, između ostalog, odlučio pobjednika oktobarskih izbora. Prema sopstvenom priznanju, Velimirović se potom vratio u Srbiju i od Sinđelića uzeo još 15 hiljada eura za nabavku oružja i njegovo skladištenje u Podgorici (prvih 15 hiljada uzeo je ranije). „Sinđelić je od mene tražio da slikam oružje i da mu pokažem fotografiju. Nakon tog sastanka vratio sam se u Crnu Goru, slikao oružje koje je već bilo pripremljeno i odmah nakon toga se vratio u Srbiju kako bih mu pokazao tu fotografiju…”.

Da naglasimo: vratio se u Crnu Goru i slikao oružje koje je već bilo pripremljeno. Da li je to onih 50 automatskih pušaka i pištolja o kojima nam je Katnić pričao priče nalik na bajke – da ga je u inostranstvu „na granici između Srbije i Albanije” uništila osoba „pod kontrolon Specijalnog tužilaštva”, da se nije smjelo dozvoliti da dođe u ruke grupe angažovanih profesionalaca „iz treće zemlje” ali da tužilaštvo ima dokaze o njegovom uništenju. Istine radi, Katnić je u jednom momentu emisije Načisto saopštio kako neke stvari „koje saopštava Tužilaštvo” nijesu logične i (možda) nijesu tačne. Ali da se sve to radi kako bi se do danas anonimni agresori zbunili i omeli u svom zločinačkom naumu.

Ostavimo za neko mirnije vrijeme raspravu na temu da li je specijalni tužilac imao pravo da, naglašavamo – možda, od izbornog dana pa nadalje, obmanjuje ne samo moguće zločince već i kompletnu crnogorsku javnost, svjesno naduvavajući opasnost u izbornoj noći. Pošto su potencijalni pučisti bili i bez obećanog oružja (Velimirović slikao oružje koje je već bilo pripremljeno) i bez opreme (Sinđelić je neposredno pred dolazak u Podgoricu pripremljene uniforme i opremu predao srpskim službama bezbjednosti).

Uostalom, Katnićeve kolege (da ne kažemo potčinjeni u hijerarhijski precizno ustrojenom Tužilaštvu) smatraju da se tim pitanjima mediji ne smiju baviti. „Podsjećamo građane Crne Gore da poštujemo pravo javnosti da zna, ali istovremeno ističemo da to pravo ne može biti apsolutno, naročito kada je riječ o postupku koji je u toku”, stoji u saopštenju Udruženja tužilaca. Kao da je neko iz medija natjerao Katnića i VDT Ivicu Stankovića da gostuju po televizijama, sazivaju konferencije za medije, tamo pričaju bajke i demantuju sami sebe. Ali i jasno i glasno – a bez ijednog jedinog da sada predočenog dokaza – optuže/osumnjiče ili samo oklevetaju DF, najjaču političku grupaciju u Crnoj Gori koja nije pod kontrolom Mila Đukanovića. Katnić je istog dana i na istom mjestu – za nepunih 50 minuta -saopštio: (1)”mi smo identifikovali o kojoj političkoj grupaciji se radi”, (2) “utvrđeno je koja je to politička struktura”, (3) “ako sam kazao da je utvrđeno, izvinjavam se – postoji osnovana sumnja” i konačno (4) “posjedujemo dokaze da je u sve ovo na određen način i u određenom obimu bila involvirana određena politička grupacija”. Koja je od ove četiri tvrdnje tačna?

Iz nekog razloga to pitanje ni jednog trenutka nije zaintrigiralo parlamentarnu većinu (bivšu i buduću) skupštinski Odbor za bezbjednost, Savjet za nacionalnu bezbjednost i odbranu, nadležne iz ANB, Uprave policije, Ministarstva odbrane… Kao da je sve navedeno lični problem Milivoja Katnića, Ivice Stankovića i, eventualno, onih 180 hiljada garađana Crne Gore koji su svoj glas na minulim izborima dali opoziciji. Plus koja hiljada onih koji – upravo zbog priče o državnom udaru i „lišavanju slobode” premijera Đukanovića nijesu iskoristili svoje glasačko pravo, strahujući da će tako postati saučesnici napada na Crnu Goru.

Zato je, iz današnje perspektive gledano, korist od Dikića, Sinđelića i pučista pod njihovom kontrolom (komandom) imao samo DPS. Mandatar iz redova te partije Duško Marković našao se ničim izazvan u prilici da formira vladu iako je opozicioni blok nakon izbora imao veću podršku glasača i više mandata (39 prema 36, odnosno 38 ako DPS-u i LS pridodamo pripadajuće mandate SD Ivana Brajovića).

Pride, opozicija je nacionalnim partijama, a prije svega Bošnjačkoj stranci ponudila višestruko izdašniju koaliciju – i po broju funkcija i njihovoj težini i što se tiče političke svrsishodnosti tog angažmana. Na strani DPS i njenog mandatara bili su parapolitičke metode vladavine (mito, strah, ucjena) uz dragocjeno opravdanje – sa pučistima se ne može. Svjesno ili nesvjesno, Specijalno tužilaštvo i te kako je doprinijelo takvom raspletu. I uzalud iz Udruženja tužilaca prijete „dijelu javnosti koji pokušava da djelovanje Specijalnog državnog tužilaštva politički konotira”. Već smo osuđeni. Samo da nam kažu – na koliko.

Napismeno – neuračunljiv?

Majka svih pitanja glasi: može li se vjerovati onome što Aleksandar Sinđelić priča i što će, eventualno, pričati pred sudom. Advokat Branislav Lutovac podsjeća da svjedok saradnik ne može biti gonjen za krivično djelo organizovanog kriminala za koje se vodi postupak. ,,On unaprijed svojim iskazom sebe abolira od krivice. Prema tome stepen pouzdanosti takvoga svjedoka je vrlo problematičan”. I mimo toga, Sinđelićev iskaz može biti osporen i zbog njegove – navodne – neuračunljivosti. „Sinđelić ima dijagnozu da je psihički ozbiljno poremećen, a stekao ju je nešto posle 2000. godine, kada je u kasarni ubio dva vojnika zato što su ga maltretirali. Osuđen je na sedam godina, od kojih je odležao ukupno tri, nakon čega je pušten na slobodu”, tvrde izvori tabloida Alo. Slična priča i na portalu Princip. Njihov anonimni sagovornik kazuje o Sinđeliću: „Pričao mi je više puta da dok je bio na odsluženju vojnog roka u Užicu, da je tamo počinio dvostruko ubistvo. Bilo je to krajem 1999. ili početkom 2000-e. Tada je navodno iz kasarne pobjegao u Crnu Goru, gdje je bio uhapšen i zatvoren u spuškom zatvoru. U Spužu je proveo godinu i par mjeseci a onda je prebačen u niški zatvor, odakle je pušten posle dvije godine sa potvrdom da je neuračunljiv. Hvalisao se da je tada počeo da radi za službu i da je dobio novi identitet…”. Opet, mediji iz Srbije, skupa sa gore pomenutim navode i podatak da je Sinđelić 2006. godine bio u zatvoru u Nišu gdje je bio jedan od organizatora pobune koja je gasila Žandarmerija pod komandom Bratislava Dikića. Iako izgleda da se, hronološki gledano, ove priče ne podudaraju. Medijima se javio i rezervni oficir Vojske i MUP-a Srbije Goran Vidojević (44) optužujući Sinđelića da je pokušao da mu smjesti učešće u puču i hapšenje u Podgorici. „Predložio mi je da do sredine oktobra, skupim 10-20 ljudi, koji su spremni da idu da ratuju za novac u Ukrajinu. Prema njegovom kazivanju, plan je bio da dođemo svi u Podgoricu, gdje se održava skup dobrovoljaca, za odlazak u Ukrajinu. Sinđelić je rekao da nađem ljude, a on će nam naknadno javiti tačan termin polaska za Crnu Goru, a dobićemo novac za putne troškove, dnevnice i za avionske karte. Pošto znam o kakavom prevarantu se radi, znao sam da je u pitanju neka mutna rabota. Znao sam da sprema neku podvalu i tek nakon hapšenja onih ljudi u Crnoj Gori, na dan izbora, shvatio sam da je i meni bila spremljena klopka”, prenose Vidojevićevu priču mediji iz Srbije i Crne Gore. Šta je od svega toga istina tek treba da saznamo.

Ljepota koalicije

Nakon osmočasovne rasprave, GO BS prihvatio je u srijedu ponudu DPS-a o zajedničkom formiranju vlade. Tako će partija sa dva mandata u parlamentu (nešto više od tri odsto glasova) u vladi dobiti potpredsjednika zaduženog za regionalni razvoj (Rafet Husović) ministra rada i socijalnog staranja (Osman Nurković) i ministra saobraćaja (Kemal Purišić). „Ljudi, nažalost, nijesu shvatili da je samo malo više trebalo da vodimo računa o stabilnosti Crne Gore”, kazao je za Vijesti Orhan Šahmanović, predvodnik dijela BS koje je zagovaralo formiranje vlade sa partijama opozicije. Tako su uzaludna ostala upozorenja, nalik na ono Nebojše Medojevića (DF), da će BS savezom sa DPS-om „preuzeti kompletnu odgovornost za eskalaciju političke, ekonomske, socijalne i bezbjednosne krize u zemlji”. Zato, na drugoj strani, paktiranje SD sa DPS „po svaku cijenu” nikoga nije iznenadilo. Ivan Brajović i Vujica Lazović su, izgleda, pristali da njihova partija – takođe sa dva mandata – izgubi već dogovoreno mjesto potpredsjednika vlade i „tradicionalno” ministarstvo saobraćaja (pripalo Bošnjačkoj stranci). Umjesto toga dobiće dva „vruća krompira” – prosvjetu i zdravstvo. I priliku da se prse novom žrtvom položenom na oltar otadžbine.

Zoran RADULOVIĆ